„Pa zar je ovo židovski logor?“ zapitao se krajem 1941. godine 43-godišnji uvjereni ljevičarski političar, aktivni revolucionar, fanatični promicatelj komunističkih ideja, novinar i publicist Ante Ciliga, nakon što je sa skupinom uhićenika kročio u prostor jasenovačkoga logora. „Stojimo u redu, dva po dva. Oko nas tri ili četiri pisara zatočenika iz logorske kancelarije. Svi Židovi“, nastavlja Ciliga svoja sjećanja objavljena u knjizi „Jasenovac: ljudi pred licem smrti’ (Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 30.). „Jedan od ovih Židova imao je na prsima natpis: ‘Nadzornik svega logora’. Mlad i nekako osobito drskog, upravo razbojničkog – kod Židova tako rijetkoga – izgleda“ (isto). Njegov zaključak o funkcioniranju jasenovačkoga logora ‘iz prve je ruke’ i ‘s lica mjesta’, no, za mnoge, svejedno, djeluje prilično nevjerojatno: „U Jasenovcu logorsku upravu držali su Židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru.“ I on je ostao zatečen tom činjenicom: „…i mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no, takova je bila stvarnost“ (isto, str. 42.).
„Židova je u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu, raspoređeni od najvišeg do najnižeg…“ (isto, str. 45.). Najšokantniju njegovu tvrdnju, koju nitko od povjesničara dugi niz godina nije htio (ili smio, zbog činjenice da su jugoslavenske vlasti njegovu knjigu odmah nakon objave zabranile) temeljitije rasvijetliti postojanje je jedne logorske skupine Židova zadužene za likvidacije zatočenika: „Uprava likvidacije u Gradini bila je također povjerena jednoj židovskoj grupi: ‘grupa Danona’, kratko – ‘grupa D’“ (isto, str. 45.).
Činjenica da su brojni Židovi bili u logorskome „aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg“ ima logično i prihvatljivo objašnjenje – oni su kao ‘narod knjige’, kako je često bio nazivan židovski narod, u to doba bili u prosjeku među najpismenijima, s najvišim akademskim zvanjima, završenim traženim zanimanjima, među najuspješnijim gospodarstvenicima, s vrhunski izučenim, često rijetkim, obrtima, s potvrđenim organizacijskim sposobnostima i sl.
Jednako se tako može pokušati objasniti i postojanje spomenute ‘Grupe Danona’, ali se o njoj, nažalost, sve do danas ne zna ni kada je osnovana, ni koliko je brojila članova u određenim razdobljima, ni koji su poimence bili njezini članovi, ni koliko je barem približno žrtava imala ‘na svojoj duši’, ni kada je ukinuta. Čini se kako bi jasni odgovori na ta pitanja mogli jedino ugroziti Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, koji godinama paušalno, ne mareći mnogo za bilo kakve povijesne nijanse, sve žrtve u logoru svrstava pod zajedničku šifru –„ubijen(a) od ustaša“!
No, kako god bilo, unatoč brojnim nepoznanicama, ‘pospremanjem pod tepih’ i sl. nesporno je: u jasenovačkome je logoru djelovala skupina židovskih (kasnije će izaći na vidjelo i srpskih te romskih) zatočenika zaduženih, pored ostaloga, za likvidaciju drugih logoraša, što je nakon rata posvjedočilo više preživjelih. Jedan je od njih, dakle, Ciliga, kojemu je, najblaže rečeno, neozbiljno i nepošteno od pojedinih povjesničara i novinara podmetati nekakav prikriveni antisemitizam jer o njegovu svjetonazorsko-intelektualnom profilu dovoljno govore podatci iz njegova životopisa. Treba samo spomenuti da je on, primjerice, dragovoljno 1919. sudjelovao u revolucionarnim previranjima i stvaranju Mađarske Sovjetske Republike, nakon sovjetske Rusije druge po redu države u svjetskoj povijesti utemeljene na komunizmu, koja je pod vodstvom Bele Kuna, na svu sreću, trajala svega 133 dana. Jednako je tako bio iznimno angažiran u komunističkome ilegalnom radu u Kraljevini SHS, zatim, sudjelovao je u osnivanju službenoga glasila Komunističke partije ‘Borbe’, čiji je jedno vrijeme bio urednik itd. Dakle jedno je sigurno – Ante Ciliga nije bio zaražen virusom totalitarnih ideologija, koje su se 30-ih godina prošloga stoljeća širile Europom, noseći u sebi pogubno protužidovstvo.
Zanimljivo je u tome kontekstu i svjedočenje Vojislava Prnjatovića iz Sarajeva koji je pod optužbom da je povezan s četnicima doveden u jasenovački logor, u isto vrijeme kad i Ciliga, krajem 1941. godine. Pušten je na slobodu 30. ožujka 1942. (svejedno se našao na popisu žrtava JUSP-a Jasenovac) sa skupinom od dvanaest Srba, koji su u logoru proveli od tri do pet mjeseci te otpremljeni vlakom u Beograd, gdje je Prnjatović tamošnjem Komesarijatu za izbjeglice doista ružno govorio o ponašanju i ulozi Židova u jasenovačkome logoru. Njegove riječi nema smisla citirati jer ne donose ništa novoga, ali vrijedi tek upozoriti kako i on općenito spominje povlašten položaj Židova u logorskoj hijerarhiji već krajem 1941. Nije zgorega spomenuti kako su pojedini povjesničari i novinari nastojali i njegov iskaz prikazati ili kao krivotvorinu ili ga obezvrijediti činjenicom da ga je dao državnoj ustanovi Vlade nacionalnoga spasa Milana Nedića, kada je i u Srbiji već započeo progon Židova. Tako je Prnjatovićevo svjedočenje, tobože, dobrodošlo i prilagođeno protužidovskoj histeriji u Srbiji i postalo njezino svojevrsno opravdanje. No u istoj skupini od trinaest Srba, skupa s Prnjatovićem puštenih 30. ožujka 1942., nalazio se i Vukašin Žegarac, koji je o posebnoj logoraškoj skupini formiranoj od ustaša pod vodstvom spomenutoga Danona, iznio malo više pojedinosti o njezinoj etničkoj strukturi: „Formirana je partija grobara sa grupnikom na čelu, u kojoj je dosta Srba i dva puta više Jevreja. Grupnik – ‘komandant grobara’ – je Miša Danon, geometar iz Sarajeva. Kažu da je prek i surov čovek, koji prima ustašku hranu“ („Dnevnik o Jasenovcu“, vl. izdanje, Beograd, 1987. str. 43.).
O skupini židovskih i srpskih zatočenika, koji su bili „unutarnja vlast u logoru“ još je konkretniji bio Miroslav Auferber iz Osijeka u izjavi danoj Židovskoj bogoštovnoj općini u Osijeku 15. kolovoza 1945.: „Upravu logora vodili su od zatočenika Dijamanstein (Bruno, kojega je naslijedio također Židov Bernhard Wiener, op. T. V.), Feldbauer i Einer, te Klein sa strane Židova, a neki Slobodan, Miloš i Branko sa strane pravoslavaca“ (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).
Aktivnost židovskih i srpskih egzekutora ‘Grupe Danon’ spominje i veterinar Zorko Golub, rođeni Koprivničanin, koji je kao predratni član Komunističke partije i urednik izrazito ljevičarskog glasila ‘Novi student’, uhićen 22. svibnja 1942. i ubrzo odveden u jasenovački logor. Svoja je sjećanja zapisivao u bilježnici, koju je prikazala Mira Kolar-Dimitrijević u članku: „Sjećanja veterinara Zorka Goluba na trinaest dana boravka u logoru Jasenovac 1942. godine“ (‘Časopis za suvremenu povijest’, br. 15(2), Zagreb, 1983., str. 155.-176.). Već iz naslova jasno je da je veterinar Golub bio kratko vrijeme u Jasenovcu jer je zbog potrebe bio otpremljen u logor Feričance, kraj Našica, a odatle na farmu krava u Obradovac. Uspio je pobjeći 21. rujna 1942. i među slavonskim partizanima radio je kao član Agitpropa Oblasnoga komiteta KPH za Slavoniju te nešto kasnije u Ekonomskom odjelu Zavnoha. Dakle i njemu bi se teško mogla pripisati nekakva iracionalna mržnja prema Židovima iako opisujući masovna ubojstva „stotine zatočenika“ doslovce piše: „Rade to uz ustaše i logoraši tzv. grupa ‘G’ grobari. Grupnik je neki ing. Danon.“ No iskreno priznaje: „Ja sam to nisam vidio. Pišem ovo po pričanju drugih i zato je opis mršav i premalo strašan. Ali vjerujem da ima živih svjedoka koji su gledali masovna ubijanja i oni će znati mnogo više da kažu. Čak sam čuo da je grupnik grobara ing. Danon pobjegao u partizane…“ Kakva god bila istina o prizoru koji ‘iz druge ruke’ opisuje Golub, očito su među logorašima kružile prilično jezive priče o krvoločnoj grupi ‘D’ ili, u ovome slučaju, grupi ‘G’. Pokušaji nekih povjesničara i novinara da opravdaju njezine postupke kao jedini mogući izbor u spašavanju vlastitoga života, ne zaslužuju nikakvu pozornost!
Kada ulogu, dosada spominjane židovsko-srpske specijalne logoraške skupine, preuzimaju Cigani (Romi), nije poznato. Dokumenti, izvješća i svjedočenja o tomu nisu sustavni, nego su upravo suprotni: konfuzni, protuslovni, namjerno iskrivljeni, neki tek usputno spomenuti, rađeni od agitpropovaca i sl., ali većina njih smatra kako je to bilo 1943. Čini se da su najdublje u tu problematiku, analitički i argumentirano, ušli dr. Mladen Koić i dr. Nikola Banić („Jasenovac – ‘Ciganski logor’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’ 14. svibnja 2017. i „Jasenovački ‘trogodišnjaci’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’, 12. kolovoza 2017.).
Oni odmah na početku ističu: „U komunističkoj literaturi mogu se naći podatci o skupini navodno ličkih Roma u ustaškim uniformama koji su radili kao grobari zamijenivši tzv. grupu D. Prema tim navodima, ubijali su zatočenike zajedno s ustašama i na kraju su i sami poubijani.“ Nakon temeljitoga proučavanja i usporedbe brojnih povijesnih vrela, koje je teško sve nabrojiti u jednome novinskome članku, autori dolaze do zaključka: „Kao i obično, kontradiktorni su podatci o razdoblju djelovanja i brojnosti te skupine.“ Prema nekim vrelima, u Jasenovac je g. 1943. dovedeno oko 200 Roma iz Perušića u Lici „da budu grobari i krvnici“, koji su dobili kuće u selu Gradini s druge strane Save nasuprot Jasenovcu, gdje su se nastanili s obiteljima. Po drugoj tvrdnji, riječ je o „petnaestak ličkih Cigana, katolika“. Važno je istaknuti kako su odmah nakon završetka rata neki pojedinci i ustanove pokušali zanijekati židovsko-srpsku etničku strukturu specijalne logorske skupine za likvidacije, barem prvih godinu-dvije, svodeći ju isključivo na cigansku i to već od početka 1942. te tako sva njezina ubojstva svaliti na romsku populaciju. Tako npr. izvješće Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi: „Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani“ (Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946., izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, za izdavača Jovan Mirković, NIP ‘Glas’ Banjaluka, 1980.).
Prema dosadašnjim otkrivenim podatcima, poznato je tek nekoliko imena iz ‘Grupe D’ tj. ‘Grupe G’. Pored više puta spominjanoga grupnika Danona, to su Egon Berger, koji je u logoru od prosinca 1941. radio kao grobar, a kasnije kao povlašteni logoraš u tvornici za preradu kože i izradu kožne galanterije, odakle je 1945. godine pobjegao, Jakob Danon, koji je također preživio proboj iz logora 22. travnja 1945., i Dudica Barar, prema drugoj inačici Dudo Bararon, Židov iz Tuzle, koji je prema svjedočenjima „išao raskopčanog kaputa da mu se vidi revolver“. Po jednome iskazu poslijeratnoj komisiji: „On je pored Danona bio najistaknutiji član tzv. ‘D’ grupe koja je kopala jame za mrtve, a i sama ubijala zajedno sa ustašama i snimala žrtve.“
Ključno je pitanje, kako je uopće došlo do gotovo potpunoga zaborava i prikrivanja imena i prezimena Židova, Srba i Cigana, pripadnika spomenutih specijalnih logorskih skupina, bez obzira na to je li riječ o 10, 15, 20 ili nešto više članova? Ipak, nije riječ o bilo kojoj ustaškoj bojni, koje su imale od 500 do 1500 ljudi, ili partizanskoj brigadi od 800 do 900 pripadnika. A s članovima logorske skupine zatočenici su se susretali, viđali ih, neke, vjerojatno, osobno poznavali, te pričali o njima i s njima… Za usporedbu – jedan jedini je preživjeli logoraš nakon rata 26. svibnja 1945. komisiji za istraživanje zločina u Zagrebu, predočio popis od 114 ustaških dužnosnika u Jasenovcu, od najviših do najnižih, s mjestima rođenja, činovima, bračnim stanjem, čak i prijašnjim civilnim zaposlenjima i sl.! A o famoznoj ‘Grupi D’/’G’ nitko nije znao reći istoj komisiji gotovo ni jedan podatak. Svi su izgledi da će ta enigma, koja, očito, nekomu odgovara, još dugo ostati nerazjašnjena.
Tomislav Vuković, Hrvatski tjednik, 26. ožujka 2020.