Kako se i zašto nekim ljudima pojavljuju stigme i kako ih objasniti u kontekstu medicine, teologije i psihologije? Odgovore na takva i slična pitanja u svojoj su knjizi “Tajna stigmatizacije” još (tridesetih i) šezdesetih godina ponudili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko baveći se svjetskim i tada poznatim domaćim stigmaticima.
Pojava stigmi nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pogotovo jer nitko još nije pronašao odgovor na pitanje zašto se one javljaju. Mnogi već stoljećima također ispituju vjerodostojnost stigmatika pitajući je li i u kojim okvirima moguće da su se sami doveli u takvo stanje. U Hrvatskoj se pitanje aktualiziralo pojavom velečasnog Zlatka Sudca, a posljednjih dana medijima se javio Zoran Petrčić kojemu su se sredinom rujna pojavile stigme na rukama te križ na čelu. Krvarenju rana svjedočili su i novinari koji su ga posjetili.
Na našim prostorima ovom su se problematikom još šezdesetih (i tridestih) znanstveno bavili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko. Matijaca je opisujući do tada poznate svjetske stigmatike tražio poveznicu koja bi omogućila dublji uvid u okolnosti i razloge pojave stigmi kod tih ljudi, dok se Matko bavio slovenskim stigmaticima i medicinskim objašnjenjima njihova stanja. Ukazao je i na pojavu lažnih stigmatika koji su se namjerno ozlijedili kako bi izgledali kao da su dobili stigme.
– Neophodno je, prije nego li se kaže nešto sa znanstvenog stajališta o stigmama, reći nešto i o „trikovima“ kojima se lažni stigmatičari znaju koristiti. Takve osobe ili same sebi nanose rane, služeći se pritom raznim predmetima, kao npr. čavlima, iglama, škarama, staklom, nožem, ili stvaraju privid krvarenja na svojoj koži pomoću raznih kemikalija. Npr. u kožu si utrljaju otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda kožu poškrope vodenom otopinom kalija, nakon čega kapljice dobiju živu crvenu boju i posve nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži uočljiva je i iznenađujuća činjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna.” Neki, čak, krvarenje izazivaju isisavanjem kože, usne sluznice ili desni – piše Matko.
U narodu, upozorio je, uvijek se pojava stigmi vezala uz pobožnost i religiozno tumačenje da su ljudi kojima se to pojavilo sveti ili povezani s Bogom. Tako je bilo i s lažnom slovenskom stigmatom Johancom iz Vodica koju su razotkrili 1910. godine te je dobila zatvorsku kaznu zbog obmanjivanja I prevare. Ona je ispod odjeće držala mijeh s telećom krvi pa se činilo kao da krvari.
Iako je Matkovo tumačenje u nekim aspektima zastarjelo i suvremena medicina ne koristi više terminologoiju onog vremena, moguće je u njegovim tekstovima iščitati dugogodišnje napore stručnjaka da pronađu rješenje te objašnjenja koja je medicina pokušala nuditi kroz stoljeća istraživanja. Ipak, oba autora se slažu kako je riječ o kompleksnoj pojavi koja se ne može zvati čudom, nego čudesnim događajem te da medicina nije toliko napredovala da bi mogla u potpunosti objasniti sve aspekte pojave stigmi.
Većini je stigmatika, navodi se u knjizi, zajedničko postojanje rana na tijelu koje se nalaze na mjestima na kojima su i rane Isusa Raspetoga, te na čelu na mjestu trnove krune ili na ramenu na mjestu gdje je nosio križ. Kod nekih su se javljale i rane na leđima nalik ranama od bičevanja. Te rane se ne gnoje i ne inficiraju, a na njih ne djeluju ni lijekovi. Nema pravila kome se i u kojem razdoblju života pojavljuju, pa tako bilježe slučajeve ljudi koji su dobili stigme u osmoj, kao i u 75. godini života.
U Hrvatskoj do 1961. godine nije bilo stigmatiziranih, a tek pojavom Zlatka Sudca počinje kod nas pojačani interes javnosti za tu tematiku.
Značajno je i to, pišu autori, da se stigme pojavljuju najčešće kod katoličkih vjernika, dok ih kod pravoslavaca uopće nema. Autori to objašnjavaju različitim vjerskim nazorima prema kojima se u katoličanstvu težište stavlja na Spasiteljevu muku, dok je kod pravoslavnih važniji aspekt njegova uskrsnuća. Kod većine stigmatiziranih također su primijetili dugotrajno gladovanje. Odbijali su hranu, a Matijaca i Matko svoje tvrdnje potrjepljuju bogatim primjerima stigmatika koji nisu jeli i po više od 20 godina.
Osobito se tu ističe primjer Ana Marije Furtner, stigmate iz 1888. godine, koja navodno nije jela 40 godina, no sve tvrdnje o dugogodišnjem postu kod stigmatika nitko još nije uspio dovoljno jasno ispitati. Nije jasno ni kako netko tko često i obilno krvari gubeći nutrijente iz tijela uspije preživjeti bez hrane. Smatraju kako su ti ljudi na druge, medicini nepoznate načine uspjeli u svoj organizam iz zraka privući energiju koja im je bila potrebna za funkcioniranje. Pritom nemaju nikakvih tjelesnih izlučevina.
U prilog tome svjedoče običaji indijskih fakira koji su se dali pokapati na nekoliko mjeseci dovodeći se u stanje hibernacije. Uspoređujući fakire zbog njihove iznimne kontrole tijela sugestijom sa stigmaticima, autori kažu kako obje skupine imaju isti poticaj: žele svim snagama utjeloviti svoje ideje I time ih potvrditi, pa dok se kod nekih to očituje pojavom krvarećih rana, drugi mogu snagom volje upravljati skupinama mišića i životnim funkcijama na način na koji to ljudima nije moguće. S tim u vezi Matko posebice navodi da dugotrajno gladovanje može voditi do preosjetljivosti kože koja postaje sklona krvarenju i pucanju, te do avitaminoze koja ima, među ostalim, jednaki učinak.
S obzirom na činjenicu da ljudsko tijelo može podnijeti 70 dana bez hrane uz preduvijet da ima na raspolaganju puno vode, dugogodišnja asitija ne zvuči kao realna mogućnost. Stigme se također često javljaju, sudeći prema primjerima koje su autori naveli, kod ljudi koji imaju neka tjelesna oštećenja. Tako je riječ često o pojedincima koji su preživjeli neku veliku fizičku ili duhovnu traumu, bili su nepokretni, slijepi, teško bolesni. Slažu se i kako je često riječ o ljudima koji dolaze iz teških socijalnih prilika te obitelji u kojima je vjera važan faktor i odgojeni su u vjerskoj poslušnosti.
Kod većine stigmatika promišljanje o Kristovoj muci postalo je središnji moment vjere do te mjere da su se mogli saživjeti i identificirati s njegovom mukom, kao što je to bio slučaj i kod prvog službeno poznatog stigmatika, svetog Franje Asiškog. On se u svojim promišljanjima toliko približio Kristovoj muci da ju je mogao osjetiti, a zatim i iskusiti na isti način kao i Ktist.
Oba autora stoga promišljaju koliko utjecaja na pojavu stigmi ima autosugestija. Je li duboko vjersko iskustvo muke potaknulo organizam na poistovjećivanje s božanskim, pa su se rane stvorile sugestijom toliko snažnom da je mogla stvoriti stvarne ozljede?
Slažu se kako je u većini slučajeva riječ o psihopatskim osobnostima, a definiraju ih kroz pojavu simtoma histerije. Ipak, u modernoj medicini taj se pojam više ne koristi, a s obzirom na simptome nije jasno ni koji bi ga drugi pojam u ovom slučaju mogao zamijeniti. Medicina može objasniti samo neke dijelove stigmatizacije. Matko tako smatra da je riječ o sindromu koji obilježavaju krvavo znamenje, histerija i sklonost dugotrajnom gladovanju, tj. asitija.
No kako bi se u potpunosti utvrdilo je li riječ o stvarnim stigmaticima ili glumcima potrebno je ispitati socijalno podrijetlo pojedinca, obaviti medicinsku obradu s anamnezom te dobrim laboratorijem i izvesti psihijatrijsko promatranje. Tek tada može se razlučiti stvarno iskustvo od izmišljenog.
Budući da se nekim stigmaticima također pripisuju parapsihološke mogućnosti poput vidovitosti, bilokacije tj. istovremenog boravka tijela na različitim mjestima, telepatije ili ksenoglosije tj. govora stranim jezicima koje čovjek nije nikada učio, preporučuje se konzultirati i stručnjaka za takve pojave.
Problem je, zaključuju autori na kraju knjige, što je stigmatizacija toliko rijetka pojava da nema dovoljno pojedinaca nad kojima bi se mogla provoditi ispitivanja, niti financijeri tako rijetku pojavu vide kao isplativu za ulaganja u istraživanje. Od svetog Franje do šezdestih godina bilo je oko 350 svjetski poznatih stigmatika, a sedam od njih Crkva je proglasila svetima. Ističu kako stigme nisu dokaz ničije svetosti niti razlog isticanja, nego način života i promicanje kršćanskih vrijednosti u svom životu. Suvremena crkva uglavnom ignorira postojanje stigmatika ne komentirajući pojavu jer smatra da ona nije u njezinoj nadležnosti.