Godine 1988., dvije godine prije raspada Jugoslavije, Udba je nastavila sa zloglasnim terorističkim planom ubijanja hrvatskih političkih emigranata. U srijedu 20. listopada 1988. u mjestu Kirkcaldy, nedaleko Edinburgha u Škotskoj, udbaški ubojica Vinko Sindičić dočekao je Nikolu Štedula i u udbaškoj akciji, nazvanoj Magla ispalio u njega osam hitaca. Nikola Štedul živio je sa suprugom Shirley Helen Page i djecom – Monikom i Kristinom – u tom mirnom škotskom gradiću. U sudbonosno vrijeme vraćao se kući iz redovne svakodnevne šetnje. Od osam ispaljenih hitaca šest je završilo u njegovu tijelu, od kojih dva u glavi. Štedul je preživio atentat, a ubojica Vinko Sindičić, jedan od najokorjelijih Udbinih ubojica, uhićen je i sljedeće godine škotski ga je sud osudio na 15 godina robije.
Svoj život političkoga emigranta Nikola Štedul minuciozno je prikazao u knjizi U službi savjesti – Memoari, koju je ove godine objavila Naklada P.I.P. Pavičić. Memoarska knjiga Nikole Štedula predstavlja život i sudbine hrvatskih političkih emigranata – prava je rijetkost u nakladništvu, osim rijetkih studija koje o sudbinama hrvatskih političkih emigranata i njihovih organizacija govore sa stajališta svjetonazora, programa i ciljeva, a napose tragičnih sudbina, uglavnom nerazjašnjenih, bez istraživanja zločina i procesuiranja krivaca za počinjene zločine. Od 1946. godine i prve žrtve dr. Ivana Protulipca do zadnje 1989. Ante Đapića, Udba je izvršila 67 atentata/ubojstava, 30 neuspjelih atentata – nekih pokrenutih više puta (primjerice na dr. Branka Jelića i Miru Barešića), četiri otmice i pet neuspješnih, četvorica emigranata vode se kao nestali, a sve su indicije da je u njihovoj sudbini sudjelovala Udba.
Područje djelovanja Udbe bilo je usmjereno na sve važnije države u kojima su živjeli i djelovali – Austriju, Italiju, SR Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Švedsku, Argentinu, Kanadu, SAD, Belgiju, Dansku, JAR, Brazil, Škotsku, Paragvaj… Za počinjene zločine do sada su odgovarale samo četiri osobe – Vinko Sindičić i tri organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića: Krunoslav Prates, Josip Perković i Zdravko Mustač. I to je sve! Za sva ostala ubojstva ubojice nisu otkrivene, a istraživanjem tih zločina, osim časnih pojedinaca (primjerice Bože Vukušić), nitko se ne bavi. Ni države u kojima su te osobe stradale, a ni danas suverena i slobodna hrvatska država i njezine ustanove. Godinama su te države prihvaćale udbašku mantru o ubojstvima koja su plod tzv. međusobnih ratova hrvatske emigracije. Hrvatski politički emigranti, u odnosu na ostalu emigraciju jugoslavenskih naroda, bili su najčešća meta jugoslavenskih tajnih službi. Više od polovice žrtava bili su Hrvati.
Štedulova sjećanja, koja je napisao doista u službi savjesti, vode nas od odrastanja u njegovu roditeljskom domu (Rešetarevo, kod Karlovca, 2. prosinca 1937.) školovanja, napuštanja Domovine i mukotrpnoga putovanja izvan nje – putovanja u neizvjesnosti i borbi za goli život, stvaranju obitelji, borbi za ideale Domovine, vlastito obrazovanje (fakultetsko) u svijetu te povratak u slobodnu i neovisnu državu. Putovanje dostojno nekoliko romana i filmova, 35godina (1956. – 1991.) stalne neizvjesnosti.
Nikola Štedul jedan je od brojnih hrvatskih ljudi koji se, nakon bijega iz Titove Jugoslavije, našao u stranom svijetu, suočen s prijetnjama Titovih agenata ubojica, nerazumijevanjem domicilnih zemalja u kojima je boravio (Austrija, Njemačka, Australija, Britanija, Škotska) i velikih sila za pravednu borbu hrvatskoga naroda za slobodu i ravnopravnost u Titovoj Jugoslaviji. Sve te zemlje, kao i velike sile (SAD, Njemačka, Francuska, V. Britanija), zagovarale su opstanak Titove Jugoslavije kao tobožnje protuteže sovjetskim aspiracijama i kao uzornu zemlju socijalizma s ljudskim likom te putokaz i uzor ostalim socijalističkim zemljama sovjetske orbite. Njezin opstanak podržavale su i izdašnim povoljnim kreditima, ali i vojnom pomoći. Stoga su pravedne zahtjeve hrvatskih političkih krugova u zemlji (npr. nakon hrvatskoga proljeća) i stranaka te hrvatskih zajednica i političke emigracije odbacivale, a političke emigrante i njihove organizacije držale pod stalnom sumnjom, praćenjem, progonom, zabranom rada.
Prije bijega u emigraciju Štedul je u ondašnjoj državi izučio limarski i vodoinstalaterski zanat. No, sudbina njegova brata i obitelji u velikoj je mjeri odredila njegovu odluku o napuštanju domovine. Naime, stariji brat Petar koji je u vrijeme NDH služio u njezinoj vojsci doživio je, poput tisuća prognanih Hrvata, sudbinu Bleiburga. Štedul napominje: Ubijen i bačen u neki od klanaca slovenskih Alpa, u duhu riječi Milovana Đilasa: ‘Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Štedul se cijeloga života sjećao kako je njegova kuća bila obilježena ustaškom, a posebice se rado sjećao svoga brata: Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od 70 godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje. Nikada nije prežalio što nije mogao biti s roditeljima u njihovim zadnjim časovima života. Razloge napuštanja Titove Jugoslavije poglavito je vezao s osjećajem duboke nepravde i pomanjkanja slobode u svojoj domovini telažnim prikazivanjem stvarnosti od strane režima i njegovih ulizica.
Stalna privremenost – tim dvjema riječima Štedul je opisao svoje emigrantsko putovanje od 35 godina. U Austriji se bavio zemljoradnjom, u Njemačkoj radio u rudniku, u Australiji uzgojem duhana, lovom na krokodile, rudarskim radovima i posjedovanjem rudnika volframa u kojemu je također radio kao fizički radnik, a radio je i kao drvosječa. U Škotskoj je supruzi pomagao u djelatnosti trgovine. U toj stalnoj privremenosti, od zemlje i mjesta življenja do raznovrsnih poslova koje je obavljao da bi osigurao život svojoj obitelji, Štedul nije zapostavio politički rad u korist svoje hrvatske domovine. Najznačajniji dio toga angažmana odnosio se na upoznavanje domicilne zemlje i svijeta s političkim stanjem u svojoj staroj domovini, obespravljenosti hrvatskoga naroda i potlačenosti od Titove velikosrpske Jugoslavije, kao i terora koji su vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ja živim i radim na stvarima u koje vjerujem, a koje smatram uzvišenijim i važnijim od osobnoga životnog komfora. Odustajanje od borbe bila bi izdaja vlastitih ideala, moje obitelji, moga naroda, pa i sebe samoga.
U Škotskoj je 1981. osnovao Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio sve do povratka u domovinu. Uz organizacijski rad počeo je i pisati te je niski zanimanja dodao i novinarsko. Plod je takvih nastojanja brošura koju je objavio 1985. pod naslovom: Hrvatska borba za samoodređenje, u kojoj je predvidio da će stalna represija jugosrpskih komunističkih vlasti i beogradskih vlastodržaca dovesti do krvoprolića. Ukazao je na činjenice kako Jugoslavija cijelo vrijeme pod Titom, ali i nakon njegove smrti, živi na zapadnjačkim jaslama. Kasnije će reći kako je Zapad podupirao takvu Jugoslaviju sve do svibnja 1991. godine. Još 1990. godine, James Baker, tadašnji državni tajnik SAD-a, u Beogradu je podupirao stabilnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. Sva upozorenja hrvatske političke emigracije o naravi nedemokratskoga jugoslavenskog sustava, prevlasti velikosrba na svim područjima društvenoga života (gospodarstvu, vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji, medijima) tiraniji nad nesrpskim narodima – napose Hrvatima, Muslimanima, Albancima – nisu dala nikakvih rezultata. Čak ni upozorenja da je Jugoslavija, još od Titova razdoblja, bila utočište zloglasnim teroristima i njihovim organizacijama (Crvene brigade, zloglasni Šakal – Ramirez Sanchez, terorističke organizacije iz arapskoga svijeta i dr.). Zapad, opsjednut krivom procjenom o očuvanju takve Jugoslavije, nije reagirao na brojne zločine koje je jugoslavenska tajna služba izvršila nad hrvatskim političkim emigrantima i njihovim organizacijama, društvima, listovima.
S druge strane, Zapad se posve neprijateljski ponio prema hrvatskim emigrantima i njihovim strankama, medijima, udruženjima, društvima. Nad svima njima visjele su obavještajne službe koje su jedva čekale neki krivi potez hrvatske emigracije ili su ga inscenirale jugoslavenske tajne službe, kao tobože emigrantski, kako bi još jače udarile po onima koji su paradoksalno zagovarali upravo zapadnjačke političke vrijednosti, kulturu i politički sustav. Ta bolna iskustva s politikama zapadnih zemalja doživjet će Štedul i po povratku u Hrvatsku gdje će ponovno proživljavati njihovu ambivalentnost i kontradiktornost vođenu isključivo golim interesima, a ne tzv. visokim demokratskim, moralnim, humanim i civilizacijskim vrjednotama kojima su se dičile i predstavljale. Sve tako dugo dok se ta potpora u negativnom pogledu nije obrušila na njihove zaštitničke pozicije.
Štedulova politička orijentacija temeljena je na njegovu svjetonazoru, vrsnom poznavanju hrvatske povijesti 20. stoljeća; povijesti dviju Jugoslavija, Karađorđevićeve velikosrpske i Titove staljinističko-komunističke, također velikosrpske, kao i izvrsnom poznavanju geostrateškoga položaja Hrvatske nakon Titove smrti te metodama borbe za opstanak tijekom Domovinskoga rata, u čemu je na svoj način i sam sudjelovao.
U duhovnom smislu Štedul je katolički odgoj primio u svojem domu, najviše pod utjecajem majke. Iako će na nekim mjestima memoara reći kako uvijek nije bio dosljedan vjernik u svakodnevnom obnašanju vjerskih dužnosti, u praktičnom političkom djelovanju polazio je od temeljnih kršćanskih vrijednosti. Znajući za sva zla koja su Hrvatima činjena u vrijeme velikosrpskih Jugoslavija, pa i ona kroz koja je prolazila brojna hrvatska emigracija diljem svijeta, Štedulu je bila strana svaka mržnja i osveta. Kada su ga pitali je li zakleti neprijatelj Jugoslavije, kratko je odgovorio: Ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske. Na pitanje mrzi li čovjeka (Vinka Sindičića, op. a.) koji ga je nastrijelio, Štedul je odgovorio: Mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločincu, nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da ja, umjesto da izgaram u mržnji, prema atentatoru osjećam neku vrstu sažaljenja. Naravno, udbaški ubojica Sindičić nije se pokajao za zločin niti zatražio oprost. Kasnije se jedino žalio kako organizatori zločina nisu izvršili dana mu obećanja.
Štedul je bio protivnik svih oblika terorizma i nasilja u političkoj borbi. Ja se terorističkim metodama nisam služio, niti sam ih smatrao opravdanim, ali sam imao razumijevanja za one koji su vjerovali da je obrana od nasilja najučinkovitija uporabom sile. U redovima hrvatske političke emigracije pripadao je struji koja se, nakon sloma hrvatskoga proljeća, zalagala za politiku pomirenja i zajedničkoga djelovanja sinova ustaša i partizana, kao i svih političkih orijentacija i stranaka, što je pod Tuđmanovim vodstvom i ostvareno u Domovinskom ratu. Tu širinu Štedul je poglavito pokazao djelovanjem u Hrvatskom narodnom vijeću kao krovnoj organizaciji hrvatske političke emigracije. Štedul nikada nije bio u zatvoru, krivično procesuiran ni suđen za bilo kakva nezakonita djela.
Po povratku u domovinu, u jeku Domovinskoga rata, Štedul svoje usluge želi pružiti svojoj domovini. Tuđmanova administracija određuje mu mjesto u Ministarstvu obrane gdje radi na nabavci naoružanja u vremenu embarga (Rezolucija UN-a 713) uzrokovanoga izdajničkom ulogom šefa jugodiplomacije, jednoga od velebnih hrvatskih izdajnika – Budimira Lončara. U Hrvatskoj osniva novu stranku: Nacionalnu demokratsku stranku (NDS) koja nije, iz raznih razloga, dobro primljena u hrvatskoj javnosti. Razlozima neuspjeha u stranačkom životu nove Hrvatske, kao i djelatnom radu u Morhu, Štedul posvećuje brojne stranice svojih memoara. Dio njih odnosi se na njegovo viđenje hrvatske realnosti i svoj odnos prema njoj, a drugi na predviđanja s kojima se njegova domovina suočava u sadašnjosti ili će se suočavati u bliskoj budućnosti. Čitatelji ove intrigantne knjige, nakon gotovo 30 godina od završetka i pobjede nad srpskim okupatorima te brojnih iskustava, o Štedulovim će stavovima danas očito imati jasnije stavove.
Otvoreno govori o svojim prvim susretima s hrvatskom zbiljom. Prvo je uočio premreženost novih hrvatskih služba starim kadrovima iz bivšega sustava i to raspoređenih na veoma istaknuta i osjetljiva mjesta za nacionalnu sigurnost. Nadalje, neučinkovitu i tromu diplomaciju sastavljenu pretežno od isto takvih kadrova. Osjetio je nesklonost novih hrvatskih vlasti prema nuđenim uslugama hrvatskoga iseljeništva. Inicijativu u HDZ-u od početka su preuzimale jugoorjunaške snage, predvođene iskusnim oznaško-udbaškim majstorima prikrivenim i obučenim hrvatskim simbolima. U Morhu se susreo s raširenim oblicima grabeži i korupcije koju nitko nije sankcionirao. Na svim mjestima susretao se s nepoznavanjem i neshvaćanjem srži velikosrpske politike, njezinih ciljeva i dugoročne strategije.
Štedul je s nepovjerenjem gledao na tzv. lojalnu politiku SDP-a i bivših komunista, koji su svjetonazorski potpuno odudarali od hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa. Smatrao je da se uglavnom radi o mimikriji, prikrivanju i obmanjivanju, kupovanju vremena – kada će pokazati svoje pravo lice.
Kako bih potkrijepio ovo točno Štedulovo predviđanje, navest ću slučaj iz vlastitoga iskustva. Krajem 2019., dva mjeseca prije smrti dr. Zdravka Tomca, nekada visokopozicioniranoga člana SDP-a i potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva, našao sam se u jednom društvu u restoranu Kapuciner u Zagrebu s profesorom Tomcem. U veoma zanimljivom razgovoru, u jednom sam trenutku zapitao profesora Tomca: Profesore, kako to da ste Vi tako dugo ostali s Račanom? Zar niste vidjeli da on nimalo ne mijenja svoje političke stavove? Tomac mi je bez mnogo razmišljanja odgovorio: Da, vidio sam. Ali, nadao sam se da će s vremenom krenuti prema preobrazbi SDP-a u istinsku hrvatsku socijaldemokratsku stranku oslobođenu svih tragova titoizma i jugoslavenstva, a ja sam želio sudjelovati u toj preobrazbi. No prevario sam se. Kada se SDP stabilizirao, a javnost je brzo zaboravila njegove obmane i surovu povijest SDP-a kao nastavljača SKH, Račan mi je otvoreno rekao: ‘Vidiš da smo se izvukli. Sada se možemo vratiti na stare staze. Uspjeli smo!’ Tek nakon toga shvatio sam da nema ništa od Račanove nove hrvatske socijalno-demokratske stranke. Dignuo sam sidro i rekao zbogom svojim bivšim drugovima na čelu s Ivicom Račanom.
Među prvima Štedul je prozreo nepoštenu igru Unprofora koji je u najvećem broju slučajeva išao na ruku srpskim okupatorima, srpskoj pobunjenoj petoj koloni u Hrvatskoj i tzv. JNA.
Unatoč svim spoznajama o novoj hrvatskoj zbilji, Štedul je odlučio zaboraviti sve godine progona i stradanja i dati ruku pomirenja onima koji su ga progonili i organizirali atentat na njega. Govorio je kako ni u snu nije mogao zamisliti da će surađivati s takvim ljudima. Ali, kad je domovina u pitanju, i to je bilo moguće. Koliko god je tom rukom pomirenja i u duhu bona fide želio prevladati bolna iskustva 35-godišnjega izgnanstva i progona, nije nailazio na isto takav odziv s druge strane. Malo toga sam, poput svih Hrvata, naučio iz povijesti. Kao da Hrvati iz povijesti nisu ništa naučili. A zapravo i nisu bogznašto mogli naučiti, jer im je povijest već dugo šareno tkanje od laži i obmana. Takvu poziciju Hrvata Štedul je znao uspoređivati sa sudbinom Aboridžina u Australiji.
Štedul je u potpunosti shvatio poziciju dr. Franje Tuđmana u brojnim nepovoljnim silnicama, kako unutarnjopolitičkih tako i vanjskopolitičkih. Slikovito je to prikazao kao igru pokera: (…) Predsjednik je u toj sudbonosnoj igri pokera bio mnogo bolji od mene. S vremenom je uvidio kako predsjednik Tuđman o mnogim važnim pitanjima uopće nije mogao odlučivati. Ili su bila u domeni velikih i moćnih sila i njihovih pritisaka i ucjena ili mu to nisu omogućavale unutarnje okolnosti. Ali i kadrovi koje je nažalost i on sam postavljao! Reći će: Imao je vezane ruke.
Na samom dolasku u Hrvatsku Štedul je smatrao da je Tuđman opsjednut snagom JNA i željom za mogućim nagodbama s velikosrpskim krugovima. Meni se čini da je dr. Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske s jakim izbornim legitimitetom i kao vođa najveće političke stranke, previše važnosti davao mogućim reakcijama Beograda i tako (pred početak rata, op. a.) izgubio dragocjeno vrijeme da državu i narod bolje pripremi za ono što je bilo neizbježno. Takva prevelika ‘opreznost’ i ‘neodlučnost’, u Beogradu je, kao i u svijetu, protumačena kao priznanje da se Hrvatska neće ozbiljno braniti. Te i takve ocjene koje Štedul iznosi u svojim memoarima, danas su, a bit će zacijelo i sutra, predmet ozbiljnih povijesnih raščlamba. Koliko su one plod Štedulova subjektivizma vezanoga uz njegov prihvat od aktualnih vlasti: (nepovjerenja, sumnja kako je tobože radio za brojne inozemne tajne službe, dosluh s radikalnom ustaškom emigracijom, izbjegavanja i odugovlačenja s registracijom njegove političke stranke NDS u Hrvatskoj, kritika rada i koruptivnih radnji u Morhu, kritika vođenja kadrovske politike s prevladavajućom ulogom kadrova iz bivšega jugosistema), a koliko doista iskreno domoljubno upozorenje na mogući nepovoljan put kojim je krenula Hrvatska?! Napose nakon Tuđmanove smrti. Dosadašnja iskustva zadnjih 30-ak godina razvoja hrvatske demokracije i problema s kojima se država i narod susreću sve više pokazuju kako su Štedulove ocjene, upozorenja i kritički osvrti bili duboki izraz domoljublja i brige za njezinu budućnost. Vrijeme nam daje sve više argumenata za njegove zloguke sumnje.
Štedulovi memoari potiču na razmišljanja i prijedloge o nužnosti daljnjega istraživačkog rada o sudbini hrvatske političke emigracije (1945.–1990.); njihovih stranaka, organizacija i društava, novina i časopisa, hrvatske književnosti, novinstva i publicistike, znanosti i umjetnosti, istaknutih imena koja su u znanstvenom i svakom drugom pogledu polučila visoke domete u zemljama u kojima su živjela, djelovanju Katoličke crkve. Dio te građe već postoji, no ona je (osim izbora, primjerice, sabranih književnih djela hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića) razasuta po brojnim knjigama, tekstovima u časopisima i novinama ili prigodnim tematskim zbornicima. Tragične sudbine hrvatskih političkih stradalnika zaslužuju cijelu biblioteku u kojoj bi se posebno prikazali životi i stradanja tih ljudi. Za mali dio njih vrijedni autori pripremili su odgovarajuće studije i tekstove, dok se ostali spominju u niski sažetih prikaza.
Svaki od 67 ubijenih emigranata, ali i svi hrvatski politički emigranti, primjerice iz grupe Feniks 72, stradalih u bosanskim vrletima 1972. godine, zaslužuju ozbiljnu memoarsku studiju. No ne samo to. Popis tih stradalih junaka trebao bi krasiti dostojno spomen-obilježje u glavnom gradu Zagrebu.
Projektu istraživanja hrvatske političke emigracije svakovrsnu potporu trebalo bi pružiti Ministarstvo kulture, a nositelj bi mogao biti Hrvatski institut za povijest s podupirućim ustanovama.
Predložio bih da inicijativni odbor za izradu cjelovitoga projekta bude sastavljen od sljedećih ljudi: Gojko Borić, Bože Vukušić, Ante Beljo, Šimun Šito Ćorić, mons. Milan Simčić, Stjepan Šulek, Marin Sopta, Mario Jareb, Wollfy Krašić…
Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik, 10. lipnja 2021.