Boričevac (IKA) – Na blagdan Male Gospe u Boričevcu, naselju simbolu patnje Hrvata s početka Drugog svjetskog rata, održano je predstavljanje knjige pisca i nakladnika Josipa Pavičića Dossier Boričevac. Na okupljanju brojnih članova Udruge Ličana župe Boričevac iz cijele Hrvatske kao i malobrojnih preostalih župljana pod geslom “Oni imaju pravo na sjećanje – mi nemamo pravo na zaborav”, o knjizi su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pedagoginja i spisateljica prof. Ana Došen, povjesničar prof. dr. sc. Željko Holjevac, književnik akademik Dubravko Jelčić, predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac Jadranka Matašin, političar i pisac dr. sc. Zdravko Tomac te urednik i nakladnik Josip Pavičić koji je moderirao predstavljanje.
Uvodničar predstavljanja gospićko-senjski biskup Mile Bogović je govorio o nazivu knjige istaknuvši da bi neupućeni mogli reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva u nekim ljudima koji su radili za Udbu, pratila ga i bilježili podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi, a jedno je bilo Boričevac, s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu, jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcem te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz zemljopisnih karata, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju 1941. godine, odnosno “ustanka u Srbu”. Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata, a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija, to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni, a kasnije je bilo korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.
Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige, kao i akademiki Dubravko jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom. Jadranka Matašin iz ULŽB je poželjela da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete, a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira.
Zdravko Tomac je poručio da tu knjigu treba čitati u školama, jer kako je Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu, tako je i Boričevac simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, u knjizi je ispričana istina o Boričevcu, a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljanima.
U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD-a Plješivica iz Zagreba i klapa Komin.