Tragedija stanovnika naselja Boričevac u ličkom Pounju ukoričena je u knjigu Dossier Boričevacurednika Josipa Pavičića (izdanje nakladne kuće Pavičić). Knjigu su u petak, 27. srpnja 2012., predstavili u Novinarskom domu u Zagrebu akademik Dubravko Jelčić, prof. Željko Holjevac i Josip Pavičić, koji je pročitao i tekst spriječenoga Zdravka Tomca.
Saga o Boričevcu poznata je svima koji makar i površno poznaju bližu hrvatsku povijest. Isti oni Srbi koji su 27.srpnja 1941. poubijali hrvatske hodočasnike i taj zločinački čin proglasili poslije “ustankom” (te se u komunističkoj Jugoslaviji slavio kao dan ustanka “naroda Hrvatske”, proširen i na BiH), nekoliko dana poslije opljačkali su i spalili Boričevac, te poubijali one žitelje toga naselja koji se nisu spasili bijegom u Kulen Vakuf, a zatim na sjever Hrvatske. Hrvati se više nikada nisu vratili u Boričevac. U vrijeme jugokomunističke vladavine morali su skrivati da su rodom iz Boričevca, a nekoliko obitelji koje su se pokušale vratiti morale su opet otići pod pritiskom Srba. Ni nakon nastanka samostalne hrvatske države i svršetka Domovinskoga rata ondje se nitko nije vraćao. Tek je djelomično obnovljena razrušena crkva, u kojoj se – kao i ove godine – okupljaju Boričevljani. Zahvaljujući kratkom prilogu Hrvatske televizije hrvatska je javnost 2012. vidjela to mjesto hrvatskoga martirija i čula izjavu stamenoga biskupa Mile Bogovića.
Na zagrebačkom predstavljanju knjige Dossier Boričevac bilo je u publici desetak ljudi rođenih u Boričevcu, brojni Ličani ispunili su dvoranu, viđeni povjesničari, književnici i pravnici. Akademik Dubravko Jelčić govorio je o povijesnoj pozadini slučaja Boričevac, o srpskoj nespremnosti da prihvate bilo kakvu hrvatsku državu, te su njihovi zulumi započeli već u vrijeme Banovine Hrvatske, pa bi se zločin dogodio i da potom nije bila uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Zločinci su imali kokarde i petokrake, tada još zajedno, ujedinjeni protiv mirnoga hrvatskog puka, odlučni da na životu “ne ostave ni jednu hrvatsku mačku”, kako reče jedan od njih.
Profesor Holjevac detaljno je predstavio knjigu koja obuhvaća šire povijesno razdoblje, ali su ključni dijelovi posvećeni 1941. godini. U vrlo dobrom, pregnantnom tekstu Zdravka Tomca obuhvaćena je i sadašnjost – obnova spomenika u Srbu 2010. godine u nazočnosti predsjednika RH, Josipovića, dakle obnova spomenika zločincima nad hrvatskim narodom, što je zoran dokaz izdaje hrvatskih političkih elita. (Obnova spomenika zločinicima bila je sastavni dio koalicijskog ugovora Sanaderova HDZ-a i srpske stranke Milorada Pupovca, izvedena u režiji Ministarstva kulture novcem iz proračunske pričuve, čime je prekršen zakon ). Obuhvatio je Tomac i vrijeme početkom sedamdesetih, kada je i opet eksplodirala srpska mržnja, o čemu svjedoče zapisi Savke Dabčević-Kučar kojoj je već tada bilo jasno da će prije ili kasnije doći oružana faza, što se i dogodilo u unutarnjoj i vanjskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su se opet sjedinile kokarde i petokrake u krvavoj velikosprskoj fantaziji. One petokrake koje je cinični apologet Josipović nazvao lijepima.
Slaviti danas, 2012. godine u Srbu srpski zločin nad Hrvatima, čin je najveće moguće bestijalnosti. Svi koji u tome sudjeluju trebaju biti izvedeni pred sudove, prekršajne i kaznene, uključujući državne dužnosnike, a Vlada koja podupire slavljenje zločina nad Hrvatima u ovoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda – istoga trena treba odstupiti.
Naselje Srb je simbol ne samo srpskih zločina 1941., nego i stalnog, upornog protuhrvatskog djelovanja u drugoj polovici 20. st. U Srbu je 25. srpnja 1990. donesena deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda “na osnovi geografskih, istorijskih, društvenih i kulturnih osobenosti”, te rečeno da se “odcjepljuju narodi a ne države”, što je bio znakovit uvod u posezanje za hrvatskim teritorijem i stvaranje srpske paradržave.
Knjiga Dossier Boričevac doista je teška, ne samo zato što joj težina iznosi nekoliko kilograma (700 stranica, 400 fotografija i crteža, te jedna sjajna Režekova karikatura), nego poradi sadržaja brojnih priloga koji vjerodostojno rekonstruiraju vrijeme srpskoga terora u srpnju i kolovozu 1941. sa svim jezivim detaljima.
Hrvatska župa Boričevci imala je tada 2000 duša. Naseljena je bila poslije odlaska Turaka, pretežito ljudima iz Lovinca, i ubrzo se lijepo razvila premda su Turci i dalje provaljivali te uništili i tek započetu crkvu Male Gospe, koja je ipak dovršena. U susjedstvo su se doseljavali Vlasi koje će poslije SPC i srbijanska politika uvjeriti da su Srbi. O prošlosti Boričevca tiskani su u Dossieru tekstovi Rudolfa Horvata i Radoslava Lopašića, te suvremenih autora Hrvoja Dečaka (o nižoj obospolnoj školi u Boričevcu) i Ane Tomljenović.
Druga je cjelina posvećena životu u selu (autori Jure Pavičić, Mile Pavičić, Marija Došen-Mužević, Zora Glavač r. Pavičić, Ana Došen, Ivan Pavičić, Ilija Rešta, Ana Marija Puhar r. Pavičić, Krešimir Pavičić, Mirko Urošević, Martin Pavičić Maran). Ne suviše bogato, ali dobro uređeno naselje s dućanima i gostionicama, majstorima obrtnicima, radišnim ljudima koji su se nedjeljom okupljali poslije mise isprd crkve, dobro odjeveni i ponosni, sajmovi na kojima su momci zagledali djevojke, bacanje kamena s ramena, prela – to je slika Boričevaca iz zlatnoga doba svršetkom 19. i početkom 20. stoljeća. Napetosti sa susjedima Vlasima nije bilo, premda su ih okružili u velikom broju te će kotar Donji Lapac imati veći broj pravoslavnih od katolika. U vrijeme monarhističke Jugoslavije Vlasi (sada Srbi) u južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji već dosljedno slijede velikosprski nauk, osjećajući se “svoji na svome” u sklopu države koja i sama provodi teror nad Hrvatima, ubija ih i zatvara, oduzima im ime i jezik. Srbi osnivaju četničke organizacije i spremno dočekuju osnutak Banovine Hrvatske koju ne priznaju i žele taj dio Hrvatske pripojiti Vrbaskoj banovini. Pojava Nezavisne Države Hrvatske ubrzava njihovu odluku o odcjepljenju oružanom pobunom, u stvari genocidnim nasrtajem na sve hrvatsko, čišćenjem teritorija na najzvjerskije načine. O tom vremenu u Dossieru pišu Mile Pavičić, Zlatko Begonja, Zdravko Dizdar, Nikola Vidaković, Josip Babić, David Sinčić, Dane Ivezić, Ana Došen, Petar Javor,Abaz Mušeta (koji govori o strašnom pokolju u Kulen Vakufu ), Safet Zulić, Hrvoje Dečak, Branko Ćopić i Hrvoje Matković.
Sve te vrsno pisane tekstove povjesničara i svjedoka vremena treba pročitati kako bi jednom zauvijek postala i najširoj hrvatskoj publici poznata istina o događajima koji se i opet nameću neupućenima kao “antifašistički ustanak”. Najsažetije o svemu piše Mile Pavičić u svojoj Kronologiji iz koje se saznaje (iz dana u dan) istina. Pobuna je počela koordinirano u području jugoistočne Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije. 20. srpnja sastaju se vođe pobune (iz Srba Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić), 23. srpnja sastaju se četnici (Momčilo Đujić i drugi) s Talijanima pozivajući ih da kotare Knin, Gračac i Donji Lapac priključe Kraljevini Italiji, 24. srpnja sastaje se Đoko Jovanić s Gojkom Polovinom poradi priprema – sve bez znanja vodstva KPH. Marko Orešković pojavit će se tek poslije tragedije Boričevca i to kako – “ustanici” ga dovode vezanog i isprebijanog, a on ih naziva “ustašama broj dva”. Taj je put ostao živ, ali ne će ni on dugo, ta Hrvat je. 26. srpnja srpski teororisti ubijaju domobranskoga bojnika Ferdinanda Konrada, njegovu ženu i jednog natporučnika.
Na dan 27. srpnja 1941. srpski pobunjenici zauzimaju Drvar i ubijaju sve Hrvate i muslimane (oko 500 ljudi). Napadaju hodočasnike koji se vraćaju s proslave blagdana sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja (podno Knina). Ubijen je i drvarski župnik Weldemar M. Nestor. Slijedi Srb u kojemu je pet oružnika, koji se razbježe, no većina bude ubijena. U Srbskom klancu napadaju kamion s oružnicima. U Srbu je formirano četničko vodstvo pobune. Talijani aktivno surađuju (opaska: slično kao JNA u devedesetim godinama). Istoga dana zauzeto Bosansko Grahovo – na ražnju je živ pečen župnik Juraj Gospodnetić, a to su bili prisiljeni gledati njegova majka i mještani.
28. srpnja u Boričevac stiže iz Bihaća satnik Veber i smješta nekoliko desetaka svojih ljudi u Boričevac. Istodobo Srbi ubijaju u Mazinu nedaleko Boričevca obitelji lugara Anića iz Krasna i postolara Kneževića iz Boričevca. Svaka od tih obitelji ima po petero djece. Sva su djeca pobijena, nakon mučenja, osim jednoga mladog Kneževića kojega navodno spašava neka Srpkinja. 29. srpnja ubijaju Srbi 37 članova šest obitelji Ivezića. Veberova domobranska satnija pokušava djelovati, ali dio pada u zasjedu. Stanje je dramatično i u Boričevcu. Veber vapi za pojačanjem. Teroristi zauzimaju okolna mjesta, Boričevac je odsječen i jedini je mogući put prema Bosni. Boričevljani kreću u progonstvo, ali petnaestak (uglavnom starijih) odbija poći, te će biti spaljeni zajedno sa svojim kućama. Bilo je to 2. kolovoza 1941. Srbi su palili mjesec dana, dok nije ostao ni kamen na kamenu, razrušili su i groblje, a crkvu tek 1942. Preostala su još dva mjesta naseljena Hrvatima: Vrtoče i Krnjeuša na bosanskoj strani granice. U Krnjeuši je pobijeno 200 Hrvata, u Vrtoču su Srbi nosili glave ubijenih na kolcu. Ubijena su i djeca. 11. kolovoza potpisuju pobunjenici sporazum s talijanskim fašistima u Otriću.
Stanovnici Boričevca uputili su se bili, kako rekosmo, u Kulen Vakuf, gdje su srdačno dočekani, ali im je ubrzo postalo razvidnim da će, ako tu ostanu, postati žrtvama srpskih terorista koji su opkolili grad. U dugoj, očajnoj koloni, Boričevljani napuštaju Vakuf i uspijevaju preživjeti.Tu sreću nema muslimanska kolona koja ide drugim pravcem – četnici ju zarobljavaju i odvode natrag u Vakuf, na stratište. Ubijeno je 1395 muslimana. Bilo je to 6. i 7. rujna 1941.
Marko Orešković je ubijen 20. listopada u Bosni kod sela Očijeva, “od elemenata koji su orijentirani više četnički nego partizanski”.
Donji Lapac su pobunjenici zauzeli u veljači 1942. (27. 2.) i taj se dan “među narodom smatralo konačnim dijeljenjem partizana i četnika”.
Knjiga Dossier Boričevac pažljivo je koncipirana. Njezina povijesno-politička dimenzija pisana je po svim pravilima suvremene historiografije, što znači da su autori konzultirali sve dostupne dokumente iz raznih izvora i uspoređivali ih kako bi se što više približili objektivnoj povijesnoj istini. Rabljena su tako i partizanska vrela (partijskom cenzurom iskrivljena), četnička te domobranska i ustaška, a dokumenti ponegdje objavljeni i u cjelini. Uz znanstvene, objavljeni su i literarni radovi s dokumentarnom podlogom, neki od njih vrlo vrijedni i zapamtljivi. Neobično je zanimljiv i zadnji dio knjige koji govori o Boričevljanima u progonstvu i njihovoj ni danas dovršenoj borbi da im se vrate imanja, istoj onoj koju vode stanovnici Španovice, Zrina ili Priboja.
I dok Boričevljani i njihovi potomci vode tu paradokslanu bitku usred samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda, u Lapcu i Srbu pokušava se stvoriti nov mostobran “srpskih zemalja” pod pokroviteljstvom hrvatskih izdajnika. Tomu mostobranu koji se oporavlja od “Oluje” potreban je mit, a taj se kao i svi srpski mitovi zasniva na lažima. Ime toga mita je “ustanak naroda Hrvatske i BiH”, koji je za privremene potrebe sveden na “ustanak naroda Like”, što je također blasfemično. Ove 2012. godine izdajnička hrvatska elita ponešto je progledala i shvatila da će joj se Srb kad-tad obiti o glavu, pa ondje nije zalazila, osim krivokletnika i političkog poluidiota Mesića. Štoviše, blazirani lirski tenor Milorada Pupovca imao je dionicu u kojoj su se spominjale nedužne hrvatske žrtve, ali su one po njemu posljedica ustaškog nasilja. Ako misli na Suvaju i još neka mjesta, u Dossieru Boričevac naći će odgovor što se doista zbilo i koji su bili uzroci ustaškoga zlosilja.
Elem, ovako: kako već rekoh, Vlada koja podupire proslavu zločina nad Hrvatima, treba odstupiti. Predsjednik države koji podržava krivotvorenje povijesti, treba odstupiti.”Proslavu” u Srbu treba zakonom zabraniti. Povjesničare i paraznanstvenike koji unatoč svim dokumentima i svjedočanstvim i nadalje nastoje na nepovijesnoj, neznanstvenoj teoriji o “antifašističkom ustanku” treba odstraniti sa hrvatskih fakulteta. Ili želimo da se i treći put dogodi ono što se dvaput zbilo u nesretnom 20. stoljeću, to više što četnička sablast okružuje Hrvatsku i na Dunavu i na Savi i opet na Uni, a priglupa hrvatska politička elita odmahuje rukom. Postojanje “republike srpske” koju naši političari i mediji tretiraju kao državu i laskaju joj velikim slovima, trajna je opasnost za Hrvatsku i inspiracija za buduće nemire u dijelovima hrvatske države koje srpski političari i nadalje drže “okupiranima u Oluji”, a na širem planu podbadaju žar vječne težnje za statusom “političkoga naroda”.
Posve na kraju ove recenzije, objašnjenje: Mesića sam nazvao političkim poluidiotom jer mu se uza sva zla koje je počinio mora priznati jedno: uvijek je dosljedno zastupao misao da “republika srpska” nastala na genocidu ne smije postojati. Dakle, čovjek nije potpuni politički idiot, kao što mnogi govore.