Moćna knjiga doktora koji je spašavao ljude s teškim covidom: ‘Pacijent mi je šapnuo: moj cimer razgovara s pokojnom ženom’

Profesor dr. Marko Kutleša u knjizi “Mala nastamba tuge” opisuje tragične sudbine i čudesna ozdravljenja

Premda je 2022. objavio filozofsko-fantastični roman “Posljednji stvaratelji sjećanja”, spisateljski talent doktora Marka Kutleše došao je do punog izražaja u novoj knjizi “Mala nastamba tuge”, jedinstvenom svjedočanstvu liječnika koji je sa suradnicima na prvoj liniji bojišnice vodio rat protiv korona virusa. Izvanredni profesor dr. Marko Kutleša, specijalist infektologije i intenzivne medicine, u vrhunski napisanoj i strukturiranoj knjizi, na dramatičan način opisuje tragične sudbine ljudi koji su umirali pred nemoćnim liječnicima, iako su još do prije neki dan bili potpuno zdravi.

Ali profesor doktor Kutleša opisuje i čuda ozdravljenja već izgubljenih slučajeva. Knjiga otkriva autora kao vrhunskog intelektualca širokog obrazovanja i interesa. Pozivajući se i citirajući brojne filozofe, Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea, Jean-Paul Sartrea, Alberta Camusa, Jacquesa Derrida, Michela Foucaulta, Kutleša razmišlja o tomu klizi li čovječanstvo u dekadenciju, je li postmoderni čovjek umjesto nadčovjeka postao nečovjek, jesu li se ljudi tijekom pandemije udaljili jedni od drugih.

Kakve su posljedice post-istine

Kritički progovara o zagovornicima apsolutnih sloboda i antivakserima, upozorava da je istina prestala biti objektivna i postala subjektivna te kakve su posljedice ulaska u, kako on to naziva, doba post-istine. Također, detaljno je opisao kako se čovječanstvo nosilo i kakve su bile posljedice pandemija u prošlosti. U “Maloj nastambi tuge”, ispričane su dramatične priče o zastrašujućem vremenu širenja zaraze korona virusom kad se nije ni znalo kako će završiti. Knjiga je nastala na temelju zapisa i osobnog svjedočenja doktora Kutleše. U jutrima satima i noćima kod kuće, kad, iako umoran, nije mogao spavati, te je bilješke sređivao.

Pisanje mu, kaže, koristi složiti misli te zbog toga radi bilješke o trenucima koje drži zanimljivim. “Tako sam ih radio i tijekom pandemije, a te zabilješke potom su izrasle u konačan tekst”, rekao je. Neko je vrijeme rukopis, priča, ležao na stolu, nije ga namjeravao objaviti jer je mislio da je to uzaludno. “No, nakon što su ga neki bližnji pročitali, moja malodušnost je splasnula i tako sam se predomislio, od tuda i ta rečenica u knjizi. Kako mi je tada rečeno, ‘ipak bu to ostalo kao zapis nekih teških vremena za budućnost’”, govori.

Na pitanje je li knjiga doista krik iz nemoći kako je zapisao, profesor Kuleša je potvrdio: “Knjiga jest krik nemoći. Nemoći da se mnogim oboljelima pomogne, nemoći da ljudi shvate da nije svaka restrikcija napad na njihovu slobodu, nemoći da se promijeni stanje svijesti odgovornih… Ali osnovni motiv je da nešto naučimo i da sljedeći put budemo jedinstveniji i bolji. A, sljedeći put će gotovo sigurno doći”, pesimistički najavljuje doktor Kutleša.

Ljudi ne mare za argumente

Ne krije negativno stajalište o antivakserima. “Ne mislim da sam pri tomu oštar. Valja reći da među antivaksere ubrajam one koji propagiraju necijepljenje, a ne sve koji se iz nekog straha ne žele cijepiti. Ljudi se lako uplaše kada je zdravlje u pitanju, a pogotovo zdravlje naše djece”, priča.

Danas se međutim, upozorava, o takvim temama više se ne razgovara razumom nego promptnim i diskreditirajućim lijepljenjem etiketa i emocijom. “Ljudi postmodernog vremena ne mare za argumente, samo ne žele odustati od svojih emotivno shvaćenih stajališta. Primjerice, ako si za cijepljenje, onda si kod pobornika necijepljenja, automatizmom odmah plaćenik farmaceutske industrije te je samim time tvoje mišljenje nebitno. Time je svaka rasprava završena”, kaže.

U naše vrijeme, upozorava Kutleša, nikako se ne smatra mogućim da netko nekome samo želi dobro. “Današnji je srednjostrujaški cinični narativ našeg zapadnog društva da samo mentalno reducirani i naivni idealisti žele drugome dobro, a bez koristi za sebe. Toga doista ima puno, premda sam uvjeren da je tiha većina upravo suprotna tom narativu”, objašnjava. Ističe da se nikada ne smije zaboraviti da su prvi respiratori bili proizvedeni zbog epidemije polio virusa.

‘Više od polovice je umrlo…’

“Nadajmo se da neće i neki novi najmoderniji respiratori biti proizvedeni zbog ponovne pojave istog virusa, kojeg nema samo zahvaljujući cijepljenju”. Profesor Kutleša pazio je da se netko od pacijenata u njegovoj knjizi ne prepozna, pa je zbog toga mijenjao neku sitnicu, poput primjerice spola. Ili je dvije slične sudbine spojio u jednu, ako to nije mijenjalo bit nekog događaja ili neke poruke. Sve zbog zaštite privatnosti.

Četvrti val zaraze, opisuje u knjizi, doveo je veliki broj mlađih bolesnika. Tu situaciju u knjizi opisuje na vrlo potresan način. “Među njima je bilo i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom trenutku imali smo čak 15 bolesnika na respiratoru, ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak troje njih bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo…. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti, koji su imali malu djecu… Iza svakog preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča.”

“Susreti s obiteljima umirućih djeluje razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Za svakog smo se pacijenta, koji je zahtijevao ECMO potporu, u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno je da doznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti, imaju sinove, kćeri, očeve, majke koji ne prestaju pitati kad će se kandidat smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude život u zamjenu za život potomaka”, piše Kutleša.

Puno smrti u kratkom vremenu

“Zašto, dragi Bože, ne uzmeš mene. Koliko sam puta čuo tu bolnu rečenicu. A najgore je od svega kad obitelji pokojnika morate javiti da im sina, kćeri, oca, majke više nema. Grozan je to trenutak u kojem se spajaju dvije agonije, jedan koja je završena i jedna koja nikad neće prestati”, piše. Takve situacije, zaključuje doktor Kutleša, obilježe onima koji dožive, život zauvijek te mu na surovi način pokažu nebitnost mnogih stvari oko kojih se ljudi često brinu i uzrujavaju.

Profesor Kutleša je, kao i mnogi drugi, shvatio da ima posla s izrazito opakom bolesti, kad se susreo s prvim pacijentom koji je zahtijevao respirator. Premda prevladava uvjerenje da se liječnici priviknu na smrti pacijenata, jer je to neminovno ako žele profesionalno obavljati svoj posao, kroz knjigu je očito da su Kutleši smrti tijekom pandemije iznimno teško padale.

Pogotovo fatalni ishodi kod mladih ljudi, a posebno kod trudnica. Te smrti, priznao je nedavno Kutleša, emotivno iscrpljuju, jer se zna da je zapravo većina tih smrti mogla biti izbjegnuta, nakon što je došlo cjepivo. “Jednostavno bilo je puno smrti u kratkom vremenu, a to svakom normalnom mora udariti na emocije. Bitno je da udarac nije nepovratan. Osim toga, nisu emocije nužno hendikep, dapače”, kaže.

Ipak se mnogo njih vratilo obiteljima

Uz sve užase i svjedočenja o groznim oproštajima pacijenata koji su bili svjesni da umiru, doktor Kutleša spominje u knjizi i čudesna izlječenja. “Neki oporavci su stvarno bili mala čuda, ali su nama puno značila. Mi se i danas trudimo voditi mišlju iz evanđelja po Mateju koju je jedan od naših starih šefova, primarijus Eduard Marton stavio na zid odjela: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’.

Da je tako preživio i jedan teški bolesnik od COVID19, sav ostali trud bi se isplatio, a premda ih je kod nas na odjelu više umrlo nego preživjelo, ipak ih se mnogo i vratilo kući svojim obiteljima”, govori. Profesor Kutleša više je puta ponovio kako se posebno želi zahvaliti cjelokupnom osoblju na odjelu na kojem radi. “Jednostavno, okružen sam prekrasnim ljudima,” ističe.

U knjizi se izmjenjuju sadašnjost i prošlost, a više sudbina spojeno je u jednu priču. “Učinio sam to da se vidi kako su ljudi proživljavali i preživljavali i puno teže pandemije od ove, ali nikad nisu ovoliko kukali. Osim toga, svi znamo da se iz prošlosti puno može naučiti o svemu, pa tako i o pandemijama”, kaže.

Dirljiva priča o gospodinu Rudeku

Prisjetio se tako doktor Kutleša kako ga je nakon jedne vizite, puno prije pandemije, pozvao gospodin Rudek te mu šapnuo: “Gospon doktor, moj vam se cimer ne bu izvukel. Svaku noć pripoveda s pokojnom ženom i detetom. Njemu se polako otvaraju vrata onoga svijeta, a to znači da mu se vrata ovoga zatvaraju. Sada su mu vrata obaju svjetova otvorena”.

Doktor Kutleša pokušao mu je objasniti da se ne brine jer je to delirantno stanje, koje se liječi, no Rudek se nije dao. “Još ste mladi i ne znate da otvorena vrata jednog i drugog svijeta daju poseban izraz licu, poseban pogled i boju glasa”, kazao mu je. Objasnio je kako se za Drugog svjetskog rata nagledao smrti te je shvatio da ljudi pred smrt ne buncaju već razgovaraju sa svojom preminulom rodbinom. I Rudek je bio u pravu, njegov je cimer ubrzo umro.

Nakon nekoliko godina, zarazio se koronom pa je primljen u zaraznu bolnicu. “Došel sam umreti”, rekao je doktoru Kutleši. “Imam 96 godina i snoćka sam videl mamu. Ak me ne najdete, znajte da je sve u redu”, rekao je. Drugi dan njegov je krevet bio prazan. Doktor Kutleša je zapisao: “Gospon Rudek je vrata ovog svijeta za sobom zatvorio i sve je onako kako je i rekao da će biti, u najboljem redu, jer su ga ona druga dočekala otvorena”.

Iznimno miran i staložen doktor

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, doktor Kutleša radio je kao liječnik sekundarac na Klinici za infektivne bolesti. Od 2004. do 2008. specijalizira infektologiju i nakon toga počinje raditi na odjelu intenzivne njege. Sredinom 2013. brani disertaciju i polaže subspecijalistički ispit iz Intenzivne medicine. Od 2009. predaje na Medicinskom fakultetu na katedri za infektologiju, 2016. postaje docent, a 2022. izvanredni profesor.

Tog 49-godišnjaka karakterizira iznimna mirnoća i staloženost koja, po pričama njegovih pacijenata, blagotvorno djeluje na bolesnike. Ističe ipak kako je rad u intenzivnoj njezi izrazito timski, što znači da sve karike u lancu moraju funkcionirati kako bi skrb za bolesnike bila optimalna. S obzirom na to da infekcije mogu zahvatiti bilo koji od organskih sustava, pa su infektolozi među zadnjim specijalnostima koje njeguju cjeloviti pristup bolesniku.

Stoga ih kolege često pitaju za savjete, ali napominje da je ta suradnja dvosmjerna tako da i liječnici drugih struka pomažu njima. Doktor Kutleša dobio je 2020. godišnju nagradu za najzapaženije stručno ostvarenje, odnosno za planiranje, organiziranje i vođenje intenzivne jedinice za oboljele od COVID-19 u Klinici za zarazne bolesti Dr. Fran Mihaljević. U knjizi vrlo opširno obrađuje tezu da je postmoderni čovjek postao nečovjek i ubio čovjeka, a u razgovoru je to objasnio vrlo sažeto.

Istina postaje drugorazredna stvar

“Filozofska misao postmoderne bazira se na Derridinoj misli, takozvanoj dekonstrukciji, da svaki tekst može imati puno tumačenja i da su sva ona jednako vrijedna. To je naravno vrlo zavodljivo jer su tako svi u pravu, iako misle potpuno suprotno“, pojašnjava. U takvoj konstelaciji međutim, tvrdi, istina postaje od drugorazrednog značaja, jer svatko može imati svoju istinu na koju su potom svi još jako osjetljivi, ako ju se imalo kritizira.

“Tako smo došli do toga da netko može reći da za njega sunce ne postoji, što nije nemoguće jer je teza kako je zemlja ravna ploča ponovno nedavno oživjela. Mi ostali bismo to kao iz neke pristojnosti i tolerancije morali prihvatiti kao ravnopravno mišljenje – apsurd!”, kaže. Kutleša međutim zastupa tezu da su neke temeljne istine neupitne, ma koliko god se netko samozavarava.

Takav način razmišljanja i ophođenja, ističe, polako razara one temelje koji bi svim članovima društva trebali biti zajednički. “Rastače normalan suživot ljudi, a bez socijalne komponente čovjek prestaje biti čovjek. Osim toga, ako nemamo zajedničke temeljne vrednote, uz dekonstrukcijski moralni relativizam, iz toga slijedi da je svaki čovjek u bespoštednoj borbi s drugim ljudima, Hobbesov ‘čovjek je čovjeku vuk’, za neku lažnu vrednotu i lažnog idola. A bez brige za druge gubimo ljudskost”, nastavlja.

‘Civilizacija klizi, ali ne nepovratno’

Zanimalo nas je jesu li neki njegovi zaključci, poput onog da klizimo u dekadenciju i da je prošao vrhunac naše zapadne civilizacije, posljedica emocionalnog stanja kroz koje je prolazio dok se susretao sa strašnim posljedicama korone.

„Definitivno i dalje mislim da nam je civilizacija u silaznoj putanji, ali to ne znači da je taj put nepovratan. No, da bismo ga zaustavili trebamo temeljiti zaokret, prvenstveno povratak moralnim standardima koje su našu civilizaciju i uzdigle do zenita. Zlo i dobro su oduvijek prisutni u svima nama, od kada je čovjeka, ali ih se isto tako znalo i jasno razlučiti. Danas se to pokušava staviti pod kategoriju osobnog izbora, što je ponekad i moguće, ali ne uvijek“.

Ističe kako se ne treba zavaravati dedramatizirajućim mislima poput one od, njemu inače dragog znanstvenika i psihologa Stevena Pinkera, kako nam je sada bolje nego li je ikad bilo. “Odnosno, ako netko, kao i ja, smatra da su za smislen život najbitniji kvalitetni međuljudski odnosi, onda je jasno da smo na silaznoj putanji. Ljudsko shvaćanje tih odnosa je danas vrlo površno, jer smo općenito postali vrlo površni”, kaže.

Još 2019. govorio o opasnosti pandemije

Kvalitetu neke civilizacije, tvrdi profesor Kutleša, čine načini na koje se njezini članovi odnose jedni prema drugima, a stup za sve odnose je ono što smo vidjeli i osjetili u našim primarnim obiteljima. “Kako se obitelj rastače, zbog površnosti i diktature profita, smatram da nam je putanja silazna, ma kakve god statistike gospodin Pinker nudio”, govori.

Docent Kutleša je 2019. na simpoziju o na kojem su sudjelovali specijalisti intenzivne medicine iz cijele Hrvatske, potaknut člankom u New England Journal of Medicine, održao predavanje na temu moguće pandemije, odnosno spremnosti svijeta da se s njom suoči. “Nisam najavljivao pandemiju već sam želio skrenuti pozornost na to da opasnost od infektivnih bolesti još uvijek postoji. Povod za predavanje bilo je moje čitanje o Cocoliztli epidemiji, za koju vjerojatno većina ljudi nije ni čula, a koja je ubila milijune ljudi u srednjoj Americi u 16. stoljeću. Ni danas ne znamo koji ju je mikroorganizam izazvao”, pojašnjava.

Ističe da svaka generacija misli da nosi nešto revolucionarno novo ljudskom rodu. “To je normalno, pa čak i poželjno jer se od velikih očekivanja, često rađa neki mali pomak na bolje. I tako se malo pomalo napreduje. Međutim, kada krenemo preispitivati, nešto nepobitno i temeljno, onda srljamo u nevolju”, govori.

Cjepiva preispitati, ali cijepljenje nikako

Cjepiva se, dakako, trebaju preispitivati, u smislu praćenja nuspojava, sigurnosti i slično, ali cijepljenje samo po sebi nikako, napominje doktor Kutleša. “No, mi danas kao da upravo neupitne stvari preispitujemo, najčešće jer mislimo da negdje netko od toga profitira ili zato što želimo apsolutnu toleranciju za svako mišljenje”, kaže.

Tolerancija međutim, upozorava doktor Kutleša, nije apsolutna vrednota zato što ovisi upravo o apsolutnim vrednotama kao što su ljubav i pravda. “Bez toga je tolerancija lažna i u pravilu je zbog toga u današnjem društvu, onaj manje tolerantan u prednosti. Dakle, neke stvari što su naši prethodnici shvatili i izgradili kao destilat kroz stoljeća, mi nepromišljeno zanemarujemo, a cijepljenje je samo jedan od primjera”, priča.

Uvjeren je da nisu sve mjere poduzete prekasno, ali se moglo ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. “Također se nije trebalo preoptimističnim izjavama oportuno, za vlastitu korist, umanjivati opasnost. Nakon toga više nema nazad kad se stvari ponovno, a zapravo predvidljivo, pogoršaju. Mjere sigurno nisu bile nepotrebne, pogotovo u razdoblju prije cjepiva. Mjere su efikasne, njima je recimo spriječeno širenje originalnog SARS virusa”, ističe.

U Hrvatskom umrlo 17.809 ljudi

Upozorava da pravilo o smanjenju kontakata za bolest koja se prenosi s čovjeka na čovjeka ne može biti neučinkovita, samo ga se možemo više ili manje pridržavati. “Kad je cjepivo došlo, mislim da je za starije od 50 godina i osobe s dodatnim rizičnim faktorima trebalo biti obavezno. Američki podaci govore kako je 1.028.981 ljudi, 93 posto od 1.101.953 oboljelih od COVID-a 19, koji su preminuli, bilo starije od 50 godina. Taj je postotak bio poznat i kada je cjepivo postalo dostupno.“

Drži da je ključno vratiti povjerenje u struku, ne samo medicinsku, a to znači da stručnjaci moraju biti autonomni od sirenskog zova politike, profita, častohleplja i pohlepe generalno. „Ako se nekim čudom i trudom svih nas do sljedeće pandemije to povjerenje vrati, sigurno će nam i rezultati biti bolji. Biti sedmi na svijetu po smrtnosti na milijun stanovnika nikako nije dobro”, smatra doktor Kutleša. I u pravu je: u Hrvatskoj je do siječnja 2023. od korone umrlo čak 17.809 ljudi.

No, sve to ne znači, upozorava, da ne treba biti oprezan i kritičan prema novim cjepivima. „Treba itekako, jer se može dogoditi, iako vrlo rijetko, da primjerice cjepivo pogorša težinu neke infekcije, kao što se dogodilo s jednim cjepivom protiv Denga virusa ili ima neku opasnu nuspojavu koja se nije odmah primijetila. Zato se, kaže, nuspojave cjepiva i lijekova prate kontinuirano. “Cjepiva za COVID-19 su primijenjena u tolikom broju te mi se čini kako je već velika većina nuspojava detektirana i objavljena u medicinskoj literaturi”, napominje doktor Kutleša.