Na 300 stranica knjige autor nam temeljem izvornih dokumenata pokazuje kako je funkcionirao radni i sabirni logor Jasenovac, dijelom i starogradiški, i kako su u njemu živjeli zatvorenici.

Držeći se znanstvenog pravila pravednosti i nepristranosti svaki sud i činjenice koje iznosi, autor temelji na vjerodostojnim izvorima koje je lako provjeriti

Uvodna rečenica autora ove iznimno važne i potrebne knjige Igora Vukića: Na savjest svima koji su lagali o Jasenovcu, svojevrsna je posveta svima onima koji su u proteklih 70 godina manipulirali i lažno prikazivali ustaški radni i sabirni logor kao koncentracijski logor smrti. Vukić tako i naslovljuje svoju knjigu Radni logor Jasenovac. U deset godina mukotrpna rada autor je istražio fondove Hrvatskog državnog arhiva – tj. oko 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemu građu OZN-e, UDB-e i SDS SRH i SFRJ, zbirke dokumenata iz partizanskih izvora, vjerodostojne iskaze bivših logoraša te znanstvenu i publicističku literaturu. Na upit kome je namijenjena ova knjiga, Vukić odlučno odgovara: Svakom čitatelju koji se ne boji istine.

Na 300 stranica knjige autor nam temeljem izvornih dokumenata pokazuje kako je funkcionirao radni i sabirni logor Jasenovac (dijelom i starogradiški) i kako su u njemu živjeli zatvorenici. Držeći se znanstvenog pravila sine ira et studio (objektivno, pravedno, nepristrano) svaki sud i činjenice koje iznosi, autor temelji na vjerodostojnim izvorima, koje je lako provjeriti.
U našem kratkom prikazu knjige izabrali smo najvažnije dijelove sadržaja koji su uvjetovali i sam njen naslov. Važno je napomenuti da se autor nije bavio manipulatorima i promicateljima laži o Jasenovcu, kako iz Hrvatske i područja bivše Jugoslavije (napose Srbije), ali i znatno šire od pojedinaca i grupacija nesklonih hrvatskom narodu i državi. Htio je zapravo reći, evo temeljem vjerodostojnih izvora i dugogodišnjih istraživanja nudim istinu i samo istinu. Iako držim da bi takva knjiga, u kojoj bi se sustavno prikupili i istražili manipulatori, njihove nakane i snage koje iza njih stoje, uz ovu Vukićevu i druge, predstavljala zaokruženu cjelinu sedamdeset godina laži i manipulacija, prije svega usmjerenih prema hrvatskom narodu, a danas sve više postojanju njegove države. Nadam se da Vukić i njegovi suradnici u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac o tomu i te kako razmišljaju, jer istinu o jasenovačkom logoru nitko ne može zaustaviti.

Ustroj i organizacija radnog logora Jasenovac

Radni logor Jasenovac trajao je 1300 dana, tj. od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. Organizaciju logora vodila je Ustaška obrana kao dio Ustaške nadzorne službe (UNS). Pravni temelj za interniranje u Jasenovac i druge logore, od 25. studenoga 1941. dala je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Prema toj odredbi, nepoćudne osobe su one koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta (str. 27). U praksi se zakonska odredba odnosila protiv osoba koje su djelovale protiv NDH, npr. u pisanju parola, dijeljenju letaka, skupljanju pomoći za pobunjenike, komunista organiziranih protiv vlasti, slanja sanitetskog materijala, oružja, sabotaža, špijunaže, ali i osoba optuženih za krađe, pljačke, prekršaje u obavljanju javnih službi [i] sl. U logor su zbog kaznenih djela upućivani i sam[i] pripadnici ustaškog pokreta. Prije odluke o upućivanju u logor protiv sumnjive osobe provođen je upravni kazneni postupak. Kazne za zatočenike kretale su se od tri mjeseca do najviše tri godine. Nakana vlasti bila je da se takve oblike protudržavnog i kriminalnoga rada počinitelje kazni prisilnim boravkom i radom u logoru, kako bi se rehabilitirani mogli vratiti u normalan život.

Logor je bio sastavljen od šest baraka, s maksimalno 200 zatvorenika u svakoj. Ostali su spavali u radnim pogonima. U svakoj baraci postojao je zapovjednik barake, pisar, nadredar i redari te opskrbnik koji je vodio brigu o nabavi hrane za baraku. U prosjeku je u logoru, za vrijeme njegova postojanja, bilo oko dvije tisuće zatvorenika.

Potkraj 1941. u logoru je bilo 1.189 zatvorenika da bi poslije rata, ali i danas, manipulatori govorili da je te godine u logoru ubijeno preko 10.000 zatvorenika! U logoru je najviše bilo Hrvata, a nešto manje Srba, Muslimana i Židova. Internirani Židovi bili su izuzeti od velikih deportacija kojima je bila obuhvaćena židovska zajednica, poglavito od Nijemaca, jer je NDH inzistirala na zaštiti Židova u tzv. miješanim brakovima, na zaštiti liječnika i obrazovanih Židova koji su mogli pomoći razvitku države. Od deportacija su bih izuzeti i tzv. počasni arijevci, a Židovi na tlu NDH pod talijanskim utjecajem nisu bili deportirani u Njemačku.

Uvjeti života i prava zatočenika

Uvjeti života u logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete. Nije to bilo odmaralište ili sanatorij ali nikako ne logor smrti u kojemu su se događala masovna ubojstva. Zatočenici su imali na raspolaganje ambulantu, zubnu ordinaciju, bolničku skrb u logorskoj i bolnici u Jasenovcu, mogućnost dobivanja paketa s hranom, odjećom i obućom, slobodne nedjelje, športsku i kulturnu djelatnost, mogućnost sudjelovanja u vjerskim obredima.

Vukić daje podatke po kojima je vidljivo da je Židovska bogoštovna općina iz Zagreba u četiri godine poslala oko 50.000 individualnih paketa za zatočenike, ili oko 600 tjedno (str. 90). Uz pakete od obitelji, prijatelja, znanaca, pakete je slao i Hrvatski crveni križ, Caritas kao i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Godine 1942. u logoru je organizirana kazališna i glazbena sekcija, a orkestar je vodio dirigent Natko Devčić, komunistički simpatizer, kompozitor i do rata profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Glazbenici su za blagdane izvodili državnu himnu, ali i skladbe Händela, Beethovena, Tijardovićevu operetu Daleko mi je biser Jadrana, kazališne predstave – dijelove operete Grofice Marice i Shakespearov San ljetne noći. U starogradiškom logoru izvođena je Gospođa ministarka, srpskog komediografa Nušića. Na sačuvanom plakatu izvedbe stoji: Satira na beogradsku vladu i režim iz prošlih vremena, u četiri čina. U športskom pak dijelu održavana su logorska natjecanja u nogometu i odbojci.

U logoru su djelovale brojne proizvodne radionice u kojima su radili logoraši, primjerice: električarska, automehaničarska, stolarska, keramičarska, stolarska, puškarnica, lančara, kožara, pilana, radionica građevinskog materijala i druge. U starogradiškom logoru radile su krojačnica, postolarska radnja, limarija, bačvarija, stolarija, tiskara. Proizvodi logoraša iz logorskih radionica izlagani su od rujna 1942. na Zagrebačkom velesajmu, o čemu Vukić daje slikovni zapis.

Manje je poznato da je jasenovački logor 1944. posjetila delegacija Međunarodnog crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom, jer je NDH godine 1942. prihvatila Ženevske konvencije. Delegacija je u cijelosti bila zadovoljna redom, čistoćom, liječničkom skrbi nad logorašima usprkos bolestima koje su vladale u logoru i okolici: malarija, TBC, reumatska oboljenja, tifus… Za prehranu su rekli: Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici upućeni na pošiljke namirnica izvana (str. 208).

Važno je spomenuti i dio izvješća papinoga izaslanika Giuseppea Masuccija: Konclogor u Jasenovcu ne doimlje se tako strašno. Zatočenici stanuju u prostranim barakama u kojima se loži. Bolesnici su smješteni u posebnu bolnicu gdje se za njih skrbe liječnici-zatočenici Židovi (str. 66).

U slučaju smrti zatočenika na pregled umrloga morali su se pozvati: kotarski predstojnik, predstavnik općine, izaslanik suda i općinski liječnik. Zapisnik o smrti rađen je u četiri kopije. Najčešći uzroci smrti bili su: dizenterija, tifus, TBC, angina pectoris…
U logoru je dio zatočenika izgubio život, osim zdravstvenih razloga, zbog odmazdi za bijeg, planiranje pobuna, temeljem presuda izvanlogorskih ustanova, zbog savezničkih bombardiranja. Ne postoje nikakvi materijalni dokazi o masovnim ubojstvima, napose ne Roma, djece, Židova – bilo koga, kako je to jugoslavenska, velikosrpska, orjunaška, antihrvatska istoriografija, bez bilo kakvih dokaza, isticala punih sedam desetljeća. Možda je najveće masovno ubojstvo u logoru bilo strijeljanje deset ustaša u jesen 1941. zbog pljačke zatočenika! Istina je da je sondiranjem terena na području jasenovačkih logora otkriveno 497 posmrtnih ostataka. No nije utvrđeno potječu li svi oni iz doba ustaškoga logora ili poslijeratnog partizanskog?! Brojni hrvatski istraživači logora Jasenovac dokazali su na pojedinačnim primjerima da podatci od 83.000 ubijenih predstavljaju monstruoznu laž, kao što su bili i oni od milijun ili 700.000.

Otpuštanja logoraša i razmjene

Osim isteka kazne, iz logora se izlazilo i razmjenom zatočenika i amnestijama. Dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva dokazuju da su već u 1942. zatvorenici jasenovačkog i starogradiškog logora, nakon izdržane kazne ili zbog oprosta, bili pušteni kućama. Do kraja postojanja logora, po isteku kazne, zatvorenici su s 400 kuna od strane logorske uprave, napuštali logor.

U rujnu 1942. dolazi do prvih razmjena. Razmijenjeno je dvadesetak zatočenika, a među njima bili su Andrija Hebrang, Mladen Iveković, Olga Kohn, Ana Gerovac i drugi. Od rujna 1942. do travnja 1945. iz svih ustaških logora razmijenjeno je oko 2 000 zatvorenika.
Amnestije su proglašavali poglavnik i Vlada NDH prigodom državnih blagdana, obljetnica, i drugih prigodnih datuma. Prva je bila već u travnju 1942. na prvu obljetnicu NDH, za Božić 1943. amnestirano je 185; 24. travnja 1944. – 172, 24. prosinca 1944. – 373 te 10. travnja 1945. – 456 zatvorenika. U posljednjih 15 ratnih mjeseci, preko instituta pomilovanja kućama je pušteno 1.640 zatvorenika

Laži oko stradanja 20.000 kozaračke djece

Uz mitologiju laži o 700.000 žrtava iz brloga velikosrba Dobrice Ćosića i 83.000 hrvatske inačice, redovito se u obje bratske varijante, pojavljuje laž o stradanju 20.000 srpske djece koju su partizani, nakon poraza na Kozari, napustili a ustaše ih tobože sve pobili u jasenovačkom logoru. Vukić dokazuje monstruozne laži o tobožnjem stradanju te djece.

Istina je posve drugačija. Nigdje se ne mogu naći potvrde o stradanju te djece u jasenovačkom kompleksu, ali zato postoje brojni dokazi o zbrinjavanju djece nakon kozaračkog zbjega, počevši od samih vlasti NDH, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i osobne uloge nadbiskupa Stepinca, Hrvatskog Crvenog križa do brojnih volontera, običnih građana i obitelji diljem države.

Stožerne osobe zbrinjavanja djece bile su Kamilo Bresler i Diana Budisavljević. Tako je u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno 5.124 djece, samo u Zagrebu 600, Jastrebarskom 3.200 i u drugim mjestima. Zbog bolesti i pothranjenosti dio kozaračke djece nije preživio rat, a zbog problema koje su joj [Diani Budisavljević] činile nove partizanske vlasti u razotkrivanju laži o sudbini kozaračke djece, sa suprugom Julijem – liječnikom u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu tijekom cijeloga rata, supružnici su izbjegli u Austriju.

Dnevnik Diane Budisavljević u posjedu je autora knjige, jednoga od izvora pobijanja laži i manipulacija sa sudbinom kozaračke djece. Slične laži odnose se na stradanja 20.000 Roma (sve zaokružene brojke) premda je u ondašnjoj Banovini živjelo manje od 14.000 Roma. Sve bez materijalnih dokaza. Naš narod kaže: U laži su kratke noge!

Sramotni postupci prema Igoru Vukiću

Nakon što je Vukićeva knjiga ugledala svjetlo dana, započeo je orkestrirani napad na autora. Prije svega napad se svodi na sam naslov knjige i ono što stoji iza njega, jer Jasenovac ne može biti – bez obzira na znanstveno utemeljene dokaze, radni logor. On mora biti i ostati ono što su mu namijenili, od 1945. do danas, jugoslavensko-orjunaški i velikosrpski krugovi, nekada vezani uz Dobricu Ćosića i Aleksandra Rankovića, a danas uz kojekakve Vučiće, Dačiće, Vuline, Dodike, redom sljedbenike ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Dakle. Logor smrti i sramota Hrvatske i genocidnog hrvatskog naroda! U Hrvatskoj su ti krugovi vezani uz Milorada Pupovca, revnoga posjetitelja navedenog panteona velikosrpske imperijalne ideologije, ali i omiljenog partnera hrvatskih vlasti, bez kojega ni ne može opstati. Uz njihov bok valja staviti vodstvo Srpske pravoslavne crkve.

Antihrvatska izložba o jasenovačkom logoru u New Yorku, nagovještaji o snimanju Kusturičina filma o jasenovačkih 700.000 žrtava (?!) i podizanje hrama i spomenika tobožnjim jasenovačkim žrtvama, nisu opametile ovdašnje vlasti, koje su se zdušno upregnule protiv Vukićeve istine i razotkrivanja velikosrpske zločinačke ideologije laži o jasenovačkom logoru. Umjesto da podupru svako znanstveno istraživanje istine o logoru Jasenovac, pa tako i Vukićevo djelo, iz najviših krugova vlasti i njihovih institucija, jednoznačno se govori kako Vukić tobože revidira povijest. Da, točno – revidira jugoslavenske i velikosrpske laži i manipulacije u zadnjih 70 godina.
To da su se te vlasti stavile na stranu protagonista koji sedamdeset godina obmanjuju i ponižavaju hrvatski narod i njene građane, danas je više nego očito. No, to je pitanje za neke druge sigurnosne hrvatske institucije ako takve postoje i samostalno djeluju.

Te vlasti ne znaju da je veliki književnik Miroslav Krleža, upravo na temi manipulacija i laži oko jasenovačkog logora, trajno prekinuo svaku suradnju s nositeljem velikosrpskog nacionalizma Dobricom Ćosićem! Ne znaju ni to da se radikalni titoist i najvjerniji Titov pouzdanik u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić, suprotstavio tim velikosrpskim manipulacijama. Naime, Krajačić se nije odazvao na otkrivanje spomenika Bogdana Bogdanovića (Cvijet) u Jasenovcu 1966., a na večeri koja je tim povodom upriličena, žestoko se sukobio sa srpskom boračkom delegacijom. Opet na istu temu.

Istinu o manipulacijama jasenovačkim logorom znao je i u privatnim krugovima iznosio Marijan Cvetković. Sam Tito nikada nije posjetio Jasenovac za trajanja njegove 35 godišnje vladavine! Njegov general, kojega ne možemo pozitivno vrjednovati prema Hrvatima i Hrvatskoj, Kosta Nađ, izjavio je da u Jasenovcu nisu ubijene desetci tisuća logoraša, nego sedam tisuća! Čak ni on nije vjerovao u te lažne brojke.

Predsjednica države suočena s brojnim lažima na temu jasenovačkog logora i njegovih tobožnjih žrtava, i sama je predložila da se utemelji neko međunarodno istražno povjerenstvo, koje bi dalo odgovarajući pravorijek. I ona je napadnuta u duetu, kako od istih krugova u Hrvatskoj tako i Srbiji. Svojevrsne srpsko-hrvatske koalicije, protiv hrvatskoga naroda i države.

Iznimno sramotan i za demokraciju poguban postupak učinila je ovdašnja javna televizija sa svojim Vijećem i njen ravnatelj, stanoviti Bačić, smijenivši novinarku Katarinu Vidović Krišto što je u studio pozvala autora knjige Igora Vukića, kako bi pojasnio gledateljstvu što je to radio deset godina, kako bi svojom knjigom, temeljem vjerodostojnih dokaza, dao istinu o događajima u radnom logoru Jasenovac tijekom njegovih 1.300 da[n]a postojanja.

Očito je da ovdašnjim vlastima u partnerstvu s Miloradom Pupovcem i snagama koje stoje iza njega, kako u Hrvatskoj tako i puno šire, ne odgovara istina već sedam desetljeća manipulacija i laži. Rukopis tih brojnih snaga sve je razvidniji i ostavlja iza sebe kobne posljedice kojih naš narod nije još u potpunosti svjestan. Jer, ne zaboravimo vlast će radi svoje tzv. stabilnosti, i stabilnosti svojih dužnosnika, učiniti sve, ne obazirući se na istinu i sudbinu autora knjiga, novinara, pa i samoga naroda.

I Vukićeva knjiga, ne samo da je razobličila laži i manipulacije takvih antihrvatskih krugova, ona je ujedno razobličila ideologiju koja u Hrvatskoj nije iznevjerila Titovu velikosrpsku Jugoslaviju. Rek[l]i bi[smo] – car je gol, a uglavnom se zna tko i odakle vuče konce. I tako sedamdeset godina. Vukićeva knjiga doprinijela je i toj istini.

Ali ne zaboravimo da brojni protagonisti mistifikacija i laži o jasenovačkom logoru, povjesničari-društveno politički dužnosnici, političari, partijski vođe, agitatori, predstavnici udruga i sličnih tvorbi, novinari i urednici zaslužuju ozbiljnu studiju. Svi su oni poznati po svojim (ne)djelima, vrlo su bliski i međusobno dobro surađuju, a vezuje ih ljubav za propalu Srboslaviju, a zemljopisno su uglavnom raspoređeni u Srbiji i Hrvatskoj.

Predlažem da se Vukićeva knjiga prevede na engleski jezik i dostavi svim važnim ustanovama u svijetu koje se bave ovom temom.

Mijo Ivurek, Hrvatsko slovo, 27. 7. 2018

Što je vic? Nekoć je ta riječ bila nepotreban germanizam u standardnomu hrvatskom jeziku. Umjesto „vica“ rabile su se hrvatske riječi: dosjetka, doskočica, šala, pošalica, smješica, pošurica. Nakon Drugoga svjetskog rata književna je teorija tim germanizmom stručno označila kratki pripovjedni oblik s iznenadnim obratom (v. Josip Užarević, „Književni minimalizam“, Zagreb, 2012.). A što bi bio politički vic?

U liberalnoj demokraciji podvrsta vica koja izvrgava ruglu politiku i političare. To je politički vic bio i u komunističkoj „narodnoj demokraciji“, ali u njoj je on bio mnogo djelotvorniji. Mogao je naime ne samo izazvati slušateljev smijeh, nego i svoga pripovjedača baciti u tamnicu (v. Stjepan Babić, Hrvatski politički vicevi, Zagreb, 1995.).

Svaki dakle vic, rečeno aristotelovski, bitno određuje ista svrha: iznenadnim obratom, tzv. poentom, izazvati slušateljev smijeh. To neizravno tvrdi i Abendblattov pripovjedač političkih viceva kada u uvodu svoga pripovijedanja ističe da je „najbolje“ sa smijehom ispratiti staru i sa smijehom dočekati novu godinu. Pa i on, samo radi smijeha na razmeđu 2018. i 2019., pripovijeda naciji svoja „Tri najveća politička vica 2018. godine“.

Prvi je politički vic, veli Krasnec, priča o Andreju Plenkoviću kao čovjeku koji ne mari za Hrvatsku, nego samo čezne za povratkom u Bruselj – vjerojatno na dužnost predsjednika Europskog povjerenstva ili na kakvu visoku vanjskopolitičku ili sigurnosnu dužnost u Europskoj uniji. To je vic, jer priču pričaju Plenkovićevi stranački suparnici. Oni tom pričom Plenkoviću „sapunaju dasku“. Žele da ode i svojim odlaskom oslobodi mjesta predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade, koja po njihovu mišljenju pripadaju nekomu od njih. To su oni isti ljudi koji su donedavno pričama o korupciji priječili imenovanje Joška Pare hrvatskim veleposlanikom u Bruselju.

Drugi je politički vic priča o svjetskoj konzultantskoj karijeri bivšega predsjednika Vlade Zorana Milanovića i o njegovim predavanjima po kineskim sveučilištima i međunarodnim forumima. To je, veli Krasnec, vic, jer nitko, „pa ni sveznajući Google“, o tomu ništa ne zna, a tu priču pričaju ljudi koji bi htjeli nakon sljedećih predsjedničkih izbora vidjeti Milanovića na Pantovčaku.

Treći je i najveći politički vic politička podjela na suvereniste i globaliste, koja omalovažava podjelu na „lijevo“ i „desno“. „Vic je u tome, veli Krasnec, „što je ta podjela umjetna i u svjetskim okvirima, odakle je preslikana, a posebno je umjetna u hrvatskim okvirima, gdje naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu.“

Krasnec misli da je riječ „globalist“ pogrdnica kojom se služe „radikalni desničari“, pa dalje umuje: „U javne i političke rasprave u Hrvatskoj taj se pojam i priča o globalistima nasuprot suverenistima uvozi kako bi se oblatilo i etiketiralo unutarnjopolitičke protivnike. Opet na tragu onog prvog vica, gdje je jednoj struji unutar HDZ-a potrebna vidljiva diferencijacija naspram druge struje unutar HDZ-a, kako bi nakon diferencijacije uslijedila difamacija, a nakon difamacije valjda detronizacija.“
To su, kako reče Krasnec, „Tri najveća politička vica 2018. godine“. Eto vam ih, dragi čitatelji, pa se trostruko smijte ako su vam smiješni. Meni te pričice, iako su u stanovitom smislu domišljate, nisu vicevi. Suhe, bez soka i smoka, one su mi suše i od „suhe drenovine“ Kraljevića Marka. Od mene mogu, uz najveću dobrohotnost, izmamiti samo žalostiv osmijeh.

Zašto žalostiv? Ponajprije stoga što mi nije potrebna osobita dovitljivost da u tom neduhovitom tekstuljku prepoznam ljigavu bruseljsku dobrodošlicu Jošku Pari, netom imenovanom veleposlaniku u Belgiji, o čijoj diplomaciji ponešto zna i „sveznajući Google“, koji ništa ne zna o Milanovićevoj konzultantskoj karijeri.

A zatim valjda nikomu u Hrvatskoj ne treba osobito političko iskustvo da u izričaju „ekstremni desničari“ prepozna zloćudnu etiketu. Ne treba Hrvatu ni osobita pamet da sebi postavi pitanja: Ako je nova podjela na globaliste i suvereniste umjetna, je li možda stara podjela na ljevičare i desničare – prirodna? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da se „lijeve“ i „desne“ vlade u Hrvatskoj razlikuju samo po tomu što „lijeve“ sudjeluju u pedersko-lezbijskim povorkama ponosa, a desne se, barem zasad, samo blagonaklono drže postrani? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da i „lijeve“ i „desne“ vlade jednako pobožno slušaju diktat iz Bruselja? Ako je svim političkim vođama hrvatski suverenitet na prvom mjestu, vrijedi li to i za Stjepana Mesića, Ivicu Račana, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, Milorada Pupovca i Andreja Plenkovića? A kada sebi postavi ta pitanja, svakomu će biti jasno da je ta lažljiva popara tek gnusno ulizivanje onim vanjskopolitičkim gojencima Mate Granića, što danas zloupotrebom državnih institucija poput raskalašenih janjičara haraju prostorom hrvatske slobode.

I, na posljetku, svakomu je tko ima zrnce pameti valjda jasno da onaj zloglasni niz iz „diktature proletarijata“, ona „diferencijacija“, „difamacija“ i „detronizacija“, nije samo poenta Krasnečeva tobožnjega vica. On je besramno namigivanje vragu, koje se nekoć dičilo imenom – denuncijacija.

Benjamin Tolić, HRsvijet.net

Odgovor na osvrt Mirjane Kasapović

Jasenovački zatočenik, profesor sociologije Vuk Vernić, zaputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da se iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige. I to se stvarno dogodilo. Dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke…
Šteta što prof. Mirjana Kasapović u osvrtu na moju knjigu „Radni logor Jasenovac“ u Globusu (br. 1462, 14. 12. 2018.) nije navela i ovaj pasus (str. 123). Očekivalo bi se da će sveučilišnu profesoricu možda zanimati i sudbina njezina kolege s istog sveučilišta u tome logoru.
Svejedno joj zahvaljujem što je knjigu, za razliku od drugih kritičara, pročitala (makar i samo neke dijelove) te popularizirala putem Globusa. U njezinu osvrtu ipak ima dijelova na koje kao autor knjige moram reagirati.
Na početku mi prof. Kasapović predbacuje da nisam citirao petnaestak „uglednih stranih autora“ koji su navodno pisali o Jasenovcu. Nisam, iz jednostavnog razloga jer se nitko od tih autora, čija prezimena prof. Kasapović navodi, nije temeljito bavio samim Jasenovcem te koristio autentične dokumente i druge izvore. Ono što sam čitao od nekih autora s te liste uglavnom je historiografija napisana na temelju radova drugih autora, čiji se nalazi (a često i zaključci) samo citiraju.
To se moglo oprostiti Vuku Verniću, koji je ipak bio zatočenik. Danas, kada je moguće u arhivima doprijeti do originalnih dokumenata, takav pristup, osobito kod tako složene teme kao što je jasenovački logor, ipak nije dovoljan.
Mi autori koji se intenzivno bavimo ovom temom stalno se međusobno informiramo o člancima, knjigama ili novim dokumentima pa bi već i do nas stigla inozemna knjiga sa sadržajem koji bitno dopunjava naš rad. Ako nam je neka takva promakla, rado ćemo je pročitati pa ako treba i ispričati se za generalnu ocjenu da u britanskoj, njemačkoj, izraelskoj, francuskoj i drugim historiografijama za sada i nema baš takvih djela. Vjerujem da prof. Kasapović pri tome ne misli na britanske i druge autore, koje neki njezini kolege profesori preporučuju, a ti autori hladnokrvno pišu da je „NDH jedina imala logore za sistematsko ubijanje djece“.
Zatim dolazimo do središnjeg, bitnog dijela profesoričina osvrta. Ona točno citira moj opis zatočeničkih logorskih skupina i načine na koji su zatočenici mogli izgubiti život. Točno prenosi i moju ocjenu da nema čvrstih dokaza da je u logoru bilo masovnoga ubijanja. Prof. Kasapović kaže da se iz zaključka knjige dade naslutiti da prema knjizi broj umrlih u logoru nije ni desetina žrtava koje su „utvrdili Žerjavić i Kočović“ i citira sa stranice 299.: „Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700“.
Neobično je za renome prof. Kasapović da se nije tu zaustavila i zapitala: zašto netko već nije krenuo provjeriti te dokumente, koji su navedeni u knjizi, a prilično jasno pokazuju da nije moguće da bi u logoru moglo stradati 80.000 ili više ljudi?
Kako nije primijetila da upravo tome u knjizi služe opisi logorske svakodnevice, opsežnih, neprekidnih i raznovrsnih radova kojima su zatočenici bili zaposleni te opisi načina na koji su provodili slobodno vrijeme (nogomet, odbojka, kazalište i orkestar). Tu je i vjerski život zatočenika (katolički i islamski obredi), dolasci i puštanja zatočenika na slobodu (uz izvanredna grupna pomilovanja o važnijim datumima), zdravstvena zaštita (ambulanta u logoru i relativno dobro za ratne uvjete opremljena bolnica u mjestu, s rentgenom, zubarskom ordinacijom…).
Zato su u knjizi i, kako veli prof. Kasapović, „gotovo opsesivni opisi ishrane zatočenika“. Onome što je ona navela u svojem osvrtu treba dodati i da su zatočenici od kuće, prijatelja i židovskih bogoštovnih općina primali i pakete s dodatnom hranom i odjećom.
Zar bi to sve trebalo prešutjeti? Ponovimo, riječ je o autentičnim dokumentima i izjavama samih zatočenika. Zar su oni to izmišljali – govoreći pred komunističkim komisijama za utvrđivanje zločina – kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazali u boljem svjetlu?
Protiv velikih brojeva jasenovačkih žrtava govore i rezultati poslijeratnih ekshumacija koje su na prostoru logora 60-ih godina i kasnije provodili jugoslavenski liječnici sudske medicine. Sondiranjem terena i iskopavanjima 1964. godine pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka. Naravno, to ne znači da je to konačni broj stradalih.
Na službenom hrvatskom popisu ubijenih u Jasenovcu nalazi se oko 20.000 dječjih imena. Ni dokumenti, a ni bivši zatočenici u iskazima ne govore da je u logoru bilo djece u toliko velikom broju, a niti da su masovno ubijana. Djeca iz logora Stare Gradiške, te iz jasenovačkih filijala u selima Mlaka i Jablanac, relativno brzo poslije bitke na Kozari prevožena su u prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje. Bila su to djeca pravoslavnih roditelja koji su upućeni na rad u Njemačku. Kartoteka djece koja su zbrinuta u prihvatilištima, a ne ubijena u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ima oko 12.000 imena. I to je tema koja tek traži realnu javnu prezentaciju.
U samom jasenovačkom logoru bila je jedna skupina djece. Bili su to dječaci koji su od školovanih zatočenika ondje učili razne obrtničke vještine. Neki od njih još su živi pa su to i potvrdili svojim svjedočenjima koja svatko tko želi može lako pronaći i na internetu. Ti dječaci uglavnom nisu bili zatočenici, već su živjeli u Jasenovcu i drugim mjestima, a roditelji su ih poslali u logor na naukovanje. I o toj logorskoj školi postoje izvorni dokumenti.
Zanimljivo je kako sve to kod prof. Kasapović ne pobuđuje znanstvenu ili intelektualnu znatiželju. Nije ona doduše jedina takva među našim profesorima politike ili povijesti. U Americi sveučilišni profesori sa studentima provode istrage i iz zatvora vade čak i na smrt osuđene. A ovdje je valjda važnije citirati nekog britanskog autora koji često nije siguran u razliku između Slovačke i Slovenije. Pretjerujem, naravno, ali nije mi jasno zašto prof. Kasapović, koja do sada nije pregledavala arhivsku građu o Jasenovcu, ipak nije prvo to učinila prije no što u novinama počne dijeliti lekcije o toj temi. Vuk Vernić, da nije nakon puštanja iz logora otišao u partizane i tamo poginuo, vjerojatno bi prvo istraživao pa tek onda docirao.
Profesorica bi mogla barem poslati svoje studente pa da se oni time pozabave, ako je njoj već teško. Na Fakultetu političkih znanosti, osamdesetih godina kada sam ondje studirao, radili su vrsni profesori domaće i strane suvremene povijesti, primjerice, prof. Hrvoje Matković ili prof. Livia Kardum. Oni su nas, kao i drugi tadašnji profesori, poticali na kritičko razmišljanje, stalno učenje, čitanje i istraživanje građe koja može osvijetliti neki problem. Vjerujem da je zadržana ondašnja visoka razina poučavanja o suvremenoj povijesti, što je dobar temelj i za rad u arhivu.
Kad već u svom osvrtu nije ponudila malo izvorne historiografije, prof. Kasapović na kraju je podastrla malo jeftinh psiholoških aluzija. Neka ne brine, kod mene neće naći ni trun mržnje, a ni „samomržnje“. Jednako volim i ponosim se svojim srpskim i hrvatskim i češkim (da, imam i to) obiteljskim nasljeđem.
Prof. Mirjana Kasapović jedna je od rijetkih osoba iz društvenoga života koja se javno založila protiv kažnjavanja zbog pozdrava „Za dom – spremni“. Objašnjenje izneseno u Globusu bilo je dosta banalno (ako se ne kažnjava i ne zabranjuje, pozdrav će postati nezanimljiv pa ga više nitko neće koristiti), ali ipak je taj stav značio iskorak izvan struje. Možda je neka reakcija na taj stav potaknula ovakav profesoričin napad na knjigu koja s dosad zanemarenim dokumenatima i svjedočenjima, navedenima u petstotinjak bilježaka, nastoji potaknuti dodatno istraživanje ove ozbiljne povijesno-političke teme. Iz osvrta izbija neka iracionalna reakcija, nekakav bijes (što nije preporuka za dobru znanost), a nazire se i želja da se zaustavi svako propitivanje „dogovorene povijesti“ Jasenovca.

Igor Vukić, Hrvatski tjednik, 3. 1. 2019.

Je li ova knjiga pokušaj revizije povijesti logora Jasenovac? Jest. Nastoji li ova knjiga uništiti crni mit o Jasenovcu? Da, nastoji. Kako se ova knjiga odnosi prema omiljenom tipu jugoslavenske historiografije – dogovornoj povijesti? S prijezirom. Kako se ova knjiga odnosi prema žrtvama Jasenovca? Sa štovanjem. Je li točno da ova knjiga polemizira s onima koji su lagali o Jasenovcu? Nije, ona im je posvećena. Je li ova knjiga proustaška? Jest, koliko je i prokomunistička i pročetnička. Donosi li ova knjiga posljednju istinu o Jasenovcu? Ne, ona želi sudjelovati u probijanju puta prema istini o Jasenovcu.
To je dio teksta koji je otisnut na koricama knjige “Radni logor Jasenovac” (Naklada Pavičić, Zagreb, 2018.) Igora Vukića. Taj se revizionistički izazov i na reklamnoj razini suočava s nepremostivim teškoćama. Ne postoji, naime, samo jedan “crni mit” o Jasenovcu. Nad nacionalističkim mitom o Jasenovcu kao stratištu 700.000 ili čak milijun Srba, od osamdesetih godina, kada su publicirani Žerjavićevi i Kočovićevi radovi, u glavnoj struji hrvatske historiografije prevladava naracija o desecima tisuća žrtava. Postoje i “crni mitovi” o Jasenovcu u američkoj, izraelskoj, britanskoj, francuskoj, njemačkoj i drugim historiografijama. Ugledni strani autori nisu nekritički prihvaćali naraciju jugoslavenske režimske historiografije o Jasenovcu i pisali “dogovornu povijest”. Zar su Kuper, Fein, Hilfberg, Mann, Midlarsky, Weitz, Sundhaußen, Levene, Moses, Bruneteau, Gellately, Charny, Korb i drugi, koji su pisali o Jasenovcu kao koncentracijskom logoru i logoru smrti, mitotvorci i neobaviješteni znanstveni amateri? Jesu li to Tomasevich, Dulić i Biondich? O djelima tih autora u Vukićevu popisu literature nema ni traga.
Nijedan od “crnih mitova” ne poklapa se s Vukićevim uvjerenjem da su u Jasenovcu stradali razmjerno malobrojni politički protivnici ustaškog režima: “Prema najvećem broju zatočenika koji su u njemu bili i kroz njega prošli, Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike Nezavisne Države Hrvatske. Među njima je bilo najviše Hrvata, te nešto manje Muslimana i Srba. Uz njih je tu bila skupina Židova izuzeta iz deportacija kojima je bila zahvaćena glavnina židovske zajednice na području NDH pod njemačkom okupacijom” (23). NDH je, dakle, bila normalna država koja je nasilje, uključujući deportacije u logore, koristila samo protiv aktivnih državnih neprijatelja, kao što čine i ostale države. Najveći politički protivnici NDH, pa stoga i najbrojniji zatočenici u logoru, bili su hrvatski komunisti, nešto predratnih HSS-ovaca i pokoji gradski mason. Takvo dejudeiziranje i desrbiziranje jasenovačkih zločina temeljni je uvjet revizije rasističke i nacionalističke prirode NDH iz kojih su oni proizlazili.
Vukić tvrdi da jasenovački zatočenici nisu masovno ubijani nego su najviše umirali od bolesti, iscrpljenosti i starosti, u odmazdama zbog pokušaja bijega i počinjenih kriminalnih djela, od savezničkoga i partizanskog zračnog bombardiranja logora te pri skupnom bijegu iz logora. Koliko ih je umrlo u logoru? Iz kaotičnog opisa sudbina pojedinih logoraša, pri čemu se stječe dojam da je iz logora više zatočenika pušteno nego što ih je u njega deportirano, teško je išta pouzdano zaključiti. No iz zaključka se može naslutiti kako to nije ni desetina žrtava koje su utvrdili Žerjavić i Kočović. “Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1.200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700” (299).
Vukiću je osobito stalo do toga da dejudeizira zločine. Kako objasniti uništenje malobrojne vjerske i etničke manjine, dobrano integrirane u predratno hrvatsko društvo, koja nije mogla ugroziti opstanak države? Ustvrdivši da podatak zagrebačke Židovske općine, prema kojemu je u Jasenovcu bilo zatočeno oko četiri tisuće Židova, “znatno odudara” od “većine podataka o broju zatočenika u Jasenovcu u jesen 1941.”, autor nagađa kako je taj broj “možda bio odjek najave da će u Jasenovcu biti sagrađeno veliko naselje za interniranje Židova iz cijele tadašnje Hrvatske, pa je općina zatražila i veći iznos za podmirenje budućih potreba” (18). Potom se dohvatio tlapnje o izgradnji židovskog naselja u Jasenovcu.
“Zatočenici koji su u jesen 1941. bili u Jasenovcu sjećaju se da im je povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić nekoliko puta govorio da će se logor pretvoriti u autonomno naselje u kojem će Židovi raditi i tako biti ‘korisni domovini’” (19). Pa opet: Luburić je iznio “detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Gradit će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvorit će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd, itd. Tako će se – kao što je Maks rekao – postići puna samodostatnost” (65). Štoviše, nešto bi se proizvoda moglo “baciti na tržište” izvan logora, prognozirao je ekonomski stručnjak Maks Luburić. Ustaše su, eto, planirali velik, samodostatan, samoupravan, produktivan i moderan kibuc na obali Save!
Vukić zamjera povjesničarima što previše ističu rasne zakone kao pravne temelje progona i uništenja Židova u NDH: “Odnos vodstva ND Hrvatske prema Židovima najčešće se opisuje naglašavanjem odluke o donošenju zakona o rasnoj pripadnosti i srodnih propisa (tzv. rasni zakoni). Zakoni o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda doneseni su već 30. travnja 1941. No vrlo se rijetko spominje da je ‘rasne zakone’ ukinuo također poglavnik Ante Pavelić. Bilo je to 3. svibnja 1945., kad je njemačkog pritiska praktički nestalo. Zakonsku odredbu o izjednačavanju pripadnika ND Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost, kojom prestaje ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, uz Pavelića je potpisao i državni prabilježnik – čuvar državnog pečata Andrija Artuković” (98). Premda su “hrvatske vlasti djelovale kao suučesnik u holokaustu”, deportacije Židova nisu provedene “onako temeljito kao u nekim drugim zemljama Europe pod njemačkim utjecajem”. Ustaše su štitile Židove iz miješanih brakova i obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu “pod izlikom da idu suzbijati endemski sifilis”, pošteđeni su bili “počasni arijevci” te, na koncu konca, Židovi su mogli pobjeći u talijansku zonu utjecaja da spase život (296).
Teško je kazati koji je od tih iskaza blasfemičniji. Vukić pripisuje glavnu odgovornost za rasne zakone nacističkoj Njemačkoj koja je na NDH izvršila nepodnošljiv pritisak kako bi ih donijela i primijenila, a glavni progonitelji Židova bili su pripadnici njemačke manjine. Nijedan ozbiljan historičar nije poricao utjecaj Njemačke na ozakonjenje i provođenje protužidovske politike NDH, kao ni ulogu folksdojčera u njoj, ali to ne iskupljuje “neovisnu državu” od poglavite odgovornosti za zločine. Groteskno je spočitavati povjesničarima da su zanemarivali kako je Pavelić ukinuo rasne zakone 3. svibnja 1945. – tri dana poslije Hitlerova samoubojstva, dan nakon pada Berlina, četiri dana prije bezuvjetne kapitulacije Njemačke, u trenutku kada je NDH nepovratno propala, a poglavnik pakirao kovčege kako bi petama dao vjetra. Pavelić je odgovoran za uništenje oko 80 posto predratnoga židovskog stanovništva u NDH – a to je jedna od najviših stopa smrtnosti Židova u Europi – da bi poslije sloma tvorevine ukinuo “svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti”. I tome bi povjesničari trebali posvećivati dužnu pozornost i uzimati u obzir u vrednovanju NDH?
Premda se knjiga reklamira kao nadideologijsko djelo koje nije ni proustaško, ni pročetničko, ni prokomunističko, to je plitak autorski ili izdavački pokušaj samopripisivanja političke nepristranosti. Kako bi moglo biti prokomunističko ili pročetničko djelo koje je eksplicitno usmjereno protiv “crnog mita” koji su ispleli komunisti i četnici? Kakve mu god bile intencije, Vukić je napisao proustaško djelo. On svodi Jasenovac na radni logor, poriče da je bio koncentracijski logor i logor smrti te tako nastoji ukloniti jedan, ali ne jedini, temelj zločinačke prirode NDH. A ako NDH nije bila zločinačka tvorevina, što je sporno u njoj i s njome? Ništa bitno, posebice ako se imaju u vidu povijesno-političke okolnosti u kojima je nastala, pa se mirno može rehabilitirati većina njezine ideološke, političke i simbolične prtljage.
Budući da o masovnim zločinima nema ni govora, Vukić je napisao svoju knjigu kao svojevrstan vodič kroz privredni, gastronomski i zabavni život Jasenovca.
U središtu je razmatranja “logorska ekonomija”, kao što priliči radnom logoru. Autor iscrpno opisuje zemljoradnju, stočarstvo i obrte. Sadili su se pšenica, kukuruz, ječam, zob, grah, konoplja, povrće, voće, čak i cvijeće. Kožara je, primjerice, imala vlastiti mali vrt u kojemu su se uzgajali crveni i bijeli luk, rajčica, paprika feferonka, krastavci, peršin, a krasili su ga karanfili, ruže i krizanteme. Uzgajale su se krave, ovce, svinje, kokoši, purani, guske, patke. Radili su predratna pilana, ciglana, kožara, krojačnica, kovačnica, remenarnica, bravarska, limarska i postolarska radionica, stočna klaonica i sušionica mesa u kojoj su visjele “šunke i salame”, pekarnica, željezarska i keramička radionica, inženjerski i tehnički odjel, obrtnička škola itd.
Uprava logora toliko je bila ponosna na svoju ekonomiju da je nastupila na Zagrebačkom velesajmu 1942. “Nije skrivano da je riječ o logoru: izložbeni paviljoni bile su dvije barake opasane žicom, a na ulazu je bio stražar. Unutra su izrađene predmete (puške, strojnice, kožne, keramičke, drvene proizvode, zatim med, marmeladu i slično) pokazivali pravi logoraši, uglavnom Židovi iz Zagreba. Građani glavnog grada, posjetitelji sajamske izložbe, raspitivali su se kod njih o uvjetima logorskog života” (119). A Židovi su, valjda, svojim sugrađanima kazali da je život u logoru dobar. Kako mora biti duboka imunost na svaku moralnu refleksiju kada se tako hladno mogu ispisivati navedene rečenice.
Vukić gotovo opsesivno izvješćuje o ishrani logoraša. “Kada bi se časnici digli od stola i otišli, mi smo dobili iz kuhinje ostatke pečenke i drugih finih jestvina”, posvjedočio je jedan logoraš (33). Židovi su odvojili “za srpske zatvorenike juhu u kojoj je bilo slanine, krumpira i dodali tome salamu. Za večeru je stigao kuhani kelj i krumpir” (34). Kako bi dobro radili, zatočenici su dobivali tri obroka dnevno “graha i kukuruzne pure sa svinjetinom” (69). U proljeće 1942. logorašima je za doručak služena “kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa” (74). Uskrsni obrok 1942. činili su “kuhana jaja i komad slanine” te kukuruzni kruh, “okrugao, promjera oko 25 centimetara” (89). Nakon što bi ih zabavili “žonglerskim i klaunovskim točkama”, zatočenike su žitelji Jasenovca darivali “preko ograde kolačima, jajima, orasima i drugim sezonskim voćem” (126). Navečer se logorska pisarna pretvarala u kavanu: “Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah, grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta” (185). Pa tko se u gladnim ratnim vremenima ne bi poželio udomiti u Jasenovcu?
Međunarodno povjerenstvo, koje su činili vojni, diplomatski i novinski predstavnici “zemalja kojima je Hrvatska bila saveznicom”, doputovalo je u veljači 1942. u logor i zateklo sljedeće stanje: Židovi “loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno” (62). Eto što čine zdrav fizički rad i dobra hrana. Živahnosti i rumenilu zatočenika zacijelo je pridonio bogat zabavni i sportski život: nastupi zatočeničkog zbora i orkestra, rad glazbene i dramske sekcije, cirkuske priredbe, logorsko nogometno prvenstvo itd.
I neki su drugi koncentracijski logori bili prisilni radni logori. U Dachauu, najstarijemu koncentracijskom logoru u Njemačkoj, osnovan je Institut za znanost o ljekovitom bilju i prehrani. Da bi ta “znanstvena” ustanova bila funkcionalna, izgrađen je “najveći biljni vrt” u ratnoj Europi u kojemu su logoraši uzgajali ljekovito i začinsko bilje te biljne droge za njemačku ratnu i zdravstvenu industriju. Logoraši su sadili, brali, sušili i pakirali bilje. U biljnom vrtu nalazili su se i veliki nasadi gladiola iz kojih se dobivao vitamin C. U svojoj fascinantnoj i zastrašujućoj knjizi Potpuna ekstaza. Narkotici u Trećem Reichu (OceanMore, Zagreb, 2018., str. 206), iz koje su preuzeti navodi, Norman Ohler ističe da su zatočenici radili u najsurovijim uvjetima pa zaključuje: “Bilje je takoreći nicalo iz krvi.” Kada bi neki politički tendenciozan i moralno besprizoran autor opisivao Dachau, mogao bi napisati da su logor krasili veliki nasadi gladiola, a da su logoraši radili na poljima mirisnoga ljekovitog i začinskog bilja koje je povoljno djelovalo na njihovo zdravlje i opće raspoloženje. U svjetskoj je znanosti napisano mnogo radova o Dachauu, ali nitko nije u prvi plan isticao polja ljekovitoga i začinskog bilja.
U javnim prezentacijama i pozitivnim prikazima vjerodostojnost knjige nastojala se legitimirati srpskim podrijetlom autora kojemu je u Jasenovcu “boravila” obitelj. No nacionalno podrijetlo autora nije mjerilo vrijednosti njegova djela.
Židovi su odavno skovali pojam “samomržnja” kako bi objasnili motive djelovanja pojedinaca židovskog podrijetla koji nisu znali izaći na kraj s vlastitima identitetnim problemima pa su ih nastojali riješiti tako da stigmatiziraju zajednicu iz koje su potekli i da je napuste. Ima autora židovskog podrijetla koji su poricali i holokaust. Ne slušamo li svakodnevno priče o protuhrvatskoj raboti nekih Hrvata od stoljeća sedmoga? Pa zašto neki Srbin ne bi napisao “protusrpsku” knjigu?
No Vukićevo podrijetlo ne može ni legitimirati niti delegitimirati njegovu knjigu. Ona, kao i ostala djela, pada ili opstaje na snazi teorijskih i metodoloških postulata na kojima je sazdana, na logično strukturiranoj i jezično disciplinirano ispričanoj povijesti, na odgovornome i neselektivnom korištenju historijskih izvora te na ideološkoj i političkoj nepristranosti. Vukićeva knjiga ne zadovoljava nijedan od tih kriterija. Ona je toksičan pseudohistoriografski šund.

Mirjana Kasapović, Globus, 14. 12. 2018.

 

Bura koju je u srpskoj kulturnoj i političkoj javnosti izazvao autorski tekst Zorana Hamovića, književnika, izdavača i člana predsedništva Pokreta slobodnih građana Saše Jankovića, napisan povodom minulog Sajma knjiga u Zagrebu, još se ne stišava. Lavinu reakcija u medijima i na društvenim mrežama podigao je deo u kome on za sramnu i kontroverznu knjigu “Radni logor Jasenovac”, gde se mučilište i stratište naziva mestom za razonodu, a za njenoga autora napisao: “Igor Vukić, publicista, politikolog, hladni istraživač, posve predan činjenicama, daje svoj doprinos drugačijem razumevanju logorske ustanove i njenog delovanja.”

Vukićevo delo, međutim, kritikovali su i istaknuti hrvatski istoričari. Reč je o jednom od najsramnijih pokušaja negacije zločina u Jasenovcu i manipulacije brojem žrtava, jer je autor zloglasni logor i jedno od najvećih stratišta Drugog svetskog rata predstavio kao zabavište, a žrtve kao posetioce kulturnih priredaba i polaznike kurseva!…

„U tom tekstu želeo sam da suprotstavim dve knjige o Jasenovcu, koje su se pojavile na Sajmu knjiga u Zagrebu, i to pažljivom čitaocu mog teksta neće promaći“, kaže Hamović za “Novosti”. „Prva je odlična studija Ive Goldštajna ‘Jasenovac’, a druga je njena suprotnost, knjiga Igora Vukića. Uz nju sam naveo deo iz kataloga. Prilikom štampanja mog autorskog teksta u ‘Vremenu’ izostavljeni su navodnici, pa bi se moglo pomisliti da hvalim Vukića i njegovo delo. A, ko bi, zapravo, mogao reći bilo šta pozitivno o Jasenovcu?“
Kada se govori i piše o monstruoznoj fabrici smrti – Jasenovcu, akademik Vasilije Krestić kaže da je za “finalni tekst” neophodna koncentracija i autora i izdavača. „Štamparske greške su uvek moguće, ali kada neko piše o Jasenovcu važno je da pročita tekst pre štampanja“, kaže akademik Krestić. „Poslednjih godina u Hrvatskoj su se pojavile knjige o Jasenovcu čija se sadržina graniči sa bezobrazlukom i bezočnim nipodaštavanjem jasenovačkih žrtava. Tu više nema ni nauke, ni trunke morala, niti zdravog razuma. Na delu je bežanje od istine i zločina, obmanjivanje javnosti i falsifikovanje istorije. Treba da shvatimo da imamo posla s ljudima koji su spremni da iskrivljuju i krivotvore istoriju kako bi je upodobili dnevnopolitičkim i državnim interesima.“

 

J. Matijević

Večernje novosti online, Beograd, 8. 12. 2018.

Srpski izdavači nisu učestvovali na Interliberu, ali jesu njihove knjige. Neki dostojno svoje profesije i zemlje, neki manje dostojno
U Budimpešti 2002. godine, na jednom međunarodnom seminaru za izdavače sa ex-YU prostora i šire, britanski stručnjak Džefri Luk hladnokrvno nam je saopštio da je izdavaštvo jedna od onih profesija koje nemaju više mogućnosti da se razvijaju, i to utemeljio statističkim podacima da se u EU svakodnevno smanjuje broj zaposlenih u industriji, a da je više od trećine zaposlenih u pet godina pre toga otišlo u druge poslovne vode. Obilazeći štandove dve hale Zagrebačkog velesajma i razgovarajući s koleginicama i kolegama na prošlonedeljnom sajmu knjiga Interliber, prisetio sam se ponovo ovih Lukovih konstatacija.

Zagrebački sajam knjiga ko sajam knjiga. Mnoštvo tezgi sa diskontnom ponudom, tiskanje ne baš malog broja ljudi, raznih generacija, reklo bi se važan i veliki događaj. Na uobičajeno pitanje izdavačima “kako ide”, svi su imali potrebu da izbegnu ono što misle i osećaju i odgovarali s naglašenom željom da se ne žale. Ravnodušni optimizam i uspavana kritika konzerviraju lekovito stanje pomirenosti i netalasanja.

Čini se da je takvo stanje logična posledica događanja iz proteklog perioda. Ideja o udruživanju u snažan prodajni lanac knjižara koje su formirale kuće “Algortam”, “Profil” i “Mozaik” doživela je neslavnu sudbinu. Strah od neuspeha smanjio je ambicije, doveo do osećanja da je ovo bolje od onog što bi moglo biti. Opet je na snazi “u se i u svoje kljuse” pa koliko se može…

Višegodišnja dobro orijentisana izdavačka politika u oblasti humanistike i književnosti učinila je da “Jesenski i Turk”, “Disput” i “Sandorf” postanu regionalno prisutni i uvažavani. Na štandu “Sandorfa” zatičemo izdanja srpskih izdavača “Fedona”, “Samizdata”, “Fabrike knjiga”. “Jesenski i Turk” je zaslužan za dugogodišnju saradnju i plasman izdanja iz Srbije. “Superknjižara” je postala najpriznatije mesto susreta zagrebačkih čitalaca sa knjigama iz Srbije. Skrajnut, ali elegantan je štand “Meandar medije”. Pada u oči izbor Pazolinijeve poezije, a da su vrata regionalnoj saradnji otvorena vidi se i po izdanjima dva književna dela srpskih autora: Knifera Žarka Radakovića i Bernardijeve sobe Slobodana Tišme. Nažalost granice, carinske, birokratske, mentalne, načinile su mnogo štete u komunikaciji i mnogo je naslova koji se objavljuju na četiri “jezika”: srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom. Malo je prihvatljivih racionalnih obrazloženja koja ukazuju da je to neophodno, ekonomično i pametno. Istoričar Hrvoje Klasić na svom nedavnom predavanju u Novom Sadu podsetio nas je na progon ćirilice iz Hrvatske i spaljivanje 2006. godine preko tri miliona knjiga objavljenih na ćirilici iz fondova hrvatskih biblioteka. Uništavanje ćiriličnih tabli u Vukovaru bez zakonskih posledica po počinioce pridodajemo kao ekstremni oblik progona ćirilice ali i zastrašivanja onih koji se njome služe. Da ludilo i potreba da se bude polupismen nisu samo na jednoj strani ukazuje i progon latinice s druge strane, u Srbiji. Kontinuirani “stručni i naučni” pritisak s potrebom da se ova dugogodišnja populistička potreba dovede do zakonske obaveze, nije daleko.

Festival svetske književnosti koji je početkom septembra organizovala “Fraktura” veoma je doprineo većoj vidljivosti i značaju pojedinih prevedenih dela, a učešće velikog broja poznatih domaćih i stranih stvaralaca stvorio je inspirativan književni ambijent i mnoge podstakao da postanu dobro orijentisani čitaoci! Time je “Fraktura” pokazala da je jedan od važnih aktera na kulturnoj sceni i da izdavaštvo nije objavljivanje i prodaja knjiga već posredovanje vrednosti. Pored uredničkog vođstva u izdavačkoj kući “Meandar medija”, Branko Čegec u okrilju Centra za knjigu već 15 godina vodi i časopis “Tema”, publikaciju jedinstvene i posvećene brige o suštini i smislu uredničkog posla, društvenom značenju književnosti i izdavačkoj profesiji.

Jednu od najosetljivijih i nikad raspravljenih tema u srpsko-hrvatskim odnosima – Jasenovac – podstaklo je objavljivanje pred ovogodišnji Interliber studije Ive Goldštajna Jasenovac u izdanju “Frakture”, čiji recenzent Goran Hutinec navodi da autor dokazuje da “jasenovačko zlo nije neobjašnjivo i nadnaravno, već rezultat svjesnih odluka i djelovanja običnih, možda i banalnih osoba svrstanih u rasistički i otvoreno zločinački sustav”, i knjige Radni logor Jasenovac, u izdanju Naklade “Pavičić”, u kojoj Igor Vukić, publicista, politikolog, hladni istraživač, posve predan činjenicama, daje svoj doprinos drugačijem razumevanju logorske ustanove i njenog delovanja.

Veoma veliki deo ovogodišnjeg Interlibera zauzeli su antikvari. Da je prošlost bila bolja svedoči i činjenica da antikvari ne spaljuju već prodaju mnoga značajna ćirilična izdanja, kao i retko dostupna izdanja mnogih nekadašnjih izdavača sa ex-YU prostora. Mnogi među njima su se predstavili kao čuvari dobrih knjiga, ali i dobrih odnosa s kolegama izvan Hrvatske. Među njima je riječki “Ex libris”, svakako više od antikvarnice. Poznat kao dobar domaćin mnogim književnim programima i predstavljanjima knjiga tokom sajma knjiga riječki “Vrisak” u Zagrebu pored antikvarnih knjiga novijeg i starijeg perioda, grafika i plakata, gramofonskih ploča, pokazuje i specijalna izdanja za sladokusce i posebne čitaoce pa je u saradnji sa “Fabrikom knjiga” iz Beograda izložio i predstavio tek rođeno petotomno izdanje Robi K. Viktora Ivančića, epski narativ izvan žanrovskog određenja, ali svakako za uživanje posvećenih i prosvećenih.

Da organizacija “mafija bez granica” skladno deluje i na sajmovima knjiga, dokazuje činjenica da je najprodavanija knjiga na Interliberu bila zatvorska ispovest jedne Beograđanke u izdanju ovdašnjeg izdavača. Perverzija je u tome što autorka pokušava da deluje vaspitno i kaže svojim mladim kupcima – nemojte ići mojim putem. Objasnila im je da je kriminal u Srbiji postao uvaženo zanimanje, a da ona lično nije nimalo ponosna na svoj život, te da ne predlaže nikome na ovom svetu da mu bude uzor. “Ipak, moram da kažem da nisam nezadovoljna”, zaključila je.

Sasvim je logično da tabloidni život traži trajniju potvrdu svog postojanja, pa je sasvim razumljivo zašto ukoričeni tabloidi sebe nazivaju – knjigom. Pretvaranje naroda u stoku je svakodnevni proces na Balkanu. Knjiga je u tom procesu postala jedan od moćnih instrumenata, a to su podjednako potvrdili i beogradski i zagrebački sajmovi knjiga.

Zoran Hamović
Vreme.com

Knjiga dvojice kolega, dr. Stjepana Matkovića i dr. Mislava Gabelice, „Petoprosinačka pobuna u Zagrebu 1918. / Prva vojna akcija protiv jugoslavenske države“, plod je minucioznog istraživačkog rada na jednoj temi o kojoj se i do sada fragmentarno pisalo, ali koja je sve do danas ostala bez sintetskog prikaza kojim bi se dao konačni pravorijek o petosiječanjskom događaju, njegovoj stvarnoj pozadini, akterima i njihovoj političko-nacionalnoj bez sumnje protujugoslavenskoj motivaciji, kobne 1918., godine klimaksa hrvatskog jugoslavenstva čije je sjeme začeto desetljećima prije.
Petoprosinački događaj ušao je u hrvatski nacionalni imaginarij već na samom početku, u okrilju iznova porođene hrvatske nacionalističke protujugoslavenske misli, zadobivši status važnoga simbola, zametka obnovljenog hrvatskog nacionalizma, prema kojem se svako hrvatsko jugoslavenstvo, od 1918. do danas, odnosilo s prezirom i interpretativnim obezvrjeđivanjem, potiskujući ga na rubove narodnoga pamćenja kao minoran događaj, opisivan kao boljševičko-anarhistički ispad ili izvana potaknutu epizodu motiviranu habsburškom restauracijom, a ne instinktivnim i spontanim hrvatskim državno-nacionalnim nagnućem.
Svaka rasprava o značenju petoprosinačkih događaja u svojoj je biti rasprava o 1918.-oj, te okonostima, uzrocima i posljedicama nastanka jugoslavenske države iz hrvatske nacionalne perspektive. Diljem Europe upravo se ovih dana (prosinac 2018.) obilježava stogodišnjica okončanja Velikoga rata, među ostalim i na način da se svaki europski narod prisjeća tih mjeseci iz vizure vlastitoga povijesnoga iskustva. Bez obzira je li riječ o nacionalnoj traumi i porazu, poput mađarskoga ili bugarskoga slučaja, ako hoćete i crnogorskoga (upravo je crnogorska skupština prije nekoliko dana simbolički poništila odluke Podgoričke skupštine iz 1918. kada je zapečačena sudbina neovisnoj Crnoj Gori), ili pobjedničke predaje poput one poljske, finske ili baltičkih naroda, koji se prisjećaju 1918. kao godine obnove svojih neovisnih nacionalnih država.
Kao i u mnogočemu drugome, Hrvati su kao narod iznimka, ovdje vlada povijesna konfuzija, nelagoda, ignorancija i šutnja te nesposobnost sagledavanja pravih uzroka hrvatske 1918., tj. nastanka prve jugoslavenske države te razloga zbog kojih na ruševinama Habsburške monarhije, među novim nacionalnim državama u Europi nije rođena i hrvatska država. Lakonsko i jalovo tumačenje kao agument koristi interpretaciju prema kojoj 1918. hrvatska država nije mogla nastati jer za to nisu postojale povoljne međunarodne okolnosti, što je samo po sebi contradictio in adjecto, jer su upravo 1918., prvi put od revolucionarne 1848., na ratnim ruševinama višestoljetnih carstava nastupile takve međunarodne okolnosti na podlozi kojih su i proglašene nove nacionalne države od Baltika do Jadrana, među kojima i jugoslavenska, čiji se nastanak samo godinu dana ranije činio prvorazrednom utopijom.
Na to nadovezuje i argument, i danas prevladavajući u hrvatskoj historiografiji, prema kojem je jugoslavensko državno rješenje 1918. bilo ne samo svojevrsni fatum, već, zapravo, bez obzira na kasniji razvitak, sretna i povoljna okolnost u kojoj su Hrvati 1918. sačuvali svoj nacionalni prostor, napose onaj jadranski, te stvorili pretpostavke za suvremenu obnovu hrvatske države. O tome najviše govore oni, ili duhovni sljednici onih, koji nisu željeli hrvatsku državu, kojoj su suprotstavljali bilo kakvu Jugoslaviju, ne samo 1918., već i 1941., 1945., 1971., ako hoćete i 1990.
Takav historiografsko-idejni interpretativni okvir, koji i danas prevladava, a možemo ga nazvati jugoslavenskim ili kriptojugoslavenskim, samo je hrvatski postjugoslavenski nastavak perspektive jugoslavenske komunističke historiografije koja je u 1918. i nastanku prve jugoslavenske države gledala „pozitivni povijesni ishod“ starije težnje za tzv. ujedinjenjem Južnih Slavena, bez obzira na to što je prvu Jugoslaviju označavala „buržoaskom“ tvorevinom nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja, a režim nakon 1929. opisivala kao tzv. monarhofašističku diktaturu. Iz te vizure jugoslavensko državno rješenje 1918. bilo je oživotvorenje narodnih težnji tzv. južnoslavenskih naroda, a koje su svoju istinsku i autentičnu apoteozu ostvarile tek u tzv. Narodnooslobodilačkoj borbi i stvaranju komunističke jugoslavenske države 1945. To je i današnji okvir onoga što zovemo neojugoslavenstvo, koje u Jugoslaviji i jugoslavenstvu vidi povijesni normativ, a u hrvatskom nacionalizmu i hrvatskoj državi povijesni eksces i provizorij nastao na neželjenim ruševinama Titove Jugoslavije.
Zato svaka rasprava u uzrocima jugoslavenske državne 1918. te činjenice da na ruševinama Habsburške monarhije nije stvorena hrvatska država mora poći od činjenice da 1918. niti jedna relevantna hrvatska političko-stranačka struja, uz iznimku krhotina tzv. frankovačke Stranke prava, amputirane iz jugoslavenstvujućeg Narodnog vijeća u Zagrebu, niti jedna hrvatska kulturno-nacionalna, intelektualna ili duhovna struja u društvenoj eliti, neovisno o stvarnom narodnom raspoloženju, uključujući i Katoličku crkvu i katoličku inteligenciju, zapravo nije niti željela hrvatsko državno rješenje i obnovu potpuno neovisne hrvatske države. Sve u duhu one Supileve iz 1914. ˗ „ili Jugoslavija ili ništa“. To se odnosi i na zametak budućega Radićeva na češkom slavenofilstvu izraslog pokreta, od kojeg se Hrvatska seljačka stranka nije mogla odmaknuti niti nakon njegove smrti, u vrijeme Mačekova vodstva, koji je i umro u egzilu uvjeren da za hrvatski narod izvan južnoslavensko-slavenskog okvira nema državne i narodne budućnosti.
Zato iznova valja podsjećati da i onaj mitski Radićev poziv Narodnom vijeću da ne srlja u Beograd poput gusaka u maglu te 1918. nije predstavljao iskaz načelnoga hrvatskog protujugoslavenskog državnog programa, već tek vapaj jedne od inačica hrvatskog jugoslavenstva koje u bezuvjetnom „prisajedinjenju“ Srbiji i likvidaciji svakog biljega hrvatske narodne i državno-pravne posebnosti nije vidjela poželjan razvitak.
Jugoslavenska državna 1918. zato nije predstavljala samo posljedicu spleta međunarodnih okolnosti, bez kojih bi Jugoslavija kao država, unatoč utjecaju jugoslavenstva u hrvatskim društvenim elitama, ostala tek fantazija te trijumf srpskog ekspanzionizma i srpske državne misli u jugoslavenskom ruhu, već i pobjedu te oživotvorenje hrvatskog jugoslavenstva, različitih i kasnije sukobljenih podvarijanata, „vidovdanske“, marksističke, slobodno-zidarske ili crkveno-katoličke, jugoslavenstva koje je u hrvatskim društvenim elitama u godinama koje su prethodile 1918. uspjelo potisnuti starčevićansko pravaštvo kao jedini nositelj autentične hrvatske nacionalne ideologije i sinonim za hrvatski nacionalizam koji je u 1918. ostao bez svojih Pilsudskih, Masaryka, Pašića ili De Valera. Takvih narodnih prvaka koji bi u proljeću europskih nacionalizama i nacionalnih država, ako ne ostvarili državni program, oslonjeni na hrvatski narod nezahvaćen jugoslavenskom maglom, o čemu je svjedočio i u ratnim rovovima od 1914. do 1918., već barem postavili zahtjev za uspostavom i obnovom neovisne hrvatske države. Zaključno, 1918. nije stvorena hrvatska država, među ostalim povijesnim razlozima, i iz jednog banalnog, zato što je nitko u ime Hrvata nije ni tražio.
Sučeljavanje između hrvatskog jugoslavenstva i pravaške hrvatske nacionalističke misli i njezinih izdanaka bio je i ostao jedini ključ za razumijevanje hrvatske (ne samo) političke povijesti od 1861. pa sve do našeg vremena. Bez obzira na različite europske ideološke utjecaje koji su i onda i danas nastupali tek kao dio ili vanjski okvir ove temeljne hrvatske političko-nacionalne razdiobe.
Ovo je širi kontekst u kojem treba motriti petoprosinački događaj, njegovu ne samo simboličku već i stvarnu vrijednost. Samo četiri dana nakon 1. prosinca 1918., jedna je malena hrvatska vojnička skupina instinktivno, spontano i bez jasnog političko-državnog cilja nagovijestila onaj hrvatski političko-nacionalni razvitak koji će desetljeće kasnije, iz pravaških stranačkih krhotina, poroditi i obnoviti, bremenit i različitim zabludama svoga vremena, hrvatski nacionalizam utemeljen na Starčevićevu učenju i programu uspostave neovisne hrvatske države, protiv i nasuprot svake Jugoslavije.

(Riječ na predstavljanju knjige „Petoprosinačka pobuna u Zagrebu 1918.“ u Društvu hrvatskih književnika, Zagreb, Trg bana Jelačića 7, 5. prosinca 2018.)

Zlatko Hasanbegović

Knjiga dr. Mislava Gabelice i dr. Stjepana Matkovića o petoprosinačkoj pobuni 1918., kao prva sveobuhvatna znanstvena studija o jednom od mitskih događaja naše povijesti, desetljećima prešućivanim prosvjedima na zagrebačkim ulicama i o krvoproliću na središnjem trgu…, pokazuje nam da su i ti događaji – baš kao i svi drugi – složeniji nego što se to na prvi pogled čini, i da su i njihovi uzroci i njihove posljedice dalekosežniji nego što su vjerovali i sudionici i suvremenici uopće, uključujući i one koji su te petoprosinačke demonstracije tijekom beskrajno dugih jugoslavenskih desetljeća, njih skoro sedam, htjeli silom izbrisati iz našega pamćenja, iz naše pojedinačne i kolektivne svijesti.
U tome su, dakako, u nemaloj mjeri i uspijevali, pa je niz hrvatskih naraštaja odrastao, stasao, sazrijevao, promišljao vlastitu i nacionalnu sudbinu, pa onda i umirao, i ne znajući za taj događaj, i za intelektualni, emocionalni i nacionalno-politički naboj koji je u njemu kondenziran.
Nismo imali države ni slobode, pa onda nismo imali ni spomenika ni spomena na nj.
Jer, kao što je feljtonu „De monumentis“ – potaknutom raspravama o spomeniku nedavno preminulome hrvatskom književniku i starčevićanskom političaru Eugenu Kumičiću – 1904. zapisao Antun Gustav Matoš, spomenici se ne podižu pokojnicima, nego se dižu idejama. Pojedinci, oni veliki među njima, utjelovljuju ideje i samo po idejama su veliki, i samo po njima ih kasniji naraštaji pamte.
Ono što se je zabranjivalo zabranom sjećanja na petoprosinačke događaje i zabranom čašćenja petoprosinačkih žrtava, bila je upravo – ideja: ideja slobode i ideja neovisne hrvatske države.
A, kao što to sa zabranama obično biva, postignuti su upravo suprotni rezultati: Peti prosinca 1918. mogao je ostati jedan od krvavih incidenata kakvi su se tih tjedana i mjeseci, zbog raznih razloga i u različitim okolnostima, događali diljem srednjoeuropsko-sredozemnog prostora, ali je postao nešto drugo: postao je jedan od simbola hrvatskog otpora stvaranju jugoslavenske države, prvi korak na putu koji je do Travanjskoga rata 1941. popločan s oko tri tisuće hrvatskih tjelesa, i još s desetcima tisuća izbijenih zuba, slomljenih rebara, izmlaćenih bubrega i izubijanih tabana.
O tim tisućama, dakako, u jugoslavenskim školama nismo učili. O njima se nije govorilo u javnosti, o njima nisu pisale novine, njih su zaobilazili i povjesničari.
Jasno je i zašto: trebalo je te tisuće prešutjeti i zaboraviti, kako bi odgovor s hrvatske strane, koji je prije ili kasnije morao doći (jer to se, kako je u svoje doba pisao apostol jugoslavenstva Frano Supilo, događa i kulturnijim narodima kad im dogori do nokata!) – odgovor koji je doista bio oštar i nemilosrdan i koji nam do danas visi kao mač nad glavom – kako bi, dakle, taj hrvatski odgovor izgledao nemotiviran, bezrazložan, besmislen, ukratko: kako bi ga se moglo tumačiti kao izraz takozvane hrvatske genocidnosti, naše tobožnje urođene narodne sklonosti prema zločinu, sklonosti zbog koje zaslužujemo da zauvijek imamo „na nogah teške negve, a na rukah lisičine“ (Mažuranić).
Danas smo suočeni s pravim povodnjem ‘prvodecembarskih sentimenata, koji nas zapljuskuje upravo ovih dana, o stotoj obljetnici najmračnijeg događaja u posljednjih nekoliko stoljeća hrvatske povijesti.
Taj nam povodanj ne dolazi samo iz pera onih kojima svijet i dalje počinje s Vardarom i završava na Triglavu (pa je od njih naivno išta drugo i očekivati!), nego i iz pera onih koji se inače, bar javno, vole ne smatrati poklonicima ‘prvodecembarskih, šestojanuarskih’ i s njima nerazdvojivo povezanih i posve sličnih avnojsko-karađorđevskih himera koje su – čudesnom ironijom sudbine – uvijek (i 1942. i 1943. i 1971.) nekako i simbolički, kalendarom i toponimima, povezani s ‘prvodecembarskom’, karađorđevićevskom simbolikom.
Svjedočili smo, naime, da nam se ovih dana sa svih strana opravdava ideologe i tvorce Jugoslavije, da se za njih traže stare isprike i nova priznanja – baš kao da smo svi mi tako naivni da ne shvaćamo kako se tu – u tome gatanju po načelu što bi bilo da je bilo, odnosno što bi bilo da nije bilo – ne radi o prošlosti, nego o sadašnjosti i o budućnosti.
Jer, samo budala ne shvaća da tvrdnja – oslonjena na pojednostavljenu argumentaciju skupine samozvanaca, dijelom i srpskih plaćenika, koja se je 1915. prozvala ne hrvatskim, nego Jugoslavenskim odborom (i njihovih podjednakih sudrugova koji su 1918. nezakonito prisvojili prerogative Hrvatskoga sabora) – kako nam je kao narodu pod konac Prvoga svjetskog rata Jugoslavija bila najbolji, a možda i jedini put, ne znači samo pokazivati višak kukavštine nego i manjak znanja.
Jer, onaj tko nešto doista znade, znade i to da je u ono doba bilo i drugih tajnih ugovora poput onoga Londonskoga iz 1915., ali u eri Wilsonovih načela i u ozračju sveopćega svečanog prisezanja na pravo samoopredjeljenja naroda oni ipak nisu realizirani. Onaj tko nešto doista znade, znade i to da je Hrvatska u jugoslavenskoj državi ne samo politički, kulturno i gospodarski unazađena i balkanizirana, nego je i teritorijalno osakaćena: Istra bez dijela kastavskoga kotara ušla je u sastav Italije, Italiji su pripali Zadar s okolicom, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, Rijeka s okolicom je najprije postala posebnom državom, a 1924. je ušla u sastav Kraljevine Italije; ostale su, pak, hrvatske zemlje u sklopu jugoslavenske države ‘parcelirane’ da bi se ostvarila srpska dominacija.
Onaj tko nešto doista znade, znao bi postaviti pitanje: a što bi se vjerojatno događalo čak i u slučaju da je Londonski pakt ostvaren u većoj mjeri nego što je na hrvatsku štetu ostvaren u Versaillesu, Rapallu i Rimu?
Jer: usprkos svim takvim i sličnim nasrtajima, samo slijepac ne vidi da su hrvatske narodne i državne granice na zapadu i na sjeveru zapravo nepromijenjene više od tisuću godinu; one na istoku stalno uzmiču, s istoka se stalno povlačimo, na istoku stalno gubimo; od osmanlijske invazije nikad tako i nikad toliko kao u jugoslavensko doba!
Tvrditi da je velika većina Hrvata htjela i željela Jugoslaviju, kao što nam ovih dana propovijedaju ‘svjesni i nesvjesni prvodecembarci’, znači biti nesposoban za postavljanje pitanja, zašto je onda u vrijeme austro-ugarskoga pohoda na Srbiju broj hrvatskih dezertera i vojnih bjegunaca bio zanemariv – makar se taj rat nije vodio radi hrvatskih ciljeva i hrvatskih interesa? Zašto su naši sunarodnjaci ratovali protiv Srbije, ako su tako čeznuli za tzv. narodnim jedinstvom?
A dok nam ti naši ‘svjesni i nesvjesni prvodecembarci’ propovijedaju da je velika većina Hrvata htjela i željela Jugoslaviju, moramo se upitati kako to isto nije vidio, primjerice, jedan od vodećih hrvatskih novinara i publicista, Josip Horvat, čovjek kojega nitko priseban ne će proglasiti načelnim, bezuvjetnim i borbenim protivnikom Jugoslavije. Taj novinar zagrebačkog Obzora i Jutarnjeg lista uz ‘prvodecembarski’ će čin zapisati da su tri hrvatske generacije propovijedale, „čak i ispovijedale“ jugoslavenstvo, a unatoč tome u trenutku nastanka jugoslavenske države tu ideju nije prihvaćao ni jedan posto pučanstva.
Ni jedan posto, kaže nam upućeni suvremenik Josip Horvat – velika većina, tvrdi nam današnja kvazihrvatska historiografija, historiografija što o hrvatskome trošku i danas plazi ispod jugoslavenske truleži!
Nismo tada imali prijatelja ni moćnih saveznika, poteže se dodatni argument za tu izmišljotinu, novi razlog protiv hrvatske države.
Nismo, istina je, ali – zar smo 1990./91. imali prijatelja i moćnih saveznika?
Jer, prijateljstva i savezništva ne padaju iz kiše, nego se stvaraju, samo – treba to htjeti! Trebalo je i 1914. i 1915. i 1918. htjeti hrvatsku državu; trebalo je tada stvarati hrvatske odbore i hrvatske komitete!
Trebalo je htjeti Hrvatsku, moralo se htjeti! Oni dijelovi naše elite koji to nisu htjeli, ne zaslužuju ispriku, a oni koji su je htjeli, zaslužuju priznanje.
Jer, mjera stvari je Hrvatska, a nije mjera stvari ni tzv. narodno jedinstvo, ni ‘Drang nach Osten’, baš kao što i danas mjera stvari ima biti Hrvatska, a ne kojekakve nadnacionalne himere.
Ima… u tzv. Tuđmanovim transkriptima jedan iz prve polovice 1991., koji je i za današnju našu temu ilustrativan i rječit poput biblijskih prispodoba.
Na jednoj od sjednica Vrhovnoga državnoga vijeća – a ti transkripti su, kao što su i iz medija mogli vidjeti i oni koji ih nikad nisu imali u rukama, pisani poput dramskih tekstova, sa svojevrsnim didaskalijama i pisarskim opaskama – jedan još živući član toga kolektivnog tijela koje je utemeljio predsjednik Tuđman – počeo obrazlagati da bi, u svjetlu hrvatske vojne slabosti i neraspoloženja tzv. međunarodne zajednice, možda ipak trebalo okaniti se maštanja o hrvatskoj državi te iskreno prionuti reformiranju Jugoslavije.
Transkript ne laže, njegove didaskalije govore same za sebe. Nitko, baš nitko od nazočnih nije se oglasio, nitko nije prosvjedovao, samo – predsjednik Tuđman! Nisam, naravno, bio nazočan toj sjednici, ali iz spomenutih ‘didaskalija’ i brojnih trotočja u transkriptu mogu sebi sasvim zorno predočiti Tuđmanov izgled. Njegov je bijes toliki da govori isprekidano. Isprekidano, ali nedvosmisleno. Govori otprilike ovako: Hrvati imaju pravo na državu i tu državu moraju imati; a kad bismo mi od toga odustali zato što smo nedovoljno snažni i zato što svijet ne želi Hrvatsku, onda bi nas naš narod s pravom proglasio izdajicama!
Nakon toga kratkog Tuđmanova monologa transkript bilježi jednu jedinu reakciju, onu Ivana Milasa, sad pokojnoga kratkotrajnog ministra pravosuđa, javnosti poznatijega kao čuvara državnog pečata. Samo je Milas rekao: „Tako je, Predsjedniče!“ Svi ostali su šutjeli.
I sad zamislimo da je – usred te sveopće šutnje, neodlučnosti i manjka samopouzdanja – na Tuđmanovu mjestu bio Supilo sa svojim ‘Jugoslavija ili ništa’! Ili da je na njegovu mjestu bio Kerubin Šegvić, sa svojim ‘Volim narodno ujedinjenje nego sve republike ovoga svijeta’!
Srećom, tamo je bio Tuđman, a nije bio ni Supilo, ni Šegvić ni Maček. Tuđman je htio, i zato je i uspio.
Treba htjeti, jer se može samo kad se hoće. To je ono što nam želi sakriti naša ‘prvodecembarska’ historiografija, zaogrnuta ne samo tuđinskim, nego i ona zaogrnuta hrvatskim bojama.
Jer, pristati uz tvrdnju da je Jugoslavija za nas bila najbolje rješenje, zapravo znači dati za pravo onima koji su 1914. pisali:
„Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno siloviti dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni nacijonalni prugatorij“, kako bi se na energiji, ozbiljnosti, srčanosti, požrtvovnosti, zanosa i vjere „predkosovskih, kosovskih i pokosovskih radnika“, postiglo „demokratsko i rasno“ jugoslavenstvo.
Demokratsko, dakle – na način da se dvije trećine Zagrepčana zakolje ili udavi!
A zamislite da je netko u hrvatsko ime ili u ime Hrvatske napisao ili kazao kako za postignuće nekoga političkog cilja treba klati, utapati, ubijati! Bi li taj bio počašćen reprezentativnom ulicom u glavnome gradu Hrvatske, kao što je počašćen onaj koji je za Jugoslaviju bio spreman umoriti dvije trećine njegovih stanovnika!?
A činjenica da šutimo pred ‘prvodecembarskim’ sentimentima dovoljno govori o našoj ravnodušnosti i o našoj političkoj i nacionalnoj nezrelosti.
Jer, na koncu, nemojmo se zavaravati: pristati na apologiju ili opravdanje Jugoslavije u bilo kojem obliku, znači pristati uz Grgu Anđelinovića i njegove ruke krvave do lakata, znači – blagosloviti one strojnice na Jelačićevu trgu!
Ako je, naime, Jugoslavija bila spas za hrvatski narod, onda je, žrtvujući dio za cjelinu, ovu šaku hrvatskih domobrana možda doista trebalo postrijeljati!
A mi znamo da nije, jer: mi smo bili, jesmo i ostat ćemo na njihovoj strani, nasuprot svim ondašnjim i današnjim Anđelinovićima!

Tomislav Jonjić, Hrvatski tjednik, 13. prosinca 2018.

U sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, u pleterničkoj Hrvatskoj knjižnici i čitaonici predstavljena je 26. listopada (petak) knjiga „Povijest jednog povjesničara“, prof. dr. sc. Dragutina Pavličevića.

Autor u njoj donosi svoje doživljaje iz mladih, davnih dana i svoje uspomene, no zbog zdravstvenih razloga nije mogao prisustvovati ovom kulturnom događaju. U uvodnom dijelu predstavljanja Marinko Markota kazivao je stihove pjesme „Grade moj“ i pjesme o vinu, naglasivši kako je prof. Pavličević, osim stručnih redaka i proznog izričaja, pisao i stihove u kojima se vraća u dane pleterničke mladosti, želeći proći starim stazama i pronaći tragove uspomena. U njima se autor uvijek vraća svojoj ljubavi Pleternici. Ravnatelj Knjižnice prof. Franjo Novak govorio je o životopisima troje predstavljača knjige.

Književnik i nakladnik Josip Pavičić, predstavljajući knjigu, istaknuo je da se autor pozabavio vlastitim doživljajima iz mladosti i davnih dana. Opremljen historiografskim alatom i vještinom pripovijedanja, koja je rijetka i u književnim radionicama, vratio se u doba na razmeđu četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, u jeku uspostave nove komunističke vlasti. Tako je u nizu memoarskih priča opisao događaje u kojima je sudjelovao, one naoko male iz svoje škole, ali i one naoko velike iz života društva koje se silom preobražavalo.
„Pavličevićeve pripovijesti organizirane su u 6 poglavlja, a zasnovane su na zbiljskim zbivanjima, no imaju i začudnu dimenziju. Autor je gradi na socijalnoj pozadini, na suprostavljanju starih građanskih vrijednosti, navika, običaja i novih revolucionarnih metoda totalne društvene kontrole i represije, služeći se ‘magičnim socrealizmom’“, napomenuo je J. Pavičić.

Prof. Tomislav Radonić naglasio je kako je knjiga bogatstvo vremena u kojem je autor živio, pisao i na svoj način nam davao informacije o jednom za sve nas teškom vremenu. D. Pavličević je knjigu posvetio ženama: svojoj majci, supruzi, kćeri i unuci, a posebno je zahvalan Gospi od suza. Govoreći o njegovom životopisu i stručnom radu, T. Radonić je istaknuo kako je u hrvatskoj povijesti ostavio značajan trag („Hrvatske kućne zadruge“, „Povijest Hrvatske“, monografija o Pleternici i niz drugih radova).

Predstavljajući knjigu, prof. dr. sc. Katarina Aladrović Slovaček kazala je da autor svoju povijest pretvara u nešto novo, autobiografsko, te dalje u memoare. Spominjući pojedine osobe i važne događaje, on nikako ne odstupa od pisanja o Pleternici, iz čega se vidi koliko je volio ovaj kraj, koji mu je uvijek ostao u srcu. Osobito mjesto u knjizi zauzimaju žene, a posebno njegova majka Marija, ali i otac Marko. Pavličević tako na nostalgičan, blizak i gotovo intiman način govori o razvitku svoje i drugih pleterničkih obitelji.
„Njegove priče su povijesne, sociološke i psihološke. Cijela knjiga isprepletena je stihovima: iz bećaraca, te Cesarićevih, Matoševih i Gundulićevih pjesama, a može se svesti u jedan bećarac koji se u njoj nalazi :’Slavonijo, ne bih te volio da se nisam u tebi rodio’. Profesor Pavličević nije se rodio u Slavoniji, ali kao i da jest, i na njega možemo biti ponosni“, zaključila je K. Aladrović Slovaček.
Gradonačelnica Antonija Jozić napomenula je kako je to osma Pavlićevićeva knjiga posvećena gradu Pleternici, a na nama je da to čuvamo i promičemo u budućnosti. Informirala je nazočne u Knjižnici o pismu koje je dobila od autora, u kojemu se on zahvaljuje, među ostalim, na dodjeli titule počasnog građanina, te smatra da je to svojim radom opravdao. Premda nije rođen u Slavoniji i Zlatnoj dolini, smatra je svojim zavičajem, a to je potvrdio svojim djelima i članstvom u Družbi „Braće hrvatskog zmaja“, u kojemu je upisan kao „Zmaj pleternički“.

U glazbenom dijelu programa zapažen nastup s gitarom imao je Vladimir Štibrić, interpretirajući nekoliko uglazbljenih pjesama posvećenih Slavoniji i Zagrebu.

Tekst i foto I. Tomić
Portal Požeški vodič, 27. listopada 2018.

Susret s Nevenkom Nekić

Posljednja večer mjeseca kolovoza 2018. godine u dvorištu Nacionalnog svetišta svetog Josipa ponovno je protekla u uživanju u pisanoj riječi. Naime, gošća završnog Josipovog pjesničkog susreta bila je književnica i profesorica Nevenka Nekić. U pratnji nakladnika i književnog kritičara Josipa Pavičića, predstavila je svoje memoare “Moja dva stoljeća”.

Podsjetimo, autorica je 2017. godine također u Josipovom Svetištu održala promociju djela “Hrvatske heroine” i “Hrvatski rat i mir”. Ovoga puta ispred starog župnog ureda, uz zvuke vode iz fontane, govorila je o svojim sjećanjima na grad Karlovac u kojem je provela velik dio svoje mladosti.

Prisjećala se lijepih i onih manje lijepih trenutaka dok je živjela preko puta crkve Svetog Trojstva u samom centru grada, nedaleko glavne gradske tržnice. Ljude koje se susretala, događaje koje je proživjela, sve je to pretočila u riječi svoga memoara gdje Karlovac ima zasluženo mjesto.

S posebnom nostalgijom i radošću govorila je o susretima s dvojicom papa, Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. koje će pamtiti do kraja života. Mnogo je toga proživjela, boravila u raznim gradovima i državama, ali uvijek se osjećala dijelom hrvatskoga naroda; suosjećala je s njim.

Program je završio čitanjem odlomka iz knjige “Moja dva stoljeća” i glazbenom izvedbom Prvog mješovitog pjevačkog zbora Hrvatskih Branitelja “Petar Svačić” prije čega se mons. Antun Sente, ml. zahvalio svima prisutnima koji su pomogli u realizaciji ovih pjesničkih susreta: mladima koji su spremno pripremali prostor, starijima koji su posluživali te umjetničkoj voditeljici Loreni Kasunić.

Sudeći po upitima kada će se nešto ovakvo ponovno dogoditi, karlovačka publika očito je uživala u pripremljenom programu

Napisala Lorena Kasunić
Fotografije Danijel Pavlina