Kad prođe puno vremena pjesme Josipa Pavičića bit će prihvatljivije pa i čitanije negoli danas. Pavičićevo pjesničko štivo danas nas ispunja nostalgičnim prisjećanjima, pa tjeskobom, pokatkad humornom rezigniranošću, a neki puta izaziva i stanje potresenosti, stanje poznatije kao šok. Za pjesništvo je dojam sve. I za autora i za čitatelja. Ma što o tome teoretičari pisali, konstruirali i smišljali: krhke pjesničke tvorevine ovisne su o još krhkijem procesu recepcije, koji se jedva može smatrati nečim objektivnim i mjerljivim. A trenutak dojma pri prvom čitanju nečijih pjesama, u ovom slučaju Pavičićevih iz zbirke Bjelovarski list, najznačajniji je trenutak – moj i Pavičićeve pjesme. O tome će ovisiti sud o toj poeziji i ton napisane kritike.
Pavičić ne stvara lirske pjesme, smatrajući osjećajnost nečim nedovoljnim. I kad su škrte riječima njegove pjesme posjeduju potenciju pripovjedačkog diskursa. Kao da se produžuju njegove priče u nama. Zato, prema uzusima nekih novijih podjela poezije, Pavičićevo pjesništvo bi se moglo smatratiangažiranim, ali na način estradne poezije: jasne, transparentne, čitljive i pjevljive, s dosjetkom ili rugalicom, s ironičnom kritikom ili dubokomislenim zaključkom na kraju. Ali u njega nema programa, ideje za koju se pisac angažira. On je nenamjerno angažiran u borbi protiv svakog angažmana, u borbi protiv podvrgavanja čovjeka bilo čemu ili bilo komu. Možda zvuči čudno i neobično, ali Pavičić je anarhičan, ali i racionalan istovremeno. Uvijek u neredu nastoji stvoriti red i u redu pomaknuti neki sklop ili slog da bi se napravio barem mali nered. Iz te ambivalencije izvire dijalektičnost pogleda na život i ljude, kao obrana od jednostranosti i površnosti, i kao pokušaj ljudskosti da se ne prepusti božanskom kao utjehi i izgovoru, potonuću i oportunizmu. Zato su Pavičićeve tematizacije na krivudavoj i lomljivoj granici između privatnoga i javnoga prostora doživljavanja i sagledavanja životnih prizora. Izražava ih kratkim, nevezanim stihovima, često stvarajući unutarnju pseudodramsku strukturu. Ponekad su mu pjesme aforistične ili zadržane na razini nepravilne haiku pjesme. Njegov je postupak sličan nizanju asocijativnih čimbenika: zapisuje usputne iskaze ljudi u krčmi, govornikâ s radija ili iz vlastitih unutarnjih monologa, ali nastojeći, gotovo uvijek, dati im neki racionalni smisao. Svrha već spomenute racionalnosti u Pavičića je postizanje pobjede nad vlastitom slabosti, propadanjem, nestankom i ništavnosti svega ljudskog. Pavičić čak vjeruje da može uhvatiti vraga („koji nas drži“) i vratiti mu istom mjerom za sve što nam čini! U ciklusu Kupleti piše niz satiričnih stihova u nekoj vrsti pjesničkog dramoleta, s autentičnim osobama kao likovima, služeći se i parodiranjem Cesarićevih, Tadijanovićevih i Menčetćevih pjesama, što je postupak vrlo rijedak u hrvatskoj književnosti.
Prepletanje privatnosti i javnosti, unutarnjeg ljudskog i društvenog vanjskog svijeta još je uočljivije u Pavičićevom dnevniku pod naslovom Ponedjeljak ujutro, u vremenskom odsječku 2005-2007. godine. Dok se u pjesmama sjeća najranijeg djetinjstva u rodnom gradu, te momaštva sa studija u Zagrebu i zrelih godina za i poslije socijalizma, u dnevniku se zadržava na prvom desetljeću XXI. stoljeća. (Nama koji smo, zajedno s njim, kuburili posljednjih četiri, pet desetljeća prošloga stoljeća zanimljiviji će biti najavljeni dnevnici od 1960-ih nadalje.)
Iako se radi o autentičnoj diarijskoj prozi ipak je doživljavamo – zbog mnoštva zbivanja, događaja i obrta koji se odvijaju u našoj državi i u njezinoj bližoj i daljoj okolici – kao memoarsku prozu, neku vrst zapamćenja i (pod)sjećanja koja nam iskrsavaju pred očima kao da su se dogodila puno ranije a ne tek prije nekoliko godina. Pavičić, pored uobičajenog dnevničkog zapisa, tiska i svoje pjesme (neke smo našli u prethodno spominjanoj zbirci), pojedine polemike i tekstove iz svoje kolumne u Večernjem listu, komentare (svoje i tuđe), priopćenja, reakcije, izjave i sl. Često opisuje snove, kao Josip Horvat ili Krleža. Za razliku od nekih drugih kritičarskih ocjena, meni su snovi najbolji. Oni su literatura koja ne boluje od Pavičićeve racionalnosti. A ako se i pojavi koji racionalistički umetak, lako ga je preobraziti: ta lijepo je imati snove! Zaključujući recimo, Pavičić je intelektualni djelatnik desnog svjetonazora koji je veoma zagrijan i zauzet za „hrvatsku stvar“. Zato se kroz sve njegove zapise, neposredno, posredno ili asocijativno, provlači, kao temeljna, misao o nezavisnoj, suverenoj hrvatskoj državi. Oštar je i beskompromisan kritičar svih onih koji ruiniraju hrvatsku suverenost, kulturnost i snagu, ma iz kojega političkoga kuta dolazili. No i u tom naporu pokazuje neobičan spoj nekih ljevičarskih (jer Pavičić je bivši ljevičar) i desničarskih osobina. Pored ljevičarske borbenosti, upornosti, i dosljednosti nalaze se i desničarska konzervativistička suzdržanost, oprez i sumnjičavost; pored ljevičarskog egalitarizma, fraternalizma i internacionalizma nalazi se i ponešto elitizma, nacionalizma i zdravog osjećaja samodovoljnosti. Tako isprepletene ove su osobine (u Pavičića, a mislim da bi mogle poslužiti i drugima), spasonosna brana protiv smrtonosne opasnosti koju u današnjem hrvatskom a i svjetskom stanju nosi kapitalistički globalistički totalitarizam.
Na kraju, prema dosadašnjem iskustvu, Pavičićevi dnevnički zapisi bit će zanimljiviji i više čitani u narednim naraštajima, slično kao i dnevnički zapisi Josipa Horvata. Zašto? Iz Pavičićeve proze, budući je on novinar kao i Horvat, jasnije i sigurnije, s mnogo više podrobnosti i nepatvorene životnosti, odčitavati će budući ljudi naše vrijeme negoli iz tzv. učenih knjiga. A kako je sam dobrovoljno pristao da bacimo svoj voajerski pogled na njegovu privatnost i privatnost bliskih mu ljudi, to će čitanje Pavičićeva dnevnika biti izazovno i zanimljivo.