RAZGOVOR S GLAVNIM UREDNIKOM NAKLADE PAVIČIĆ JOSIPOM PAVIČIĆEM

Moderna Vremena Info:

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva.

Gospodine Pavičiću, kako biste, iz nakladničke perspektive, ocijenili 2008. godinu, što je obilježilo događanja na hrvatskom tržištu knjiga?

Josip Pavičić :
Ništa novo. Sve je više nevažnih knjiga, kompromitiranih nagrada i napasnih autorskih veličina, a sve manje bilo kakve kritičnosti. Ne smeta meni književno i knjižno smeće – u njegovu proizvođenju ionako svi sudjelujemo – nego mi smeta što ono ne završava u kontejnerima. Ako se već mora proizvoditi, ne znači da moramo podnositi njegov smrad i njegove instalacije po elitnim novinskim i televizijskim izlozima. Nije ovo Napulj!

Kako se u svemu tome snašla vaša nakladnička kuća? Naklada Pavičić u 2008. objavila je četiri nova naslova, sve još u prvom polugodištu… Četiri naslova su bila i planirana ili…?

Mi smo vam, znate, neka vrsta nakladničkog fakira. Izvrsno smo svladali vještinu hodanja po žaru, ležanja na čavlima, a uskoro ćemo biti spremni i za dugotrajno vegetiranje bez hrane, s minimalnim količinama vode i zraka. Živimo od vlastitog propadanja. I uistinu je nevažno je li prešućeno šest naslova Naklade Pavičić ili su prešućena samo četiri. Da, dva smo naslova, povijesni roman o osnivanju Starog Grada na Hvaru i nepoznatu biografiju Vlahe Bukovca, prebacili u ovu godinu.

Možete li opisati početke Naklade Pavičić iliti… kako, kada i zašto?

Počeli smo prije 15 godina na ledini, a sad imamo tri puna skladišta izvrsnih, uzbudljivih, izazovnih knjiga. Postoji li išta ljepše?

Zaštitni je znak Naklade Pavičić troslov P. I. P. Ako se ne varam, oko njega postoji i mala priča?

Ne varate se. Taj smo troslov ukrali Ivanu Gunduliću. On je posvete mecanama u svojim knjigama završavao kraticom P. I. P. Valjda mu je bilo neugodno ispisivati cijelu rečenicu, Pozdrav i poklon, poklon u značenju naklon, pa je izabrao tu kratku formulu. Kod nas ta tri slova znače isto što i kod Gundulića, jer svaki naš čitatelj, a osobito kupac, zaslužuje da ga pozdravimo i da mu se naklonimo. Nije mala stvar izvaditi iz novčanika 250 kuna i potrošiti ih na našu knjigu. Ali smo troslovu dodali i još kojekakve odgonetke, na primjer “Pročitaj i preporuči”, “Pavičić i Pavičići”, “Promućkaj i prolij” itd. Imate li vi koju?

U ovih petnaestak godina u 13 biblioteka objavili ste 56 naslova (naravno, ispravite me ako su brojke nepotpune). Možete li ukratko predstaviti nakladnički program tj. profil Naklade Pavičić?

Prvi put čujem da imamo 13 biblioteka. Hvala vam, jer sad mi je jasno zašto nam je glava još iznad vode. Trinaestica je sretan broj! Naslova ima nešto više, ne mnogo manje od 100. Vjerojatno u obzir niste uzeli ponovljena i zaboravljena izdanja. Samo smo Araličinu “Ambru” tiskali u šest izdanja, Pavličevićevu “Povijest Hrvatske” u četiri… a ima i knjiga koje su izašle jednom, koje su rasprodane i za koje se i zaboravilo da smo ih objavili, primjerice “Predsjedniče, što je ostalo?” Nenada Ivankovića.

Što se profila tiče, on je vrlo običan i nedostižan. Namjera nam je izdavati vrijedne i komercijalne knjige. Tu i tamo smo žuđeni cilj i dostigli, svakako ne onoliko puta koliko smo htjeli. Bitne su nam knjige iz hrvatske povijesti te memoarska i književna biblioteka. I još nešto: osobito nam je stalo do proizvodnje novih knjiga, dakle onih kojih prije nije bilo i onih kojih ne bi ni bilo da ih mi nismo naručili i objavili.

Koji su naslovi postigli najveći tržišni uspjeh?

Nemojte posve ozbiljno shvatiti ono s fakirom. Imali smo mi, a imamo i danas, desetak knjiga koje su se prodavale kao bestseleri i koje se i danas, ako nisu rasprodane, dobro prodaju. Osim već spomenutih, mislim na “Povijest hrvatske književnosti” i “Sto krvavih godina” D. Jelčića, “Povijest Jugoslavije” i “Povijest NDH” H. Matkovića, Araličinu “Fukaru”, poslovice “Kad ti kuća gori, a ti se ogrij” skupljača B. Matijace, “Hrvatske političke viceve” S. Babića, “Moja tri života” N. Eržišnik, “Piše Sunja Vukovaru” M. Međimorca, “Proljeće moderne Hrvatske” Drage Kastratovića, na inovativnu povijesnu raspravu “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata” Dinka Šokčevića, “NDH u Beogradu” Alekse Vojinovića, “Suvremene hrvatske grafite” S. Botice… “Grafite” ove godine namjeravno objaviti u drugom, opsegom dvostruko većem izdanju, a ponovit ćemo još neke edicije.

Pavličevićeva “Povijest” objavljena je na poljskom, priprema se njezino ukrajinsko izdanje. Neki su me dan zbog Pavličevića zvali iz Argentine. Jelčić je preveden u Italiji, a radi se i na španjolskom izdanju…

Ima li naslova s čijom ste recepcijom ostali razočarani?

O, da, najviše kilavom prođom Pavičićevih knjiga.

Aktivni ste član Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, član Vijeća spomenutog udruženja. Kako ocjenjujete razinu i učinkovitost organiziranja knjiškog ceha? Je li došlo vrijeme da se hrvatski nakladnici i knjižari i profesionalno organiziraju, da se prestane s praksom volontiranja pri čemu se teško može nekoga optužiti za nerad kada on za taj posao/funkciju ionako nije plaćen?

Nismo dobro organizirani. Zajednica radi koliko može, ali sve je to, slažem se s vama, više-manje na volonterskoj bazi. Nama bi bila potrebna jaka profesionalna, dobro organizirana cehovska organizacija koja bi bila kadra svladavati tržišne prepreke koje ne može svladati nitko od nas pojedinačno. Apsurdno je npr. da naša Zajednica nema pravnu osobnost, svoj račun u banci… i da ne može sklapati ugovore sa sličnim organizacijama u svijetu. Mi nemamo ni profesionalnu agenciju za organiziranje sajamskih i sličnih priredaba, pa se svake godine natežemo oko raznoraznih tehničkih banalija ili se pak batrgamo oko poslova kojima bi se morao baviti netko drugi. Ako je, recimo, sajam knjiga u Leipzigu autorski sajam, zašto naš nastup na tom sajmu ne organiziraju društva autora?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige primjenjuje se već više od godinu i pol dana. Kako vi, kao jedan od nakladnika koji je od početka podržao njegovo uvođenje, ocjenjujete potencijal ove tek jedne od mjera koje bi trebale pripomoći sređivanju prilično neuređenog hrvatskog knjiškog tržišta?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni tek je prvi korak prema cilju, a ne cilj. Cilj bi morao biti moderan zakon o knjižnome tržištu i na tome se mora inzistirati. No, i ovako, sa Sporazumom, na tržištu je nešto više reda, što osobito osjećaju knjižari.

A kako ocjenjujete provedbu Sporazuma? Kako je primjena Sporazuma o jedinstvenoj cijeni utjecala na poslovanje Vaše nakladničke kuće?

U ovoj zemlji nitko ništa ne radi dragovoljno, samo prisilno. I kako onda da provodite Sporazum bez ozbiljnijih sankcija. Nedavno je kolega na sastanak Vijeća Zajednice nakladnika donio primjerak knjige koja je od svih podataka koje je kao legalna knjižna roba morala imati, imala samo cijenu! Pazite, nije imala navedenog ni autora, ni nakladnika, ni tiskara, ni distributera, ni ikakav datum… ništa. I što vi sad tu možete? Možete nakladniku, naravno, ako ga nađete, uskratiti dotacije Ministarstva kulture i kredite Ministarstva gospodarstva. No, što to vrijedi ako dotični nakladnik nije zainteresiran ni za jedno ni za drugo? On tiska divlja izdanja, zgrće novac i smije se nama koji razgovaramo o provedbi Sporazuma.

A što se nas u Nakladi Pavičić tiče, mi bismo bili zadovoljniji kad bi se Sporazum dosljednije primjenjivao.

Međutim, nije li problem i u tome što izgleda da ni sama Zajednica nakladnika i knjižara nema niti volje niti snage odrediti se prema onima koji se ne drže dogovorenih pravila igre?

I ovakva kakva je sada Zajednica bi mogla nešto učiniti na sankcioniranju prekršitelja. Može im se, na primjer, uskratiti pravo na sudjelovanje na sajmovima u organizaciji Zajednice, reklamiranje knjiga na TV-u po povlaštenim uvjetima… a možda bi ih se moglo, nisam siguran, i izbaciti iz članstva. Na kraju krajeva, mogli bismo svi iz Zajednice s njima prestati poslovati. No, imate pravo, neke pretjerane volje da se nešto učini baš i nema.

Da li sadašnji broj knjižara, njihova profiliranost i disperzija u Hrvatskoj odgovara profilu i produkciji Naklade Pavičić?

Otkad postojimo palimo svijeću-zahvalnicu za svaku novu knjižaru. Nije važno kakva je i koliko naših knjiga prodaje, bitno je da postoji. Neki mi se dan srece steglo kad sam ušao u knjižaru na Jelačić-placu br. 15 u Zagrebu. Mjesto knjiga dočekale su me ženske torbe! Ali, ipak, srećom, ni knjige nisu posve iščezle: sad su u podrumu.

Kako ocjenjujete način na koji hrvatski mediji prate knjigu, pa i kulturu općenito. I sami ste dugo u novinarstvu, pa tako i u kontaktu s uredništvima, vjerojatno možete i preciznije “mjeriti” njihov (ne)doprinos tretmanu knjige i kulture čitanja u društvu?

Ne znam što bih vam rekao, a što već stoput niste čuli. Zasad naši mediji uglavnom ugađaju publici bez ukusa i obrazovanja, no doći će vrijeme, posve se slažem s kolegom Pavlom Pavličićem, da će im postati zanimljiv i novac zahtjevnijih kupaca.

Iako rijetka, postojeća istraživanja čitalačkih navika u Hrvatskoj su poprilično poražavajuća. Iako ne raspolažemo dovoljno kvalitetnim i sveobuhvatnim istraživanjem, zabrinjavajući su postojeći podaci koliko se u nas čita, a prema kojima tek jedna trećina ispitanika godišnje pročita knjigu? Koji bi bili uzroci tome i što je moguće, i kratkoročno i dugoročno, učiniti da se ovakav poražavajući trend popravi?

Kažete da jedna trećina ispitanika godišnje pročita jednu knjigu. Nije to ni tako loše, jer to bi, ako anketu protegnete na cijelu čitalačku populaciju, značilo da godišnje imamo najmanje milijun čitatelja. Ako se taj broj podijeli s brojem svih knjiga koje se godišnje proizvedu, ispada da svaka ima 400-500 čitatelja. A to uopće nije malo, mislim, prosječno, statistički.

Na koji bi način država, u prvom redu kroz ministarstva kulture odnosno znanosti i obrazovanja, te gradske urede… mogla najbolje pripomoći poboljšanju situacije? Što nedostaje postojećim modelima ili što bi kod istih trebalo promijeniti?

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva. Naravno, s tim da se primaoci dotacija obvežu da će veći dio novca uistinu potrošiti za nabavku knjiga. No, dok je tržište ovakvo kakvo je sada, nužno je da ministarstva i županije nastave i izravno pomagati nakladnicima i autorima.

Kao autor ste početkom ove godine objavili prvi svezak dnevnika, “Ponedjeljak ujutro : Dnevnik 2005./2006./2007.”, koji se sastoji od dnevnih bilježaka, stotinjak komentara iz kolumne u Večernjem listu, polemičkih tekstova… Vaša iduća dnevnička knjiga trebala bi se prema najavama pojaviti u 2009. godini, i trebala bi sadržavati zapise s početka 70-ih godina… sve ide po planu i programu?

Druga knjiga je spremna za tisak. Naslov joj je “Ako smo šutjeli, što je ovo? / Dnevnik 1973./1974./1975.” Čeka se samo na promjenu klime na računu tvrtke.

Možete li već sada najaviti nova izdanja Naklade Pavičić u 2009.?

Dva naslova zaostala iz prošle godine već sam spomenuo. To je roman “Afroditin grijeh” Envera Imamovića, sveučilišnog profesora arheologije iz Sarajeva – o osnivanju Farosa na Hvaru prije nešto manje od 2.400 godina. I to je biografska knjiga “Tajni život slikara Vlahe Bukovca” mladog splitskog povjesničara Tihomira Rajčića.

Vjerujem da će na zanimanje publike naići još dvije knjige koje smo pripremili za početak godine. Ali, kako je još rano za punu informaciju, samo vam mogu reći da se u jednoj s medicinskog i teološkog stajališta govori o tajnama stigmatizacije, a da druga donosi zapise intelektualca koji je pet godina proveo kao beskućnik u Zagrebu. Beskućnik je knjigu napisao u suradnji s poznatim hrvatskim književnikom kojeg je sreo na zagrebačkom dnu.

A bit će toga još: u planu nam je devet naslova.