Miro Barešić se godine 1980. opet našao u švedskom zatvoru, na izdržavanju kazne za ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, general majora JNA Vladimira Rolovića. Služio je pod vrlo strogim, za njega kreiranim zatvorskim režimom, s posebnim, često ponižavajućim tzv. sigurnosnim mjerama, od kojih je zbrana primanja posjeta bila među najblažima. Miro je to shvaćao kao tešku diskriminaciju kojom ga se želi slomiti. I odlučio se na prosvjedni štrajk glađu.

U proljeće 1981. počeo je s trećim štrajkom glađu, odlučan da treći put ne popusti – do smrti.

Kad su od početka trećeg štrajka protekla tri tjedna, javile su mi se švedske vlasti s pitanjem bih li ja bio voljan doći u Švedsku i Miru pokušao nagovoriti da prekine sa štrajkom. Mene su nazvali zbog moje funkcije glavnog tajnika Hrvatskoga narodnog otpora, kojega je i Miro bio član, a spomenuli su i moju vodeću pozicije u novoj organizaciji koja se upravo stvarala, Hrvatski državotvorni pokret. Rekao sam im da je malo vjerojatno da bih ja mogao imati na Miru Barešića bilo kakav utjecaj, jer on pripada baš onom dijelu organizacije, koji nije prihvatio novo vodstvo HNO-a nakon što je ubijen general Luburić. Nekoliko se ogranaka HNO-a tada odvojilo, među njima i onaj u Švedskoj, i za svog vođu prihvatilo Dinka Šakića iz Argentine, uza sve ostalo i Luburićeva svaka. K tome, Barešić više ne želi razgovarati ni sa svojim prijateljima, pa ni sa svećenikom Vjekoslavom Lasićem kojeg inače iznimno cijeni, i nerealno je vjerovati da bi htio razgovarati sa mnom.

Šveđani su me pozorno saslušali i nisu odustali. Otišli su k Barešiću i izravno ga upitati bi li pristao na razgovor s Tomislavom Kvaternikom. Odgovorio je da pristaje.

No, ja nisam mogao iz Velike Britanije. Nisam imao putovnicu. Rekao sam Šveđanima da ću otići u Švedsku, ako oni s britanskim vlastima srede sve što je potrebno za moje putovanje. U Londonu im je odgovoreno da oni nemaju ništa s mojim putovanjima, jer da ja nisam britanski, nego australski državljan i da moj put preko granice ovisi isključivo o volji australskih vlasti.

Prepucavanje između Stockholma i Londona trajalo je više od dva tjedna. Miro je ustrajavao u štrajku glađu i zdravstveno mu se stanje toliko pogoršalo da je svakog dana mogao umrijeti.

Šveđani su se bojali Mirine smrti u njihovu zatvoru. Naravno, ne zbog Mire, nego zbog toga što bi to narušilo ugled njihove države koja je slovila kao jedna od najhumanijih i naslobodnijih zemalja u svijetu te stoga što što bi ta smrt izazvala po njih neugodne reakcije hrvatskog iseljeništva. Bojali su se demonstracija, ali i mogućih oružanih akcija protiv svojih diplomatskih predstavništava i interesa u svijetu. Zbog toga su nastavili s pritiskom na Britance da mi se omogući odlazak u Švedsku…

Kako je vrijeme prolazilo prestao sam vjerovati u mogućnost putovanja u Stockholm. Dok jednog poslijepodneva, oko dva sata, nije zazvonio telefon.

„Jeste li to vi, gospodine Štedul?“

„Da, izvolite.“

Bilo je to Ministarstvo unutarnjih poslova u Londonu. Službenik koji me nazvao upitao me želim li otputovati u Švedsku.

„Da“, odgovorio sam mu. „Spreman sam otići i pomoći švedskim vlastima da Miru Barešića nagovore da prekine štrajk glađu, ali sam od toga već odustao.“

„Zašto ste odustali?“

„Barešić je u štrajku već pedeset četiri dana i u vrlo je teškom, zapravo kritičnom stanju. Nemam namjeru ići samo zato da bih prisustvovao pogrebu.“

Službenik s druge strane žice mi je odgovorio da je Barešić još živ i da ja, ako želim ići, mogu to učiniti.

„Ne mogu jer nemam putovnicu.“

„Za to se ne brinite, mi ćemo vam dati poseban dokument s kojim ćete moći otići u Švedsku i vratiti se u Britaniju.“

„A koliko bih dugo morao čekati na izdavanje takvog dokument?“ upitao sam sarkastično.

„Ako želite putovati“, iznenadio me činovnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, „otiđite odmah u Edinburgh, ukrcajte se u prvi zrakoplov za London i do 17 sati dođite k nama u Ministarstvo. Tu će vas čekati dokumenti za put u Stockholm, u koji možete stići još večeras. Ako k nama stignete i poslije pet, mi ćemo vas čekati, dati vam dokument za put i odvesti u zračnu luku. Za kartu se ne brinite, bit će rezervirana.“

Moja Shirley, koja nije znala o čemu sam razgovarao s Londonom, nije mogla vjerovati kad sam joj rekao da idem u Švedsku i da u putnu torbu ubaci nekoliko najnužnijih stvari. Dok sam joj u glavnim crtama prepričavao razgovor sa službenikom u Ministarstvu policije i objasnio joj da ću se vratiti već za nekoliko dana, polako je došla k sebi od iznenađenja. Odmah me odvezla u Edinburgh. Zrakoplovi za London polijetali su gotovo svakih pola sata.

Pred vratima Ministarstva bio sam u 17.30 sati. ‘Čarobni’ me dokument već čekao, kao i čovjek iz sigurnosne službe koji me odvezao na aerodrom Heathrow. Iste večeri, oko 23 sata, bio sam u zračnoj luci u Stockholmu. Dočekala su me dvojica ageneta iz švedske sigurnosne službe…

Šveđani su me s aerodroma odvezli u neki hotel i zamolili da iz sigurnosnih razloga nikamo ne izlazim dok oni sutra ujutro ne dođu po mene.

Ista dvojica koja su me smjestila u hotel pokucala su mi rano ujutro na vrata sobe. Zajedno smo doručkovali i odvezli se u zatvorsku bolnicu u kojoj se izgladnjivao Miro Barešić. Cijelim me putem do zatvora opsjedala samo jedna misao, je li Miro još živ.

„Živ je“, rekao mi je upravitelj zatvora, kratko me izvijestio o Mirinu zdravstvenog stanja i brzo prešao na razloge zbog kojih štrajka i na zahtjeve koje je postavio da bi štrajk prekinuo. Bitno je bilo da Miro ne želi odustati od svojih zahtjeva, a vlada tim zahtjevima ne želi udovoljiti.

Napokon su me odveli u Mirinu sobu. Na prvi se pogled vidjelo da je on fizički potpuno izmožden. Stajao je, ali tako kao da će se svakog trena srušiti. Mogao je učiniti poneki korak, uz težak napor oslanjajući se o zid i hvatajući se za namještaj. Teško je govorio, a vid i sluh počeli su mu otkazivati.

Od početka štrajka prošla su 54 dana. Toliko dana Miro ništa nije jeo, a nekoliko dana prije moga dolaska prestao je i piti vodu. Da bi ga održali na životu, počeli su mu intravenozno davati tekućinu, ali onda im je i to zabranio.

Kad sam ušao, najprije je pitao jesam li ja Tomislav Kvaternik. Rekao sam da jesam, ali da mi je to pseudonim i da mi je pravo ime Nikola Štedul. Odgovorio je da su mu to objasnili, ali da mu to nije bitno. Bitno mu je što su Šveđani napokon pristali da o njegovom slučaju razgovaraju s predstavnikom hrvatske političke emigracije. I osobito mu je važno da je to netko iz vodstva HNO-a.

Počeo sam mu objašnjavati da sam došao kako bih sa švedskim vlastima razgovarao o njegovim zahtjevima za prestanak štrajka glađu. Prekinuo me i rekao da ti zahtjevi više nisu važni i da će pristati na sve što ja odlučim. Zaustavio sam ga i upozorio da se naš razgovor zacijelo prisluškuje. Nije ga to previše zanimalo, a vjerojatno se ništa i nije moglo snimiti, jer mu je glas već bio vrlo slabašan i drhtav. Ponovio je da je spreman bez ikakvih uvjeta odmah prestati sa štrajkom, ako ja to od njega tražim. Njemu je glavni cilj bio da ga Šveđani počnu uvažavati kao borca za slobodu svog naroda i da pristanu na razgovar s nekim tko zastupa hrvatsku borbu i hrvatske interese. Opet sam ga upozorio na to da ne otkriva svoja stajališta, motive i odluke, nego da mi kaže što traži i kakve uvjete postavlja. Rekao mi je da ne traži ništa osim prava kakva imaju ostali zatvorenici. Ukratko, prvo, tražio je da ga se više ne diskriminira i, drugo, da mu švedske vlasti daju pisano jamstvo da neće biti izručen Jugoslaviji.

Premda su Šveđani na upite javnih medija izjavljivali da Barešić neće biti izručen Jugoslaviji, bojazan da bi se to ipak moglo dogoditi nije bila bez osnove. Švedska je u to vrijeme s Jugoslavijom sklapala trgovačke poslove vrijedne stotine milijuna dolara. Na prvome je mjestu bio švedski izvoz najsuvremenijeg naoružanja, u rasponu od lakog, pješadijskog, do teške artilerije i raketa. Jugoslavija je dio švedskog tovara kupovala za sebe, a veći je dio u njezinoj režiji i s njezinom dokumentacijom tajno otpreman u zemlje na Bliskom i Srednjem istoka, koje su bile u ratu i u koje Švedska, prema vlastitim zakonima i međunarodnim dogovorima, nije smjela izvoziti oružje.

Jugoslavija je na taj način ucjenjivala Švedsku, među ostalim i zahtjevom da joj izruči Miru Barešića. Mogućnost izručenja bila je još izglednija u vrijeme dok je za kormilom švedske vlade bio Olof Palme, Titov obožavatelj još iz vremena dok je kao student dolazio u Jugoslaviju na dobrovoljne omladinske radne akcije. Palme je uz to, kao socijalist, bio oduševljen i jugoslavenskim modelom socijalističkog samoupravljanja. Uglavnom, postojala je velika vjerojatnost da on, bez obzira na imidž humanitarca, izručenje jednog ‘terorista’ i Titova protivnika Jugoslaviji ne bi doživio kao nehumano djelo.

Upravitelju zatvora sam poslije susreta s Mirom rekao da bi s moje strane bilo nemoralno i nečasno od zatvorenika tražiti da prestane sa štrajkom, ako mu švedske vlasti nisu voljne dati pisano jamstvo da neće biti izručen u Jugoslaviju. Budući da bi takvo izručenje nekoga tko u Švedskoj ima politički azil bilo i kršenje zajamčenih prava iz Povelje UN-a, ne vidim zašto bi za švedske vlasti bio problem dati Barešiću takvo jamstvo. Upravitelj mi je odgovorio da on o tome ne može sâm donositi odluke i da će već za sutra organizirati sastanak s onima koj su za takve odluke ovlašteni. Zamolio me da i ja budem nazočan, kako bih mogao iznijeti svoje dojmove o Barešiću i objasniti njegove uvjete. Naravno, pristao sam, ali sam i podsjetio ravnatelja da Miro ne jede već 54 dana i da nije preostalo baš previše vremena za raspravu i pregovore.

Sutradan u deset sati počeo je najavljeni sastanak. Osim mene i upravitelja zatvora, nazočni su bil: šef švedskih sigurnosnih službi, upravitelj svih zatvora u Švedskoj, zamjenik ministra pravosuđa i jedan čovjek koji se predstavio kao zastupnik u švedskom parlamentu (u ulozi promatrača).

Upravitelj zatvora Amilon u uvodnoj je riječi ukratko opisao situaciju i razloge zbog kojih smo se sastali. Zamjenik ministra odmah je prešao na meritum stvari i zmolio me da im objasnim što se od njih očekuje da učine, da bih ja mogao Barešića uvjeriti da prestane sa štrajkom. „Recite nam i svoje mišljenje o tome kakve se posljedice mogu očekivati ako Barešić u zatvoru umre.“

Objasnio sam da hrvatska zajednica u iseljeništvu, ili barem njezin najveći dio, Miru Barešića ne smatra ni kriminalcem, ni teroristom, nego hrvatskim borcem za slobodu. „Ako bi“, rekao sam, „pod uvjetima u kojima se sad nalazi umro u zatvoru, sa sigurnošću se može reći da bi svuda gdje Hrvati žive buknule emocije. Najmanje što se možeo očekivati jest masovno održavanje prosvjednih javnih okupljanja i raznih vrsta demonstracija, osobito pred švedskim diplomatskim predstavništvima. Postoji i velika vjerojatnost da bi Barešićeva smrt potakla njegove prijatelje i manje skupine njegovih istomišljenika i na neke ekstremnije pothvate, npr. na nasilne i oružane napade na švedska diplomatska i druga predstavništava. HNO, organizacija koju ja zastupam, ne može utjecati na takve pojedince i grupice, jer oni ne prihvaćaju vodstvo HNO-a. K tome, postoji i opasnost da na raspirivanje osvetničkog nezadovoljstva, s namjerom da kompromitiraju hrvatsku političku emigraciju, utječu i agenti jugoslavenske tajne službe. Takvih je primjera već bilo.“

Rekao sam i nešto što sudionici sastanka u zatvoru vjerojatno nisu očekivali, a to je podsjećanje na uzroke koji su doveli do situacije u kojoj smo se našli. „Za ono što se 1971. dogodilo u jugoslavenskoj ambasadi u Stockolmu“, kazao sam bez okolišanja, „velikim je dijelom odgovorna i sama Švedska. Švedskim je vlastima zacijelo i prije dolaska gospodina Vladimira Rolovića u Stockholm bilo poznato da je poslije Drugog svjetskog rata taj čovjek bio zamjenik ministra unutarnjih poslova u Bosni i Hercegovini, odnosno šef Udbe za BiH, zloglasne tajne političke policije koja je odgovorna za mnoga ubojstva nedužnih građana. Unatoč činjenici što je bila riječ o dokazanom zločincu, Švedska mu je izdala veleposlaničku akreditaciju.“

„Govorim to stoga“, objasnio sam, „kako bi se slučaj njegova ubojstva stavio u pravi kontekst. Rolović je bio jedna od ključnih osoba u jugoslavenskom totalitarnom režimu, koje su organizirale progone i izvodile ubojstva. Mnogo mladih ljudi pred tim je progonima pobjeglo u inozemstvo. Znatan broj njih, uključujući i one koji su upali u jugoslavensko veleposlanstvo, sklonio se u Švedsku vjerujući da će tu naći slobodne i pravdne uvjete za život. Oni su teška srca napustili svoju domovinu; zbog takvih kao Rolović nisu u svojoj zemlji vidjeli nikakve mogućnosti za častan, normalan i pristojan život. Onda je Rolović, od kojega su pobjegli, za njima došao u Švedsku i odmah najavio da će ih i tu proganjati i kažnjavati. Prijetio im je da će ih ‘naučiti pameti’. Takve bi provokacije i u polumrtvom starcu probudile strasti, a gdje neće u uzavreloj krvi mladih ljudi poput Barešića i Brajkovića, koji u vrijeme upada u jugoslavensko veleposlanstvo, prema švedskim zakonima, još nisu bili punoljetni. Čovjeku krvavih ruku vaša je vlada dala ambasadorsku akreditaciju. Nije to bio samo nepodnošljiv izazov za te mlade ljude, nego i grubo kršenje općeprihvaćenih načela u postupku priznavanja visokog diplomatskog statusa.“

Odgovorio mi je šef sigurnosnih službi priznavši da su pogriješili kad su odlučivali o Rolovićevu potvrđivanju. Rekao je, što je i mene iznenadilo, da ni oni, kao ni mi Hrvati, ne smatraju Miru Barešića kriminalcem i teroristom, nego borcem za slobodu svoje domovine, ali da on to, kao ni jedan državni dužnosnik, ne može javno priznati. „I kad biste vi, gospodine Kvaternik, negdje javno ustvrdili da sam vam ja ovo što ste upravo čuli uistinu rekao, ja bih morao izjaviti da ste vi to vjerojatno samo sanjali. Ali vi ste toga i sami svjesni“, zaključio je šef švedskih obavješatajaca i drugih tajnih agenata i predložio da prijeđemo na stvar.

„Pronađimo rješenje“, rekao je, „koje će biti dobro za zdravlje gospodina Barešića i koje će biti politički prihvatljivo za švedske državne interese.“

Rekao sam da je ključni problem u tome što Miro Barešić ne može dobiti pisano jamstvo švedske vlade da neće biti izručen Jugoslaviji. Zamjenik ministra odmah je odgovorio da Barešić može dobiti takvo jamstvo, na što sam ja reagirao riječima da u tom slučaju ne bi trebalo biti nikakvih teškoća ni s njegovim ostalim zahtjevima. Jer sve ono što traži jest u okviru švedskih zakona i zatvorskih pravila, pa da mi zapravo i nije jasno zašto mu ti zahtjevi već nisu prihvaćeni. Rekao sam da je Miro i prije štrajka objašnjavao da njemu najviše smeta diskriminacija u odnosu na druge zatvorenike, a ne toliko sami zatvorski uvjeti. On nije mogao podnijeti ni prihvatiti da ga se ponižava. Ako već u Švedskoj ne postoji status političkog zatvorenika, on se pita zašto onda za njega ne vrijede uvjeti koji vrijede za sve druge zatvorenike, čak i one koji su višekratno osuđivani za najteže zločine? On se nije pobunio zbog uvjeta, nego zbog gaženja načela.

Netko od sudionika sastanka, ne sjećam se tko, na to mi je rekao da tu nije riječ o samoj naravi Barešićevih zahtjeva, nego više o tome kako im udovoljiti a da javnost ne shvati da je vlast popustila pred ucjenama, odnosno da je kapitulirala u sporu s problematičnim, javno razglašenim prekršiteljem zakona.

Kad su strane izmijenile mišljenja i kad je sve bitno bilo dogovoreno, upravitelj se digao i rekao da će on sastaviti pisani ugovor u deset točaka između Mire Barešića i uprave zatvora, u kojem će se detaljno opisati plan postupka prema Barešiću kao zatvoreniku i u kojem će biti i klauzula s jamstvom da neće biti izručen Jugoslaviji. „Ali“, naglasio je, „to mora biti predstavljeno javnosti tako da ne ispadne da je Švedska pokleknula pred terorizmom.“

Upravitelj nas je još obavijestio da se pred ulaznim vratima zatvorske bolnice okupilo između dvadeset i trideset novinara i TV kamera, koji čekaju na izvještaj o rezultatima naših razgovora. Rekao sam da razumijem osjetljivost švedskih predstavnika na interpretacije našeg dogovora i njegove odjeke u javnosti. I da sam stoga spreman dati kratku izjavu od samo jedne rečenice, da je razgovor okončan na obostrano zadovoljstvo. Bez ikakvih daljih komentara i odgovora na pitanja te bez ikakvog prizvuka trijumfalizma Mire Barešića. Kad sam to izgovorio, u prostoriji se začuo uzdah olakšanja.

Još su me jednom pitali jesam li suglasan s onim što je upravitelj pribilježio kao deset točaka ugovora i jesam li spreman savjetovati Miri da dogovor potpiše i prestane sa štrajkom glađu. Pristao sam imajući na umu što mi je Miro rekao dan prije. Pričekao sam da tajnica dogovor pretipka i s njim otišao k Miri. Preveo sam mu što u ugovoru piše (tekst je bio na engleskom) i pitao ga je li spreman to potpisati. Rekao je da nije očekivo da će pristati na sve zahtjeve i da bi potpisao sve što bih mu savjetovao da potpiše. Najvažnije mu je bilo, ponovio mi je, da Šveđani pristanu na razgovor s nekim tko zastupa borbu za slobodu hrvatskog naroda. U tom pristanku on je vidio i svojevrsno priznanje naše borbe. Potpisao je ugovor i odmah izjavio da prestaje sa štrajkom glađu.

Raspletom su svi bili zadovoljni. Osim novinara. Koji su vani pred vratima satima čekali i vjerovali da će im biti rečeno mnogo više od onoga što smo im u kratkim izjavama rekli upravitelj Amilon i ja. Očekivali su senzacionalne i sočne detalje o prihvaćanju Barešićevih zahtjeva: jedni, da bi mogli kritizirati vladu što je pokleknula pred terorizmom; drugi, da bi mogli pisati o gaženju ljudskih prava od strane švedskih vlasti.

Da, nezadovoljni su bili i Jugoslaveni. Najprije zbog toga što se išlo na ruku jednom antijugoslavenskom teroristu, a onda i stoga što su spašavanjem Barešića od smrti izbjegnuti teroristički izgredi koje su oni priželjkivali, jer bi im bili dobrodošao argument za pritisak na zapadne zemlje da pojačaju represivne i druge mjere protiv hrvatskih političkih organizacija.

Kući u Britaniju vratio sam se nakon tri dana i tu zatekao službenika iz Ministarstva policije. Došao je da od mene preuzme putne dokumente s kojima sam otišao u Švedsku.

Uoči povratka bio sam na ručku s nekima od onih koji su sudjelovali u razgovorima u zatvorskoj bolnici. Budući da su bili vrlo zadovoljni ishodom našeg zajedničkog posla, pitali su me što bi mogli učiniti za mene. Rekao sam im da inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskog državotvornog pokreta namjerava već u svibnju, dakle za samo dva mjeseca, u Švedskoj održati osnivački skup HDP-a. I pitao ih bi li nam mogli pomoći na način da mi s britanskim vlastima srede još jedno putovanje u Švedsku. Naglasio sam da bi održavanje našeg osnivačkog sabora u Švedskoj bilo od koristi i njihovoj zemlji, jer bi pridonijelo amortizaciji lošeg dojma što ga je u javnosti ostavio ‘slučaj Barešić’. „Takav bi politički događaj“, objasnio sam, „nesumnjivo pozitivno utjecao na raspoloženje hrvatskog iseljeništva u Švedskoj (pa i u svijetu) i vratio mu vjeru u Švedsku kao zemlju ljudskih sloboda i pravednog društva.“

Na moje iznenađenje, odmah su obećali da će ispitati što se u tom pogledu može napraviti. (Odlomak iz memoara „U službi savjesti“)

 

Nikola Štedul, 7dnevno, 3. travnja 2020.

 Naši su nas neprijatelji razumjeli bolje od naših prijatelja u Hrvatskoj

 

 

 

 

Tko je Nikola Štedul? Ovisi o tome koga se pita. Otprilike trećina upitanih reći će da je to bivši hrvatski politički emigrant ekstremnih, proustaških stajališta, terorist odgovoran za ubojstva službenih jugoslavenskih predstavnika u svijetu, na kojega je 1988. u Škotskoj Služba državne sigurnosti SFRJ, prema legitimnom nalogu najviših jugoslavenskih vlasti, izvršila atentat izrešetavši ga sa šest metaka. Druga će trećina reći da je Štedul jedan od najčasnijih junaka borbe za slobodnu i neovisnu, demokratsku hrvatsku državu, koji je za svoje plemenite ciljeve bio spreman žrtvovati i svoj život. U trećoj su skupini oni koji nisu sigurni je li Štedul veznjak Inkera iz Zaprešića ili lik iz TV-serije Na granici.

Napokon je na to pitanje odlučio odgovoriti i sâm Nikola Štedul, rođen 1937. u Rešetarevu nedaleko od Karlovca. Od 1956. do 1991. živio u inozemstvu te je napisao je memoare od 700 stranica koji će pod naslovom „U službi savjesti“ izaći u izdanju Naklade Pavičić u Zagrebu početkom jeseni.

 

Gospodine Štedul, što vas je motiviralo da napišete memoare?

O mom životu pisali su već mnogi, zvani i nezvani, oni koji su nešto o tome znali, ali većinom oni koji ništa nisu znali ili im je posao bio namjerno javnost dezinformirati. To je bio jedan od razloga što sam se, umjesto trošenja energije na beskrajne demantije kojima se ništa ne postiže, sâm primim pisanja o svom životu, da tako pokušam utjecati na iskrivljenu sliku što su je o meni dugi niz godina stvarali propagandni trubači propalog jugoslavenskog režima, kako u doba Jugoslavije, tako i nakon njezina kraja, a koju i danas mnogi uzimaju kao vjerodostojnu.

Na toj je slici o meni najčešće bilo točno samo moje ime, ali nerijetko ni to. Memoari su uvijek, ne samo ovi moji, nego svi, i oblik isprike onima koje smo voljeli i s kojima smo išli kroz život. A htio bih im reći i hvala, za ono što su učinili za mene, a učinili su nemjerljivo mnogo, i za ono što su učinili za našu stvar, a ta stvar nije bilo što, jer to je Republika Hrvatska. Da nisam imao siguran oslonac u supruzi Shirley Štedul, ne bih izdržao.

Treći je razlog da na jednom mjestu zabilježim svoja politička iskustva i razmišljanja, kao i preokupacije ljudi s kojima sam se sretao u svijetu politike, osobito na području koje me je oduvijek najviše zanimalo, a to je sfera hrvatske nacionalne politike. Stalo mi je do toga da sačuvam ideje i programe, one s kojim sam se slagao, i one kojima sam se protivio, za koje su se zauzimali sudionici borbe za hrvatsku državnu samostalnost.

 

Do 18. godine živjeli ste u Jugoslaviji, kraće vrijeme u Austriji i Njemačkoj, 15 godina bili ste u Australiji, a 17, sve do povratka u Hrvatsku, u Škotskoj, u kojoj je rođena vaša supruga. Često ste se selili, radili vrlo teške, pa i neobične poslove, u kakve spada i lov na krokodile i papige…

Što se preseljenja i putovanja tiče, ne mogu reći da sam u njima baš uživao, ali sam ih podnosio. Kad vas život jednom iščupa iz vaše postojbine, što se meni dogodilo s nepunih 18 godina, čovjek se teško ukorjenjuje. A relativno se lako pokreće, pogotovo ako pred sobom ima ideal kakav sam ja imao, a to je povratak u slobodnu domovinu. Tridest pet godina sam bio u svijetu, ali nije prošao ni jedan jedini dan da nisam pomislio na povratak. I što bi se moglo učiniti da taj povratak ne bude fatamorgana.

A što se krokodila i papiga tiče, neka to ostane za čitanje memoara. A ja ću vam zauzvrat ispričati kako je završio moj lov na klokane. Bilo je to, naravno, u Australiji, u državi Novi Južni Wales, gdje sam neko vrijeme radio za farmera koji je imao stado od 40 tisuća ovaca.

U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, nisu postojale nikakve zabrane lova na klokane, kokadue, pa ni na krokodile, što je išlo naruku mojim pustolovnim ambicijama. Sve je bilo u redu dok jedne nedjelje farmer nije organizirao izvanredan lov na klokane. Buldožerom je bio iskopan rov dužine 30-ak metara, dubok oko dva metra, koliko je bio i širok. Iza rova je postavljena visoka žičana ograda.

Moj je posao bio da s drugim ‘lovcima’ tjeram klokane prema rovu i ogradi. Tu bi jadne životinje pokušavale preskočiti ogradu i padale u rov. Tada bi ‘lovci’ pucali po njima i ubijali ih, dok su se one bespomoćno koprcale. Sudjelovao sam u prikupljanju i pritjerivanju životinja u rov, ali kad je počelo ubijanje, odustao sam. Nisam mogao podnijeti očajničke poglede bespomoćnih bića.

Činilo se kao da su one svjesne potpune katastrofe i onoga što im se događa i da ne mogu vjerovati da postoji životinja tako bešćutna kao što je čovjek. Zajahao sam konja i otišao znajući da ću zbog toga biti ukoren od gazde što sam napustio radno mjesto. Zbunjenost i očaj u očima nemoćnih životinja nikad neću zaboraviti.

 

Školovali ste se u Hrvatskoj, Australiji i Škotskoj. Počeli ste s diplomom vodoinstalatera i limara u Dugoj Resi i dogurali do fakultetske diplome iz politologije i filozofije na škotskom visokom učilištu Dundee University…

Sve što sam naučio u svojim životnim i akademskim školama, dobro mi je došlo. Zanat koji sam izučio kod majstora Lutza u Dugoj Resi bio mi je od velike pomoći kad sam se obreo u stranome svijetu, kao što mi je i politološki studij pomogao da se bolje orijentiram u političkim labirintima u koje me odvela moja strasna želja da sudjelujem u borbi za slobodu svog naroda.

Ali, koliko je god obrazovanje korisna životna prtljaga, sumnjam da bih se oko nje toliko trudio da u čitanju, učenju, studiju nisam istinski uživao i najbolje se osjećao kad bih za barem poneki četvorni centimetar smanjio polje vlastitog neznanja. Učio sam u svakoj prilici. Posao koji sam obavljao u jednom površinskom rudniku ugljena u Škotskoj nije bio težak, ali je bio ubitačno monoton. Spasio sam se tako što sam na velikoj rudničkoj bušilici kojom sam upravljao čitao knjigu. Dakle, što se mog školovanja tiče, u obzir je dolazilo sve osim odustajanja.

Kad sam se krajem srpnja 1991. s obitelji vratio u Hrvatsku, primijetio sam da se na moje akademsko obrazovanje u Velikoj Britaniji gleda s tragom sumnje, pa sam nakon nekog vremena podnio zahtjev za nostrifikaciju svoje diplome magistra društvenih znanosti. U travnju 1994. dobio sam rješenje kojim se „nostrificira diploma Nikole Štedula, stečena na Sveučilištu Dundee, Velika Britanija, kao odgovarajuća fakultetskoj diplomi profesora filozofije“.

Rješenje je potpisala komisija sastavljena isključivo od bivših članova komunističke partije. Činili su je prof. dr. Gvozden Flego i prof. dr. Hotimir Burger te prof. dr. Žarko Puhovski kao predsjednik. Sumnjam da su ta gospoda znala da sam u političkim organizacijama koje sam vodio zastupao ideju o suradnji svih političkih snaga i struja u Hrvatskoj i emigraciji, uključujući i komuniste, na uspostavi neovisne hrvatske države.

 

Kako ste se i zašto uključili u rad hrvatske političke emigracije?

Iz Jugoslavije sam otišao zbog toga što nisam vidio smisao ljudskog života u totalitarnom, neslobodnom i duboko nepravednom poretku. A nisam vidio ni najmanju mogućnost da će se u neko dogledno vrijeme nešto bitno promijeniti. Otišao sam da se vratim. Tada, sredinom pedesetih godina, još su postojali izgledi da će se demokratski Zapad odlučnije, pa i vojno, suprostaviti širenju komunističkog mraka s Istoka, a ja sam sebe zamišljao kao vojnika koji će u tome sudjelovati.

To se nije dogodilo. Istok je odustao od agresivne internacionalizacije, a Zapad je pristao da nesretni europski narodi, među njima i hrvatski, ostanu pod čizmom komunističkog totalitarizma. Bio je to novi modus vivendi koji me natjerao da se oslobodim iluzije o vojniku Zapada i aktiviram u hrvatskoj emigrantskoj politici.

Kažem – u politici, a moji udbaški progonitelji bi rekli – u terorizmu. Jugoslavenski komunistički režim, njegova diplomacija, kao i tajna policija, grozničavo su radili na tome da svaki politički rad Hrvata protiv Jugoslavije, bio on lijevi ili desni, umjeren ili radikalan, diskreditiraju etiketom terorizma. Bila je to svježa, snažna, međunarodno priznata valuta koja je prihvaćana na svim svjetskim političkim šalterima, za razliku od stare, otrcane, preživjele ponude floskula o nacizmu i fašizmu.

Ali i tu su Hrvati imali poseban tretman i njihov se politički aktivizam vrlo brzo počeo ‘reklamirati’ pod etiketom – ustaški i klerofašistički terorizam. Usput, lažna slika Jugoslavije kao države koja progoni terorizam nije baš uvijek glatko prolazila. Jer bila je javna tajna da ta tobožnja antiteroristička država pruža sigurno utočiše najzloglasnijim teroristima i njihovim organizacijama, što je njezine zaštitnike na Zapadu dovodilo u delikatnu situaciji.

S jedne se strane prešućivalo da Jugoslavija daje utočište terorističkim skupinama, a s druge se radilo na afirmaciji Jugoslavije kao nesvrstane, antiterorističke države. Zloglasni je Šakal (Ramirez Carlos) ugošćen u Beogradu, a čopor šakala poslan je na – Brunu Bušića u Pariz.

 

Bili ste na čelu Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP-a) od njegova osnutka u Švedskoj 1981. do njegova gašenja u Zagrebu 1998. Kako biste ocijenili prilog HDP-a borbi za hrvatsku samostalnost?

Na osnivačkom saboru HDP-a 1981. u Švedskoj bilo je više od pedeset delegata sa svih strana svijeta, od Australije, sjeverne i južne Amerike, do brojnih država Europe.

Temeljna pokretačka zamisao bilo je uvjerenje političkog kruga u kojem sam djelovao – a koji se formirao pod kapom stranke Hrvatski narodni otpor (HNO), u kojoj sam, pod pseudonimom Tomislav Kvaternik, neko vrijeme bio glavni tajnik – da nam je nužan posve nov pristup u borbi za slobodu i državnu samostalnost.

Stari su se politički modeli istrošili i tražila su se učinkovitija rješenja za suprotstavljanje sve agresivnijem specijalnom ratu globalnih razmjera, u kojem su dezinformacije i manipulacije bile glavno oružje protiv obespravljenih naroda koji su tražili svoja legitimna prava.Hrvatski je narod bio u osobito teškom položaju i stoga što nije bilo gotovo nikakve komunikacije između njegova dijela koji je živio u Jugoslaviji i dijela u izbjeglištvu. Mi smo vani još donekle bili informirani o onome što se događalo u domovini, ali naši sunarodnjaci koji su u njoj živjeli nisu o našem djelovanju, ne računajući, naravno, režimske laži, mogli znati gotovo ništa,

Jedna od glavnih zadaća HDP-a, koji je bio zamišljen ne kao stranka, nego kao pokret pod čijim će se krovom okupljati sve hrvatske državotvorne snage, stoga je bilo upoznavanje svjetskih političkih čimbenika s pravom hrvatskog naroda na vlastitu, neovisnu državu i pronalaženje načina da se hrvatska politička emigracija, pa i uopće, ‘iseljena Hrvatska’, poveže s političkim grupacijama i pojedincima u domovini, kojima je dugoročni cilj bio neovisna, a kratkoročni, što neovisnija hrvatska država.

Htjeli smo našim sunarodnjacima u svijetu i domovini ponuditi politički program koji će počivati na zbiljskim činjenicama, a ne na romantičarskim političkim tlapnjama. Jugoslavija je bila pred raspadom i pred krvavim ratom, ako se ne nađe dobra volja za mirnim razlazom naroda koji su u njoj živjeli.

Pa smo, kao jedan od prvih pothvata naše nove organizacije, na engleskom sastavili brošuru o razlozima i ciljevima hrvatske borbe za samoodređenje i razaslali je (1986./1987.) na tisuće relevantnih političkih adresa po svijetu. Srce te brošure bili su konkretni prijedlozi, njih deset, Ujedinjenim narodima o mirnom razlazu Jugoslavije. Spomenuti samo prva dva. Uvodni je prijedlog bio da se hrvatskim političkim predstavnicima omogući da pred Glavnonm skuštinom UN-a iznesu svoje poglede na jugoslavensku krizu.

Drugi je bio da glavni tajnik UN-a osnuje neovisni odbor koji će prikupiti sve relevantne podatke o jugoslavenskoj krizi i biti popsrednik između svih zainteresiranih strana. Nažalost, središta moći nisu htjela poduzeti bilo što konkretno i efikasno i naš je pokušaj jednostavno prešućen. Kao da ga nitko nije ni primijetio. Ipak, primijetili su ga oni kojih se najviše ticao, jugoslavenske vlasti. I donesena je odluka o mojoj likvidaciji. HDP je bio pokušaj da se Hrvatima u izbjeglištvu i domovini omogući da međusobno razgovaraju. Da govore o bitnome i da uvažavaju ono što govore drugi Hrvati.

Nažalost, naši su neprijatelji to bolje razumjeli od naših prijatelja.

 

Je li točna predodžba o svemoći Udbe i njezinoj sveprisutnosti u hrvatskim organizacijama?

Tvrdnja o sveprisutnosti nije pretjerana, jer je Udba imala neograničen novčane izvore iz legalnih, ali i nelegalnih, tajnih fondova. Što se „svemoći“ tiče, to je već drugi par rukava. Novac može gotovo sve, ali tupa glava i s novcem i bez novca ostaje tupa glava. Kao i većina ljudi, ni udbaši nisu mogli pobjeći od vlastite nesposobnosti.

Tako su jugoslavenski obavještajni maheri izveli i operaciju moje kompromitacije s falsificiranim dolarima. Iz Amerike su mi u Škotsku poslali tisuću krivotvorenih dolara.

Očekivali su da ću ja s tim dolarima otrčati u banku zamijeniti ih u funte. I da ću se tako osramotiti, a možda i završiti u zatvoru. Bijedni bi im pokušaj propao i da su dolari bili profesionalnije falsificirani, no nisu. Bili su diletantski proizvod. Uz ostalo, svih deset novčanica imalo je isti serijski broj. Nikad ne bih doznao tko se to sa mnom htio našaliti, da se neki udbaš iz Beograda u svojoj biografskoj knjizi nije pohvalio kako je iz Beograda u zatvor u Škotskoj strpao zloglasnog ustašu. Usput, ja nikad u životu nisam bio u zatvoru, ne računajući onih nekoliko dana u Austriji kad sam kao bjegunac iz Jugoslavije ilegalno prešao granicu.

 

Ali ubijati su znali?

U tome su bili mnogo učinkovitiji. Počinili su stotinjak ubojstava, ali je ubojica uhvaćeno vrlo malo, a još ih je manje sudski kažnjeno. Razlog tomu je politika demokratskog Zapada, i kojoj je bilo važnije čuvanje Jugoslavije nego progon udbaških zločinca.

Ne samo što ih nisu hvatali, nego su im i pomagali da ‘pobjegnu’ u Jugoslaviju. Zapadu nikako nije odgovaralo da se razotkriva da njihova miljenica Jugoslavija ubija nedužne ljude, u nekim slučajevima i njegove državljane.

U mome slučaju stvar je ipak bila bitno drugačija. Škotski pravosudni i policijski sustav bio je neovisan o Londonu.

Škotska je policija bila ustrajna u svojoj namjeri da zločinca uhvati i privede ga pravdi.

To je bio jedan od rijetkih primjera kad je u sudskom postupku, bez ikakve dvojbe, utvrđeno da je ubojica bio pripadnik jugoslavenske tajne policije.

 

Vinko Sindičić vas je nastrijelio sa šest metaka, za što je dobio 15 godina zatvora i već je odavno na slobodi. Kad ste se nakon atentata oporavljali u sigurnoj kući, svećenik vas je pitao jeste li atentatoru oprostili. Jeste li?

Ne računajući susret preko cijevi s prigušivačem iz koje je na mene ispaljen cijeli šaržer od 8 metaka, Sindičića sam sreo u još dvjema prilikama: u sudskoj prostoriji na prepoznavanju atentatora – Sindičić je na prsima imao veliki broj 4 – i poslije na suđenju u Škotskoj.

Ni jedna od tih prilika nije bila baš pogodna za moralnu debatu. A što se tiče škotskog svećenika, onda sveučilišnog profesora, danas biskupa, s njim sam nakon ranjavanja, u sigurnoj kući – u kojoj su me od Sinidičićevih kolega dan i noć čuvala tri policajca – vodio vrlo zanimljive razgovore o filozofiji, religiji i politici.

Mog je sugovornika posebice zanimalo moje poimanje Boga, osobito u trenucima kad mi je život, u najdoslovnijem smislu, visio o koncu te moj odnos prema čovjeku koji me pokušao ubiti. Bih li mu mogao oprostiti? Mogao bih, rekao sam dušobrižniku, da je on svoj čin prihvatio i oprost tražio.

Ali Sindičić ne samo što oprost nije tražio, nego je, svim neoborivim dokazima usprkos, cijelo vrijeme nijekao da je on taj koji je u mene pucao.

Strogo se držao uputa i savjeta koje mu je u pisanom obliku, preko njegove sestre, uputio njegov pretpostavljeni u jugoslavenskoj Službi državne sigurnosti, Udbi, Josip Perković. Te su upute bile kratke i jasne: ni u kom slučaju ne spominji da si ikad bio u bilo kakvom dodiru s našom službom i nikada nemoj priznati da si ti pucao u Štedula.

Mi ćemo ti, također je svome agentu poručio Perković, organizirati najbolju moguću obranu; imamo vrhunske odvjetnike koji mogu unijeti potpunu pomutnju u sudski postupak.

 

Kako su vas dočekali vaši dojučerašnji progonitelji, naručitelji i organizatori atentata koji su promijenili političku stranu i počeli raditi za Hrvatsku?

Možete mislite kako su me dočekali oni koji su me pokušali ubiti! Dočekali su me s glupim smiješkom na licu i s naoštrnim nožem za leđima. Kad govorim o njima, ne govorim o nekakvim primitivnim špijunima, sitnim doušnicima, agentima provokatorima, kojekakvim kokošarima i plaćenim ubojicama, na kakve se obično misli kad se spomene Udba, nego mislim na široki, strukturirani društveni sloj ruku i nogu, jednom riječju – na sluge, totalitarnog sustava u svim sferama društvenog života, od politike, pravosuđa, gospodarstva, bankarstva i medija do obrazovanja i kulture. Njihova je najveća briga bila da ja u domovini ne dođem na bilo kakvo utjecajnije mjesto u strukturi vlasti.

Što je Perković posebno naglasio u svojim savjetima Sindičiću. Perković je zlorabio svoju visoku poziciju u službi sigurnosti, šaljući izvješća predsjedniku Tuđmanu da ima podatke kako se u mom slučaju i slučaju mojih prijatelja radi o teroristima koje stalno treba držati na oku.

Budući da plan uništenja HDP-a nije uspio dok smo još djelovali u inozemstvu, a promjene u Jugoslaviji i cijeloj istočnoj Europi počele se odvijati brzinom svjetlosti, Udba je svoj neuspjeh pokušala kompenzirati.

I kad smo 1990., nakon prvih demokratskih izbora, odlučili svoju djelatnost legalizirati u Hrvatskoj i u njoj nastaviti provoditi državotvorni politički program, naišli smo na snažan otpor.

Već i sama inicijativa da se u Zagrebu održi naš osnivački sabor dočekana je ‘na nož’. Pod svaku su nas cijenu htjeli spriječiti.

 

Devedesetih ste se često sretali s predsjednikom Tuđmanom. Kakvi su bili vaši odnosi? Kako biste ocijenili povijesnu ulogu?

Bez ikakve zadrške mogu reći da je dr. Franjo Tuđman imao jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske državne samostalnosti. Tako mislim, premda sam bio prilično rezerviran prema nekim njegovim odlukama. Sretna je okolnost što je Tuđman kao sudionik partizanskog pokreta bio prihvatljiv i domaćoj, lijevo orijentiranoj politici, ali i velikom dijelu međunarodnih vladajućih krugova. U tom smislu, teško bi bilo pronaći pogodniju osobu. Istina jest da se on formirao u projugoslavenski orijentiranom okruženju i da je to ostavilo traga u njegovu svjetonazoru, ali on se s vremenom uspješno odhrvao onom najvažnijem, utopiji o sretnoj komunističkoj Jugoslaviji, i potpuno se predao ideji o samostalnoj hrvatskoj državi.

 

Jugoslavije više nema, Udbe nema. Ali postoje političke snage koje se ponašaju kao da ni prvo ni drugo nije točno.

Takvi su cijelo vrijeme, od nastanka naše samostalnosti, sve do danas, imali golem utjecaj na sva zbivanja u državi i društvu. Napravili su veliku štetu, osobito u vrijeme pretvorbe i privatizacije, ali i na druge načine. Zaustavili su normalan razvitak gospodarstva i negativno utjecali na demokratski sustav upravljanja.

Tuđman nažalost nije imao dovoljno snage suprostaviti se tim čvrsto umreženim, udbaško-jugoslavenskim ostacima totalitarizma.

Zbog grijeha iz prošlosti, oni su se grčevito borili protiv promjena, a zbog straha da će biti pozvani na odgovornost, rukama i nogama su se borili da ostanu na vlasti.

Posljedica toga je, uz sve ostalo, okupirano i potpuno nefunkcionalno pravosuđe. Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu.

Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom.

Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.

 

Marina Tenžera, 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Pred nama je nova knjiga vrijednoga i neumornoga istraživača istine o radnom logoru Jasenovac, danas zacijelo najupućenijega povjesničara na tu temu, koja, zbog višedesetljetnih nametnutih naslaga laži opterećuje hrvatski narod, državu i našu javnost. Zato je svaka Vukićeva knjiga, kao i brojni tekstovi u kojima razobličuje mitove o jasenovačkom logoru namijenjena, kako autor navodi u knjizi, svakom čitatelju koji ne zazire od istine. Nakon što je 2015. godine s dr. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković sudjelovao u knjizi Jasenovački logori – istraživanja (Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941.–1945. str. 35–144), godine 2018. objavio je vrlo zapaženu knjigu Radni logor Jasenovac u izdanju Naklade Pavičić – koja je nakladnik i nove Vukićeve knjige koju predstavljamo našoj javnosti.

Igor Vukić  ujedno je i predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac koje brojnim znanstvenim i stručnim istraživanjima popularizira nužnost upoznavanja najšire hrvatske i svjetske javnosti o manipulacijama i lažnom prikazivanju jasenovačkog logora. Odnosno, lažima i manipulacijama treba suprotstaviti istinu koju svojim predanim istraživačkim radom godinama podastire Igor Vukić. Tako je i s njegovom novom knjigom Jasenovac iz dana u dan – Kronologija. Nakon čitanja knjige razvidno se nameće zaključak da je ona nastavak spomenutih Vukićevih radova, napose prethodne knjige, i da sjajno upotpunjuje dosadašnja istraživanja.

Autor je knjigu podijelio u nekoliko poglavlja, zapravo godišnji vremenski tijek – kronologiju zbivanja: „Godina 1941.“, „Godina 1942.“, „Godina 1943.“, „Godina 1944.“ i „Godina 1945.“ U predgovoru, „U Jasenovcu iz dana u dan“, Vukić nam daje nužna pojašnjenja glede razloga objave ove knjige: „Gotovo da nema dana da se negdje u medijima u Hrvatskoj, u zemljama u njezinu okruženju ili dalje u svijetu, ne spomene logor u Jasenovcu iz Drugoga svjetskog rata. Pitaju li se katkad autori tih vijesti i članaka što se u tom logoru dogodilo baš toga dana, 1942., 1943., ili 1944. godine? Ova Kronologija pokušat će odgovoriti na takva pitanja. Ona ujedno nastoji da se opisom dnevnih događaja čitatelj približi realnoj slici logorskih zbivanja“ (str. 9.).

Inače, logor je postojao oko 1.330 dana ili 44 mjeseci, od kraja kolovoza 1941. do travnja 1945. U logoru je bilo mjesta za oko 2.000 zatočenika, a toliko ih je, iz godine u godinu, bilo tijekom postojanja logora. Autor navodi brojne ustanove i izvore iz kojih je crpio podatke za knjigu. Naposljetku, i ova je knjiga svojevrsni poziv na daljnja istraživanja logora u Jasenovcu.

 

Godina 1941. – utemeljenje logorske uprave, izgradnja logora i funkcioniranje

 

Kronologija 1941. godine (od 20. srpnja do 31. prosinca) prikazuje brojne događaje važne za osnutak i početke funkcioniranja logorskoga života: angažiranje zatočenika na isušivanju Lonjskoga i Mokroga polja, izgradnju baraka u Bročicama i Krapju, prihvat logoraša, osposobljavanje predratnih radionica u kojima će raditi logoraši, uspostavljanje veza sa Židovskom bogoštovnom općinom u Zagrebu i Osijeku radi slanja paketa namijenjenih logorašima, pobunama zatočenika, kažnjavanju ustaša za otuđivanje predmeta uz sudski postupak, strijeljanja zbog bijega zatočenika… Tako iz ove godine iz kronologije saznajemo kakva je bila logorska ishrana: ujutro kukuruzna kaša, za ručak kuhano povrće, pola litre graha, krumpir a za večeru kuhani krumpir s malo soli, goveđa juha, kupus s kostima (uz 24. studenoga a prema izvješću logoraša Hinka Singera).

Uz 25. studenoga razvidan je sustav unutarnje logorske uprave. Logornik je predstavljao  zatočenike pred ustaškom upravom, a unutarnja zatočenička uprava sastojala se od logornika, grupnika (čelnika pojedinih radnih odjela) i desetara). Uz njih za red i čišćenje bili su zaduženi i redari baraka.

Uz 26. prosinca autor nas upoznaje sa zakonskom odredbom o upućivanju „nepoćudnih i pogibeljnih osoba“ (zakonski termin, op. a.) na prisilni boravak u sabirne i radne logore. „Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskoga naroda ili tekovina oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore.“ Uz to saznajemo da trajanje boravka u logorima ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od tri godine.

Zbog teških zločina protiv naroda i države ustaše su strijeljale i svoje članove. Tako 19. prosinca čitamo da je pokraj grobova strijeljanih ustaša postavljena ploča s natpisom: „Ovdje leže oni koji su se ogriješili o ustaška pravila.“ Tako će novi stražari koji će dolaziti na službu u Jasenovac na tom mjestu polagati prisegu i potpisivati izjavu da se neće opijati i kockati te da neće krasti.

Navest ćemo još nekoliko događaja vezanih uz ovu godinu: početak stizanja pomoći (paketa) logorašima, podatak da je krajem godine u logoru smješteno oko 2.000 logoraša i dovođenje u logor (15. listopada) Vladka Mačeka: „U Jasenovac dovezen Vladko Maček, predratni predsjednik HSS-a. Smješten je u zgradu izvan logora, tzv.barutanu, a za dvadesetak dana premješten na prvi kat zgrade u kojoj je bilo zapovjedništvo Radne službe. U vrijeme boravka u barutani jednom ga je posjetio i Eugen Kvaternik.“

 

Godina 1942. – bogata proizvodna djelatnost i kulturni programi

 

Od 8. siječnja počela je gradnja novih drvenih baraka za smještaj zatočenika i zatočeničku ambulantu/bolnicu, kuhinju te blagovaonicu. Sve je to bilo u funkciji priprema za dolazak međunarodne komisije koja će 6. veljače pregledati logor. U komisiji je bio niz vojnih, novinarskih, diplomatskih predstavnika iz Hrvatskoj savezničkih zemalja.

Zbog pokušaja bijega i napada na stražare, u logoru je strijeljano 16 zatočenika uz nazočnost predstavnika kotarske oblasti, općinskoga liječnika, predstavnika logora i drugih (5. veljače). U tjedniku Spremnost 3. ožujka objavljen je tekst njemačkoga novinara  Hermana Pröbsta pod naslovom „Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište“, u kojemu kao član međunarodnoga Povjerenstva izvješćuje o izložbi predmeta koji proizvode logoraši: visoke čizme, remenje, predmeti od kože i metala, opeka, keramika i crijep. Nadalje, zatočenici rade u skupinama od 10, 50 i 100 ljudi koje sami vode.

Dana 4. lipnja iz Jasenovca u Njemačku, što je bila gotovo stalna praksa, upućeno je na rad 400 zatočenika, prema ugovorima koji su određivali njihova materijalna prava i obveze. Autor nas obavješćuje da je 15.lipnja započela velika vojna operacija na Kozari u kojoj su razbijene partizanske snage koje su iza sebe ostavile brojne civile, a napose djecu. Njihova djeca ostavljena su na brigu hrvatskoj državi te smještena u prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu, otkud su udomljavana u obiteljima. Glede toga spominje češće posjete Diane Budisavljević i njezinih suradnika koji su s ustaškim vlastima organizirali skrb te napuštene djece.

Uz razvijene proizvodne djelatnosti 7. rujna počela je s radom logorska obrtnička škola za dječake iz siromašnijih hrvatskih prognaničkih obitelji. Učilo se za električare, limare, brijače, automehaničare, stolare i druga zanimanja.

Logorski život bio je upotpunjavan i kulturnim i športskim  sadržajima. Tako za 10. listopada možemo pročitati: „Logorski orkestar pod ravnanjem Natka Devčića održao koncert na otvorenom, pred okupljenim zatočenicima. Na repertoaru aranžmani operetne i druge ‘lake glazbe’: glasoviti ‘Čardaš’ Vitorija Montija, ‘Perzijski sajam’ Alberta Ketelbeya, potpuri iz Tijardovićevih opereta ‘Mala Floramye’, ‘Spliski akvarel’ i drugih.“ Kako je to kasnije u svojim memoarskim zapisima zabilježio Devčić, taj spektakl došla je snimiti i neka filmska ekipa. Inače Devčić, poznati kompozitor, pušten je iz logora 23. prosinca.

Iz ostalih dnevnih nadnevaka iz ove godine navodimo još zanimljivih detalja: te je godine u NDH bilo 1.500 srpskih zatočenika od čega je dio bio u Jasenovcu, kako je u veljači amnestirano 49 zatočenika, u ožujku se u logoru pojavio tifus, 15. ožujka iz logora je pušten Vladko Maček koji biva upućen na svoje imanje u Kupinec, kako su u svibnju počeli povremeni napadi partizana na logor, da je u Jasenovcu šest mjeseci proveo dugogodišnji komunist Ante Ciliga koji je u logoru bio zadužen za održavanje vrta s rajčicama.

Za Ciligu se (19. lipnja) ističe da se otrijeznio od komunizma, proboravivši nekoliko godina u Staljinovim gulazima u SSSR-u. U Parizu je 1938. napisao knjigu U zemlji velike laži opisujući realnu situaciju u prvoj zemlji komunizma. Spominjemo nastavak prakse slanja paketa, ali i dostave knjiga pojedinim logorašima, pa čak Nacionalne biblioteke iz Zagreba. Autor ovoga teksta pita se je li postojala slična praksa u tadašnjim europskim logorima: dostava paketa, primanje i slanje pošte, posudba knjiga iz biblioteka izvan logora?!

 

Godina 1943. – relativno mirna godina

 

Dana 23. siječnja iz logora je prije isteka kazne od godinu dana pušten Vojislav Kovačević, član SKOJ-a, i to na zamolbu svoje majke. Inače je tijekom svoga boravka u logoru redovno primao pakete s hranom. Od 31. siječnja i 5. veljače saznajemo o misama za ustaše koje svake nedjelje služi logorski svećenik Zvonimir Brekalo i mjesni Juraj Paršić u jasenovačkoj crkvi sv. Nikole te da je 5. veljače održan islamski vjerski obred za zatočene muslimane, koji će se ubuduće  održavati svakoga drugog petka, a predvodit će ga imam TahirVojniković.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 24. veljače piše pismo poglavniku Paveliću u kojemu se raspituje za sudbinu sedam slovenskih svećenika zatočenih u Jasenovcu. Među inim: „Iz svega moram zaključiti da su svi poubijani. Reći će se da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nijesu izvedeni pred prijeki  sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za NDH“, zaključuje Stepinac zahtijevajući kažnjavanje krivaca.

Iz logora Stare Gradiške zatočenik Grgo Gamulin, uvjereni predratni komunist, piše kući 27. lipnja da mu za novoosnovanu logorsku knjižnicu pošalju knjige iz talijanske i francuske lirike – (Baudelaire, Verga, Capua, Cecchi…) Poslije je prebačen u Lepoglavu i kao što znamo, preživio je zatočeništvo, a poslije rata zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i hrvatskoj kulturi.

Od zatvorenika Milka Riffera, koji se liječio u jasenovačkoj bolnici, 3. srpnja saznajemo da bolnica nije opkoljena žicom te da je kretanje po njoj  bilo potpuno slobodno. Ljeti je bilo dopušteno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati ju i nestati u šumi. Zbog mogućih kažnjavanja, malo tko se usudio to činiti. Inače Milko Riffer nakon odslužene kazne pušten je.

Od sredine srpnja bjegovi, uglavnom, ipak više nisu tako rigorozno kažnjavani. Tadašnji zapovjednik Ivica Brkljačić najčešće bi odredio da bjegunčeva skupina nema pravo neko vrijeme pisati kući ili primati pakete (11. srpnja). Iz Požege je u Jasenovac (19. studenoga) upućeno 14 dječaka – izbjeglica iz Hercegovine i Like, kako bi se u logorskoj obrtničkoj školi, odnosno radionicama, obučili u različitim obrtničkim vještinama.

Iz 1943. saznajemo i sljedeće događaje: početak uređivanje igrališta za nogomet i odbojku te početak nogometnoga prvenstva logora; kako je u logoru izrađen programski listić za operetu „Raj na oceanu“; da je u studenom u logoru boravilo oko 2.000 zatočenika te kako je Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu, 9. prosinca, iz sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška pustilo na slobodu 185 zatvorenika.

 

Godina 1944. – inspekcijski obilazak logora i puštanja zatočenika

 

U povodu trogodišnjice uspostave NDH 10. travnja od daljnjega izdržavanja logorske kazne pomilovano 299 zatvorenika. Među njima i Božidar Puhovski (otac zagrebačkog filozofa Žarka i filmaša Nenada), dr. Miroslav Medur, Vladimir Kušević – poslije ekspert UN-a i drugi.

Za poglavnikov rođendan 14. srpnja iz sabirnih logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci puštena su 172 zatočenika prije isteka roka njihovih kazni. Tijekom godine strijeljano je i nekoliko ustaša zbog „nečasnih radnja“, ali i zatočenika zbog pokušaja bijega. U mjesecima lipnju i srpnju oko 600 zatočenika radilo je na različitim radovima izvan logora, prvenstveno poljoprivrednim, šumarskim te radovima u glinokopu.

U ponedjeljak 17. srpnja u logoru je boravilo izaslanstvo Međunarodnoga odbora Crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom koje je temeljito pregledalo logor. Evo što o tomu autor navodi pod datumom 17. srpnja: Pregledana ciglana, lančara, pilana i stolarija, električna centrala. Zatim tehnički ured u kojem na crtačkim stolovima rade zatočeni inženjeri, arhitekti i tehničari, i to Židovi i kršćani. Po suvremenim nacrtima zatočenici su u jednoj zgradi uredili mlin i pekarnicu, gdje se peče kruh za ustašku posadu i zatočenike. Logorsko gospodarstvo ima staje s konjima i kravama i radionice koje ga prate. Postoji i mala dobro uređena sirana. U drvenoj nastambi nalazi se postolarska radionica, urar, krojačnica, brijačnica. Barake za stanovanje (šest baraka u dva reda) u dobrom su stanju, uredne i čiste.  Ostali zatočenici spavaju u prostorijama kod radnih pogona. Također u dobrom stanju je i zatočenička ambulanta sa sedam stalnih liječnika. Vodi ju dr. Milo Bošković.  Bolesnika je oko 95, a oboljenja su uvjetovana mjesnim prilikama: malarija, tuberkuloza, reumatska oboljenja. Postoji i dezinfekcijski uređaj. Bolesnici spavaju na drvenim i željeznim krevetima (…) Izaslanik MOCK-a detaljno je informiran o logorskoj prehrani koja se dopunjuje  paketima što ih šalje rodbina i prijatelji.

Sedmoga studenoga saznajemo da je u logoru oko 2.000 zatočenika, a da izvan logora radi oko 750 zatočenika. Uoči Božića, 24. prosinca, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu donijelo je odluku da se iz logora u Jasenovcu i Lepoglavi oslobodi 373 osuđenika. Važno je istaknuti da su cijele godine logoraši uredno primali pisma i pakete pomoći.

 

Godina 1945. – saveznički zračni napadi na Jasenovac

 

Zanimljivo je da još početkom godine jasenovački zatočenici odlaze na radove u Njemačku. Tako pod datumom 17. siječnja nailazimo na jednoga logoraša, Josipa Hercega, kojemu je Državna iseljenička služba izdala radni ugovor za hrvatske nepoljodjelske radnike. Određena  mu je plaća od 0,63 reichsmarke po satu, a 1,2 marke dobivat će za hranu dok će besplatno stanovati u radničkim barakama. Hrvatski i njemački radnici bili su načelno ravnopravni u pravima!

Jasenovački logor doživio je najjače bombardiranje od strane zapadnih saveznika na Veliki petak. Pogođene su zgrade zapovjedništva, električna centrala, paketarnica, lančara, stolarija, a stradale su i kuće u Jasenovcu. Prvi je napad bio oko podneva, a drugi nešto kasnije. Poginulo je oko 50 zatočenika, koji su, dakako kasnije pripisani ustaškim žrtvama i završili na popisu pod opaskom: „ubijeni u logoru od ustaša“! Na Uskrs 1. travnja logor je ponovno bombardiran.

Na dan četvrte obljetnice nastanka NDH  pušteno je 456 zatvorenika iz sabirnih logora Jasenovac i Lepoglava. 22. i 23. travnja nastao je proboj preostaloga manjega broja zatočenika. U napušteni Jasenovac 2. svibnja ulaze partizani iz 21. srpske divizije s posebnom namjerom pribavljanja preostalih logorskih dokumenata i arhive.

 

Zašto je Vukićeva kronologija zbivanja u logoru Jasenovac iznimno važna?

 

Vukićeva kronologija Jasenovca iz dana u dan prikazuje brojne istine vezane uz postojanje logora: da je bio sabirni i radni logor, a nikako koncentracijski; u logoru nije bilo masovnih zločina ni masovnih egzekucija; smrtne kazne zatočenicima, ali i ustašama u logoru, izricane su zbog bijega, pokušaja bijega, pobuna ili činjenja nečasnih djela (krađa, opijanja, kockanja, prekoračenja ovlasti i sl.); smrtne su kazne izricane po nadležnim državnim sudovima, a izvršenju smrtnih presuda nazočili su zakonom određeni pojedinci – kako iz logora tako i kotarskih državnih vlasti; dakako, bilo je i svojevoljnoga ponašanja i postupaka pojedinih pripadnika ustaških vlasti u logoru koje su se najčešće sankcionirale; za cijelo vrijeme postojanja logora u njemu je boravilo oko 2.000 zatočenika – koliki je broj kapacitetom logor mogao primiti; u logoru su postojale brojne radionice, a proizvodi su završavali za potrebe države ili su bili namijenjeni tržištu o čemu svjedoče i javne smotre i izložbe proizvoda; u svrhu obrazovanja u logoru je otvorena obrtnička škola za brojna zanimanja; sve do proljeća 1945. organizirani su odlasci zatočenika na rad u Njemačku prema posebnom radnom ugovoru koji je zatočenicima jamčio prava i obveze; unatoč teških ratnih okolnosti, neimaština i oskudica, logorske vlasti osigurale su za to vrijeme redovnu prehranu – koja je upotpunjena s paketima od organizacija (npr. židovskih općina) ali i obitelji i prijatelja, osigurala koliko toliko pristojnu prehranu; tijekom trajanja logora zatočenici su redovno mogli primati pakete pomoći, primati i slati poštu, tražiti i dobivati stručnu i beletrističku literaturu iz knjižnica izvan Jasenovca; logor su povremeno nadgledale državne i međunarodne službe i inspekcije; u danim mogućnostima organiziran je, kako od uprave tako i samih zatočenika, bogat športski i kulturni život; za državne blagdane vlasti su amnestirale i pustile na slobodu dio zatočenika, o kojima s točnim brojem puštenih, svjedoči i ova kronologija.

Nova Vukićeva knjiga i spoznaje koje su u njoj prikazane – iz dana u dan – pozivaju na potrebu daljnjih istraživanja koja, kako vidimo iz godine u godinu, donose nove istine i činjenice koje opovrgavaju desetljeća manipulacija, laži i obmana o pravome karakteru sabirnoga i radnoga logora Jasenovac. I ova nova Vukićeva knjiga nastavak je tih vidljivih rezultata.

Mijo Ivurek

Hrvatski tjednik, 16. siječnja 2020.

U četvrtak, 21. studenoga 2018., s početkom u 19.00 h,
u dvorani VIJENAC na Kaptolu 29a u Zagrebu predstavljena je nova knjiga Igora Vukića

JASENOVAC IZ DANA U DAN

Kronologija

 

O knjizi su, uz autora Igora Vukića, govorili Karolina Vidović Krišto i urednik knjige Josip Pavičić

U novoj se Vukićevoj knjizi, Jasenovac iz dana u dan / Kronologija, iscrpno, bez ikakvih preskakanja, kronološkim redom, na osnovi dokumenata, svjedočenja i drugih provjerljivih izvora, prikazuje život u jasenovačkom logoru iz dana u dan. Ono što se jednim čitateljima Vukićeve prethodne knjige, Radni logor Jasenovac, najviše svidjelo, a druge najviše razgnjevilo – skidanje luđačke košulje s važne povijesne teme – u ovoj knjizi dobiva novi prostor, novu količinu svježeg zraka i novu dozu svjetla (istine). Debele naslage laži o Jasenovcu u njoj se nastavljaju topiti kao ledene polarne kape.

Dr. Darko Orešković objavio je novi roman o golobradom hrvatskom snajperistu koji je u Domovinskom ratu ubio i školskog kolegu.

Rođen je žgoljav i sitan u splitskom rodilištu. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, bio je gimnazijalac sitne građe koji je preživio pogrom u Dalmatinskoj zagori. Kada mu se u rukama našao osvetnički snajper, pogađao je nepogrešivo. Pogodio je i školskog kolegu koji se našao na neprijateljskoj strani, dobio nadimak Anđeo smrti, a kao dokaz da je pogodio ljudsku metu neprijateljima je gotovo ritualno izrezivao komad uha… Nakon rata, spirala snajperskog rata nije se zaustavila. Naš snajperist nastavio je pogađati ljudske mete vođen voljom snažnijom od vlastite.

To je kratak sadržaj romana “Anđeo smrti – roman o snajperistu” koji je objavila Naklada Pavičić, a čiji autor nije prekaljeni ratnik koji piše autobiografiju, nego doktor znanosti, zaposlenik Instituta “Ruđer Bošković” i svjetski ekspert za neurofiziologiju i neurofarmakologiju Darko Orešković. U svjetskim znanstvenim časopisima objavio je pedesetak radova, ali objavio je i tri romana. “Anđeo smrti” mu je četvrti. – Ovaj sam roman napisao prije deset godina i izdržao je test vremena. Sada je najvažnije da dospije do čitatelja jer su čitatelji knjiga u Hrvatskoj ugroženi poput pčela. Trebalo bi ih upisati na UNESCO-ovu listu radi zaštite. Drago mi je da je roman ostao aktualan i da se i drugi ljudi mogu prepoznati u radnji romana – rekao je Orešković na predstavljanju knjige u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.

Pri tome je najviše mislio na predstavljača knjige, pukovnika Damira Radnića koji je na svojem ratnom putu bio i zapovjednik Bogdanovaca, ali i djelatni snajperist. – Kada me Josip Pavičić pitao hoću li govoriti na predstavljanju “Anđela smrti”, mislio sam da je tu riječ o autoru koji piše o sebi. Među braniteljima sam se raspitivao jesu li čuli za snajperista kojeg su zvali Anđeo smrti. Nitko nije čuo za takvoga. Kada sam čuo da je knjigu napisao veterinar i da je riječ o fikciji, pristao sam govoriti o njoj – rekao je Radnić i naglasio da je Orešković očito duboko proučavao ratna zbivanja da bi napisao ovakvu knjigu. – Kod snajperista je jako važno suzbiti strah, ali i biti strpljiv te paziti na kamuflažu. Kada uspijete prvi ili drugi put, čovjek često postane neoprezan, a to je opasno za život. Mi smo u ratu kao snajperisti pucali da ubijemo i to je u tim okolnostima zapravo bilo najhumanije. Protivnička strana pucala je da teško rani, a imali su taktiku da pogađaju naše vojnike koji su dolazili spasiti ranjenoga pa bi tu bilo više žrtava – rekao je Radnić koji je čuo da je u vrijeme rata bilo slučajeva rezanja ušiju. – To se događalo, ali više na drugoj strani. Ipak, čuo sam i za nekoliko takvih slučajeva na našoj strani. Izbjegavao sam takve ljude jer je to prljavo i nečasno – rekao je Radnić.

Za Ratka Cvetnića, čiji je “Kratki izlet” jedna od najboljih knjiga o Domovinskom ratu, roman “Anđeo smrti” sažet je i dinamičan tekst pun dojmljivih slika koji progovara o ratu ne krijući njegove dobre i loše strane. Sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak ide i korak dalje. “Da je Kafka pisao o ratu, ovako bi pisao”, rekao je Novak hvaleći energiju svake Oreškovićeve rečenice. Ratni vuk samotnjak – U ovom romanu nema patetičnosti, ali ima patosa distance – rekao je S. P. Novak ističući da se kod nas kao glavni predstavnici hrvatskog ratnog pisma spominju Cvetnić, Josip Mlakić, Alenka Mirković i Siniša Glavašević, ali da bi tu trebalo ubrojiti i Ivanu Sajko i “Rio bar”, Slađanu Bukovac i “Rod avetinjaka” i Roberta Međurečana i “Prodajem odličja, prvi vlasnik”. Kao romane koji difamiraju Domovinski rat S. P. Novak spomenuo je “Ovce od gipsa” Jurice Pbavičića i “Jebo sad hiljadu dinara” Borisa Dežulovića.

A zašto je Orešković napisao roman baš o snajperistu koji reže uha svojih žrtava? – Glavni junak, onako sitan, ako želi zadržati svoju samostalnost i neuklopivost u postrojbi, to jedino može vojnom učinkovitošću, a to je snajperist – vuk samotnjak. Učinkovitost kao pripadnik tog roda vojske (snajperisti) mora nekako dokazati. I zato uho. I to uvijek lijevo, da ne ispadne da može pomoću jedne žrtve prikazati dvije. Kod njega se ne radi o oskvrnuću žrtve ili skupljanju „ratnog trofeja“, nego o hladnom dokazu učinkovitosti. Poput uzimanja uzoraka na sudskoj medicini ili patologiji – objašnjava Orešković.

Osvrt na Nacionalovo otkriće ‘ključnog dokaza’ o masovnom zločinu u Jasenovcu

Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog svetca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno.

Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“. Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography, ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan (15. 1. 2018.) objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „EKSKLUZIVNO Otkriven ključni zračni dokaz masovnih zločina u Jasenovcu“.

Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.

Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.

Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.

Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.

Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.

Kakve nebuloze!

Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.

Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?

O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:

Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi biti površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.

Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane. Stoga se ostatci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.

Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon ‘drobilice’ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.

A to nisu našli.

Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostatci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.

Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.

Kakav „ključni dokaz“!

A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi Radni logor Jasenovac (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291 objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što osim da se igrao nogomet. Igranje nogometa u memoarima potvrđuju i zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.

Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.

Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi The Man Who Broke Into Auschwitz Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.

U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).

Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.

Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.

Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor. O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.

Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu, zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetcima tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.

Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor

Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna je jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.

Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350 do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.

Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi Radni logor Jasenovac već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945., koji se velo malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.

Sramotna usporedba Jasenovca s Auschwitzom

Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.
Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao 6 (šest) baraka i jedan dio Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koji je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka. Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još 24 barake plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.

A u jasenovačkom logoru – šest.

To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu Jasenovac – Aušvic Balkana. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno i veći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?

Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora

Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.

Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da u njemu rade zatočenici. Slabo informirana novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli: „Nisam siguran da su znali za logor“.

Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!

Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.

Igor Vukić, Hrvatski tjednik, 24. 1. 2019.

O tome kako je Hrvatska zaboravila svoje slavne ratnike, admirala Matiju Zmajevića, admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i feldmaršala Svetozara von Borojevića

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala. Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost. Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdesetpet godina. Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera. Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala. Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na topla mora, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat,postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice. Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru. Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan. U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat. U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta. Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske Ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u Ulici Malaya Lubyanka.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju. Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice. Otrovne strjelice srbijanskih medija neće biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović pokušala obmanuti Putina jer je admiral Matija Zmajević Srbin rimokatoličke vjere. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o srpskom karakteru Boke kotorske. Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’. Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u Ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinio svoje. Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čija je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine. U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ploviti se mora, živjeti ne, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego jedan dan života?

Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane. U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku. U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine. Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika. Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koji su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda ViribusUnitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice. Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote. Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu. Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda ViribusUnitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove Lijepe naše. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut. Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon. Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu. Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita. Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade. Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti. Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova. Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak. Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti jedan dan života, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji, hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski. Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima, ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano. I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa. Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske kršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna), rođen 13. prosinca 1856. godine. Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general. Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku. Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere. Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak Lav sa Soče.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku. Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima. Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana.

Nijedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu. Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: „Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.“

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku, feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

E, moji zaboravni Hrvati, dođite jednom k sebi!

A to znači admiralu Matiji Zmajeviću dati naziv ulice ili trga u mnogim hrvatskim gradovima, u Dubrovniku i Umagu svakako, a društvo hrvatsko-ruskoga prijateljstva neka ponese njegovo časno ime. Već jednom u Hrvatskom saboru izglasati da tunel Mala Kapela ponese ime admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, i otvoriti spomen-sobu u njegovim rodnim Jezeranama, a u Puli podići velebni spomenik. Velikom vojskovođi feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, Hrvatu pravoslavne vjere, obnoviti rodnu kuću na Banovini, a u Petrinji i Hrvatskoj Kostajnici trgove podičiti imenom njegovim. Barem toliko može učiniti država Hrvatska za svoja dva velika admirala i velikoga vojskovođu feldmaršala, kako bi donekle izbrisala svoju sramotu zaborava.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet – Lošo, Hrvatski tjednik, 17. 1. 2019.

Iz razgovora s Renatom Kunićem, ravnateljem programa HRT-a:
Da mi Igora Vukića nismo pustili da kaže što je kazao, optužili bi nas za cenzuru

U ožujku će se navršiti dvije godine da je Renato Kunić imenovan ravnateljem programa HRT-a. Unatoč upitima novinara koji prate medije, za to vrijeme nije pristajao na intervjue, premda je razloga za razgovor i te kako bilo. Zato smo najprije htjeli saznati zašto je baš sad poželio dati intervju. Uz opasku da je prvi javni nastup imao pri imenovanju, i to u vlastitom mediju, uzvratio je: „Možda sam sad poželio dati intervju zato što je u posljednje vrijeme pritisak na program veći nego što je uobičajeno. Na HRT-u radim već 32 godine i naučio sam da nas se proziva i optužuje za sve i svašta, no u posljednje vrijeme te su prozivke postale žešće nego inače, a uvjeren sam da razloga za to nema.“

Što je u prozivkama netočno?

Nije korektno o HRT-u govoriti isključivo kroz prizmu Informativnog programa, koji zapravo ne radi loše. Naravno da se uvijek može bolje, no naš se Informativni program uvijek trudi biti neovisan, profesionalan i relevantan. Štošta nam se može i zamjeriti, no to je problem velikog sustava. HRT je javni medij i mi dobro radimo ono što je javni interes. Imamo šarolik program, poštujemo ugovor s Vladom, i ono što smo u tom ugovoru obećali, to ispunjavamo. Imamo i izuzetno dobru suradnju s vanjskim producentima. Upravo nam je krenuo “Crno-bijeli svijet”, u pripremi je zadnja sezona “Novina”. Tu je i “A strana” iz naše produkcije. Uskoro idemo s “Voiceom”, vraćamo “Milijunaša”. Sve to pokazuje smislenost trošenja novca na HRT-u. Glavni urednik svih HTV-ovih programa Bruno Kovačević dao si je truda i posložio je jasnu i pitku shemu i prvi se rezultati već mogu vidjeti jer je naša gledanost na početku ove godine – najbolja. U tjednu od 31. prosinca do 6. siječnja 2019., u zbroju svih naših televizijskih programa, mi smo najgledaniji. Imali smo 29,1 posto gledanosti, dok je prvi sljedeći konkurent imao 28,7 posto…Foto: Slavko Midžor/Pixsell

Tu publiku predstavlja i Programsko vijeće HRT-a koje često oštro kritizira program HTV-a, sazivajući čak i hitne sjednice s kojih upozorava na zabrinjavajuće stanje, pritom HRT optužujući i za posvemašnji prijezir prema Vijeću te ignoriranje savjeta i zaključaka tog tijela. Nerijetko se moglo čuti i to da se na HRT-u dogodila “kaptolizacija”. A čelnici HRT-a na sjednicama Vijeća znaju biti jako drski, bahati, čak i uvredljivi prema vijećnicima.

Što se tiče optužbi o “kaptolizaciji”, stvar je jednostavno u brojkama i ugovoru s Vladom. Tamo je jasno naznačeno, u postocima, koliko točno religijskog sadržaja moramo imati na svakom programu. Ne mislim da je to naročito dobro, no to je tako i mi se toga moramo držati. Konkretno, Prvi program HTV-a na godišnjoj razini mora imati tri posto religijskog sadržaja, i naša je sloboda u tom dijelu relativno mala. A te su propisane brojke bile u javnoj raspravi. Znači, taj Ugovor nije izmislio HRT i predložio ga Vladi, već je to bila mješavina mnogih utjecaja. I sad kada je tu, taj je Ugovor za nas skoro pa “sveto pismo”, jer bi svako odstupanje od njega moglo u pitanje dovesti sve. Zovemo li prečesto svećenike u goste? Znači li to “kaptolizaciju”? Baratanje tim terminom je paušalno, a htio bih konkretan dokaz. Neka mi vijećnici kažu o kojoj se to točno emisiji radi, i uredniku, i novinaru. Njihova primjedba da mi neadekvatno pratimo rad Vijeća nije točna, premda je i neobično da mi u našim emisijama govorimo sami o sebi. Da smo bahati i bezobrazni prema njima? Ja nisam među takvima, ali rasprava se na tim sjednicama ponekad zaista zahukta pa ponekad možda padnu i riječi koje se ne bi trebale izgovoriti. No problem je Vijeća to što oni koji dođu u njega misle da mogu uređivati program. Znao sam na sjednicama Vijeća reći da mi sad ovdje gubimo sate zbog 20 sekundi programa. Pa to je pijesak u moru. Ne mogu razumjeti zbog čega tolika povika zbog tako malog dijela programa.

Ali u 20 sekundi može se reći svašta na što je potrebno reagirati. Kako se moglo dogoditi da se u emisiji, kao jedinog, ugosti Igora Vukića, znanog po tezama koje zastupa, koji onda na HTV-u negira istinu, postojanje ustaških zločina u Jasenovcu?

Ne mogu osporiti da neki naši urednici rade bolje, a neki lošije. No, svatko može i pogriješiti. Da mi tog Vukića nismo pustili da kaže to što je kazao, optužili bi nas za cenzuru. Knjiga koju je on izdao u Hrvatskoj nije zabranjena. Ako je tako, kako mi sad možemo ne pozvati ga kao gosta? U tom slučaju zamjeram nešto drugo – gost koji iznosi takve teze traži suprotstavljenog gosta, nekog tko će reći da to nije istina. To je urednička odgovornost. Zatim, to traži i dobrog voditelja koji je upućen u temu o kojoj se govori. U ovom slučaju, naš je voditelj bio nespreman za takav razgovor, a urednica je trebala znati kakav je gost kojeg poziva i svakako je trebala imati i drugu stranu…

Priča se da ste kućni prijatelj s ministričinom obitelji te da s njezinim suprugom redovito igrate bridž. Istina?

Čim me glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić predložio za ovo mjesto, znao sam da će biti povezivanja mog poznanstva s obitelji Koržinek. No, morate znati da ministrica kulture nema neki utjecaj na to tko će biti izabran za ravnatelje na HRT-u. Ovdje sam proveo 32 godine i valjda sam za to vrijeme skupio neka znanja i iskustva da onda mogu obavljati neke funkcije. A ministričin suprug, Hrvoje Koržinek, moj je vjenčani kum otprije 29 godina, dok je ministrica s njim u braku oko sedam godina. Tada, 1990., kada sam se ženio, ni Hrvoje ni ja nismo ni znali da postoji neka Nina. Zapravo, sve je to sad samo stjecaj okolnosti. Bridž ne kartam, držim se samo bele. I s Hrvojem kartam već 30 godina…

Božena Matijević, Večernji list, 14. 1. 2019.