Knjižica Suvremeni hrvatski grafiti rezultat je dugogodišnjega istraživačkog i sakupljačkoga rada pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Stipe Botica potpisuje knjigu sa studenticama i studentima kroatistike koji su grafite skupljali u okviru seminara iz hrvatske usmene književnosti.
U proslovu drugom dopunjenom izdanju autor objašnjava što se u ovih deset godina (otkako je izišlo prvo izdanje Suvremenih hrvatskih grafita) promijenilo, kako se danas u teorijskoj literaturi tumače grafiti (a tu nema velikih novosti) te zapaža odmak od društvene angažiranosti i svojevrsnu individualizaciju i osiromašenje grafita. Zašto je tomu tako, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti, ali nakon čitanja ove zanimljive i višestruko korisne literature, naznačuju se mogući odgovori.
Grafit (tal. graffito) jest i riječ i slika (verbalizacija i crtež) koja nastanjuje neki zabranjeni prostor, uglavnom gradski. Pojavljivanje u takvu prostoru otvara još nerazriješeno pitanje grafita kao kulture, subkulture ili vandalizma. Pokušaji da se prostor grafita pripitomi, odnosno da se odredi gradski prostor predviđen za grafitarenje, neuspio je jer oduzima grafitima snagu koju imaju kao glas otpora, oni gube dio svojega društvenog angažmana i postaju nedjelatna riječ/slika.
Kao književne strukture grafiti se opisuju unutar poetike malih literarnih formi, a najbliži su poslovici i aforizmu. Poetika grafita (iako jedinstvene poetike nema) uz literarnost, likovnost i jednostavnost uključuje i specifičnu komunikaciju. Sudionici toga komunikacijskoga procesa aktivni su. Njihov dinamičan odnos znak je poetike, ali i razlog nestalnosti, brza nestajanja grafita.
Autor grafiter obraća se ciljanim recipijentima (pojedincu ili skupini) koji obično zauzimaju aktivnu poziciju. Recipijent kao aktivni sudionik na tekst-grafit odgovara, mijenja ga, prekrojava, križa, briše. Ostavlja svoj znak. Djelo (tekst) je u takvu komunikacijskome modelu nestalno, nezaštićeno i zato što potiče na reagiranje. Autor grafita je u sličnu položaju kao autor usmene književnosti – najčešće je anoniman, nepoznat, a njegovo djelo nezaštićeno autorskim pravima. Takvi odnosi omogućavaju i priželjkuju dinamičnu komunikaciju.
Dobar primjer grafitske komunikacije – križanja, prekrojavanja, dopisivanja – jesu grafiti u ženskom WC-u na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao teme tih grafita (sakupljeni 2006) javljaju se general Gotovina, vegetarijanstvo, feminizam, bolonjski proces. Zanimljivo za njih jest da su provjerljivi, a pojedine teme univerzalnih predznaka još pronalaze recipijente – i reakcije.
Komunikacija s temom Gotovine:
Bismo li trebali štititi ubojice nevinih?!
Ratni zločin je ratni zločin!
Di si bila 90-ih?
Puši kurac seljačino jugoslavenska!
Naši su naši stoko
Živio Gotovina!
Bolonjski proces:
Mato…priča o Bologni
Jebem ti bolognu!
Me too!!!
Nisi jedina koja tako misli!
Bolonjski proces je proces u kojem se
ni Kafka ne bi snašao
Nije se baš snašao ni u svome
Da grafiti traže svojega recipijenta i njegovu reakciju, vidljivo je iz natpisa studenta očito ogorčena studentskim standardom:
Koji upravljate domovima
i životima studenata,
uđite u carstvo tulumarnice i čitajte
Djelo pojedinca ili skupine, grafit progovara o raznim temama (vlast, politika, Domovinski rat, ljubav, seks, alkohol…), ironizira ih, iskrivljuje ili se jednostavno podsmjehuje. I kada pokušava biti ozbiljan, dopisivanjem i reakcijama recipijenata prelazi u područje smiješnoga.
Središnji dio knjige čine zapisi grafita od 1992. do 2009. sakupljeni među studenticama i studentima kroatistike u Zagrebu, Osijeku i Mostaru.
Ludistički karakter pokazuju oni koji se poigravaju ustaljenim frazama, izrekama, poslovicama i aforizmima: „Bolje vrabac u ruci nego Biograd na moru“, „Koga nema bez njega se množe“, „Tko rano rani ima podočnjake“, „Tko se zadnji smije nije skužio vic“, „Prvo skoči pa onda…padni“, „Mi o vuku a Karadžić na vrata“ ili natpis u studentskoj menzi „Dođoh, vidjeh, napisah… odoh“, a drugi autor dodaje „I ne naje-doh se“.
Neki grafiti ulaze u dijalog s književnom tradicijom: „Da je Hamlet manje griješio knjiga bi bila tanja“, „Istina je lošija polovica hrabrosti“, „Vino pije Kraljeviću Marko / pola pije / pola u džep lije / a iz džepa pijan pacov podriguje“, „Ja sam zmaj od Bosne“, a drugi autor dopisuje „Što onda radiš u Hrvatskoj?“.
Poigravanjem sa značenjem u sljedećem natpisu postiže se humor, ali i kritizira politička situacija: „Nemamo Gotovinu, jel’ može MasterCard?“.
Političkih grafita izrazito je mnogo. Neki od njih pojavljuju se na širem prostoru Hrvatske, pogotovo oni s temom o Domovinskom ratu: „Osijek nikada neće biti OCEK!“, „Vukowar“, „Vukovar svetinjo“.
Politički grafiti upereni su protiv vladajućih i progovaraju o problemima sadašnjosti kao i prošlosti. „Tko je kriv za sve? Zna se – HDZ!“, „Tuđmanu nahrani svoj narod“, „Ne kradite – vlada ne voli konkurenciju“, „Karla Hagu Ante narodu“, „Jugoslavije nema više“, „Vratite nam Srbe. Evo vam Hercegovce“, „Ukrasti, otuđiti – hrvatski, otuđmaniti“…
Ideologija se iz političkih grafita lako iščitava. Kakav je odnos vlasti i grafita, odnosno koliko je britka i neugodna grafitska oštrica, kazuje grafit „I ova se vlast boji grafita“.
Mnogo je grafita koji oblikuju teme ljubavi („Milena volim te / ne mogu bez tebe / nazvat ću te sutra“, „Ljubav se ne mjeri po sreći nego po boli“), seksa („U zdravom tijelu zdrav seks“, „Seks je nastao kad je Adama zabolila ruka“, „Bolje seks u pustinji nego pijesak u krevetu“) i alkohola („Neki piju od sreće / neki piju od tuge / ja pijem od jutra“) posebno među studentskom i srednjoškolskom populacijom. Česti su i grafiti koji progovaraju o važnim životnim pitanjima i postaju uličnom filozofijom, a ironizirajući, relativizirajući ili izvrćući ustaljene filozofske misli zaposjedaju i domenu komičnoga.
Napisana sustavno i pregledno knjiga Suvremeni hrvatski grafiti donosi teorijske spoznaje o grafitima (Pogovor. Grafit kao struktura), relevantne zapise iz raznih područja Hrvatske (Vukovar, Županja, Osijek, Slavonski Brod, Požega, Koprivnica, Varaždin, Karlovac, Split, Dubrovnik) te Bosne i Hercegovine (Mostar, Čapljina). Ukupno 1338 grafita popraćeno je bilješkama o zapisivačima, mjestu i vremenu zapisa. Pozamašni uzorak grafita može pomoći u opisivanju cjelovite poetike grafita, boljem razumijevanju njihova komunikacijskoga modela, sudionika komunikacijske situacije kao i većem razumijevanju grafitske populacije i načina funkcioniranja grafita.
Usmjerena na grafit kao verbalizaciju, knjiga može poslužiti filolozima za opisivanje jezične strukture hrvatskih grafita, a sociolozima nudi mogućnosti tumačenja upravo određenje grafita kao „pouzdanoga znaka društvenih gibanja“.
Središnjim sadržajem Suvremeni hrvatski grafiti komuniciraju ne samo sa stručnom javnosti nego i sa širom čitateljskom publikom jer nude zabavno štivo, ali jednako prodorno i poticajno. Zanimljiva je svakako i zbog toga što nudi mogućnost prepoznavanja vlastitoga životnog prostora (grada, zida, zgrade, igrališta) u prostoru knjige.
Grafitska djelatnost čije početke možemo vidjeti već u spiljskim crtarijama (Reisner i Grosskamp), zatim staroegipatskoj, antičkoj i srednjovjekovnoj kulturi, kontinuitet je zadržala do danas. Jesmo li svi mi u nekoj fazi svojega života igrali ulogu grafitera ispisujući na zidu, školskoj klupi ili fasadi dvorane za tjelesni ime svoje simpatije, ili smo samo bili nekulturni?