Možda bi se memoarsku literaturu, bez obzira na njezin subjektivni značaj, moglo smatrati i vezivnim tkivom između suhoparnih činjenica, koja književno oblikovana ne otkriva samo piščeva stajališta nego i duh vremena o kojem piše ali i vremena u kojem je nastajala. Takvu jednu knjigu memoraske građeNasilje žalosnih uspomena – Krhotine sjećanja 1967.-1969.-1971.-2003.-2007. nedavno je objavio akademik Dubravko Jelčić. Autorovo životno iskustvo te sudioništvo u cijelom nizu važnih i zanimljivih događaja iz hrvatske povijesti daju dodatnu težinu Jelčićevim Krhotinama, koje po svom značenju nadilaze osobne autorove impresije te postaju dijelom pamćenja cijeloga naraštaja, koji je na svojim plećima nosio nacionalnokulturna te politička preporodna gibanja od sredine šezdesetih godina pa gotovo sve do naših dana.
Tako je u početnom dijelu knjige autor zabilježio vlastita zapamćenja događaja oko nastanka “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, kad su se većina hrvatskih ustanova te ugledni intelektualci izjavom oduprli sve snažnijoj velikosrpskoj agresiji na hrvatsku kulturu, koja se politički manifestirala u realizaciji ideje t. zv. jugoslavenskog unitarizma. Jelčić ne ulazi u pitanje nastanka same Deklaracije, nu zato posebice apostrofira ulogu Miroslava Krleže, koji je svojim glasom podignuo ruke mnogih članova tadašnjega Društva književnika Hrvatske, što je utjecalo i na opće prihvaćanje ne samo Deklaracije, nego i otpora sve snažnijem nijekanju hrvatskoga jezičnog, književnoga, kulturnoga, a onada i političkog identiteta. Pišući o tim događajima, Jelčić podsjeća i na snažne političke otpore, osude Deklaracije te prijetnje njezinim potpisnicima. Među organiziranim prijetnjama posebno se ističe ona zastupnika iz Orahovice – Stjepana Mesića, koji je Deklaraciju smatrao diverzijom protiv socijalističkoga razvoja te tražio objavljivanje imena njeznih potpisnika, kako bi jugoslavensko komunističko tužilaštvo moglo protiv njih pokrenuti kazneni postupak.
U ranije objavljenu tekstu “Zgode i nezgode hrvatskih književnika – Dnevnik turneje po Slavoniji u jesen 1969.” Jelčić piše o turneji skupine hrvatskih književnika po slavonskim mjestima, gdje se nakon višegodišnje šutnje budio nacionalni duh, a na kojeg su različito reagirale tadašnje mjesne vlasti. Višednevna književnička ekspedicija, o kojoj autor piše, a što potvrđuju i pseudonimi potpisnika tada objelodanjena teksta o sadržaju pohoda, na duhovnoj razini i u svom vremenu, ako nije gotovo ravna Ibrišimovićevu osloboditeljskom pohodu u Slavoniji, onda je svakako njegov rani glasnik, koji je najavljivao neizbježne događaje dvadesetak godina kasnije.
U tekstu o “Hrvatskom proljeću u Slavoniji” Jelčić podsjeća i na političke udare na tadašnjega predsjednika DKH Petra Šegidina, koji svojim književnim i javnim zauzimanjem nije bio po volji ni domaćim jugounitarističkim snagama. Zgodi kako je pak jugoslavenski komuniostički diktator Josip Broz Tito odao počast hrvatskoj himni autor je opisao na događaju u prigodi obilježavanja stote obljetnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U dijelu knjige naslovljenom “Od muka do šutnje” autor je objavio svoja tri pisma iz 2003. i 2004. dužnosnicima HDZ-a u kojim ih upozorava na neprihvatljivu politiku po hrvatske nacionalne probitke. U “Fragmentima iz dnevnika” Jelčić piše o svom rastanku sa Sanaderovim HDZ-om.
U poduljem eseju ili možda raščlambi nazvanoj “Gdje smo bili”, a koja slova i kao svojevrsna politička oporuka mlađem naraštaju hrvatskih političara, Jelčić kroz događaje zadnjih dvadesetak godina crta orise nacionalnoga karaktera, koji se nekad manje, a nekad više mogu odčitavati i kao određene konstante u životu hrvatskoga naroda.U dijelu raščambe posvećnu “Novom rashrvaćivanju Hrvatske” podsjeća na modele rastrojavanja državnosti i nacionalnoga identiteta, koji su se poslije 2000. godine počeli opetovati u svojim starim inačicama, dok u drugom pododjeljku upozorava na funkcioniranje države, odnosi prema Europskoj uniji te odnosu republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jelčićeve Krhotine sjetna su sjećanja na slavne dane hrvatskoga otpora i borbe za samobitnost u iznimno teškim okolnostima ali i upozorenje sadašnjim političarima i cjelokupnoj javnosti, kako bismo sadašnjim odnosom prema vlastitoj državnosti i nacionalnim vrijednostima vrlo lako mogli ponovno upasti u stupicu različitih inačica kolonijalnoga položaja.