Boričevac, selo na cesti Gornji Lapac – Kulen Vakuf, bilo je u bivšoj Jugoslaviji tabu – tema. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čak mu je i ime izbrisano sa zemljopisne karte, tako da poslijeratne generacije, općenito, ništa nisu znale o tom selu ni o pravoj istini u vezi s dizanjem ustanka protiv fašizma koji se slavio 27. VII. kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Nakladnik, novinar i književnik Josip Pavičić sakupio je golemu građu na temu Boričevca i objavio u pozamašnoj knjizi (oko 700 stranica) u kojoj se razotkriva tragična sudbina ovog sela.
Knjiga se sastoji od pet cjelina (poglavlja): I. U prošlosti, II. U selu, III. U vatri, IV. U progonstvu i V. U obranu istine. U njenom stvaranju prikupljeni su prilozi oko pedesetak autora, a ukupno je oko 119 tekstova s mnoštvom ilustrativnog materijala.
U predgovoru pod naslovom „Četvrti Boričevac“ urednik Pavičić navodi sljedeće: „Bila su tri Boričevca: prvi srednjovjekovni, drugi turski, treći novovjekovni. U ovom Dossieru najviše se međutim govori o četvrtom Boričevcu. Tog Boričevca u zbilji, ne zemljopisnoj karti… zapravo nema, a opet, tko god u ruke uzme ovu knjigu, vidjet će da samo on postoji… Boričevac iz ove knjige sastoji se od već postojeće, ali i nove građe, od starih, ali i posve novih zapisa, uspomena i obiteljske predaje, od svega do čega smo o Boričevcu mogli doći…“
Pavičić je napisao i uvod na dvanaest stranica gdje se općenito „daju osnovne obavijesti o životu sela u prošlosti i o prošlom životu u selu te o okolnostima u kojima je selo zajedno sa svojom župom nestalo u ljeti 1941., kad su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane ljude protjerali srpski `ustanici` (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i crvenim zvijezdama petokrakama i bez ikakvih oznaka, ako u oznake ne računamo mržnju, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja…“
Prvo poglavlje uređeno je tekstovima naših poznatih povjesničara Rudolfa Horvata (Selo Boričevac, Lika i Krbava: Naseljavnje, Iz kronike Like i Krbava, Bivša lička krajiška pukovnija.) i Radoslava Lopašića (Vlasi, Ustaše, Siromašni hrvatski krajišnici) te novinara Hrvoja Dečaka koji piše o o nižoj obospolnoj pučkoj školi osnvanoj 1875. Gdje je uvršten faksimil rukopisa ravnajućeg učitelja Bartola Vučića o školskom nadzorniku Ivanu Stipcu. Ovdje je još uvršten kraći prilog novinarke Vile VelebitaAne Tomljenović (Nekoliko isječaka iz povijesti Boričevca. )
Drugo poglavlje oslikava život u selu općenito, tipičan za ličko selo. Autori su različiti. Uvršteno je i nekoliko novela književnika Jure Pavičića iz zbirke „Krčevina“ objavljene 1940. Ovaj književnik rođen je u Boričevcu a umro je u Rimu 1946. Pod sumnjivim okolnostima (otrovan plinom u hotelskoj sobi). Ukupno je sedamnaest naslova. Osim pet novela Jure Pavičića svojom zanimljivošću ističu se pisma Ivana Pavičića (oružnika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji) koji je pisao svojoj odabranici Ani dok je službovao u Brežanima u Makedoniji.
Tu je i Zapis o svadbenim običajima u ličkom selu Boričevcu što ga je napisala Ana Marija Puhar r. Pavičićprema kazivanju Ane Pavičić, Raženi i kukuruzni kruh Mile Pavičića, Razbojnik Todor Medić posjeo babu Ružu u užarenu peku Mirka Uroševića, Bilješke o životu i smrti Jure Pavičića Vinka Nikolića, Dubravka Jelčića i Josipa Pavičića, Kućni brojevi sela Boričevac Martina Pavičića Marana. Simptomatičan je i prilog Ilije Rašete iz Donjeg Lapca „sudionika ustaničkog napada na Boričevac“ uzet iz njegove knjige „Kazivanje pobjednika smrti“.
U trećem poglavlju dvadeset je priloga o dramatičnim zbivanjima u Boričevcu i okolnim mjestima s obje strane gornjeg toka Une.
Pevi prilog je NDH i II. Svjetski rat iz pera Mile Pavičića gdje se oslikava političko stanje u Hrvatskoj s naglaskom na područje oko Knina u gornje Une, o ulozi Talijana, četničkih organizacija, ustaškim represalijama nad srpskim stanovništvom. „Jedan takav masovni zločin nad srpskim stanovništvom dogodio se od 1. do 3. Srpnja 1941. u `akciji čišćenja` u selima Donji Suvaji, Osredcima i Doljanskom Bubnju kada je smrtno stradalo, prema oružničkim izvještajima oko 300 osoba. Ustaše je vodio Maks Luburić…“
Zločine nad pravoslavnim stanovništvom osuđivali su i predstavnici vlasti i pojedini ugledni ljudi, kao i hrvatsko stanovništvo sela Boričevac „osuđujući ih ne samo kao djelo protiv zakona, nego kao i djelo protiv naroda i vjerskih uvjerenja.
Tijek daljnjih zbivanja u gornjem Pounju išao je na štetu nesrpskog stanovništva Hrvata s lijeve i desne obale Une kao i muslimana s bosanske strane.
Velikosrpske vođe predlažu Talijanima amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like iz okvira NDH u korist Italije i da se uspostavi srpska autonomija
U prilogu U Srbu su 27. srpnja napadnuti Hrvati i Hrvatska Četničko-komunistička oružana pobunapovjesničar Zlatko Begonja rasvjetljava pozadinu događanja oko oružane pobune Srba i uloge komunista u toj pobuni, pa između ostalog navodi da su osim četnika i neki komunisti sklapali s fašističkim talijanskim snagama sporazume da ustanici neće napadati Talijane. U jednom takvom sporazumu (kasnije ih je bilo još) sudjelovao je i Đoko Jovanić u Otriću bez konzultiranja s višim partijskim instancama. Marko Orešković, tada član CK KPJ i CK KPH osudio je ovu suradnju s talijanskim fašistima te zbog toga CK KPH osuđuje Jovanića na smrt. Međutim dogodilo se suprotno. Ne samo da Đoko Jovanić bude strijeljan zbog kolaboracije s fašistima nego će kasnije u partizanskim postrojbama napredovati u čin generala, a Marko Orešković je ubijen. Prema partizanskim izvorima ubili su ga četnici u selu Očijevu 20. X. 1941., no povjesničari su utvrdili da su ga ubili komunisti, točnije Srđa Jović i Jovo Šipka i neki Dušan Kopilović. U tim burnim danim jedva je živu glavu izvukao Jakov Blažević.
U ostalim prilozima povjesničari i mnogi svjedoci do u detalje rasvjetljavaju što se događalo te 1941.u Boričevcu, Kulen Vakufu,, Krnjeuši, Brotnji, Kliškom Poljicu…
Slike su to stravičnih događanja i masovnih pokolja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Napad na Boričevac vodili su Đoko Jovanić, Gojko Plovina (vođa ustanka), Stojan Matić i Tomislav Popović. Polovina je prethodno obavijestio Boričevljane po svom rođaku Nikoli Polovini da napuste selo jer neće moći kontrolirati bijes i mržnju pobunjenih Srba. Svi mještani s minimum stvari pobjegli su prema bosanskom gradiću Kulen vakufu. U selu je ostalo nekoliko staraca koji nisu htjeli napustiti svoje domove, a neki su se iz kolone što je bježala vratili natrag. Upad ustanika u selo bio je stravičan. Sve koje su zatekli u selu ili su zaklali ili živi zapaljeni u kućama. Selo je do temelja opljačkano: stoka, žito, sijeno, odjeća, hrana…, sve što se moglo odvući ili odvesti na kolima. Sve su kuće zapaljene. Čak je i groblje uništeno, a kamen od spomenika upotrijebljen za gradnju kuća po okolnim srpskim selima.
Osim Boričevca stradala su sva mjesta gdje žive Hrvati. Tako je u selu Brotnji nastanjenom Hrvatima Ivezićima taj rod potpuno istrijebljen. Pobijeno je svih 37 članova Ivezića koji su se zatekli u selu u vrijeme napada. Među ubijenima je bilo oko 20 djece. Većina je pobacana u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela.
O stradanju sela Krnjeuša gdje su pobunjenici pobili više od 200 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca, sve do temelja opljačkali, pisala je profesorica Ana Došen u knjizi „To je bilo onda“ iz koje su u ovoj knjizi uzeti samo neki ulomci.
U tekstu Tužno gledam kako moj Vakuf tih gori i umire, više ne mogu ni plakati, Abaz Mušeta iznosi svoja sjećanja o stravičnom pokolju muslimana bosanskog gradića Kulen Vakufa gdje je počinjen jedan od najvećih zločina 1941. Pobijeno je 1365 muslimana. Mušetini opisi masakra nedužnih civila djeluju zastrašujuće, poput kakve mračna nadrealističke vizije zla. Kao dječak našao se u masi ljudi koja je bježala, slučajno je preživio, s slike zla duboko su mu se usjekle u pamćenje.
Krnologiju zbivanja na tim prostorima od 20. VIII. 1941. do 21. II. 1942. prikazuje Mile Pavičić. Iz nje se dobiva uvid u djelovanje pobunjeničkih snaga, njihovo političko i vojno djelovanje te kritičke opaske na partizanske izvore koji o tim djelovanjima pišu sa svojih pozicija.
U ovom poglavlju ima i stravičnih priča o pojedinim sudbinama. Josip Babić iz Boričevca piše o Mili Pavičiću Miladinu koji nije htio napustiti Boričevac nego je ostao u selu zbog starog oca jer otac nije htio napustiti svoju kuću. Kad su četnici upali u selo, bajunetom su mu usmrtili oca na kućnom pragu, a Mile je vidjevši to pobjegao, no uhvatili su ga, isprebijali i svezali mu ruke žicom. Znao je što ga čeka kad su ga doveli do jame udaljene nekoliko kilometara od njegove kuće. U jednom trenutku „Naglo je odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između njega i jame tako da je četnik otišao naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu se odbijao od stijena, ruke su mu se razvezale…“ Ostao je živ i puna tri dana je uz nadljudske napore uspio izaći. Uz brojne peripetije uspio je doći u Bihać odakle su Boričevljani raseljeni po cijeloj Hrvatskoj. Poslije rata naselio se u Drenovce u istočnoj Slavoniji gdje su nove vlasti naselile Srbe iz Like u kuće prognanih Nijemaca. To su bili kolonizirani seljaci iz Srba, Donjeg Lapca i okolnih sela, iste one koji su mu ubili oca. Nisu mogli vjerovati svojim očima da je ostao živ pa su ga optužili da je ratni zločinac, no u tome nisu uspjeli.
Četvrto poglavlje (459 – 513 str.) sadrži 16 priloga o životu Boričevljana u izbjeglištvu. Raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, najviše oko Bjelovara, bez posla, bilo kakve imovine, snalazili su se kako su znali i umjeli.
Poglavlje počinje dvama pismima: Predstavka Vladi N R Hrvatske i Predstavka J.B.Titu u kojima Boričevljani traže da im se na neki način isplati ili nadoknadi šteta za izgubljenu pokretnu i nepokretnu imovinu ili da im se dodijeli zemlja u novim krajevima gdje su se naselili. Odgovore nikad nisu dobili.
Interesantno je i pismo odvjetnika Gojka Polovine koji je 1941. bio na čelu ustanika što su opljačkali i zapalili Boričevac i koji je zbog kolaboracije s Talijanima i zločinima što su ih počinili ustanici nad hrvatskim i muslimanskim narodom izbačen iz KPJ i osuđen na smrt kao zločinac, ali kazna nikad nije izvršena, sve mu je oprošteno,a poslije prešućivano. On je pismo uputio Vladimiru Bakariću tražeći da se Borićevljani vrate u svoje selo, no Bakarić mu odgovara da su Boričevljani razmješteni po hrvatskim selima na lijevoj obali Save i da će tamo ostati. Usput Polovina napominje kako su neki od tih Hrvata iz Boričevca sudjelovali u klanju susjednih Srba u selu Bubanj i u selu Kalati kod Vakufa.
Marko Pavičić u razgovoru s Anom Tomljenovićć iz Vile Velebita iznosi svoja sjećanja o životu u rodnom selu i o nevoljama poslije progonstva. Njegovo sjećanje zapisano je pod naslovom Ubijali su nas sve do1960. godine.
Među prilozima o ovom poglavlju ističe se i tekst Miting u Srbu 27. Srpnja 1971. uzet iz memoarske knjige Savke Dabčević Kučar. Dočarana je atmosfera u kojoj se nazire sve ono što će se dogoditi pojavom balvan revolucije.
Ovo poglavlje završava pjesmom Boričevac nepoznatog autora.
Peto poglavlje donosi priloge Milana Krpana Milkana (devet tekstova objavljenih u Vili Velebita), Nikole Vidakovića Nikca (Tri polemička priloga o ustanku), Josipa Pavičića, urednika knjige (petnaest tekstova pod naslovom Utvrđivanje gradiva objavljenih najviše u Večernjem listu u rubrici u rubrici Hrvatska gibanica, te u Vjesniku i jedan u Hrvatskom slovu. Mile Kovačevića tekst pod naslovom Maske su pale u povodu rasprave između Ante Đapića i Milana Đukića u Hrvatskom saboru kad je Đapić zatražio da Đukić opširnije progovori o stradanju Boričevca. Krešimira Pavičića – govor na grobu Mile Kovačevića predsjednika Zavičajnog kluba Boričevac i tekst Kratka povijest boričevačkih društava, biskupa Mile Bogovića – propovijedi na Malu Gospu u Boričevcu 2001., 2009. i 2010., Ive Došena Stradanje župljana župe Male Gospe tekst o dopuni popisa Luke Pavičića u knjizi „Stradanje Hrvata južne Like“, prilozi Ane Tomljenović i Josipa Pavičića o knjigama Ane Došen „To je bilo onda“ i „Lari i Penati Bribićeva doma“, Željka Tomaševića – prosvjedno pismo hrvatskim vlastima zbog nastavljanja proslavljanja 27. VII. kao Dana ustanka naroda hrvatske protiv fašizma, Peticija Vlad Republike Hrvatske potpisana na malu Gospu 1996. Kojom 282 Boričevljana traže da im se vrate posjedi s kojih su protjerani 1941.
Na kraju je proročki tekst Hrvoja Dečaka Moj 27. Srpnja – Možda će budućnost Boričevcu ipak dati šansu.
Vrlo sažet osvrt na ovu knjigu dao je sam urednik:„Priloge o Boričevcu i boričevačkom kraju – rasprave,uspomene, priče,kronologiju, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore… napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevčjani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova…“
Ova knjiga svojevrsna je rehabilitacija dugo vremena proskribiranog i anatemiziranog sela i njegova stanovništva, knjiga koja otkriva pravu istinu o zlu sručenom na Boričevac i okolne krajeve 1941., o prognanicima iskorijenjenim sa svojih ognjišta i njihovoj vitalnosti i prilagodljivosti životu u teškim uvjetima daleko od rodnog kraja u koji se nikad neće vratiti.
To je knjiga o srpskim ustanicima predvođenim četničkim vođama i rijetkim komunistima koji su se proglasili vođama ustanka, primjerice odvjetnički pripravnik Gojko Polovina i svršeni gimnazijalac Đoko Jovanić koje je tadašnji CK KPJ i KP Hrvatske osudio na smrt zbog sporazuma s fašističkim okupatorskim vlastima i masakru hrvatskog i muslimanskog stanovništva, ali od osude nije bilo ništa. Taj ustanak 27. VII. 1941. proglašen je u Hrvatskoj i B i H Danom ustanka protiv fašizma. NDH je na papiru bila nezavisna, ali je u stvarnosti bila marionetska država pod jurisdikcijom fašističkih sila Njemačke i Italije, ustaše jesu činile zločine nad Srbima Židovima i Romima i zato su brojni Hrvati uvidjeli da se san o samostalnoj Hrvatskoj pod Pavelićevim totalitarnim režimom pretvara u svoju suprotnost pa su se pobunili protiv takve države i osuđivali ustaške zločine.
Ustanici, kako su sami sebe nazivali Srbi, osvećivali su se hrvatskom narodu zbog ustaških zločina o čemu svjedoči i ova knjiga. Taj ustanak osim što ima djelomično antifašistički karakter (borba protiv ustaša, ali ne i protiv talijanskih fašista) više ima antihrvatski i antimuslimanski karakter.
Taj Dan ustanka ne može se slaviti kao Dan ustanka Hrvatskog naroda jer se nisu digli Hrvati, nego su Hrvati protjerani ili pobijeni isto kao i muslimani. Bilo je to etničko čišćenje od nesrpskog naroda s obje strane gornje Une.
Da apsurd poniženja bude veći, selo Boričevac je pretvoreno u stočnu farmu, ime mu je nestalo sa zemljopisne karte kao i groblje po kojemu se može utvrditi tko je tu odvajkada živio.
Kvaliteti ove knjige svakako je pridonijelo mnoštvo vrlo kvalitetnih fotografija i faksimila.
Potomci Boričevljana ovom su knjigom podigli spomenik selu svojih očeva i djedova i zauvijek ga upisali u memoriju hrvatskog naroda.