Povijest je (m)učiteljica života. Ta rečenica spontano pada na pamet nakon što zatvorite knjigu Historia magistra mortis (Naklada Pavičić, 2008) slovenskog pravnika, diplomata, stručnjaka za međunarodne odnose Iztoka Simonitija. U trinaest ogleda autor ispovijeda neku vrstu vjere pobožna humanista kako su ljudske muke, ovozemljske i one druge, zlo i nasilje napose, shvatljivi i dokučivi te da se stoga mogu i spriječiti. Otuda i angažirani ton knjige, pri čemu se autor ne libi osobno unositi u tekst s onu stranu svake ravnodušnosti i hinjene objektivnosti, za što je upravo esej idealna forma. Proničući razloge i korijene zla i nasilja u povijesti Zapada autor ih, ugrubo, vidi u dva istočna grijeha čovječanstva: u monizmima i monoteizmima te svim onim izmima koje su izrodili (komunizam, fašizam, nacizam, klerikalizam…). Autor pritom gotovo cijelu sekularnu ili religijsku povijest Zapada vidi kao inherentnu zlu, regnum hominis kao regnum mortis, izlažući se riziku kontraproduktivnog efekta koji kaže da, ako je sve zlo, onda zla zapravo i nema. Simonitijeva knjiga u tom smislu ponekad djeluje kao zbirka pomodnih stereotipa veoma raširenih danas, koji našu zapadnu kulturu vide ponajprije kao prostor evolucije i usavršavanja zla, odgovorna za sve muke i patnje i nezapadnih kultura. Kao intelektualac razumljivo je da će Simoniti pomesti najprije ispred svoga praga, biti samokritičan prema svom kulturnom i civilizacijskom krugu, no na mjestima ista kritika poprima razmjere (sado)mazohizma, na kojeg je Bruckner, radi uravnoteženosti, skrenuo pozornost sintagmom mržnja Zapada, gdje se (nužna i potrebna) njegova kritika često ne miče od (auto)flagelanstva. Svakako, pretjerano bi bilo reći da je Simoniti neka vrsta pomodnoga kritizera svega zapadnog koji ne ide dalje od svoje kritike. Protiv svih isključivosti, totalitarizama, fundamentalizama, vjerskih i sekularnih, protiv mono(te)izama kao izvora svih zala on nudi svoje sveto trojstvo, koje je ujedno najizvrsniji proizvod upravo tog trulog i grešnog Zapada: demokracija, republika, liberalizam. Simoniti piše: »Pluralnost, tj. supostojanje različitosti može funkcionirati ako se temelji na: demokraciji, koja podrazumijeva jednakovrijednost, pa otuda i ravnopravnost različitih; republici, koja podrazumijeva privrženost javnome dobru i transparentnosti; liberalizmu, koji podrazumijeva da čovjek ima takva prava koja mu ni jedna vlast, ni u ime Boga, ni u ime Ideje, ne može oduzeti.« O tom svetom trojstvu i njegovoj važnosti za društvo i države sporiti se može samo neozbiljan čovjek, bio on vjernik, nevjernik ili agnostik, budući da je ta trijada najbolji poznati okvir za događanje društva kao i najbolja prevencija protiv mono(te)izama i njihovih totalizirajućih tendencija. Tom trojstvu pak Simoniti u obliku zasebna, sjajna ogleda dodaje i nužnost veće afirmacije ženskog (pra)elementa u društvu kojega vrijednost već svjedoče skandinavske zemlje nekom vrstom državnog feminizma.
Posebno žestoka autorova kritika upućena je monoteističkim religijama. Oslanjajući se na poznate Assmanove teze (barem njega navodi) po kojima zapovijed nemanja drugih bogova uz mene ujedno znači i intrinzičnu nesnošljivost te nasilnost monoteizma jer, za razliku od politeizma, ovdje nema mjesta demokratičnosti bogova, a tamo gdje je Jedno i Jednost sve Drugo osuđeno je na (nasilno) isključenje. Assman je tako ustvrdio da se religija u tom smislu od opija za narod pretvorila u dinamit za narod, premda jasno razlikuje zdravu vjeru od bolesnog integralizma i fanatizma. Simoniti takve distinkcije nije ni pokušao učiniti (tek je nekoliko usputnih sintagmi o »iskreno religioznom čovjeku« koji u kontekstu tako intonirane kritike djeluje kao »pošteni intelektualac« u komunizmu), što po sebi nije uopće problematično, barem čitatelju koji ima širi uvid u problematiku, pa se već načitao i naslušao i takvih pristupa i interpretacija, dapače, mnogo kvalitetnijih. No vrijednost je Simonitijeve reciklaže kritike monoteizma u njezinoj razumljivosti i čovjeku bez posebne izobrazbe i informiranosti o tome, pa će prosječno zainteresiranu čitatelju za problematiku zločinačkih monoteizama ovaj tekst biti sasvim solidan smjerokaz i razlog da kupi ovu vrijednu i zanimljivu knjigu. No, s druge strane, upravo je ta Simonitijeva pretjerana (samo)razumljivost i pojednostavnjivanje nedostak koji, ne vodi računa o bitnim razlikama između, primjerice, kršćanskog i islamskog monoteizma, što autor možda ne smatra bitnim za nosivost osnovne mu teze o naravi monoteizama. No to je legitiman put i interpretacija, premda zahtjevnijem čitatelju može biti pomalo žao, iako je, rekosmo, riječ o esejistici, da govoreći o monizmu danas netko može zanemariti Levinasov prinos, kao i Girardov kada se govori o problematici religije i zla, nasilja, (poli)teizma uopće.
Autor je izabrao takav interpretacijski ključ, i u tome uglavnom uspio. Zato na interpretacije fenomena ne treba trošiti riječi. Možda tek pokoju reći o činjenicama, jer interpretacija podrazumijeva slobodu (promišljanja) i jezičnih igara, no ozbiljna knjiga mora paziti da ne griješi u činjenicama. Simonitijeva knjiga to zasigurno ne čini. Tek tu i tamo koja pogreška ili nejasnoća. Tako nije jasno što znači tvrdnja da je »sekularnost pronalazak 20. stoljeća«, ili miješanje 51. psalma s katoličkim litanijama (»u opačinama začet sam«). Ili tvrdnja da je Hans Kueng ekskomuniciran iz Katoličke crkve (nije nikada, eno ga služi mise u svojoj župi u Švicarskoj). Nejasno je i što znači rečenica da »zapadna svjetovna društva nemaju državne religije«. Možda bi bilo zgodno pogledati što o tome kažu ustavi nekih zemalja EU, kao što su recimo Grčka ili Poljska, a i engleska kraljica imala bi tu štogod dodati. Takvih sitnica i nejasnoća ima podosta, no ne umanjuju bitno lucidnost i intelektualno poštenje kojima knjiga odiše. Osim faktografskih nejasnoća i vjerojatno nenamjernih propusta oči bodu i neki, po mojem mišljenju, odveć snažni vrijednosni sudovi poput ovog: »A zbog međusobnih razlika potrebno je poštovanje prema Drugome, koji je slabašan i ranjiv kao što smo i sami, koji shvaća i doživljava žalost, nesreću i bol kao mi, koji osjeća sreću i radost zbog kojih život ima smisao i svrhu. Mi, agnostici, to shvaćamo, ostaje da to shvate i ateisti i teisti.« Takav izljev superiornosti, još u zastupničkoj mi-formi, doista je suvišan u knjizi koja se bavi zlom i nasiljem.
Gledajući iz perspektive Balkana, ovakva je knjiga božji dar, budući da upravo ovdje ozbiljnije treba otvoriti pitanja koja Simoniti u knjizi obrađuje, uz neke veće ili manje nedostatke, na način angažirana humanista puna dobronamjernosti, erudicije i ljudske širine kakva krasi kritičke duše koje nikomu ne podilaze govoreći popu pop, a bobu bob, kako to reče pokojni Stipe Šuvar.
