Osvrt na Nacionalovo otkriće ‘ključnog dokaza’ o masovnom zločinu u Jasenovcu

Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog svetca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno.

Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“. Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography, ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan (15. 1. 2018.) objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „EKSKLUZIVNO Otkriven ključni zračni dokaz masovnih zločina u Jasenovcu“.

Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.

Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.

Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.

Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.

Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.

Kakve nebuloze!

Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.

Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?

O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:

Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi biti površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.

Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane. Stoga se ostatci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.

Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon ‘drobilice’ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.

A to nisu našli.

Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostatci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.

Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.

Kakav „ključni dokaz“!

A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi Radni logor Jasenovac (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291 objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što osim da se igrao nogomet. Igranje nogometa u memoarima potvrđuju i zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.

Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.

Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi The Man Who Broke Into Auschwitz Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.

U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).

Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.

Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.

Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor. O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.

Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu, zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetcima tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.

Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor

Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna je jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.

Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350 do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.

Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi Radni logor Jasenovac već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945., koji se velo malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.

Sramotna usporedba Jasenovca s Auschwitzom

Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.
Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao 6 (šest) baraka i jedan dio Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koji je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka. Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još 24 barake plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.

A u jasenovačkom logoru – šest.

To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu Jasenovac – Aušvic Balkana. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno i veći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?

Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora

Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.

Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da u njemu rade zatočenici. Slabo informirana novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli: „Nisam siguran da su znali za logor“.

Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!

Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.

Igor Vukić, Hrvatski tjednik, 24. 1. 2019.

O tome kako je Hrvatska zaboravila svoje slavne ratnike, admirala Matiju Zmajevića, admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i feldmaršala Svetozara von Borojevića

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala. Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost. Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdesetpet godina. Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera. Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala. Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na topla mora, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat,postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice. Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru. Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan. U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat. U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta. Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske Ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u Ulici Malaya Lubyanka.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju. Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice. Otrovne strjelice srbijanskih medija neće biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović pokušala obmanuti Putina jer je admiral Matija Zmajević Srbin rimokatoličke vjere. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o srpskom karakteru Boke kotorske. Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’. Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u Ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinio svoje. Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čija je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine. U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ploviti se mora, živjeti ne, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego jedan dan života?

Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane. U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku. U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine. Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika. Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koji su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda ViribusUnitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice. Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote. Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu. Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda ViribusUnitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove Lijepe naše. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut. Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon. Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu. Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita. Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade. Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti. Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova. Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak. Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti jedan dan života, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji, hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski. Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima, ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano. I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa. Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske kršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna), rođen 13. prosinca 1856. godine. Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general. Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku. Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere. Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak Lav sa Soče.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku. Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima. Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana.

Nijedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu. Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: „Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.“

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku, feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

E, moji zaboravni Hrvati, dođite jednom k sebi!

A to znači admiralu Matiji Zmajeviću dati naziv ulice ili trga u mnogim hrvatskim gradovima, u Dubrovniku i Umagu svakako, a društvo hrvatsko-ruskoga prijateljstva neka ponese njegovo časno ime. Već jednom u Hrvatskom saboru izglasati da tunel Mala Kapela ponese ime admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, i otvoriti spomen-sobu u njegovim rodnim Jezeranama, a u Puli podići velebni spomenik. Velikom vojskovođi feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, Hrvatu pravoslavne vjere, obnoviti rodnu kuću na Banovini, a u Petrinji i Hrvatskoj Kostajnici trgove podičiti imenom njegovim. Barem toliko može učiniti država Hrvatska za svoja dva velika admirala i velikoga vojskovođu feldmaršala, kako bi donekle izbrisala svoju sramotu zaborava.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet – Lošo, Hrvatski tjednik, 17. 1. 2019.

Iz razgovora s Renatom Kunićem, ravnateljem programa HRT-a:
Da mi Igora Vukića nismo pustili da kaže što je kazao, optužili bi nas za cenzuru

U ožujku će se navršiti dvije godine da je Renato Kunić imenovan ravnateljem programa HRT-a. Unatoč upitima novinara koji prate medije, za to vrijeme nije pristajao na intervjue, premda je razloga za razgovor i te kako bilo. Zato smo najprije htjeli saznati zašto je baš sad poželio dati intervju. Uz opasku da je prvi javni nastup imao pri imenovanju, i to u vlastitom mediju, uzvratio je: „Možda sam sad poželio dati intervju zato što je u posljednje vrijeme pritisak na program veći nego što je uobičajeno. Na HRT-u radim već 32 godine i naučio sam da nas se proziva i optužuje za sve i svašta, no u posljednje vrijeme te su prozivke postale žešće nego inače, a uvjeren sam da razloga za to nema.“

Što je u prozivkama netočno?

Nije korektno o HRT-u govoriti isključivo kroz prizmu Informativnog programa, koji zapravo ne radi loše. Naravno da se uvijek može bolje, no naš se Informativni program uvijek trudi biti neovisan, profesionalan i relevantan. Štošta nam se može i zamjeriti, no to je problem velikog sustava. HRT je javni medij i mi dobro radimo ono što je javni interes. Imamo šarolik program, poštujemo ugovor s Vladom, i ono što smo u tom ugovoru obećali, to ispunjavamo. Imamo i izuzetno dobru suradnju s vanjskim producentima. Upravo nam je krenuo “Crno-bijeli svijet”, u pripremi je zadnja sezona “Novina”. Tu je i “A strana” iz naše produkcije. Uskoro idemo s “Voiceom”, vraćamo “Milijunaša”. Sve to pokazuje smislenost trošenja novca na HRT-u. Glavni urednik svih HTV-ovih programa Bruno Kovačević dao si je truda i posložio je jasnu i pitku shemu i prvi se rezultati već mogu vidjeti jer je naša gledanost na početku ove godine – najbolja. U tjednu od 31. prosinca do 6. siječnja 2019., u zbroju svih naših televizijskih programa, mi smo najgledaniji. Imali smo 29,1 posto gledanosti, dok je prvi sljedeći konkurent imao 28,7 posto…Foto: Slavko Midžor/Pixsell

Tu publiku predstavlja i Programsko vijeće HRT-a koje često oštro kritizira program HTV-a, sazivajući čak i hitne sjednice s kojih upozorava na zabrinjavajuće stanje, pritom HRT optužujući i za posvemašnji prijezir prema Vijeću te ignoriranje savjeta i zaključaka tog tijela. Nerijetko se moglo čuti i to da se na HRT-u dogodila “kaptolizacija”. A čelnici HRT-a na sjednicama Vijeća znaju biti jako drski, bahati, čak i uvredljivi prema vijećnicima.

Što se tiče optužbi o “kaptolizaciji”, stvar je jednostavno u brojkama i ugovoru s Vladom. Tamo je jasno naznačeno, u postocima, koliko točno religijskog sadržaja moramo imati na svakom programu. Ne mislim da je to naročito dobro, no to je tako i mi se toga moramo držati. Konkretno, Prvi program HTV-a na godišnjoj razini mora imati tri posto religijskog sadržaja, i naša je sloboda u tom dijelu relativno mala. A te su propisane brojke bile u javnoj raspravi. Znači, taj Ugovor nije izmislio HRT i predložio ga Vladi, već je to bila mješavina mnogih utjecaja. I sad kada je tu, taj je Ugovor za nas skoro pa “sveto pismo”, jer bi svako odstupanje od njega moglo u pitanje dovesti sve. Zovemo li prečesto svećenike u goste? Znači li to “kaptolizaciju”? Baratanje tim terminom je paušalno, a htio bih konkretan dokaz. Neka mi vijećnici kažu o kojoj se to točno emisiji radi, i uredniku, i novinaru. Njihova primjedba da mi neadekvatno pratimo rad Vijeća nije točna, premda je i neobično da mi u našim emisijama govorimo sami o sebi. Da smo bahati i bezobrazni prema njima? Ja nisam među takvima, ali rasprava se na tim sjednicama ponekad zaista zahukta pa ponekad možda padnu i riječi koje se ne bi trebale izgovoriti. No problem je Vijeća to što oni koji dođu u njega misle da mogu uređivati program. Znao sam na sjednicama Vijeća reći da mi sad ovdje gubimo sate zbog 20 sekundi programa. Pa to je pijesak u moru. Ne mogu razumjeti zbog čega tolika povika zbog tako malog dijela programa.

Ali u 20 sekundi može se reći svašta na što je potrebno reagirati. Kako se moglo dogoditi da se u emisiji, kao jedinog, ugosti Igora Vukića, znanog po tezama koje zastupa, koji onda na HTV-u negira istinu, postojanje ustaških zločina u Jasenovcu?

Ne mogu osporiti da neki naši urednici rade bolje, a neki lošije. No, svatko može i pogriješiti. Da mi tog Vukića nismo pustili da kaže to što je kazao, optužili bi nas za cenzuru. Knjiga koju je on izdao u Hrvatskoj nije zabranjena. Ako je tako, kako mi sad možemo ne pozvati ga kao gosta? U tom slučaju zamjeram nešto drugo – gost koji iznosi takve teze traži suprotstavljenog gosta, nekog tko će reći da to nije istina. To je urednička odgovornost. Zatim, to traži i dobrog voditelja koji je upućen u temu o kojoj se govori. U ovom slučaju, naš je voditelj bio nespreman za takav razgovor, a urednica je trebala znati kakav je gost kojeg poziva i svakako je trebala imati i drugu stranu…

Priča se da ste kućni prijatelj s ministričinom obitelji te da s njezinim suprugom redovito igrate bridž. Istina?

Čim me glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić predložio za ovo mjesto, znao sam da će biti povezivanja mog poznanstva s obitelji Koržinek. No, morate znati da ministrica kulture nema neki utjecaj na to tko će biti izabran za ravnatelje na HRT-u. Ovdje sam proveo 32 godine i valjda sam za to vrijeme skupio neka znanja i iskustva da onda mogu obavljati neke funkcije. A ministričin suprug, Hrvoje Koržinek, moj je vjenčani kum otprije 29 godina, dok je ministrica s njim u braku oko sedam godina. Tada, 1990., kada sam se ženio, ni Hrvoje ni ja nismo ni znali da postoji neka Nina. Zapravo, sve je to sad samo stjecaj okolnosti. Bridž ne kartam, držim se samo bele. I s Hrvojem kartam već 30 godina…

Božena Matijević, Večernji list, 14. 1. 2019.

Na 300 stranica knjige autor nam temeljem izvornih dokumenata pokazuje kako je funkcionirao radni i sabirni logor Jasenovac, dijelom i starogradiški, i kako su u njemu živjeli zatvorenici.

Držeći se znanstvenog pravila pravednosti i nepristranosti svaki sud i činjenice koje iznosi, autor temelji na vjerodostojnim izvorima koje je lako provjeriti

Uvodna rečenica autora ove iznimno važne i potrebne knjige Igora Vukića: Na savjest svima koji su lagali o Jasenovcu, svojevrsna je posveta svima onima koji su u proteklih 70 godina manipulirali i lažno prikazivali ustaški radni i sabirni logor kao koncentracijski logor smrti. Vukić tako i naslovljuje svoju knjigu Radni logor Jasenovac. U deset godina mukotrpna rada autor je istražio fondove Hrvatskog državnog arhiva – tj. oko 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemu građu OZN-e, UDB-e i SDS SRH i SFRJ, zbirke dokumenata iz partizanskih izvora, vjerodostojne iskaze bivših logoraša te znanstvenu i publicističku literaturu. Na upit kome je namijenjena ova knjiga, Vukić odlučno odgovara: Svakom čitatelju koji se ne boji istine.

Na 300 stranica knjige autor nam temeljem izvornih dokumenata pokazuje kako je funkcionirao radni i sabirni logor Jasenovac (dijelom i starogradiški) i kako su u njemu živjeli zatvorenici. Držeći se znanstvenog pravila sine ira et studio (objektivno, pravedno, nepristrano) svaki sud i činjenice koje iznosi, autor temelji na vjerodostojnim izvorima, koje je lako provjeriti.
U našem kratkom prikazu knjige izabrali smo najvažnije dijelove sadržaja koji su uvjetovali i sam njen naslov. Važno je napomenuti da se autor nije bavio manipulatorima i promicateljima laži o Jasenovcu, kako iz Hrvatske i područja bivše Jugoslavije (napose Srbije), ali i znatno šire od pojedinaca i grupacija nesklonih hrvatskom narodu i državi. Htio je zapravo reći, evo temeljem vjerodostojnih izvora i dugogodišnjih istraživanja nudim istinu i samo istinu. Iako držim da bi takva knjiga, u kojoj bi se sustavno prikupili i istražili manipulatori, njihove nakane i snage koje iza njih stoje, uz ovu Vukićevu i druge, predstavljala zaokruženu cjelinu sedamdeset godina laži i manipulacija, prije svega usmjerenih prema hrvatskom narodu, a danas sve više postojanju njegove države. Nadam se da Vukić i njegovi suradnici u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac o tomu i te kako razmišljaju, jer istinu o jasenovačkom logoru nitko ne može zaustaviti.

Ustroj i organizacija radnog logora Jasenovac

Radni logor Jasenovac trajao je 1300 dana, tj. od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. Organizaciju logora vodila je Ustaška obrana kao dio Ustaške nadzorne službe (UNS). Pravni temelj za interniranje u Jasenovac i druge logore, od 25. studenoga 1941. dala je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Prema toj odredbi, nepoćudne osobe su one koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta (str. 27). U praksi se zakonska odredba odnosila protiv osoba koje su djelovale protiv NDH, npr. u pisanju parola, dijeljenju letaka, skupljanju pomoći za pobunjenike, komunista organiziranih protiv vlasti, slanja sanitetskog materijala, oružja, sabotaža, špijunaže, ali i osoba optuženih za krađe, pljačke, prekršaje u obavljanju javnih službi [i] sl. U logor su zbog kaznenih djela upućivani i sam[i] pripadnici ustaškog pokreta. Prije odluke o upućivanju u logor protiv sumnjive osobe provođen je upravni kazneni postupak. Kazne za zatočenike kretale su se od tri mjeseca do najviše tri godine. Nakana vlasti bila je da se takve oblike protudržavnog i kriminalnoga rada počinitelje kazni prisilnim boravkom i radom u logoru, kako bi se rehabilitirani mogli vratiti u normalan život.

Logor je bio sastavljen od šest baraka, s maksimalno 200 zatvorenika u svakoj. Ostali su spavali u radnim pogonima. U svakoj baraci postojao je zapovjednik barake, pisar, nadredar i redari te opskrbnik koji je vodio brigu o nabavi hrane za baraku. U prosjeku je u logoru, za vrijeme njegova postojanja, bilo oko dvije tisuće zatvorenika.

Potkraj 1941. u logoru je bilo 1.189 zatvorenika da bi poslije rata, ali i danas, manipulatori govorili da je te godine u logoru ubijeno preko 10.000 zatvorenika! U logoru je najviše bilo Hrvata, a nešto manje Srba, Muslimana i Židova. Internirani Židovi bili su izuzeti od velikih deportacija kojima je bila obuhvaćena židovska zajednica, poglavito od Nijemaca, jer je NDH inzistirala na zaštiti Židova u tzv. miješanim brakovima, na zaštiti liječnika i obrazovanih Židova koji su mogli pomoći razvitku države. Od deportacija su bih izuzeti i tzv. počasni arijevci, a Židovi na tlu NDH pod talijanskim utjecajem nisu bili deportirani u Njemačku.

Uvjeti života i prava zatočenika

Uvjeti života u logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete. Nije to bilo odmaralište ili sanatorij ali nikako ne logor smrti u kojemu su se događala masovna ubojstva. Zatočenici su imali na raspolaganje ambulantu, zubnu ordinaciju, bolničku skrb u logorskoj i bolnici u Jasenovcu, mogućnost dobivanja paketa s hranom, odjećom i obućom, slobodne nedjelje, športsku i kulturnu djelatnost, mogućnost sudjelovanja u vjerskim obredima.

Vukić daje podatke po kojima je vidljivo da je Židovska bogoštovna općina iz Zagreba u četiri godine poslala oko 50.000 individualnih paketa za zatočenike, ili oko 600 tjedno (str. 90). Uz pakete od obitelji, prijatelja, znanaca, pakete je slao i Hrvatski crveni križ, Caritas kao i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Godine 1942. u logoru je organizirana kazališna i glazbena sekcija, a orkestar je vodio dirigent Natko Devčić, komunistički simpatizer, kompozitor i do rata profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Glazbenici su za blagdane izvodili državnu himnu, ali i skladbe Händela, Beethovena, Tijardovićevu operetu Daleko mi je biser Jadrana, kazališne predstave – dijelove operete Grofice Marice i Shakespearov San ljetne noći. U starogradiškom logoru izvođena je Gospođa ministarka, srpskog komediografa Nušića. Na sačuvanom plakatu izvedbe stoji: Satira na beogradsku vladu i režim iz prošlih vremena, u četiri čina. U športskom pak dijelu održavana su logorska natjecanja u nogometu i odbojci.

U logoru su djelovale brojne proizvodne radionice u kojima su radili logoraši, primjerice: električarska, automehaničarska, stolarska, keramičarska, stolarska, puškarnica, lančara, kožara, pilana, radionica građevinskog materijala i druge. U starogradiškom logoru radile su krojačnica, postolarska radnja, limarija, bačvarija, stolarija, tiskara. Proizvodi logoraša iz logorskih radionica izlagani su od rujna 1942. na Zagrebačkom velesajmu, o čemu Vukić daje slikovni zapis.

Manje je poznato da je jasenovački logor 1944. posjetila delegacija Međunarodnog crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom, jer je NDH godine 1942. prihvatila Ženevske konvencije. Delegacija je u cijelosti bila zadovoljna redom, čistoćom, liječničkom skrbi nad logorašima usprkos bolestima koje su vladale u logoru i okolici: malarija, TBC, reumatska oboljenja, tifus… Za prehranu su rekli: Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici upućeni na pošiljke namirnica izvana (str. 208).

Važno je spomenuti i dio izvješća papinoga izaslanika Giuseppea Masuccija: Konclogor u Jasenovcu ne doimlje se tako strašno. Zatočenici stanuju u prostranim barakama u kojima se loži. Bolesnici su smješteni u posebnu bolnicu gdje se za njih skrbe liječnici-zatočenici Židovi (str. 66).

U slučaju smrti zatočenika na pregled umrloga morali su se pozvati: kotarski predstojnik, predstavnik općine, izaslanik suda i općinski liječnik. Zapisnik o smrti rađen je u četiri kopije. Najčešći uzroci smrti bili su: dizenterija, tifus, TBC, angina pectoris…
U logoru je dio zatočenika izgubio život, osim zdravstvenih razloga, zbog odmazdi za bijeg, planiranje pobuna, temeljem presuda izvanlogorskih ustanova, zbog savezničkih bombardiranja. Ne postoje nikakvi materijalni dokazi o masovnim ubojstvima, napose ne Roma, djece, Židova – bilo koga, kako je to jugoslavenska, velikosrpska, orjunaška, antihrvatska istoriografija, bez bilo kakvih dokaza, isticala punih sedam desetljeća. Možda je najveće masovno ubojstvo u logoru bilo strijeljanje deset ustaša u jesen 1941. zbog pljačke zatočenika! Istina je da je sondiranjem terena na području jasenovačkih logora otkriveno 497 posmrtnih ostataka. No nije utvrđeno potječu li svi oni iz doba ustaškoga logora ili poslijeratnog partizanskog?! Brojni hrvatski istraživači logora Jasenovac dokazali su na pojedinačnim primjerima da podatci od 83.000 ubijenih predstavljaju monstruoznu laž, kao što su bili i oni od milijun ili 700.000.

Otpuštanja logoraša i razmjene

Osim isteka kazne, iz logora se izlazilo i razmjenom zatočenika i amnestijama. Dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva dokazuju da su već u 1942. zatvorenici jasenovačkog i starogradiškog logora, nakon izdržane kazne ili zbog oprosta, bili pušteni kućama. Do kraja postojanja logora, po isteku kazne, zatvorenici su s 400 kuna od strane logorske uprave, napuštali logor.

U rujnu 1942. dolazi do prvih razmjena. Razmijenjeno je dvadesetak zatočenika, a među njima bili su Andrija Hebrang, Mladen Iveković, Olga Kohn, Ana Gerovac i drugi. Od rujna 1942. do travnja 1945. iz svih ustaških logora razmijenjeno je oko 2 000 zatvorenika.
Amnestije su proglašavali poglavnik i Vlada NDH prigodom državnih blagdana, obljetnica, i drugih prigodnih datuma. Prva je bila već u travnju 1942. na prvu obljetnicu NDH, za Božić 1943. amnestirano je 185; 24. travnja 1944. – 172, 24. prosinca 1944. – 373 te 10. travnja 1945. – 456 zatvorenika. U posljednjih 15 ratnih mjeseci, preko instituta pomilovanja kućama je pušteno 1.640 zatvorenika

Laži oko stradanja 20.000 kozaračke djece

Uz mitologiju laži o 700.000 žrtava iz brloga velikosrba Dobrice Ćosića i 83.000 hrvatske inačice, redovito se u obje bratske varijante, pojavljuje laž o stradanju 20.000 srpske djece koju su partizani, nakon poraza na Kozari, napustili a ustaše ih tobože sve pobili u jasenovačkom logoru. Vukić dokazuje monstruozne laži o tobožnjem stradanju te djece.

Istina je posve drugačija. Nigdje se ne mogu naći potvrde o stradanju te djece u jasenovačkom kompleksu, ali zato postoje brojni dokazi o zbrinjavanju djece nakon kozaračkog zbjega, počevši od samih vlasti NDH, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i osobne uloge nadbiskupa Stepinca, Hrvatskog Crvenog križa do brojnih volontera, običnih građana i obitelji diljem države.

Stožerne osobe zbrinjavanja djece bile su Kamilo Bresler i Diana Budisavljević. Tako je u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno 5.124 djece, samo u Zagrebu 600, Jastrebarskom 3.200 i u drugim mjestima. Zbog bolesti i pothranjenosti dio kozaračke djece nije preživio rat, a zbog problema koje su joj [Diani Budisavljević] činile nove partizanske vlasti u razotkrivanju laži o sudbini kozaračke djece, sa suprugom Julijem – liječnikom u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu tijekom cijeloga rata, supružnici su izbjegli u Austriju.

Dnevnik Diane Budisavljević u posjedu je autora knjige, jednoga od izvora pobijanja laži i manipulacija sa sudbinom kozaračke djece. Slične laži odnose se na stradanja 20.000 Roma (sve zaokružene brojke) premda je u ondašnjoj Banovini živjelo manje od 14.000 Roma. Sve bez materijalnih dokaza. Naš narod kaže: U laži su kratke noge!

Sramotni postupci prema Igoru Vukiću

Nakon što je Vukićeva knjiga ugledala svjetlo dana, započeo je orkestrirani napad na autora. Prije svega napad se svodi na sam naslov knjige i ono što stoji iza njega, jer Jasenovac ne može biti – bez obzira na znanstveno utemeljene dokaze, radni logor. On mora biti i ostati ono što su mu namijenili, od 1945. do danas, jugoslavensko-orjunaški i velikosrpski krugovi, nekada vezani uz Dobricu Ćosića i Aleksandra Rankovića, a danas uz kojekakve Vučiće, Dačiće, Vuline, Dodike, redom sljedbenike ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Dakle. Logor smrti i sramota Hrvatske i genocidnog hrvatskog naroda! U Hrvatskoj su ti krugovi vezani uz Milorada Pupovca, revnoga posjetitelja navedenog panteona velikosrpske imperijalne ideologije, ali i omiljenog partnera hrvatskih vlasti, bez kojega ni ne može opstati. Uz njihov bok valja staviti vodstvo Srpske pravoslavne crkve.

Antihrvatska izložba o jasenovačkom logoru u New Yorku, nagovještaji o snimanju Kusturičina filma o jasenovačkih 700.000 žrtava (?!) i podizanje hrama i spomenika tobožnjim jasenovačkim žrtvama, nisu opametile ovdašnje vlasti, koje su se zdušno upregnule protiv Vukićeve istine i razotkrivanja velikosrpske zločinačke ideologije laži o jasenovačkom logoru. Umjesto da podupru svako znanstveno istraživanje istine o logoru Jasenovac, pa tako i Vukićevo djelo, iz najviših krugova vlasti i njihovih institucija, jednoznačno se govori kako Vukić tobože revidira povijest. Da, točno – revidira jugoslavenske i velikosrpske laži i manipulacije u zadnjih 70 godina.
To da su se te vlasti stavile na stranu protagonista koji sedamdeset godina obmanjuju i ponižavaju hrvatski narod i njene građane, danas je više nego očito. No, to je pitanje za neke druge sigurnosne hrvatske institucije ako takve postoje i samostalno djeluju.

Te vlasti ne znaju da je veliki književnik Miroslav Krleža, upravo na temi manipulacija i laži oko jasenovačkog logora, trajno prekinuo svaku suradnju s nositeljem velikosrpskog nacionalizma Dobricom Ćosićem! Ne znaju ni to da se radikalni titoist i najvjerniji Titov pouzdanik u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić, suprotstavio tim velikosrpskim manipulacijama. Naime, Krajačić se nije odazvao na otkrivanje spomenika Bogdana Bogdanovića (Cvijet) u Jasenovcu 1966., a na večeri koja je tim povodom upriličena, žestoko se sukobio sa srpskom boračkom delegacijom. Opet na istu temu.

Istinu o manipulacijama jasenovačkim logorom znao je i u privatnim krugovima iznosio Marijan Cvetković. Sam Tito nikada nije posjetio Jasenovac za trajanja njegove 35 godišnje vladavine! Njegov general, kojega ne možemo pozitivno vrjednovati prema Hrvatima i Hrvatskoj, Kosta Nađ, izjavio je da u Jasenovcu nisu ubijene desetci tisuća logoraša, nego sedam tisuća! Čak ni on nije vjerovao u te lažne brojke.

Predsjednica države suočena s brojnim lažima na temu jasenovačkog logora i njegovih tobožnjih žrtava, i sama je predložila da se utemelji neko međunarodno istražno povjerenstvo, koje bi dalo odgovarajući pravorijek. I ona je napadnuta u duetu, kako od istih krugova u Hrvatskoj tako i Srbiji. Svojevrsne srpsko-hrvatske koalicije, protiv hrvatskoga naroda i države.

Iznimno sramotan i za demokraciju poguban postupak učinila je ovdašnja javna televizija sa svojim Vijećem i njen ravnatelj, stanoviti Bačić, smijenivši novinarku Katarinu Vidović Krišto što je u studio pozvala autora knjige Igora Vukića, kako bi pojasnio gledateljstvu što je to radio deset godina, kako bi svojom knjigom, temeljem vjerodostojnih dokaza, dao istinu o događajima u radnom logoru Jasenovac tijekom njegovih 1.300 da[n]a postojanja.

Očito je da ovdašnjim vlastima u partnerstvu s Miloradom Pupovcem i snagama koje stoje iza njega, kako u Hrvatskoj tako i puno šire, ne odgovara istina već sedam desetljeća manipulacija i laži. Rukopis tih brojnih snaga sve je razvidniji i ostavlja iza sebe kobne posljedice kojih naš narod nije još u potpunosti svjestan. Jer, ne zaboravimo vlast će radi svoje tzv. stabilnosti, i stabilnosti svojih dužnosnika, učiniti sve, ne obazirući se na istinu i sudbinu autora knjiga, novinara, pa i samoga naroda.

I Vukićeva knjiga, ne samo da je razobličila laži i manipulacije takvih antihrvatskih krugova, ona je ujedno razobličila ideologiju koja u Hrvatskoj nije iznevjerila Titovu velikosrpsku Jugoslaviju. Rek[l]i bi[smo] – car je gol, a uglavnom se zna tko i odakle vuče konce. I tako sedamdeset godina. Vukićeva knjiga doprinijela je i toj istini.

Ali ne zaboravimo da brojni protagonisti mistifikacija i laži o jasenovačkom logoru, povjesničari-društveno politički dužnosnici, političari, partijski vođe, agitatori, predstavnici udruga i sličnih tvorbi, novinari i urednici zaslužuju ozbiljnu studiju. Svi su oni poznati po svojim (ne)djelima, vrlo su bliski i međusobno dobro surađuju, a vezuje ih ljubav za propalu Srboslaviju, a zemljopisno su uglavnom raspoređeni u Srbiji i Hrvatskoj.

Predlažem da se Vukićeva knjiga prevede na engleski jezik i dostavi svim važnim ustanovama u svijetu koje se bave ovom temom.

Mijo Ivurek, Hrvatsko slovo, 27. 7. 2018

Što je vic? Nekoć je ta riječ bila nepotreban germanizam u standardnomu hrvatskom jeziku. Umjesto „vica“ rabile su se hrvatske riječi: dosjetka, doskočica, šala, pošalica, smješica, pošurica. Nakon Drugoga svjetskog rata književna je teorija tim germanizmom stručno označila kratki pripovjedni oblik s iznenadnim obratom (v. Josip Užarević, „Književni minimalizam“, Zagreb, 2012.). A što bi bio politički vic?

U liberalnoj demokraciji podvrsta vica koja izvrgava ruglu politiku i političare. To je politički vic bio i u komunističkoj „narodnoj demokraciji“, ali u njoj je on bio mnogo djelotvorniji. Mogao je naime ne samo izazvati slušateljev smijeh, nego i svoga pripovjedača baciti u tamnicu (v. Stjepan Babić, Hrvatski politički vicevi, Zagreb, 1995.).

Svaki dakle vic, rečeno aristotelovski, bitno određuje ista svrha: iznenadnim obratom, tzv. poentom, izazvati slušateljev smijeh. To neizravno tvrdi i Abendblattov pripovjedač političkih viceva kada u uvodu svoga pripovijedanja ističe da je „najbolje“ sa smijehom ispratiti staru i sa smijehom dočekati novu godinu. Pa i on, samo radi smijeha na razmeđu 2018. i 2019., pripovijeda naciji svoja „Tri najveća politička vica 2018. godine“.

Prvi je politički vic, veli Krasnec, priča o Andreju Plenkoviću kao čovjeku koji ne mari za Hrvatsku, nego samo čezne za povratkom u Bruselj – vjerojatno na dužnost predsjednika Europskog povjerenstva ili na kakvu visoku vanjskopolitičku ili sigurnosnu dužnost u Europskoj uniji. To je vic, jer priču pričaju Plenkovićevi stranački suparnici. Oni tom pričom Plenkoviću „sapunaju dasku“. Žele da ode i svojim odlaskom oslobodi mjesta predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade, koja po njihovu mišljenju pripadaju nekomu od njih. To su oni isti ljudi koji su donedavno pričama o korupciji priječili imenovanje Joška Pare hrvatskim veleposlanikom u Bruselju.

Drugi je politički vic priča o svjetskoj konzultantskoj karijeri bivšega predsjednika Vlade Zorana Milanovića i o njegovim predavanjima po kineskim sveučilištima i međunarodnim forumima. To je, veli Krasnec, vic, jer nitko, „pa ni sveznajući Google“, o tomu ništa ne zna, a tu priču pričaju ljudi koji bi htjeli nakon sljedećih predsjedničkih izbora vidjeti Milanovića na Pantovčaku.

Treći je i najveći politički vic politička podjela na suvereniste i globaliste, koja omalovažava podjelu na „lijevo“ i „desno“. „Vic je u tome, veli Krasnec, „što je ta podjela umjetna i u svjetskim okvirima, odakle je preslikana, a posebno je umjetna u hrvatskim okvirima, gdje naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu.“

Krasnec misli da je riječ „globalist“ pogrdnica kojom se služe „radikalni desničari“, pa dalje umuje: „U javne i političke rasprave u Hrvatskoj taj se pojam i priča o globalistima nasuprot suverenistima uvozi kako bi se oblatilo i etiketiralo unutarnjopolitičke protivnike. Opet na tragu onog prvog vica, gdje je jednoj struji unutar HDZ-a potrebna vidljiva diferencijacija naspram druge struje unutar HDZ-a, kako bi nakon diferencijacije uslijedila difamacija, a nakon difamacije valjda detronizacija.“
To su, kako reče Krasnec, „Tri najveća politička vica 2018. godine“. Eto vam ih, dragi čitatelji, pa se trostruko smijte ako su vam smiješni. Meni te pričice, iako su u stanovitom smislu domišljate, nisu vicevi. Suhe, bez soka i smoka, one su mi suše i od „suhe drenovine“ Kraljevića Marka. Od mene mogu, uz najveću dobrohotnost, izmamiti samo žalostiv osmijeh.

Zašto žalostiv? Ponajprije stoga što mi nije potrebna osobita dovitljivost da u tom neduhovitom tekstuljku prepoznam ljigavu bruseljsku dobrodošlicu Jošku Pari, netom imenovanom veleposlaniku u Belgiji, o čijoj diplomaciji ponešto zna i „sveznajući Google“, koji ništa ne zna o Milanovićevoj konzultantskoj karijeri.

A zatim valjda nikomu u Hrvatskoj ne treba osobito političko iskustvo da u izričaju „ekstremni desničari“ prepozna zloćudnu etiketu. Ne treba Hrvatu ni osobita pamet da sebi postavi pitanja: Ako je nova podjela na globaliste i suvereniste umjetna, je li možda stara podjela na ljevičare i desničare – prirodna? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da se „lijeve“ i „desne“ vlade u Hrvatskoj razlikuju samo po tomu što „lijeve“ sudjeluju u pedersko-lezbijskim povorkama ponosa, a desne se, barem zasad, samo blagonaklono drže postrani? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da i „lijeve“ i „desne“ vlade jednako pobožno slušaju diktat iz Bruselja? Ako je svim političkim vođama hrvatski suverenitet na prvom mjestu, vrijedi li to i za Stjepana Mesića, Ivicu Račana, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, Milorada Pupovca i Andreja Plenkovića? A kada sebi postavi ta pitanja, svakomu će biti jasno da je ta lažljiva popara tek gnusno ulizivanje onim vanjskopolitičkim gojencima Mate Granića, što danas zloupotrebom državnih institucija poput raskalašenih janjičara haraju prostorom hrvatske slobode.

I, na posljetku, svakomu je tko ima zrnce pameti valjda jasno da onaj zloglasni niz iz „diktature proletarijata“, ona „diferencijacija“, „difamacija“ i „detronizacija“, nije samo poenta Krasnečeva tobožnjega vica. On je besramno namigivanje vragu, koje se nekoć dičilo imenom – denuncijacija.

Benjamin Tolić, HRsvijet.net

Odgovor na osvrt Mirjane Kasapović

Jasenovački zatočenik, profesor sociologije Vuk Vernić, zaputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da se iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige. I to se stvarno dogodilo. Dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke…
Šteta što prof. Mirjana Kasapović u osvrtu na moju knjigu „Radni logor Jasenovac“ u Globusu (br. 1462, 14. 12. 2018.) nije navela i ovaj pasus (str. 123). Očekivalo bi se da će sveučilišnu profesoricu možda zanimati i sudbina njezina kolege s istog sveučilišta u tome logoru.
Svejedno joj zahvaljujem što je knjigu, za razliku od drugih kritičara, pročitala (makar i samo neke dijelove) te popularizirala putem Globusa. U njezinu osvrtu ipak ima dijelova na koje kao autor knjige moram reagirati.
Na početku mi prof. Kasapović predbacuje da nisam citirao petnaestak „uglednih stranih autora“ koji su navodno pisali o Jasenovcu. Nisam, iz jednostavnog razloga jer se nitko od tih autora, čija prezimena prof. Kasapović navodi, nije temeljito bavio samim Jasenovcem te koristio autentične dokumente i druge izvore. Ono što sam čitao od nekih autora s te liste uglavnom je historiografija napisana na temelju radova drugih autora, čiji se nalazi (a često i zaključci) samo citiraju.
To se moglo oprostiti Vuku Verniću, koji je ipak bio zatočenik. Danas, kada je moguće u arhivima doprijeti do originalnih dokumenata, takav pristup, osobito kod tako složene teme kao što je jasenovački logor, ipak nije dovoljan.
Mi autori koji se intenzivno bavimo ovom temom stalno se međusobno informiramo o člancima, knjigama ili novim dokumentima pa bi već i do nas stigla inozemna knjiga sa sadržajem koji bitno dopunjava naš rad. Ako nam je neka takva promakla, rado ćemo je pročitati pa ako treba i ispričati se za generalnu ocjenu da u britanskoj, njemačkoj, izraelskoj, francuskoj i drugim historiografijama za sada i nema baš takvih djela. Vjerujem da prof. Kasapović pri tome ne misli na britanske i druge autore, koje neki njezini kolege profesori preporučuju, a ti autori hladnokrvno pišu da je „NDH jedina imala logore za sistematsko ubijanje djece“.
Zatim dolazimo do središnjeg, bitnog dijela profesoričina osvrta. Ona točno citira moj opis zatočeničkih logorskih skupina i načine na koji su zatočenici mogli izgubiti život. Točno prenosi i moju ocjenu da nema čvrstih dokaza da je u logoru bilo masovnoga ubijanja. Prof. Kasapović kaže da se iz zaključka knjige dade naslutiti da prema knjizi broj umrlih u logoru nije ni desetina žrtava koje su „utvrdili Žerjavić i Kočović“ i citira sa stranice 299.: „Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700“.
Neobično je za renome prof. Kasapović da se nije tu zaustavila i zapitala: zašto netko već nije krenuo provjeriti te dokumente, koji su navedeni u knjizi, a prilično jasno pokazuju da nije moguće da bi u logoru moglo stradati 80.000 ili više ljudi?
Kako nije primijetila da upravo tome u knjizi služe opisi logorske svakodnevice, opsežnih, neprekidnih i raznovrsnih radova kojima su zatočenici bili zaposleni te opisi načina na koji su provodili slobodno vrijeme (nogomet, odbojka, kazalište i orkestar). Tu je i vjerski život zatočenika (katolički i islamski obredi), dolasci i puštanja zatočenika na slobodu (uz izvanredna grupna pomilovanja o važnijim datumima), zdravstvena zaštita (ambulanta u logoru i relativno dobro za ratne uvjete opremljena bolnica u mjestu, s rentgenom, zubarskom ordinacijom…).
Zato su u knjizi i, kako veli prof. Kasapović, „gotovo opsesivni opisi ishrane zatočenika“. Onome što je ona navela u svojem osvrtu treba dodati i da su zatočenici od kuće, prijatelja i židovskih bogoštovnih općina primali i pakete s dodatnom hranom i odjećom.
Zar bi to sve trebalo prešutjeti? Ponovimo, riječ je o autentičnim dokumentima i izjavama samih zatočenika. Zar su oni to izmišljali – govoreći pred komunističkim komisijama za utvrđivanje zločina – kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazali u boljem svjetlu?
Protiv velikih brojeva jasenovačkih žrtava govore i rezultati poslijeratnih ekshumacija koje su na prostoru logora 60-ih godina i kasnije provodili jugoslavenski liječnici sudske medicine. Sondiranjem terena i iskopavanjima 1964. godine pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka. Naravno, to ne znači da je to konačni broj stradalih.
Na službenom hrvatskom popisu ubijenih u Jasenovcu nalazi se oko 20.000 dječjih imena. Ni dokumenti, a ni bivši zatočenici u iskazima ne govore da je u logoru bilo djece u toliko velikom broju, a niti da su masovno ubijana. Djeca iz logora Stare Gradiške, te iz jasenovačkih filijala u selima Mlaka i Jablanac, relativno brzo poslije bitke na Kozari prevožena su u prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje. Bila su to djeca pravoslavnih roditelja koji su upućeni na rad u Njemačku. Kartoteka djece koja su zbrinuta u prihvatilištima, a ne ubijena u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ima oko 12.000 imena. I to je tema koja tek traži realnu javnu prezentaciju.
U samom jasenovačkom logoru bila je jedna skupina djece. Bili su to dječaci koji su od školovanih zatočenika ondje učili razne obrtničke vještine. Neki od njih još su živi pa su to i potvrdili svojim svjedočenjima koja svatko tko želi može lako pronaći i na internetu. Ti dječaci uglavnom nisu bili zatočenici, već su živjeli u Jasenovcu i drugim mjestima, a roditelji su ih poslali u logor na naukovanje. I o toj logorskoj školi postoje izvorni dokumenti.
Zanimljivo je kako sve to kod prof. Kasapović ne pobuđuje znanstvenu ili intelektualnu znatiželju. Nije ona doduše jedina takva među našim profesorima politike ili povijesti. U Americi sveučilišni profesori sa studentima provode istrage i iz zatvora vade čak i na smrt osuđene. A ovdje je valjda važnije citirati nekog britanskog autora koji često nije siguran u razliku između Slovačke i Slovenije. Pretjerujem, naravno, ali nije mi jasno zašto prof. Kasapović, koja do sada nije pregledavala arhivsku građu o Jasenovcu, ipak nije prvo to učinila prije no što u novinama počne dijeliti lekcije o toj temi. Vuk Vernić, da nije nakon puštanja iz logora otišao u partizane i tamo poginuo, vjerojatno bi prvo istraživao pa tek onda docirao.
Profesorica bi mogla barem poslati svoje studente pa da se oni time pozabave, ako je njoj već teško. Na Fakultetu političkih znanosti, osamdesetih godina kada sam ondje studirao, radili su vrsni profesori domaće i strane suvremene povijesti, primjerice, prof. Hrvoje Matković ili prof. Livia Kardum. Oni su nas, kao i drugi tadašnji profesori, poticali na kritičko razmišljanje, stalno učenje, čitanje i istraživanje građe koja može osvijetliti neki problem. Vjerujem da je zadržana ondašnja visoka razina poučavanja o suvremenoj povijesti, što je dobar temelj i za rad u arhivu.
Kad već u svom osvrtu nije ponudila malo izvorne historiografije, prof. Kasapović na kraju je podastrla malo jeftinh psiholoških aluzija. Neka ne brine, kod mene neće naći ni trun mržnje, a ni „samomržnje“. Jednako volim i ponosim se svojim srpskim i hrvatskim i češkim (da, imam i to) obiteljskim nasljeđem.
Prof. Mirjana Kasapović jedna je od rijetkih osoba iz društvenoga života koja se javno založila protiv kažnjavanja zbog pozdrava „Za dom – spremni“. Objašnjenje izneseno u Globusu bilo je dosta banalno (ako se ne kažnjava i ne zabranjuje, pozdrav će postati nezanimljiv pa ga više nitko neće koristiti), ali ipak je taj stav značio iskorak izvan struje. Možda je neka reakcija na taj stav potaknula ovakav profesoričin napad na knjigu koja s dosad zanemarenim dokumenatima i svjedočenjima, navedenima u petstotinjak bilježaka, nastoji potaknuti dodatno istraživanje ove ozbiljne povijesno-političke teme. Iz osvrta izbija neka iracionalna reakcija, nekakav bijes (što nije preporuka za dobru znanost), a nazire se i želja da se zaustavi svako propitivanje „dogovorene povijesti“ Jasenovca.

Igor Vukić, Hrvatski tjednik, 3. 1. 2019.

Je li ova knjiga pokušaj revizije povijesti logora Jasenovac? Jest. Nastoji li ova knjiga uništiti crni mit o Jasenovcu? Da, nastoji. Kako se ova knjiga odnosi prema omiljenom tipu jugoslavenske historiografije – dogovornoj povijesti? S prijezirom. Kako se ova knjiga odnosi prema žrtvama Jasenovca? Sa štovanjem. Je li točno da ova knjiga polemizira s onima koji su lagali o Jasenovcu? Nije, ona im je posvećena. Je li ova knjiga proustaška? Jest, koliko je i prokomunistička i pročetnička. Donosi li ova knjiga posljednju istinu o Jasenovcu? Ne, ona želi sudjelovati u probijanju puta prema istini o Jasenovcu.
To je dio teksta koji je otisnut na koricama knjige “Radni logor Jasenovac” (Naklada Pavičić, Zagreb, 2018.) Igora Vukića. Taj se revizionistički izazov i na reklamnoj razini suočava s nepremostivim teškoćama. Ne postoji, naime, samo jedan “crni mit” o Jasenovcu. Nad nacionalističkim mitom o Jasenovcu kao stratištu 700.000 ili čak milijun Srba, od osamdesetih godina, kada su publicirani Žerjavićevi i Kočovićevi radovi, u glavnoj struji hrvatske historiografije prevladava naracija o desecima tisuća žrtava. Postoje i “crni mitovi” o Jasenovcu u američkoj, izraelskoj, britanskoj, francuskoj, njemačkoj i drugim historiografijama. Ugledni strani autori nisu nekritički prihvaćali naraciju jugoslavenske režimske historiografije o Jasenovcu i pisali “dogovornu povijest”. Zar su Kuper, Fein, Hilfberg, Mann, Midlarsky, Weitz, Sundhaußen, Levene, Moses, Bruneteau, Gellately, Charny, Korb i drugi, koji su pisali o Jasenovcu kao koncentracijskom logoru i logoru smrti, mitotvorci i neobaviješteni znanstveni amateri? Jesu li to Tomasevich, Dulić i Biondich? O djelima tih autora u Vukićevu popisu literature nema ni traga.
Nijedan od “crnih mitova” ne poklapa se s Vukićevim uvjerenjem da su u Jasenovcu stradali razmjerno malobrojni politički protivnici ustaškog režima: “Prema najvećem broju zatočenika koji su u njemu bili i kroz njega prošli, Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike Nezavisne Države Hrvatske. Među njima je bilo najviše Hrvata, te nešto manje Muslimana i Srba. Uz njih je tu bila skupina Židova izuzeta iz deportacija kojima je bila zahvaćena glavnina židovske zajednice na području NDH pod njemačkom okupacijom” (23). NDH je, dakle, bila normalna država koja je nasilje, uključujući deportacije u logore, koristila samo protiv aktivnih državnih neprijatelja, kao što čine i ostale države. Najveći politički protivnici NDH, pa stoga i najbrojniji zatočenici u logoru, bili su hrvatski komunisti, nešto predratnih HSS-ovaca i pokoji gradski mason. Takvo dejudeiziranje i desrbiziranje jasenovačkih zločina temeljni je uvjet revizije rasističke i nacionalističke prirode NDH iz kojih su oni proizlazili.
Vukić tvrdi da jasenovački zatočenici nisu masovno ubijani nego su najviše umirali od bolesti, iscrpljenosti i starosti, u odmazdama zbog pokušaja bijega i počinjenih kriminalnih djela, od savezničkoga i partizanskog zračnog bombardiranja logora te pri skupnom bijegu iz logora. Koliko ih je umrlo u logoru? Iz kaotičnog opisa sudbina pojedinih logoraša, pri čemu se stječe dojam da je iz logora više zatočenika pušteno nego što ih je u njega deportirano, teško je išta pouzdano zaključiti. No iz zaključka se može naslutiti kako to nije ni desetina žrtava koje su utvrdili Žerjavić i Kočović. “Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1.200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700” (299).
Vukiću je osobito stalo do toga da dejudeizira zločine. Kako objasniti uništenje malobrojne vjerske i etničke manjine, dobrano integrirane u predratno hrvatsko društvo, koja nije mogla ugroziti opstanak države? Ustvrdivši da podatak zagrebačke Židovske općine, prema kojemu je u Jasenovcu bilo zatočeno oko četiri tisuće Židova, “znatno odudara” od “većine podataka o broju zatočenika u Jasenovcu u jesen 1941.”, autor nagađa kako je taj broj “možda bio odjek najave da će u Jasenovcu biti sagrađeno veliko naselje za interniranje Židova iz cijele tadašnje Hrvatske, pa je općina zatražila i veći iznos za podmirenje budućih potreba” (18). Potom se dohvatio tlapnje o izgradnji židovskog naselja u Jasenovcu.
“Zatočenici koji su u jesen 1941. bili u Jasenovcu sjećaju se da im je povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić nekoliko puta govorio da će se logor pretvoriti u autonomno naselje u kojem će Židovi raditi i tako biti ‘korisni domovini’” (19). Pa opet: Luburić je iznio “detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Gradit će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvorit će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd, itd. Tako će se – kao što je Maks rekao – postići puna samodostatnost” (65). Štoviše, nešto bi se proizvoda moglo “baciti na tržište” izvan logora, prognozirao je ekonomski stručnjak Maks Luburić. Ustaše su, eto, planirali velik, samodostatan, samoupravan, produktivan i moderan kibuc na obali Save!
Vukić zamjera povjesničarima što previše ističu rasne zakone kao pravne temelje progona i uništenja Židova u NDH: “Odnos vodstva ND Hrvatske prema Židovima najčešće se opisuje naglašavanjem odluke o donošenju zakona o rasnoj pripadnosti i srodnih propisa (tzv. rasni zakoni). Zakoni o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda doneseni su već 30. travnja 1941. No vrlo se rijetko spominje da je ‘rasne zakone’ ukinuo također poglavnik Ante Pavelić. Bilo je to 3. svibnja 1945., kad je njemačkog pritiska praktički nestalo. Zakonsku odredbu o izjednačavanju pripadnika ND Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost, kojom prestaje ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, uz Pavelića je potpisao i državni prabilježnik – čuvar državnog pečata Andrija Artuković” (98). Premda su “hrvatske vlasti djelovale kao suučesnik u holokaustu”, deportacije Židova nisu provedene “onako temeljito kao u nekim drugim zemljama Europe pod njemačkim utjecajem”. Ustaše su štitile Židove iz miješanih brakova i obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu “pod izlikom da idu suzbijati endemski sifilis”, pošteđeni su bili “počasni arijevci” te, na koncu konca, Židovi su mogli pobjeći u talijansku zonu utjecaja da spase život (296).
Teško je kazati koji je od tih iskaza blasfemičniji. Vukić pripisuje glavnu odgovornost za rasne zakone nacističkoj Njemačkoj koja je na NDH izvršila nepodnošljiv pritisak kako bi ih donijela i primijenila, a glavni progonitelji Židova bili su pripadnici njemačke manjine. Nijedan ozbiljan historičar nije poricao utjecaj Njemačke na ozakonjenje i provođenje protužidovske politike NDH, kao ni ulogu folksdojčera u njoj, ali to ne iskupljuje “neovisnu državu” od poglavite odgovornosti za zločine. Groteskno je spočitavati povjesničarima da su zanemarivali kako je Pavelić ukinuo rasne zakone 3. svibnja 1945. – tri dana poslije Hitlerova samoubojstva, dan nakon pada Berlina, četiri dana prije bezuvjetne kapitulacije Njemačke, u trenutku kada je NDH nepovratno propala, a poglavnik pakirao kovčege kako bi petama dao vjetra. Pavelić je odgovoran za uništenje oko 80 posto predratnoga židovskog stanovništva u NDH – a to je jedna od najviših stopa smrtnosti Židova u Europi – da bi poslije sloma tvorevine ukinuo “svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti”. I tome bi povjesničari trebali posvećivati dužnu pozornost i uzimati u obzir u vrednovanju NDH?
Premda se knjiga reklamira kao nadideologijsko djelo koje nije ni proustaško, ni pročetničko, ni prokomunističko, to je plitak autorski ili izdavački pokušaj samopripisivanja političke nepristranosti. Kako bi moglo biti prokomunističko ili pročetničko djelo koje je eksplicitno usmjereno protiv “crnog mita” koji su ispleli komunisti i četnici? Kakve mu god bile intencije, Vukić je napisao proustaško djelo. On svodi Jasenovac na radni logor, poriče da je bio koncentracijski logor i logor smrti te tako nastoji ukloniti jedan, ali ne jedini, temelj zločinačke prirode NDH. A ako NDH nije bila zločinačka tvorevina, što je sporno u njoj i s njome? Ništa bitno, posebice ako se imaju u vidu povijesno-političke okolnosti u kojima je nastala, pa se mirno može rehabilitirati većina njezine ideološke, političke i simbolične prtljage.
Budući da o masovnim zločinima nema ni govora, Vukić je napisao svoju knjigu kao svojevrstan vodič kroz privredni, gastronomski i zabavni život Jasenovca.
U središtu je razmatranja “logorska ekonomija”, kao što priliči radnom logoru. Autor iscrpno opisuje zemljoradnju, stočarstvo i obrte. Sadili su se pšenica, kukuruz, ječam, zob, grah, konoplja, povrće, voće, čak i cvijeće. Kožara je, primjerice, imala vlastiti mali vrt u kojemu su se uzgajali crveni i bijeli luk, rajčica, paprika feferonka, krastavci, peršin, a krasili su ga karanfili, ruže i krizanteme. Uzgajale su se krave, ovce, svinje, kokoši, purani, guske, patke. Radili su predratna pilana, ciglana, kožara, krojačnica, kovačnica, remenarnica, bravarska, limarska i postolarska radionica, stočna klaonica i sušionica mesa u kojoj su visjele “šunke i salame”, pekarnica, željezarska i keramička radionica, inženjerski i tehnički odjel, obrtnička škola itd.
Uprava logora toliko je bila ponosna na svoju ekonomiju da je nastupila na Zagrebačkom velesajmu 1942. “Nije skrivano da je riječ o logoru: izložbeni paviljoni bile su dvije barake opasane žicom, a na ulazu je bio stražar. Unutra su izrađene predmete (puške, strojnice, kožne, keramičke, drvene proizvode, zatim med, marmeladu i slično) pokazivali pravi logoraši, uglavnom Židovi iz Zagreba. Građani glavnog grada, posjetitelji sajamske izložbe, raspitivali su se kod njih o uvjetima logorskog života” (119). A Židovi su, valjda, svojim sugrađanima kazali da je život u logoru dobar. Kako mora biti duboka imunost na svaku moralnu refleksiju kada se tako hladno mogu ispisivati navedene rečenice.
Vukić gotovo opsesivno izvješćuje o ishrani logoraša. “Kada bi se časnici digli od stola i otišli, mi smo dobili iz kuhinje ostatke pečenke i drugih finih jestvina”, posvjedočio je jedan logoraš (33). Židovi su odvojili “za srpske zatvorenike juhu u kojoj je bilo slanine, krumpira i dodali tome salamu. Za večeru je stigao kuhani kelj i krumpir” (34). Kako bi dobro radili, zatočenici su dobivali tri obroka dnevno “graha i kukuruzne pure sa svinjetinom” (69). U proljeće 1942. logorašima je za doručak služena “kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa” (74). Uskrsni obrok 1942. činili su “kuhana jaja i komad slanine” te kukuruzni kruh, “okrugao, promjera oko 25 centimetara” (89). Nakon što bi ih zabavili “žonglerskim i klaunovskim točkama”, zatočenike su žitelji Jasenovca darivali “preko ograde kolačima, jajima, orasima i drugim sezonskim voćem” (126). Navečer se logorska pisarna pretvarala u kavanu: “Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah, grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta” (185). Pa tko se u gladnim ratnim vremenima ne bi poželio udomiti u Jasenovcu?
Međunarodno povjerenstvo, koje su činili vojni, diplomatski i novinski predstavnici “zemalja kojima je Hrvatska bila saveznicom”, doputovalo je u veljači 1942. u logor i zateklo sljedeće stanje: Židovi “loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno” (62). Eto što čine zdrav fizički rad i dobra hrana. Živahnosti i rumenilu zatočenika zacijelo je pridonio bogat zabavni i sportski život: nastupi zatočeničkog zbora i orkestra, rad glazbene i dramske sekcije, cirkuske priredbe, logorsko nogometno prvenstvo itd.
I neki su drugi koncentracijski logori bili prisilni radni logori. U Dachauu, najstarijemu koncentracijskom logoru u Njemačkoj, osnovan je Institut za znanost o ljekovitom bilju i prehrani. Da bi ta “znanstvena” ustanova bila funkcionalna, izgrađen je “najveći biljni vrt” u ratnoj Europi u kojemu su logoraši uzgajali ljekovito i začinsko bilje te biljne droge za njemačku ratnu i zdravstvenu industriju. Logoraši su sadili, brali, sušili i pakirali bilje. U biljnom vrtu nalazili su se i veliki nasadi gladiola iz kojih se dobivao vitamin C. U svojoj fascinantnoj i zastrašujućoj knjizi Potpuna ekstaza. Narkotici u Trećem Reichu (OceanMore, Zagreb, 2018., str. 206), iz koje su preuzeti navodi, Norman Ohler ističe da su zatočenici radili u najsurovijim uvjetima pa zaključuje: “Bilje je takoreći nicalo iz krvi.” Kada bi neki politički tendenciozan i moralno besprizoran autor opisivao Dachau, mogao bi napisati da su logor krasili veliki nasadi gladiola, a da su logoraši radili na poljima mirisnoga ljekovitog i začinskog bilja koje je povoljno djelovalo na njihovo zdravlje i opće raspoloženje. U svjetskoj je znanosti napisano mnogo radova o Dachauu, ali nitko nije u prvi plan isticao polja ljekovitoga i začinskog bilja.
U javnim prezentacijama i pozitivnim prikazima vjerodostojnost knjige nastojala se legitimirati srpskim podrijetlom autora kojemu je u Jasenovcu “boravila” obitelj. No nacionalno podrijetlo autora nije mjerilo vrijednosti njegova djela.
Židovi su odavno skovali pojam “samomržnja” kako bi objasnili motive djelovanja pojedinaca židovskog podrijetla koji nisu znali izaći na kraj s vlastitima identitetnim problemima pa su ih nastojali riješiti tako da stigmatiziraju zajednicu iz koje su potekli i da je napuste. Ima autora židovskog podrijetla koji su poricali i holokaust. Ne slušamo li svakodnevno priče o protuhrvatskoj raboti nekih Hrvata od stoljeća sedmoga? Pa zašto neki Srbin ne bi napisao “protusrpsku” knjigu?
No Vukićevo podrijetlo ne može ni legitimirati niti delegitimirati njegovu knjigu. Ona, kao i ostala djela, pada ili opstaje na snazi teorijskih i metodoloških postulata na kojima je sazdana, na logično strukturiranoj i jezično disciplinirano ispričanoj povijesti, na odgovornome i neselektivnom korištenju historijskih izvora te na ideološkoj i političkoj nepristranosti. Vukićeva knjiga ne zadovoljava nijedan od tih kriterija. Ona je toksičan pseudohistoriografski šund.

Mirjana Kasapović, Globus, 14. 12. 2018.

 

Bura koju je u srpskoj kulturnoj i političkoj javnosti izazvao autorski tekst Zorana Hamovića, književnika, izdavača i člana predsedništva Pokreta slobodnih građana Saše Jankovića, napisan povodom minulog Sajma knjiga u Zagrebu, još se ne stišava. Lavinu reakcija u medijima i na društvenim mrežama podigao je deo u kome on za sramnu i kontroverznu knjigu “Radni logor Jasenovac”, gde se mučilište i stratište naziva mestom za razonodu, a za njenoga autora napisao: “Igor Vukić, publicista, politikolog, hladni istraživač, posve predan činjenicama, daje svoj doprinos drugačijem razumevanju logorske ustanove i njenog delovanja.”

Vukićevo delo, međutim, kritikovali su i istaknuti hrvatski istoričari. Reč je o jednom od najsramnijih pokušaja negacije zločina u Jasenovcu i manipulacije brojem žrtava, jer je autor zloglasni logor i jedno od najvećih stratišta Drugog svetskog rata predstavio kao zabavište, a žrtve kao posetioce kulturnih priredaba i polaznike kurseva!…

„U tom tekstu želeo sam da suprotstavim dve knjige o Jasenovcu, koje su se pojavile na Sajmu knjiga u Zagrebu, i to pažljivom čitaocu mog teksta neće promaći“, kaže Hamović za “Novosti”. „Prva je odlična studija Ive Goldštajna ‘Jasenovac’, a druga je njena suprotnost, knjiga Igora Vukića. Uz nju sam naveo deo iz kataloga. Prilikom štampanja mog autorskog teksta u ‘Vremenu’ izostavljeni su navodnici, pa bi se moglo pomisliti da hvalim Vukića i njegovo delo. A, ko bi, zapravo, mogao reći bilo šta pozitivno o Jasenovcu?“
Kada se govori i piše o monstruoznoj fabrici smrti – Jasenovcu, akademik Vasilije Krestić kaže da je za “finalni tekst” neophodna koncentracija i autora i izdavača. „Štamparske greške su uvek moguće, ali kada neko piše o Jasenovcu važno je da pročita tekst pre štampanja“, kaže akademik Krestić. „Poslednjih godina u Hrvatskoj su se pojavile knjige o Jasenovcu čija se sadržina graniči sa bezobrazlukom i bezočnim nipodaštavanjem jasenovačkih žrtava. Tu više nema ni nauke, ni trunke morala, niti zdravog razuma. Na delu je bežanje od istine i zločina, obmanjivanje javnosti i falsifikovanje istorije. Treba da shvatimo da imamo posla s ljudima koji su spremni da iskrivljuju i krivotvore istoriju kako bi je upodobili dnevnopolitičkim i državnim interesima.“

 

J. Matijević

Večernje novosti online, Beograd, 8. 12. 2018.

Srpski izdavači nisu učestvovali na Interliberu, ali jesu njihove knjige. Neki dostojno svoje profesije i zemlje, neki manje dostojno
U Budimpešti 2002. godine, na jednom međunarodnom seminaru za izdavače sa ex-YU prostora i šire, britanski stručnjak Džefri Luk hladnokrvno nam je saopštio da je izdavaštvo jedna od onih profesija koje nemaju više mogućnosti da se razvijaju, i to utemeljio statističkim podacima da se u EU svakodnevno smanjuje broj zaposlenih u industriji, a da je više od trećine zaposlenih u pet godina pre toga otišlo u druge poslovne vode. Obilazeći štandove dve hale Zagrebačkog velesajma i razgovarajući s koleginicama i kolegama na prošlonedeljnom sajmu knjiga Interliber, prisetio sam se ponovo ovih Lukovih konstatacija.

Zagrebački sajam knjiga ko sajam knjiga. Mnoštvo tezgi sa diskontnom ponudom, tiskanje ne baš malog broja ljudi, raznih generacija, reklo bi se važan i veliki događaj. Na uobičajeno pitanje izdavačima “kako ide”, svi su imali potrebu da izbegnu ono što misle i osećaju i odgovarali s naglašenom željom da se ne žale. Ravnodušni optimizam i uspavana kritika konzerviraju lekovito stanje pomirenosti i netalasanja.

Čini se da je takvo stanje logična posledica događanja iz proteklog perioda. Ideja o udruživanju u snažan prodajni lanac knjižara koje su formirale kuće “Algortam”, “Profil” i “Mozaik” doživela je neslavnu sudbinu. Strah od neuspeha smanjio je ambicije, doveo do osećanja da je ovo bolje od onog što bi moglo biti. Opet je na snazi “u se i u svoje kljuse” pa koliko se može…

Višegodišnja dobro orijentisana izdavačka politika u oblasti humanistike i književnosti učinila je da “Jesenski i Turk”, “Disput” i “Sandorf” postanu regionalno prisutni i uvažavani. Na štandu “Sandorfa” zatičemo izdanja srpskih izdavača “Fedona”, “Samizdata”, “Fabrike knjiga”. “Jesenski i Turk” je zaslužan za dugogodišnju saradnju i plasman izdanja iz Srbije. “Superknjižara” je postala najpriznatije mesto susreta zagrebačkih čitalaca sa knjigama iz Srbije. Skrajnut, ali elegantan je štand “Meandar medije”. Pada u oči izbor Pazolinijeve poezije, a da su vrata regionalnoj saradnji otvorena vidi se i po izdanjima dva književna dela srpskih autora: Knifera Žarka Radakovića i Bernardijeve sobe Slobodana Tišme. Nažalost granice, carinske, birokratske, mentalne, načinile su mnogo štete u komunikaciji i mnogo je naslova koji se objavljuju na četiri “jezika”: srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom. Malo je prihvatljivih racionalnih obrazloženja koja ukazuju da je to neophodno, ekonomično i pametno. Istoričar Hrvoje Klasić na svom nedavnom predavanju u Novom Sadu podsetio nas je na progon ćirilice iz Hrvatske i spaljivanje 2006. godine preko tri miliona knjiga objavljenih na ćirilici iz fondova hrvatskih biblioteka. Uništavanje ćiriličnih tabli u Vukovaru bez zakonskih posledica po počinioce pridodajemo kao ekstremni oblik progona ćirilice ali i zastrašivanja onih koji se njome služe. Da ludilo i potreba da se bude polupismen nisu samo na jednoj strani ukazuje i progon latinice s druge strane, u Srbiji. Kontinuirani “stručni i naučni” pritisak s potrebom da se ova dugogodišnja populistička potreba dovede do zakonske obaveze, nije daleko.

Festival svetske književnosti koji je početkom septembra organizovala “Fraktura” veoma je doprineo većoj vidljivosti i značaju pojedinih prevedenih dela, a učešće velikog broja poznatih domaćih i stranih stvaralaca stvorio je inspirativan književni ambijent i mnoge podstakao da postanu dobro orijentisani čitaoci! Time je “Fraktura” pokazala da je jedan od važnih aktera na kulturnoj sceni i da izdavaštvo nije objavljivanje i prodaja knjiga već posredovanje vrednosti. Pored uredničkog vođstva u izdavačkoj kući “Meandar medija”, Branko Čegec u okrilju Centra za knjigu već 15 godina vodi i časopis “Tema”, publikaciju jedinstvene i posvećene brige o suštini i smislu uredničkog posla, društvenom značenju književnosti i izdavačkoj profesiji.

Jednu od najosetljivijih i nikad raspravljenih tema u srpsko-hrvatskim odnosima – Jasenovac – podstaklo je objavljivanje pred ovogodišnji Interliber studije Ive Goldštajna Jasenovac u izdanju “Frakture”, čiji recenzent Goran Hutinec navodi da autor dokazuje da “jasenovačko zlo nije neobjašnjivo i nadnaravno, već rezultat svjesnih odluka i djelovanja običnih, možda i banalnih osoba svrstanih u rasistički i otvoreno zločinački sustav”, i knjige Radni logor Jasenovac, u izdanju Naklade “Pavičić”, u kojoj Igor Vukić, publicista, politikolog, hladni istraživač, posve predan činjenicama, daje svoj doprinos drugačijem razumevanju logorske ustanove i njenog delovanja.

Veoma veliki deo ovogodišnjeg Interlibera zauzeli su antikvari. Da je prošlost bila bolja svedoči i činjenica da antikvari ne spaljuju već prodaju mnoga značajna ćirilična izdanja, kao i retko dostupna izdanja mnogih nekadašnjih izdavača sa ex-YU prostora. Mnogi među njima su se predstavili kao čuvari dobrih knjiga, ali i dobrih odnosa s kolegama izvan Hrvatske. Među njima je riječki “Ex libris”, svakako više od antikvarnice. Poznat kao dobar domaćin mnogim književnim programima i predstavljanjima knjiga tokom sajma knjiga riječki “Vrisak” u Zagrebu pored antikvarnih knjiga novijeg i starijeg perioda, grafika i plakata, gramofonskih ploča, pokazuje i specijalna izdanja za sladokusce i posebne čitaoce pa je u saradnji sa “Fabrikom knjiga” iz Beograda izložio i predstavio tek rođeno petotomno izdanje Robi K. Viktora Ivančića, epski narativ izvan žanrovskog određenja, ali svakako za uživanje posvećenih i prosvećenih.

Da organizacija “mafija bez granica” skladno deluje i na sajmovima knjiga, dokazuje činjenica da je najprodavanija knjiga na Interliberu bila zatvorska ispovest jedne Beograđanke u izdanju ovdašnjeg izdavača. Perverzija je u tome što autorka pokušava da deluje vaspitno i kaže svojim mladim kupcima – nemojte ići mojim putem. Objasnila im je da je kriminal u Srbiji postao uvaženo zanimanje, a da ona lično nije nimalo ponosna na svoj život, te da ne predlaže nikome na ovom svetu da mu bude uzor. “Ipak, moram da kažem da nisam nezadovoljna”, zaključila je.

Sasvim je logično da tabloidni život traži trajniju potvrdu svog postojanja, pa je sasvim razumljivo zašto ukoričeni tabloidi sebe nazivaju – knjigom. Pretvaranje naroda u stoku je svakodnevni proces na Balkanu. Knjiga je u tom procesu postala jedan od moćnih instrumenata, a to su podjednako potvrdili i beogradski i zagrebački sajmovi knjiga.

Zoran Hamović
Vreme.com