Razgovor s Nikolom i Helen Shireley Štedul

Iz tiska je upravo izašao roman “Križar ili Duh slobode” (Naklada Pavičić, Zagreb) autora Nikole Štedula (1937.), poznatog hrvatskog političkog emigranta, borca za hrvatsku neovisnost, predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta, na kojeg je Jugoslavija 1988. u Škotskoj izvršila atentat, i autorice Helen Shireley Štedul (1947.), spisateljice. U romanu je riječ o temi oružane borbe ustaške gerile, križara, protiv novog jugoslavenskog poretka nakon II. svjet. rata, o kojoj se dosad pisalo uglavnom iz perspektive pobjedničke strane. U priči bračnog para Štedul dolazi do obrata: križari su borci za slobodu, a partizani i Titovi milicajci čuvari okupatorskog režima.
Roman je povod za ovaj razgovor s autorima, ne samo o njihovu senzacionalnom književnom djelu, koje je izvorno objavljeno 1978. u SAD-u, na engleskom jeziku, nego i o njihovu političkom djelovanju u izbjeglištvu i Hrvatskoj.

Gospodine Štedul, dugo vas nije bilo u javnosti, već smo se zabrinuli što je s vama. Sad se vraćate na velika vrata, ali ne s nekom političkom inicijativom, nego s pustolovno-patriotskim romanom o križarima. Nismo znali da ste i beletrist. Mnogi od onih koji su vas poznavali kao političara i borca bit će iznenađeni. Kad ste, kako i zašto, zajedno sa suprugom Shirley Helen, napisali “Križara”? – Dva su bitna razloga zbog kojih sam se početkom 2002. povukao iz javnog života: narušeno zdravlje i nova politička klima poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2000. Naime, na tim je izborima Nacionalna demokratska stranka, koje sam bio predsjednik, polučila vrlo loše rezultate. Preuzeo sam odgovornost za neuspjeh i ponudio ostavku, ali ona nije bila prihvaćena. Znajući u kakvom smo psihološko-političkom okruženju bili te kako se manipuliralo s medijima i s izbornim rezultatima, bolji ishod nije se, objektivno, mogao ni očekivati. S najbližim sam suradnicima temeljito analizirao stanje stvari i zaključili smo da program i politiku koju smo mi zastupali hrvatska javnost još dugo ne će biti spremna prihvatiti. Jer kad si je narod za predsjednika izabrao Stipu Mesića, a u Sabor i na vlast – pod nešto izmijenjenim imenom – vratio bivše jugoslavene i komuniste, nije više bilo nikakvih dvojbi o tome u kakvoj se ozbiljnoj krizi mentaliteta u hrvatskom društvu radilo. A što se tiče beletristike, to sigurno nije područje na kojem bih se osjećao doma, takav način pisanja više leži mojoj supruzi, koja je beletristiku i studirala. “Križara” smo odlučili napisati sedamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon što je ugušeno Hrvatsko proljeće, kad je nastupilo novo mračno razdoblje hrvatske političke zbilje. Nakon brojnih razgovora s ljudima koji su bili neposredni sudionici u križarskom pokretu otpora, bilo kao pripadnici tih borbenih skupina ili kao oni koji su im pomagali, supruga i ja odlučili smo se da te priče zabilježimo kao trajno svjedočanstvo toga, možda najtežeg razdoblja u povijesti hrvatskoga naroda. Roman je objavljen u Americi 1978. na engleskom jeziku.

Zašto u Americi i na engleskom? Kakve su bile reakcije publike? Je li bilo odjeka u američkim medijima? – Budući da je “Križar” bio namijenjen prvenstveno djeci hrvatskih iseljenika u zemljama engleskoga govornog područja, osobito u Americi i Australiji, pisali smo ga na engleskom jeziku, a u obliku priče pak stoga što smo znali da mladi nerado čitaju dokumentarno ili novinsko-informativno štivo, kakvog je inače u iseljeničkim tiskovinama bilo u izobilju. Zbog toga smo smatrali da priča osim informativnih mora imati i zabavne elemente. Reakcije čitatelja bile su dobre, ali nekog odjeka u američkim medijima mislim da i nije bilo, možda i zato što je cijeli posao raspačavanja i prodaje bio obavljan kroz našu iseljeničku organizaciju.

Glavni junaci romana su križari, pripadnici oružanih skupina koje su čertiri-pet godina nakon II. svjetskog rata “po šumama i gorama” pružale otpor novoj komunističkoj Jugoslaviji. Kako to da ste izabrali tu temu, a ne neku iz djelovanja hrvatske emigracije, koje su vam kao dugogodišnjem političkom emigrantu bile vrlo bliske? – Emigrantske teme bile su stalno i obilno obrađivane u raznim časopisima, knjigama i novinama, što je bilo dostupno u svim dijelovima svijeta gdje god je bilo hrvatskih iseljenika. Smatrali smo suvišnim baviti se poslom koji su drugi već obavljali, i to bolje nego bismo to mogli mi. Radilo se o poznatim političkim djelatnicima, novinarima, povjesničarima i spisateljima poput Vinka Nikolića, Ive Korskoga, Kazimira Katalinića, Ivana Oršanića, Jere Jareba, Ante Cilige, Bogdana Radice, Johna Prcele, Ive Omrčanina i brojnih drugih koji su pokrivali široku lepezu političkih mišljenja i kulturnih događanja.

Vaši se križari razlikuju od uobičajenih stereotipa o ustašama. To su mladi, duhoviti, moderni ljudi koji se bore za slobodu, pravdu i domovinu. U mnogočemu podsjećaju na američke vojnike. Čak im ni imena nisu baš očekivana: Mirko, Edo, Branko… a glavnom junaku je ime Goran. Među ustašama baš i nije bilo mnogo Gorana, ako je bio i jedan? Što ste time htjeli postići? – Jedan od glavnih ciljeva bila nam je upravo namjera razbiti stereotipe o ustašama, koje je stvorila komunistička i četnička propaganda još za vrijeme II. svjetskog rata, a koju su onda 40 godina nastavili usavršavati i narodu njome sustavno prati mozak. Nažalost, u ispiranju su dobrim dijelom i uspjeli. Dobivam dojam da je velik dio naroda prihvatio tu veliku laž, da su svi ustaše bili zločinci, koljači, nacisti i fašisti, mrzitelji svega i svačega, aveti iz mračne prošlosti itd. Istina je ipak bila nešto drugo. Uloga većine ustaša u II. svjetskom ratu može se usporediti s ulogom dragovoljaca u Domovinskom ratu. Bili su dragovoljci koji su išli braniti svoju domovinu protiv boljševičke i četničke najezde, od onih kojima je glavni cilj bio uništiti tek uspostavljenu hrvatsku državu, a ne borba protiv fašizma. U tom smislu ustaše i jesu bili vojnici poput danas u filmovima prikazivanih američkih vojnika, koji su se s izuzetnom hrabrošću i odanošću borili za pravdu, slobodu i opstanak svoga naroda. Na loš glas došli su zbog izrazito loše politike režima pod čijim zapovjedništvom su se borili i zbog čije politike – a ne zbog pomanjkanja hrabrosti ili sposobnosti – su izgubili rat. Treba jasno razlučiti ustaški režim i određen broj postrojbi koje su odrađivale prljav posao neljudske i besmislene politike ustaškog režima, od većine ustaških dragovoljaca koji su bili u službi obrane države od četničko-partizanskih neprijatelja, predvođenih protunarodnim komunističkim pokretom. Imena junaka romana birali smo tako da se ne mogu na bilo koji način povezivati s onima koji su nam svoje doživljaje ispričali, jer smo htjeli izbjeći da ih dovodimo u bilo kakvu neugodnost ili opasnost od udbaških progona. Što se tiče imena glavnog junaka, Gorana, smatrali smo da je ono primjereno jer ostavlja dojam da se radi o snažnoj i odlučnoj osobi, o gorštaku, nekome tko potječe iz gorskih krajeva, u kakvima se borba križara i odvijala. K tome, Goran je ime koje se nije moglo izravno povezati s bilo kojim od sudionika događaja.

Ne pribojavate li se da će vaš roman o borbi ustaške gerile protiv jugoslavenskog režima biti protumačen kao propagiranje ustaštva i “govor mržnje”? – Već sam rekao da nam je jedan od ciljeva bio razobličiti stereotipe o ustašama kakve je stvorila komunističko-četnička propaganda. Ako to netko shvati kao propagiranje ustaštva, nemam ništa protiv toga. S tim da se jasno razlikuje pojam ustaškog režima od pojma ustaša kao dragovoljaca u borbi za svoju domovinu. U Hrvatskoj se neki grčevito bore protiv revizije povijesti. Ja pak smatram da nam je temeljita revizija povijesti nasušno potrebna. Jer ovo što se sada prodaje kao povijest, velika je obmana koja je nastala pod strogim nadzorom totalitarnog komunističkog režima, jednostrano i bez mogućnosti objektivne prosudbe, istraživanja ili tumačenja od bilo koga osim pobjednika boljševičke revolucije. Govorom mržnje služe se upravo oni koji su protiv revizije povijesti. Sve su agresivniji u širenju laži, pa i one da su se partizani borili za iste ciljeve za koje su se borili dragovoljci Domovinskog rata. I baš zato što činjenice potvrđuju nešto sasvim suprotno, njima smeta revizija povijesti, jer tako bi se otkrila velika laž s kojom su pola stoljeća narod obmanjivali. Protiv revizije povijesti su samo oni koji se boje vlastite prošlosti. A sintagmom o govoru mržnje služe se oni koji žele zaustaviti razgovore o traženju istine. Dakle, ne pribojavam se ničega, ali spreman sam saslušati svačiji razuman argument i prigovor na sve što radim, pišem ili govorim. Ako mi netko na uvjerljiv način dokaže da se u traženju istine o ustašama kao dragovoljcima u borbi za svoju domovinu radi o “govoru mržnje”, spreman sam to prihvatiti i zatražiti oprost. Ja ne patim ni od kakvih halucinacija. Ne pričinjaju mi se guje u njedrima bilo kojeg dijela hrvatskoga naroda, pa niti kod onih koji nisu kadri u svome Maršalu vidjeti zločinca i masovnog ubojicu. Očito je ispiranje mozga i indoktrinacija bila tako djelotvorna, da će njihove zablude ostati u njima do kraja života.

U jednom se prizoru kao lik pojavljuje i poglavnik Pavelić. Kako danas ocjenjujete njegovu političku ulogu i kako uopće gledate na povijesno mjesto ustaša i NDH? – O Paveliću sam pisao još u izbjeglištvu, izražavajući mišljenje da je on kao revolucionar u emigrantskoj ilegali bio pozitivan, a kao državnik, kad se vratio u domovinu, bio je katastrofalan. Takvo svoje mišljenje do danas nisam imao razloga mijenjati. Meni je potpuno neshvatljivo njegovo prihvaćanje najnehumanijih i zločinačkih nacističkih rasnih zakona, s čim je i samoga sebe i dio svojih sljedbenika svrstao u ratne zločince, a našu narodnu sudbinu zapečatilo za narednih pedeset godina. Ali se zbog njegovih katastrofalnih pogrješaka u ovim i drugim pitanjima državne politike ne smije zanijekati pozitivna uloga ustaškog pokreta. Apsurdno je da se pod utjecajem četničko-partizanske propagande i sam čin stvaranja NDH smatra zločinačkim. Stvaranje i utemeljenje NDH treba odijeliti od porazne politike koja se u njoj kasnije provodila. Možemo samo pretpostaviti što bi se dogodilo da je bila odbijena Hitlerova ponuda za utemeljenje samostalne hrvatske države, i da je Hitler potražio saveznike u Draži Mihailoviću i Milanu Stojadinoviću za preuzimanje kontrole nad hrvatskim prostorima, što bi oni uz svesrdnu pomoć i suradnju fašističke Italije bili rado prihvatili. Mislim da tada u Hrvatskoj nije bilo izbora u biranju saveznika, ali se kasnije, umjestu bezuvjetnog služenja Hitlerovom režimu, moglo tražiti pametnija rješenja. Jedan od promašaja bio je već na samom početku, kad je Maček odbio Hitlerovu ponudu da stane na čelo hrvatske države. Ali i kasnije, osim rasnih zakona koje se ni pod kakvim uvjetima nije smjelo prihvatiti a još manje primjenjivati, veliki promašaj su bili i Rimski ugovori, ili kad je Pavelić zaustavio tzv. puč Vokić-Lorković. U tom kontekstu se Pavelić spominje i u našem romanu, gdje on pod pritiskom Nijemaca u zadnji trenutak prekida provedbu toga plana o prelasku na drugu stranu i progoni one koji su u njemu sudjelovali.

Većina vas hrvatskih građana povezuje s atentatom u Škotskoj. Tada ste čudom ostali živi. Što se dogodilo 20. listopada 1988.? Jesu li svi oni koji su na vas pucali i koji su zločin organizirali kažnjeni za svoja djela? Što mislite o odnosu današnjih hrvatskih vlasti prema komunističkim zločinima? – Ja sam se 20. listopada 1988. ustao po običaju oko sedam sati. Nakon što sam malo pregledao novine, oko osam sati izveo sam psa u šetnju. Kad sam se nakon petnaestak minuta vraćao, ispred naše se kuće, uz nogostup, blizu mene, zaustavio auto. Vidim sam da vozač otvara prozor. Sagnuo sam se da pitam što želi, jer sam mislio da traži neku obližnju ulicu. Kad sam pogledao kroz prozor, ugledao sam lice vozača i dva bljeska iz cijevi pištolja s prigušivačem. Pao sam i na trenutak izgubio svijest. Dezorijentacija je trajala vrlo kratko, jer sam osjetio metke kad je atentator nastavio pucati u mene. Kad je ispucao cijeli okvir, odjurio je s mjesta zločina. Ostao sam ležati, potpuno svjestan što se događa. Pokušao sam dopuzati do vrata naše kuće, udaljene samo nekoliko metara od mjesta gdje sam pao. Uspio sam se pomaknuti samo jedan ili dva koraka i snaga me potpuno napustila. Pjenušasta krv izlazila mi je iz usta jer sam bio pogođen i u pluća. Pomislio sam da mi je ostalo još samo nekoliko minuta života. I bilo mi je važno da ostanem živ barem toliko da supruzi i kćeri rečem zbogom, koje su u kući, ne sluteći ništa, pripremale doručak prije našeg uobičajenog polaska na sveučilište. Ali, uza sve moje napore, nisam se više mogao ni milimetra pomaknuti. U tom me trenutku s prozora ugledala naša susjeda kako ležim na travnjaku i upitala jesam li O. K. Mogao sam samo teškom mukom izustiti da sam nastrijeljen. Ona je odmah učinila nekoliko presudnih stvari. Nazvala je hitnu pomoć i policiju, a tek onda otišla je reći mojoj supruzi i kćeri. Vrijeme je bilo presudan čimbenik, jer ja sam se počeo gušiti zbog jakog unutarnjeg krvarenja. Stvari su se poslije toga odvijale vrtoglavom brzinom, s jedne strane u nastojanju da se meni spasi život, a s druge u hvatanju atentatora. Sve drugo je manje-više javnosti već poznato. Atentator Vinko Sindičić uhvaćen je i osuđen na petnaest godina za pokušaj ubojstva. Pušten je nakon dvije trećine izdržane kazne, što je u Škotskoj uobičajena praksa. Osim njega nitko drugi nije odgovarao za taj zločin, iako sam ja još 1999. hrvatskom pravosuđu podnio kaznenu prijavu protiv Josipa Perkovića, za kojega sam imao dovoljno dokaza da je on bio taj po čijem je nalogu Sindičić izvršio atentat i po čijim uputama i instrukcijama je poslije organizirao svoju obranu. Deset godina kasnije dobio sam od Ministarstva pravosuđa pismo u kojem se kaže da sudski postupak nije pokrenut zbog nedostatka dokaza. Tek danas javnost može vidjeti kako daleko su spremni ići oni koji vladaju Hrvatskom kad je posrijedi zaštita udbaških zločinaca. Lex Perković i sukob s Europskom Unijom otkrivaju to na dramatičan način.

Je li točno da se na suđenju spominjao i “Križar”? – Je, u svojoj se obrani njime poslužio sam Sindičić. Netko mu je nabavio primjerak knjige, pa je njegov odvjetnik u njoj pronašao šest rečenica, istrgnuo ih iz konteksta i citirao tijekom rasprave, htijući me prikazati zagovornikom nasilja, kako bi me kao glavnog svjedoka što više diskreditirao. Ja sam uložio sudu prigovor zbog vađenje rečenica iz konteksta i tražio da se i meni dopusti izdvojiti isti broj rečenica, kojima mogu dokazati da u romanu ne zagovaram nasilje, već miroljubivost. Kad je sutradan počelo suđenje, sudu sam predao svojih šest rečenica i one su bile pročitane pred porotom. Sindičićev odvjetnik se bunio da su rečenice istrgnute iz konteksta, no sudac mu je uzvratio u smislu da je on započeo taj dvoboj, u kojem je prvi odabrao oružje, te da se ne može meni uskratiti pravo koje je imao on. Odvjetnik je bio ogorčen i ustrajao je s prigovorima, pa sam predložio da će biti najbolje, kad je odvjetnik već toliko navalio, da se poroti od 15 članova omogući da pročita cijelu knjigu. Premda to obrani nije bilo po volji, ipak je na kraju pristala i porotnicima je omogućeno da pročitaju cijeli roman.

Godinama ste bili predsjednik emigrantskog Hrvatskog državotvornog pokreta. Kad je stvorena neovisna Republika Hrvatska, tu ste stranku raspustili. Mislite li da za nju možda ima mjesta u današnjim političkim prilikama u Hrvatskoj? – Hrvatski državotvorni pokret nije raspušten nakon što je stvorena neovisna Republika Hrvatska, nego je tada težište njegova djelovanja prebačeno iz emigracije u domovinu. Zato je u listopadu 1990. u Zagrebu održan osnivački sabor, ali smo imali problema s registracijom. Tadašnji ministar pravosuđa Branko Babac, po nalogu iz svojih udbaških krugova, odbio je potpisati naš podnesak za registraciju. To je trajalo godinu dana, sve dok Ministarstvo pravosuđa nije preuzeo Bosiljko Mišetić, koji je rješenje odmah potpisao. Smatrali smo da je potrebno zadržati organizaciju poput HDP-a sve dok se u našoj vladi razmišljalo o konfederativnoj Jugoslaviji. HDP je bio protiv takve ideje, iako smo bili svjesni da je to dr. Tuđman vjerojatno smatrao samo kao taktički potez za vrijeme prijelaznog razdoblja u stvaranju neovisne Hrvatske, ali nismo bili sigurni je li on bio svjestan da su neki od onih kojima se okružio konfederativno uređenje smatrali prijelaznim razdobljem do ponovne uspostave Jugoslavije. Razni pokušaji sa “zapadnim Balkanom”, “jugosferom” i “regionom” još i danas upućuju na to, pa za jedan novi Hrvatski državotvorni pokret i danas ima mjesta. Na početku rata u kolovozu 1991. predsjedništvo HDP-a donijelo je odluku da se obustavlja svako političko djelovanje dok bude trajao rat, a članovima je savjetovano da se po vlastitom nahođenju priključe obrani kroz legalne državne institucije. Nakon što je rat okončan, 1996., nastojali smo političko djelovanje HDP-a opet pokrenuti. Iz Ministarstva uprave obaviješteni smo da je HDP izbrisan iz registra političkih stranaka, jer da je prošlo više od dvije godine otkako nismo održali godišnju skupštinu. Očito je udbaškim elementima u vladajućoj strukturi bilo stalo do toga, da se HDP više ne pojavljuje na političkoj pozornici, pa su jedva dočekali da pronađu zakonsko opravdanje za brisanje iz registra. Pretpostavljali smo da bi pokušaj ponovnog registriranja mogao trajati u nedogled te smo se kasnije odlučili registrirati kao Nacionalna demokratska stranka. NDS također više ne postoji, a o tome kako je i zašto došlo do gašenja te stranke, razgovarat ćemo nekom drugom prilikom.

U ZAGREBU NAS DOČEKALI ONI KOJI SU NAS U EMIGRACIJI PROGANJALI

Gospođo Štedul, kako su bile podijeljene uloge u pisanju “Križara”? – Nikola je vodio brigu o tome da informacije koje smo dobivali od ljudi budu u knjizi vjerno prikazane, i kronološki i faktografski, a moja je dužnost bila da to opišem na način da bude za čitatelje zanimljivo i zabavno. Ja bih opisala karaktere križara, njihov izgled, način ponašanja, a Nikola bi odlučio što će od toga biti prihvaćeno, promijenjeno ili odbačeno. Uglavnom smo sve radili dogovorno, uz mnogo razgovora i dodatnog traženja informacija koje su nam nedostajale.

Da ste 1965. u Australiji mogli znati što vas sve čeka u životu s borcem za neovisnu hrvatsku državu, biste li se udali za Nikolu Štedula? – U Nikolu sam se zaljubila od prvoga trenutka kad smo se upoznali jedne subotnje večeri na plesu. Od tada sam se uvijek nadala da će me zaprositi. Onda mi je, nedugo nakon našeg prvog susreta, rekao da nije pametno udavati se za njega, jer da mu njegova zauzetost i predanost radu za slobodu hrvatskoga naroda ne ostavlja mogućnost da stvara obitelj. Kad mi je to rekao, bila sam strašno pogođena, ali još odlučnija da se udam za njega i da mu se pridružim u radu za takav plemeniti cilj. Bila sam vrlo mlada, nošena idealom za opće dobro, kao što je to obično slučaj kod mladih ljudi, a onda mi se s Nikolom pružila prilika da i stvarno djelujem. Nisam imala pojma na kakve ćemo sve poteškoće nailaziti, kako težek, neizvjestan i nesiguran život ćemo imati. Ali nikad nisam požalila što sam se udala za Nikolu. Vrijedilo je živjeti život s njim. Naravno da bih se i sada, znajući sve ovo što je iza nas, udala za njega.

Kako vas je Hrvatska, vas i vašu obitelj, dočekala na početku devedesetih, kako se prema vama odnosi danas? Mogu li hrvatski ratnici uživati u zasluženim lovorikama? – Kad smo prvi put u jesen 1990. došli u Hrvatsku, na osnivački sabor HDP-a, naravno da su nas lijepo primili naši prijatelji i uži krug onih koji su organizirali okupljanja. Bilo je to kratko vrijeme, samo dva tjedna, ali iz sigurnosnih razloga druženje je bilo s vrlo ograničenim brojem ljudi. Nikakvih službenih dočeka i susreta nije bilo. Bila su to turobna i nesređena vremena, puna neizvjesnosti potaknute tzv. balvan revolucijom. Nismo ni očekivali nikakav doček od strane vlasti. Osim toga, Nikola je, kao predsjednik HDP-a, bio uglavnom doživljavan kao nepoželjna i posebno nezgodna osoba, zato što je otvoreno iznosio stajališta koja nisu bila po volji onima u vladajućoj strukturi. Nakratko smo otišli u Škotsku srediti osobne stvari, a u ljeto 1991., uoči početka rata, vratili smo se u Hrvatsku, kako bismo s narodom podijelili teret tih teških vremena. Nismo ni tada ni od koga iz vlasti službeno dočekani. Nikola to nije ni očekivao, jer mu je bilo poznato da su ključna mjesta u državnoj strukturi zadržali stari jugoslavenski kadrovi, među kojima i oni koji su nas u emigraciji proganjali i radili nam o glavi. Takvi hladni odnosi ostali su do danas. Kad me pitate “mogu li hrvatski ratnici uživati u zasluženim lovorikama”, moram reći da mi nije poznato da je igdje u svijetu odnos države prema svojim ratnicima tako licemjeran kao ovdje. Puno pompe i lažnih obećanja, a vrlo malo stvarne skrbi za one koji su za državu najviše zaslužni. Često se prisjećam riječi koje mi je Nikola još davno u raznim prigodama znao govoriti: “Ne očekuj nikakve zahvale ili priznanja od bilo koga za ono što radimo. Život boraca za slobodu obično je takav da su od mnogih prezirani dok borba traje, a kad završi i kad je cilj postignut, postanu suvišan teret za one koji su ih do tada prezirali i koji od postignutog cilja imaju najviše koristi.” Nažalost, pokazalo se da je on imao pravo, iako mu ja tada nisam željela povjerovati.

Razgovor sa Stanislavom Janovićem, autorom knjige Tito na Golom otoku

Nakladnička tvrtka P.I.P.-Pavičić objavila je prije nekoliko tjedana briljantnu knjigu pod nazivom Tito na golom otoku. Autor knjige je liječnik,porijeklom iz Boke kotorske, i političar Stanislav Janović, rođen u Tivtu 1931. godine. Riječ je o sjajnom biografskom zapisu koji ne bilježi samo činjenice vezane uz autora i njegov život, nego i cjelokupne društveno političke pojave vremenski vezane za vrijeme od početka Drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana, a posebno se osvrćući na prostor Boke kotorske, Jugoslavije i suvremene Republike Hrvatske.
Knjiga koja sigurno sociolozima, geopolitičarima i povjesničarima može dati činjenične odgovore na mnoga pitanja. Prije svega o tomu kakvim su sve pritiscima bili izloženi Hrvati Boke kotorske i zbog čega su iseljavali, zatim autor fantastično opisuje svu ideološku totalitarnost komunističkog režima naivno vjerujući da je moguće iznositi pluralistička mišljenja zbog čega je završio na Golom otoku. Doktor medicine Stanislav Janović, budući da je dugo živio i radio u Njemačkoj, kroz mnoge jednostavne priče opisuje koliko su iseljeni Hrvati čeznuli za svojom Domovinom, a posebno s kojim su se žarom uključili u stvaranje Republike Hrvatske i obranu od velikosrpske agresije.
Njegova supruga Amalija, ponosna Podravka, kleknula je 1991. pred tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Njemačke i zavapila:
“Gospodine Genscheru, molimo vas, pomozite nam, Hrvatska je inače izgubljena”, a ministar joj je odgovorio:
“Ne zvao se ja Hans Ditrich Genscher ako od danas za Hrvatsku nešto konkretno ne bude zaključeno, mi Nijemci ćemo sami priznati Hrvatsku.” Nakon toga je krenuo u diplomatsku ofenzivu za priznanje Hrvatske.
Izuzetno su zanimljive i priče i svjedočenja iz posljednjih dvadesetak godina u kojima Janović svjedoči o svojim političkim angažmanima kako u Njemačkoj tako i u Hrvatskoj, gdje je 1995. godine kao predstavnik dijaspore izabran u Hrvatski državni sabor.
Čitajući knjigu, teško se oteti dojmu da je ključni razlog pisanja ove knjige Janovićevo iskustvo s Golog otoka i iz Stare Gradiške. To je i nama bio razlog da razgovaramo s jednim od takozvanih malih hrvatskih ljudi čiji život najbolje potvrđuje da bez tih i takvih “malih hrvatskih ljudi” teško da bi utemeljitelj suvremene Republike Hrvatske Franjo Tuđman uspio u svojem projektu stvaranja Republike Hrvatske, kao što je i činjenica da bi ti “mali hrvatski ljudi” teško uspjeli da nisu imali mudrog i odlučnog utemeljitelja.

Gospodine Janoviću, kada vam se pojavila ideja da biste napisali ovu knjigu?
– Sama ideja u meni je dugo trajala. Želio sam biti svjedok vremena i jednog velikog zločina koji se odvijao dugi niz godina te sam smatrao da to treba zabilježiti u nadi da bi ovakva svjedočanstva mogla pomoći u sprječavanju ponovne pojave takvih totalitarnih zločina. Ova tema nije samo povijesna, ona ima dvostruko značenje za današnje hrvatsko društvo, zbog toga ja koji nisam povjesničar u profesionalnom smislu, imam potrebu tu temu aktualizirati zbog stabiliziranja političkih odnosa u hrvatskom društvu.

U kojem smislu mislite da je ta tema relevantna i potrebna za hrvatsko društvo?
– Mi danas imamo hrvatsku državu, što je za sve one koji u njoj žive dobra stvar, a za nas koji smo odgojeni u patriotskom duhu i dodatna sreća. Međutim u društvu postoje različiti problemi. Postoje obični dnevni, pa mjesečni, kako preživjeti od prvog do prvog u mjesecu, kako djeci omogućiti da idu u školu, kako djeci omogućiti da dobiju sve ono što današnje vrijeme zahtijeva, od traperica do mobitela. Postoje, međutim, i dugoročni problemi. Ali postoji i kolektivno pamćenje koje se prenosi naraštajima, a to čini koheziju društva i njegovu stabilnost. Ta kohezija u Hrvatskoj je teško oštećena.

Čime je ta kohezija, o kojoj govorite, oštećena?
– Oštećena je time što se politički događaji koji su se odigravali posljednjih desetljeća, a koji su formirali svijest naših ljudi, prezentiraju na jednostran način, u obliku jedne poluistine, a ona je kudikamo opasnija od neistine jer neistinu se puno lakše prepozna. Onda se dogodi da naivni i neinformirani tu poluistinu prihvate kao pravu istinu. Ja spadam u one pojedince koji po svojoj psihičkoj konstituciji više vole harmoniju a manje suprotstavljanje i sukobe. Svaki čovjek kao pojedinac predstavlja svijet za sebe, a ti pojedinci se opet udružuju po različitim kriterijima, što stvara grupe koje mogu doći u sukobe i na nacionalnoj to jest državnoj razini. Najgori oblik takvog sukoba je građanski rat, često s tragičnim posljedicama, vidljiv na primjeru Španjolske koja nije sudjelovala ni u prvom ni u drugom svjetskom ratu. Nastradala je daleko gore nego zemlje koje su bile okupirane kao npr. Danska, Češka, Poljska…

Želite li zapravo reći da bi težnja za punom istinom o posljednjih stotinjak godina života hrvatskog društva mogla produbiti društvene podjele do čak opasnih i neprihvatljivih granica?
– U Hrvatskoj se ideologija takozvanog poratnog antifašizma svodi na jednostrano prikazivanje činjenica, a to znači falsificiranje. Ta ideologija je sebi uzela monopol tako da isključivo njeni pripadnici su ovlašteni tumačiti to vrijeme. Oni ga tumače na način da su oni anđeli, a svi ostali vragovi ili nekakve ljudske nakaze. To je, naravno, nedopustivo u jednom demokratskom društvu koje teži živjeti u skladu kako pojedinaca tako i društvenih skupina. Zbog toga ja težim jednoj toleranciji u hrvatskom društvu, koja izbjegava grupna neprijateljstva i totalne podjele na “vaše” i “naše”. Ako jedna skupina u društvu pokušava uljepšavati jedno razdoblje naše povijesti u kojem je vladao jedan totalitarni sistem na temelju jedne totalitarne komunističke ideologije, suprotno svim činjenicama, a najgora od tih činjenica je bio “sistem Golog otoka” koji sam opisao u svojoj knjizi, tada nema nikakvog “antifašističkog deterdženta” koji to može oprati.

U knjizi opisujete niz događaja iz vremena komunističke diktature. Ipak, koji vam je ostao u najsnažnijem sjećanju?
– Ima ih doista koje sam opisao, a još više koje nisam. Jedan mi je po svojoj okrutnosti poseban. Svakako da je u čitavom mojem životu dolazak na Goli otok nešto što je posebno označilo moju osobnost. Kada sam došao na Goli otok naravno da nisam znao zbog čega on postoji, koji su zatvorenici u takvoj vrsti zatvora i još puno toga. Tamo sam upoznao posljedice tog “osuđeničkog samoupravljanja” gdje već “prevaspitani” osuđenici neizdrživim dugotrajnim metodama teroriziraju, prisiljavaju novopridošle zatvorenike da se i oni “prevaspitaju i revidiraju svoje političke stavove”. Kada sam susreo te “prevaspitane”, preodgojene, ljude koji su se ponašali kao nekakve marionete ili automati koji stalno optužuju sebe kao najgoreg zločinca, a one koji su ih uhitili stalno slave, osobito njihovog vođu Josipa Broza Tita, imao sam dojam da sam došao u ludnicu. Josip Broz Tito je stvorio Goli otok i on ne može nikome biti uzor, a najmanje hrvatskom narodu.

U knjizi citirate i svojeg kolegu s Golog otoka Đuru Bilića koji je također napisao knjigu o robijanju na Golom otoku i iznio jedan zanimljiv detalj. O čemu je riječ?
– Đuro Bilić je bio na Golom otoku u vrijeme dok je na Golom otoku bilo puno “informbiroovaca”. To su oni koji nisu znali za sukob Tita i Staljina pa i dalje vikali “živio Staljin” te su zbog toga završavali na Golom otoku. Jedan od takvih je bio i dr. Nikola Nikolić koji je zajedno s Bilićem robijao. Taj dr. Nikolić je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao komunist bio zatočen u Jasenovcu. Kada se na Golom otoku dobro upoznao s Bilićem, onda mu se povjerio kako je Jasenovac bio podnošljiviji od Golog otoka. To su sve svjedoci vremena i događanja. U tom smislu mogu spomenuti i Đilasa. Njega također citiram u knjizi, koji je napisao da sve policije takozvanog klasnog neprijatelja, znači sve nacističko-njemačke policije, sve fašističko-talijanske policije i sve ustaško-četničke snage nisu tako brutalno postupale prema komunistima kako su oni postupali prema sebi samima na Golom otoku, odnosno prema svojim dojučerašnjim drugovima.

Nakon dugog boravka u Njemačkoj i demokratskih promjena 1990. uključujete se u politiku. Kako je to bilo?
– Uključio sam se ja i za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. U Njemačkoj sam sa skupinom Hrvata osnovao društvo prijatelja Matice hrvatske čiji sam predsjednik bio do 1994. Naravno da je dolaskom povijesnih devedesetih godina bila eksplozija naših domoljubnih emocija i naše djelatnosti u Njemačkoj. Tada su gastarbajteri odjednom počeli organizirati i prosvjedovati tražeći aktivniju ulogu i Njemačke i Europske unije u priznanju Hrvatske i zaustavljanju velikosrpske agresije. Riječ je o ljudima koji su do tada mirno radili i živjeli u Njemačkoj, koje jugokonzulati nikada nisu mogli pridobiti za svoje aktivnosti. Sada ti brojni mirni ljudi odjednom mirno izlaze na ulicu i traže hrvatsku državu. Naravno da je to bila krupna politička stvar, jer je politička javnost Njemačke shvatila demokratske težnje hrvatskog naroda, i veliki dobitak za Domovinu. Još veći dobitak je da je ta organizirana hrvatska dijaspora neizmjerno puno pomogla Domovini kada joj je bilo najteže, bilo da je riječ o novcu, humanitarnoj pomoći, plaćanju liječenja ranjenih hrvatskih vojnika ili brojnim drugim aktivnostima.

Vi ste se i aktivno uključili u politiku, 1995. ste izabrani u Hrvatski državni sabor kao predstavnik dijaspore. Kako je to bilo?
– Znate, mi u dijaspori smo ovako razmišljali devedesetih godina: kada su predstavnici različitih političkih stranaka počeli posjećivati iseljeništvo, sve smo doživljavali kao naše. Zahtijevali smo jedinstvo koje je bilo nužno za stvaranje te naše države koju toliko žarko želimo. Naravno da smo željeli i danas želimo demokratsko društvo bez nasilja ili bilo kakvih anomalija koje nisu svojstvene demokracijama, ali tada je bilo nužno jedinstvo jer je Domovina bila izložena velikosrpskoj agresiji. Program i način koji je ponudio Franjo Tuđman bio je tako jasan, “odlučimo sami o svojoj Hrvatskoj”, da je bio s oduševljenjem prihvaćen od većine naših ljudi i svi ostali predstavnici političkih stranaka pali su u sjenu. Jedan od vodećih njemačkih političara mi je rekao da bez Tuđmanove energije i točno definiranog cilja Hrvati ne bi izborili samostalnu državu. Tuđman je kao državnik imao i veličinu da je nakon rata radi razvoja hrvatskog društva doista želio zaustaviti jaz između pobjednika i pobijeđenih. To je držao humanističkim ciljem i to mi se kod njega sviđalo. Nije dao nikoga progoniti bez jasnih razloga i to se poklapalo s mojim političkim stavovima.

Kakav je danas status Hrvatske unutar EU i općenito zapadnog kulturnog kruga?
– Ja bih naš položaj definirao s jednim umjerenim optimizmom. Mi smo kao pripadnici zapadnog kulturnog kruga članica Nato-pakta i to nam daje jednu vanjskopolitičku sigurnost koja je u hrvatskoj povijesti jedinstvena, do daljnjega. EU je, pak, dobra ideja čija realizacija šepa. Kada EU u potpunosti profunkcionira, vjerujem da će to biti dobro za sve pa i za nas, a ako ne profunkcionira, dijelit ćemo sudbinu ostalih članica. Bez obzira na EU važno je da se mi unutra stabiliziramo i kao takvi ekonomski se priključimo zemljama srednje Europe, Bavarskoj, Češkoj, Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj.

Hrvati su u svijetu izuzetno uspješni u bilo kojoj branši. Kada se vrate u Domovinu i žele uložiti svoj novac i znanje nastaju problemi i nakon godinu-dvije ponovo žele iz Hrvatske. Zašto je tako?
– Postoje stvari koje svako društvo mora optimalno riješiti da bi se počelo razvijati. Riječ je prije svega o državnoj upravi i sudstvu. Čovjek koji živi i radi desetljećima u uređenom sustavu, pozna svoja prava i obveze i u skladu s tim od države je kroz pravosuđe zaštićen. Ti ljudi kada dođu u Hrvatsku misle da je tako i ovdje, a, na žalost, nisu uzeli u obzir da je ovdje u pogledu uprave od 1918. nazočan Balkan, a od 1945 i komunistički sustav vrjednota. Hrvatska država u bliskoj budućnosti mora raditi na bržoj pravnoj zaštiti. Nemoguće je pravdu čekati deset godina, a očekivati poduzetne ljude koji su živjeli u standardima gdje se za istu pravnu stvar dobije pravomoćna presuda za godinu dana. Kada te dvije komponente, uprava i sudstvo, budu optimalno sređene, a to je zadatak politike i države, tada će tržišno privređivanje u Hrvatskoj procvjetati. No za taj poduhvat potrebna je cijela jedna nova generacija. Što se tiče hrvatskog iseljeništva, na umu treba imati jedan službeni podatak koji kaže da je samo tijekom 2012. godine od hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku putem doznaka došlo milijardu i 156 milijuna eura, a kada se tome dodaju investicije u nekretnine i slično onda je suma puno veća. Neka se nad ovom činjenicom zamisle svi oni koji s rezervom gledaju na ulogu hrvatskog iseljeništva.

Županja – Monografija “Dossier Boričevac” nije samo knjiga o selu kojeg više nema, nego i prilog razumijevanju suvremene Hrvatske, njezine povijesti u XX. stoljeću, pa i njezine budućnosti u zajednici europskih država, istaknuto je u Županji na predstavljanju zbornika “Dossier Boričevac” u Pastoralnom središtu bl. Alojzija Stepinca. Zahvaljujući Marku Paveliću, zbornik je predstavio pisac i nakladnik Josip Pavičić, uz potporu prof. Dubravka Tkalca, predsjednika Matice hrvatske u Županji.

– Boričevljani se nikada nisu vratili u svoj Boričevac. Kako stvari stoje, nikada i neće. Do devedesetih nisu smjeli, a poslije 1995. i nisu imali kamo se vratiti – istaknuo je, između ostalog, Josip Pavičić koji je u tridesetak minuta iznio niz zanimljivih i povijesnih događaja koje su s velikom pozornošću pratili Županjci čiji su preci podrijetlom iz toga mjesta.

– U Zborniku je i posebno obrađena činjenica da Boričevljani i dalje traže da im se vrate imanja – naglašeno je tijekom predstavljanja na kojemu je Pavičić rekao kako je to priča o sudbini Boričevca, sela koje je izbrisano s lica svijeta u ljeto 1941. godine, priča koja se nije uklapala u istinu poretka koji je selo izbrisao i priča je bila zabranjena.

– Nitko od Boričevljana nije u životu dobio imanja, već su svi stekli imanja. U socijalizmu ako je išta omogućeno, to je bilo školovanje i svi su se Boričevljani školovali. Najviše nas je u blizini velikih gradova, Bjelovara i Vinkovaca, no najviše potomaka Boričevljana je u Zagrebu – istaknuo je Pavičić.

Razgovor s Josipom Pavičićem, piscem i nakladnikom, i donedavnim redovitim kolumnistom Večernjeg lista

Od prvoga prosinca više ne možemo pratiti vaše kolumne u Večernjem listu. To iznenađuje, jer se radilo o vrlo čitanim tekstovima koji su uspješno najširoj javnosti približavali teme i iz kulture, a ne samo iz politike, gdje se do publike dolazi lakše. Istovremeno je prekinuta suradnja Večernjeg lista s još nekim poznatim kolumnistima, poput Tihomira Dujmovića, pa postoje brojne sumnje u političke motive ovih poteza. Možemo li iz prve ruke čuti vaš komentar?

– Iz prve vam ruke mogu reći samo ono što su meni rekli direktori Večernjaka, a rekli su mi da je redakcija zbog štednje prisiljena na “bolne rezove”. Iz iskustva znam da u novinama ništa nije onako kao što izgleda, no o nekim mogućim skrivenim motivima ništa ne znam. Ali, nema sumnje da će moj odlazak na nekim stranama izazvati pravo olakšanje. Zapravo, ako ćemo iskreno, stalno sam bio u čudu kako ta moja suradnja s Večernjakom dugo traje! Kad sam na kraju 2005. prihvatio ponudu o kolumni, nisam vjerovao da ću pisati sedam godina. Ali, potrajalo je. U Večernjaku sam, eto, radio dva puta po sedam godina: od 1968. do 1975. i od 2005. do 2012. I jedna zanimljivost. Dok sam u prvih sedam godina praktički stalno visio u redakciji, samo što u njoj nisam i spavao, u drugih sedam godina u redakciji nisam bio ni jedan jedini put!

Mnogi smatraju da je hrvatsko novinarstvo u ozbiljnoj krizi. Činjenica je kako su pojedine tiskovine ukinule kulturnu rubriku, teme iz svijeta i vanjske politike potisnute su na margine, a unutarnjoj politici pristupa se isticanjem žutila. Radi li se o problemu isključivo vezanom za novinarsku profesiju ili je to odraz ukupnog stanja u kojem se sve ravna podmetanjima i aferama?

– Sa slobodom su u novinarstvo grunuli i naši loši karakteri, taštine, politički obračuni, nemilosrdna borba za moć, rat za blago. Iz novina i drugih medija cijedi se gnoj zatrovanih društvenih rana. Čovjek slabijih živaca to teško podnosi i pati od osjećaja da je sve oko njega crno kao crno nebo pred oluju. Pa ipak, da mi tko ponudi povratak u ono što smo imali u Jugoslaviji, odmah bih dragome Bogu napisao molbu da me uzme k sebi. Radije ću 24 sata dnevno gledati Šprajca, nego se na samo jednu minutu vratiti u redakciju koja ne smije ni prdnuti bez odobrenja SUBNOR-a. Problem je naših medija, i društva uopće, u nepostojanju sustava vrijednosti i ljudske, građanske i nacionalne samosvijesti. Tko smo, što hoćemo, kamo idemo, na što se oslanjamo, kako pobijediti slabosti, u čemu je naša snaga? Zašto bi većina medija morala izgledati kao da ih uređuje svjetina? Zašto smo dopustili da se izmišljotina o tome da publika uživa samo i jedino u medijskoj kaljuži pretvori u neupitnu istinu? Zašto odlučno ne stanemo u zaštitu pristojnog, uljuđenog svijeta? Zar taj svijet možda ne kupuje novine i ne plaća tv-pretplatu? U jednu riječ, usprotivimo se! Prestanimo čekati, jer čekanje nas je i dovelo u ovaj hrvatski ćoravi sokak. Pogasimo televizore u pola osam i razmislimo što bi se moglo učiniti. To jest, što bismo mi mogli učiniti. Koga da prvog opalimo po labrnji?

Pokušaji primitivizacije hrvatske javne scene traju praktički od osamostaljenja. Zanimljivo kako su novine koje su u tome prednjačile, poput Slobodnog tjednika još devedesetih, ili kasnije Feral Tribunea, ili na sofisticiraniji način Nacionala, u međuvremenu propale. No, današnje naslovnice dnevnih novina kao da nastavljaju istim smjerom, pristupajući hrvatskoj javnosti kao prema teškom narkomanu kome se stalno mora povećavati doza skandala i histerije. Kamo to vodi?

– Vodi vam to, dragi kolega Osore, u bezvoljnost, bespomoćnost i predaju. Kako drugačije da se čovjek osjeća, kad sve oko njega vonja kao zaštopana kanalizacija. Nije problem u skandalima i histeriji. Problem je u nepodnošljivom moralnom relativizmu, u skandaloznoj i histeričnoj potrebi da se razore sva uporišta, a najprije ona koja je uspostavila hrvatska neovisnot. Svatko može misliti, raditi, pisati i objavljivati što hoće, ali je krajnje zabrinjavajuće kad, recimo, građanin koji drugog građanina, samo zbog toga što ne misli kao on, javno naziva kretenom i ništarijom uživa vrhunski status u velikim novinama i uglednom novinskom koncernu. Polusvijet se može svuda progurati, pa i u najuglednije društvene lože, ali se pristojan svijet s tim nikad ne bi smio pomiriti. Gospodin Jurica Pavičić može pisati da je naš književni bard Slobodan Novak protuha, ali ne može to činiti u ozbiljnom, cijenjenom, porezno povlaštenom naciolnom dnevniku kakvim bi htio biti Jutarnji list. Ako on to ipak može, a vidjeli smo da može, onda nešto nije u redu ili s tim dnevnikom ili s društvom u kojem taj dnevnik izlazi, to jest s nama. Što znači da nam preostaje ili da se pomirimo s tim da smo isti kao taj neobuzdani verbalni nasilnik ili da se pobunimo!

Kako?

– Za početak tako da zatvorimo novčanike i prestanemo kupovati i čitati novine koje su otvorene za fukaru. A onda da od svojih zastupnika u Saboru zahtijevamo da se medijima koji krše najelementarnija moralna pravila ukine povlaštena stopa PDV-a od 10% i uvede opća od 25%. Znam, naravno, da je to što govorim naivno. Ali, naivno je bilo i očekivati da će svemoćni Ceausescu biti srušen na mitingu, a ipak je srušen na mitingu. Naivno je bilo očekivati da će Titov general stvoriti neovisnu hrvatsku državu, a ipak se to dogodilo. Ergo, budimo naivni i tražimo nemoguće!

U svojoj zadnjoj kolumni objavljenoj u Večernjem listu bavili ste se Maticom hrvatskom. U njezinom radu sudjeluju brojni ugledni pojedinci djelujući na raznim područjima, a posebno se ističe njezina izdavačka djelatnost. Što je dobroga, a što lošega u Matici?

Član sam Matice hrvatske od 1970. godine i ako mi je do ikoje hrvatske ustanove stalo, onda je to na prvome mjestu Matica. Stoga teško podnosim ovo što se posljednjih nekoliko godina događa u Matici, a što je kulminiralo jesenas teškom optužbom protiv trenutnog vodstva Matice za kriminal. Nisam sud i nikoga niti mogu niti želim osuđivati, ali kao stari “matičar” imam pravo tražiti da se osnovane sumnje donedavnog poslovnog tajnika Matice dr. Augusta Turine, i u Matici i na odgovarajućim sudbenim tijelima, ozbiljno razmotre i donesu odluke. Ako je do raščišćavanja stanja stalo i trenutnom Matičinu vodstvu, logično bi bilo da se dvojica najodgovornijih ljudi, predsjednik i glavni tajnik, koje Turina izravno optužuje, povuku sa svojih položaja i tako pridonesu raščišćavanju, osobito ako se smatraju nedužnima. A ako se pokaže da nisu krivi, neka se vrate na svoje funkcije. Ja ću im se prvi ispričati za sumnje koje je u meni probudila Turinina optužba. Svjestan sam da nisam odgovorio na vaše pitanje, ali mislim da je u trenutku kad je Matičino vodstvo pod sumnjom za kriminal nekako neprilično govoriti o Matičnim dobrim i lošim stranama. Mnogo je toga u Matici dobro, no da bi to dobro došlo do izražaja, najprije se valja obračunati s onim što je u njoj loše, a o tome je upravo riječ.

Kad smo kod Matice, početkom prosinca u nazočnosti generala Gotovine i Markača predstavljen je novi broj Vijenca s istaknutom temom “Slom specijalnog rata protiv Hrvatske”. Ipak, to ne mijenja dojam kako se Matica prije oslobađajuće presude nije u javnosti ničim posebno isticala u borbi protiv konstrukcija Haaškog tužiteljstva i haaške mreže u Hrvatskoj. Slično vrijedi i za još neke hrvatske kulturne institucije. U čemu je problem, i zbog čega se, općenito, hrvatske intelektualne elite toliko slabo čuju kad su ključni nacionalni interesu u pitanju?

– Elite će se glasnije čuti tek kad nevolja pokuca i na njihova vrata. Dok su drugi po zatvorima i dok drugi čuče na burzi rada, one se neće pokrenuti. Tek kad im voda dođe do grla, možda se probude. Kao onaj pospanac u studenstkom domu za vrijeme poplave u Zagrebu 1964. Voda je navrla u prizemlje i svi koji su tu stanovali već su pobjegli na više katove. Pospanac se probudio tek kad mu je Sava ušla u sobu. Skočio je, otvorio prozor i iz sveg se grla počeo derati: Kolege, spašavajte se, poplava! Kolege, poplava! Jedva smo ga uspjeli spasiti. Tako vam je i s hrvatskim elitama. Dok su generali sjedili u Haagu, a nad Hrvatsku se nadvio oblak “zločinačkog pothvata”, naveliko se šutjelo. Čim je čiča Meron objavio da na Hrvatima nema krivice, mnogi zagalamiše: Živjeli generali! Živjela Hrvatska! Valjda ćemo i njih uspjeti spasiti. Bitno je da nisu krali.

Ako oko nečega danas postoji u Hrvatskoj konsensus, makar mu se pristupalo s različitim motivima, onda je to oko važnosti odluke Haaškog suda kojim je odbačena konstrukcija o “zajedničkom zločinačkom pothvatu”. Po čemu sve ona može biti preokret i kako komentirate prve reakcije?

– Riječ je o epohalnom preokretu, no ne treba smetnuti s uma da je sličnih preokreta u našoj novijoj povijesti bilo nekoliko i da smo ih gotovo sve uspjeli prokockati. Što smo učinili s neovisnom hrvatskom državom? Nismo bili daleko od raspleta da nam država bude ovisna o svemu i svakome, a neovisna samo o volji hrvatskog naroda zbog kojeg postoji. Bili smo na korak od zabrane proslave Oluje i od definitivnog pretvaranja Tuđmana u ratnog zločinca. Bojim se da ne nastavimo po starom i da g/Gotovinu opet ne pretvorimo u vjeresiju! U svemu je tome vrlo sretna okolnost što je Gotovina mudriji od hrvatske politike.

Milanovićevu Vladu nema vjerojatno smisla puno komentirati, jer se toliko nesposobnosti već dugo nije vidjelo na okupu. Ono što dodatno zabrinjava je stanje u oporbi. Ona i u ovakvim alarmantnim uvjetima praktički ništa nije učinila ili novo ponudila. Jesmo li u ovoj dijagnozi nešto previdjeli?

– Jeste, previdjeli ste g/Gotovinu iz prethodnog pitanja.

U Hrvatskoj postoji velik raskorak između onoga što nude trenutne upravljačke strukture i onoga što bi narod zaista želio. Radišnost, naobrazba, motiviranost, sve su to odlike koje je lako naći u našem narodu, no kao da nema mehanizma da te vrijednosti isplivaju na površinu i zamijene trenutni korupcionaški i klijentistički model vladanja. Vidite li tu neko skoro rješenje?

– Vidim. Vidim Vas, gospodine Barišiću, i Vašu generaciju, i druge orne generacije, sposobne ljude zainteresirane za dobar život u dobroj zemlji Hrvatskoj. Vi ste rješenje, samo ni od koga ništa ne očekujte. Ništa neće biti učinjeno ako to ne učiniti sami. Uđite u političke stranke, a kad treba, izađite na ulice. Nemate što izgubiti, osim okova vlastitog oportuniteta, a dobit ćete cijeli ovaj mali hrvatski svijet. Naravno, dobit ćete i po glavi, ali bez toga nikad nije išlo, pa ne ide ni danas.

Obiteljskim podrijetlom ste iz Boričevca, mjesta koje je u 2. svjetskom ratu doživjelo posebno tragičnu sudbinu. Nedavno je javnosti predstavljena i knjiga, kojoj ste urednik i izdavač, Dossier Boričevac. Možete li nam reći nešto više o ovom projektu i o motivima zbog kojih ste prišli njegovoj realizaciji?

– Moja je knjiga vrlo razgranata priča o životu sela koje je nestalo dva puta, u divljem naletu “ustanika” s crvenim zvijezdama i kokardama na kapama 1941. i u naletu inženjera istine iz spomenutog SUBNOR-a, s istim oznakama na kapama, nakon 1945. Boričevac je vrlo teško fizički obnoviti, ali je još teže stati na kraj lažima o njegovoj sudbini. Dossier Boričevac bi htio reći što se s rodnim selom mojih roditelja i djedova uistinu dogodilo. I sad kad je to rečeno, očekivalo bi se da će tkogod na istinu o Boričevcu i Hrvatskoj 1941. reagirati, ako ne drugi, onda oni koji se s tom istinom ne slažu. No, reakcija nema. I dalje se čuvaju stare slatke subnorovske laži, premda SUBNOR-a navodno već odavno nema. O knjizi se pisalo po portalima, oglasili su se i neki mali listovi, ali središnji državni mediji šute. Ugodna je iznimka samo Novi list iz Rijeke. Svi se drugi prave Englezi. Bi li bilo drugačije da su zatiratelji Boričevca završili u nekom Haagu, gdje su, da na ovom svijetu ima imalo pravde, morali završiti?

Vaša je izdavačka kuća Naklada Pavičić godinama vrlo aktivna. Možete li nam, za kraj ovoga razgovora, preporučiti neke od novih naslova i otkriti neke od svojih planova za budućnost?

– Jedan sam vam naslov već preporučio, a od knjiga koje su pred izlaskom preporučujem uzbudljive memoare nekadašnjeg Titova uznika Stanislava Janovića Tito na Golom otoku.

Razgovor s Josipom Pavičićem, autorom knjige Dossier Boričevac o ličkom selu-simbolu

Na zadnjem hodočašću održanom povodom blagdana Male Gospe Boričevljani su u mjesnoj crkvi svjedočili promociji knjige Dossier Boričevac. Knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujući skupini autora na čijem je čelu ugledni izdavač, novinar i publicist Josip Pavičić, ujedno i urednik knjige. Rođen je u Bjelovaru 1944. godine, kamo su iz Boričevca prognani njegovi roditelji. Završio je studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao i dvogodišnju novinarsku školu u Zagrebu. Kao novinar, kazališni i književni kritičar i jezični kroničar radio uStudentskom listu, Večernjem listu, Vjesniku u srijedu i Vjesniku. Bio je lektor hrvatskog jezika na Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu, a od 1994. do 1997. radio kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. Godine 2005. vratio se na stranice Večernjeg listakao autor tjedne kolumne. O zadnjoj knjizi Naklade Pavičić progovara s podosta emocija, tipično “boričevljanski”.

Koja je osnovna poruka knjige Dossier Boričevac?
– Selo se može zapaliti, seljane se može pobiti ili protjerati, ali se istina o tome tko je selo zapalio, a seljane pobio ili protjerao, ne može ni zapaliti, ni zadaviti, ni zauvijek protjerati. Ona će prije ili poslije odnekud izbiti, iz kamena ili iz knjige, svejedno je. Tako je bilo i s istinom o Boričevcu, koja je pedeset i više godina bila zarobljena mitovima o tobože antifašističkom ustanku u Srbu 27. 7. 1941. Sad je, evo, izbila i prostrla se na sedam stotina stranica, pa svatko tko želi može vidjeti kako se u Boričevcu živjelo prije egzodusa, kako su i zašto komunisti, četnici i Srbi zatrli selo i što se s Boričevcem i Boričevljanima događalo u progonstvu.

Jesmo li na određeni način još uvijek žrtve iskrivljene povijesti?
– Gotovo sve što je od 1945. do početka devedesetih u Jugoslaviji i Hrvatskoj publicirano o hrvatskoj nacionalnoj povijesti zasniva se na lažima. A laž svih laži jest laž o tome da je svaka misao o neovisnoj hrvatskoj državi zlo, a svaka misao o jugoslavenskom zajedništvu dobro. Ne kažem da su naši povjesničari svjesno pisali laži, premda je bilo i takvih, i da u Jugoslaviji nisu objavljena i vrijedna historiografska djela. No, vladajuća je ideologija u svemu imala svoje prste i sve, kako kažete, iskrivljavala. Sve što bi imalo zamirisalo na antijugoslavenstvo ili antikominizam, bez obzira na povijesno razdoblje u kojem se javilo, bilo bi prešućeno ili prikazano kao strašilo. Cijeli bi taj truli ćup jugoslavenske historiografije bilo najzdravije razbiti u tisuće komadića, da ga ni vrag više ne može sastaviti.

Pa ipak se svake godine u Srbu slavi tzv. Dan ustanka. Kako tumačite tu činjenicu?
– Iskrivljenom poviješću iz vašeg prethodnog pitanja. Protiv koga su se u ljeto 41., zajedno s talijanskim okupatorima, digli komunist Gojko Polovina, četnik Mane Rokvić i jugoslavenski časnik Boško Rašeta? Protiv Talijana? Ne, oni su im bili saveznici. Protiv ustaša? Ne, protiv njih nisu poduzeli ni jednu akciju. Protiv domobrana? Ne, i od njih su uglavnom bježali. Oni su se ponajprije ustali protiv nenaoružanih hrvatskih građana, katolika i muslimana, i sve ih protjerali iz njihovih sela, a oko tisuću pobili. To je njihov ustanak i to se slavi u Srbu. Totalno shizofreno. Donekle to vide i sami organizatori proslave, pa se sve više zaklanjaju iza srpskih žrtava. Žrtava je bilo, no u kakvoj je relaciji s njima poluslijepi starac iz Boričevca kojega su ustanici zapalili zajedno s njegovim štagljem? Slavi li se u Srbu i njegova smrt? Slavi. Ako se ne slavi, neka sudionici proslave napokon kažu tko je i zašto pobio i protjerao Boričevljane te tko im je nakon 1945. zabranio povratak. Neka kažu tko je, kako i zašto pobio oko tisuću Vakufljana i drugih muslimana iz bosanskog Pounja, a sve ostale protjerao iz njihovih kuća. Dok ne kažu, na njihovu se proslavu može gledati samo kao na antihrvatsku i antimuslimansku provokaciju.

Imate li informacije o Dabinoj jami kod Brotnje gdje su pobijeni Ivezići?
– Ustanici komunisti, četnici i Srbi pobili su na samom početku ustanka, u Brotnji u općini Srb, 37 Ivezića i zarobili jednu Pavičićku, koju su također poslije ubili, i pobacali ih u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela, dok im je djed Luka Ivezić morao svirati na guslama. Što smo o tome moji suradnici i ja mogli doznati, stavili smo u Dossier Boričevac. To naravno nije sve, ali je više nego dovoljno da se shvati dubina tragedije i vidi što se u jugoslavenskoj historiografiji prikazivalo kao početak slavne narodnooslobodilačke borbe.

Rješenja o problemima Boričevljana obećavali su mnogi, ali ih nitko do danas nije proveo u djelo. Je li Boričevac “vrući krumpir” kao paradigma komunističkog bezvlašća i latentne velikosrpske ideje?
– Nisu baš za sve krivi Srbi. Boričevac je već 17 godina u hrvatskim rukama, a od povratka imovine ili obeštećenja prognanih nema ništa. Da država to želi riješiti, riješila bi. Ali neće. Da hoće, osnovala bi u nekom od svojih ministarstava mali ured koji bi se samo time bavio. Dovoljno je da se na početku do kraja riješi nekoliko slučajeva, pa da onda oni budu ogledni primjeri za sve ostale. Nedavno je u Zagrebu bio Rafi Eitan iz Izraela, gospodin od 86 godina. On je predsjednik nacionalnog vijeća za restituciju židovske imovine, a s našom je Vladom pregovarao o tome da se svakom Židovu kojemu je u Hrvatskoj oduzeta imovina omogući da na što jednostavniji način, bez ikakvih posrednika i suvišnog administriranja, dođe do svoje imovine, odnosno do imovine svojih predaka. Eto modela prema kojem bi naše vlasti mogle udovoljiti i molbama Boričevljana. Ako žele. A ako im nešto nije jasno, neka pitaju g. Eitana.

Boričevac (IKA) – Na blagdan Male Gospe u Boričevcu, naselju simbolu patnje Hrvata s početka Drugog svjetskog rata, održano je predstavljanje knjige pisca i nakladnika Josipa Pavičića Dossier Boričevac. Na okupljanju brojnih članova Udruge Ličana župe Boričevac iz cijele Hrvatske kao i malobrojnih preostalih župljana pod geslom “Oni imaju pravo na sjećanje – mi nemamo pravo na zaborav”, o knjizi su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pedagoginja i spisateljica prof. Ana Došen, povjesničar prof. dr. sc. Željko Holjevac, književnik akademik Dubravko Jelčić, predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac Jadranka Matašin, političar i pisac dr. sc. Zdravko Tomac te urednik i nakladnik Josip Pavičić koji je moderirao predstavljanje.

Uvodničar predstavljanja gospićko-senjski biskup Mile Bogović je govorio o nazivu knjige istaknuvši da bi neupućeni mogli reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva u nekim ljudima koji su radili za Udbu, pratila ga i bilježili podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi, a jedno je bilo Boričevac, s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu, jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcem te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz zemljopisnih karata, zaključio je biskup Bogović.

Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju 1941. godine, odnosno “ustanka u Srbu”. Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata, a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija, to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni, a kasnije je bilo korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.

Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige, kao i akademiki Dubravko jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom. Jadranka Matašin iz ULŽB je poželjela da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete, a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira.

Zdravko Tomac je poručio da tu knjigu treba čitati u školama, jer kako je Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu, tako je i Boričevac simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, u knjizi je ispričana istina o Boričevcu, a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljanima.

U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD-a Plješivica iz Zagreba i klapa Komin.

Otvoren je Dossier Boričevac. Ili možda zatvoren? Bilo kako bilo, knjiga pred nama autora Josipa Pavičića ispunjena je poviješću, sudbinama, uništenim ljudskim životima i ognjištima, paljevinama, poniženjima, zgaženim ljudskim dostojanstvom. Mrtve izgubljene duše, kako ih narod u pričama spominje, mogu i dalje godinama i godinama prekapti i tražiti istinu i pravdu za Boričevac i Boričevljane. Ova knjiga nudi svjedočanstva.

Isto to je i slučaj s Krnjeušom s one druge strane Une, danas kao i nekad u drugoj državi.

A bili su vezani i rodbinski i sudbinski. Boričevljani i Krnjeušani. Dvije sestrinske katoličke crkve i dvije župe, obje su bile okrenute molitvom, nadom i vjerom k Blaženoj Djevici Mariji. Pučki rečeno, bile su to Velika i Mala Gospa. Gospojina.

Kako li je samo rodbina s jedne i s druge strane s radošću iščekivala i 15. kolovoza blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije, kao i onaj 8. rujna blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije. Bila su to dva njihova najveća blagdana. A zajednička, što nije bio ni Božić ni Uskrs.

Bila sam djevojčica od kakvih 4-5 godina kada sam prvi put došla u Kliško Poljice babi Ani, udanoj za dida Danu Hodaka. I onda mi se prvi put stvorila predodžba o boričevačkoj crkvi kuda smo prošli. Kao o golemu kamenom bedemu. Neslomljivom.

U crkvi tamjan, skrušenost i molitva. Izvan crkve kolo, veselje i onda sjedanje za zajednički blagdanski stol. Sve su brige svakodnevice odgođene. Nije im bilo mjesta ni na Veliku, ni na Malu Gospu u katoličkim domovima.

I zar je morala doći kobna 1941. godina i unijeti dah smrti, dima i paljevine u obje crkve? Najvećeg zla u tolike domove?

Nakon pobrojenih 232 pogubljena Krnjeušana rodbina s bosanske strane Une mogla je poći potražiti i pribrojiti im i one stradalnike s druge strane Une. I gdje ih naći? U Uni, u jamama.

I sama sam bila jedna od tih koji su to mogli tražiti. I to ništa manje nego tri obitelji mojih ujaka iz tri doma u Kliškom Poljicu. Najstarija Manda, majka dviju pogubljenih ujna, sa svojih 80 godina, i najmlađe još neimenovano tek rođeno dijete od sedam dana, završili su u Uni.

A u Kulen Vakufu na Buku osluškivao je bučanje Une u svom mlinu moj nepokretni praujak, Jace Markovinović, rođeni brat babe mi Ane. I njega, nepokretnog starca, bacili su u zapjenjeni vir Buka.

Zar su oni bili zločinci koje je trebalo kazniti?

Zato čestitam mom rođaku Josipu. Ponosim se našim srodstvom. Napisao je monumentalni spomenik Boričevcu, a time i Lici i stradalim Hrvatima, ma gdje da su živjeli i završili.

Dossier Boričevac zbirka je raznorodnih povijesnih i književnih priloga o sudbini jednoga malog sela u Ličkom Pounju na gotovo 700 stranica. Središnja je tema prošlost Boričevca, njegovo uništenje u Drugom svjetskom ratu i život njegovih stanovnika poslije toga u progonstvu. Pet je temeljnih poglavlja u knjizi koju je uredio Josip Pavičić: U prošlosti, U selu, U vatri, U progonstvu, U obrani istine.

Prvo poglavlje govori ukratko o prošlosti ozemlja kojemu pripada Boričevac, a potječe pretežno iz pera autora koji su ranije pisali o tome. Ličko Pounje je posljednje oslobođeno od Turaka Osmanlija i tek je Svištovskim mirom 1791. vraćeno Hrvatskoj, tada u sklopu Habsburške Monarhije. A 1866. npr. Vinko Sabljar piše da selo Boričevac u Ličkoj pukovniji Hrvatsko-slavonske Vojne krajine ima 51 kuću i 708 stanovnika, od kojih je 664 katolika, te dodaje: „Ovdje je carinara mala II. reda nazvana Modragreda, i na turskoj medji kontumacija i raštela Lisičjak.“ (Miestopisni riečnik, 1866.)

Drugo poglavlje portretira svakodnevni život u Boričevcu, tipičnom selu na hrvatskoj periferiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Život je bio težak, jeo se raženi i kukuruzni kruh, išlo se u nadničare, ali je selo imalo nižu obospolnu pučku školu, a stanovništvo je njegovalo stare običaje i snalazilo se onako kako je najbolje znalo i umjelo.

Treće poglavlje govori o ustanku u Srbu 1941. i uništenju Boričevca i to je središnje i težišno poglavlje u ovoj knjizi. Ovdje treba odmah jasno reći da je politika nacionalne i rasne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potaknula i ubrzala izbijanje ustanka u Srbu. Ustaško nasilje u Suvaji, Osredcima i Bubnju ne može se ničim opravdati i Boričevljani su to osuđivali. Pritom ne treba izgubiti iz vida da je ustanak imao ishodište i pozadinu u hrvatsko-srpskim odnosima u prvoj Jugoslaviji, zajednici zaraćenih strana iz Prvoga svjetskog rata. Hrvati su do 1918. u svakoj državnoj zajednici obično zadržavali državno-pravnu autonomiju izraženu preko Hrvatskog sabora. U prvoj Jugoslaviji poslije 1918. prvi put toga nije bilo, a Hrvatska se našla u položaju „šizmatičke kolonije“ (kako se u jednome svom tekstu doslovno izrazio hrvatski književnik Miroslav Krleža). A baš je tada bila nastupila završna etapa u stoljetnom razvoju hrvatskoga naroda kao moderne europske nacije i to u širokome luku od elitnog preporoditeljskog kruga oko Ljudevita Gaja 1830/40-ih do masovnoga seljačkog pokreta pod vodstvom pučkog tribuna Stjepana Radića 1920-ih godina. Prva Jugoslavija nastala je kao rezultat jedne ideje o ravnopravnoj zajednici, ali i geopolitičke nužde nakon raspada Austro-Ugarske i bila je „cijena za izbjegnutu parcelaciju“ (Nikša Stančić), odnosno izglednu podjelu hrvatskih zemalja između Austrije, Mađarske, Italije i Srbije nakon Prvoga svjetskog rata. No, u prvoj Jugoslaviji je hrvatski narod ubrzo sveden na razinu „plemena“ s tendencijom njegova potpunog utapanja u integralnom jugoslavenstvu. Istodobno je vladajuća srpska elita prvu Jugoslaviju doživljavala kao proširenu Srbiju u kojoj su Srbi imali prednost u svemu. Stoga je 1918. ključna godina: srednjoeuropski je predznak u hrvatskome slučaju zamijenjen balkanskim koji je 1945. zadržan i samo ispunjen novim ideološkim sadržajem.

Neriješeno nacionalno pitanje i nagomilane međuetničke suprotnosti između dva svjetska rata urodile su u prvoj Jugoslaviji senjskim, sibinjskim i drugim žrtvama te bujanjem graničnih stavova koje nije mogao ublažiti ni zakašnjeli sporazum o Banovini Hrvatskoj uoči rata. Slomom prve Jugoslavije i uspostavom NDH došlo je do nagle promjene položaja Srba iz privilegirane u obespravljenu zajednicu. Te ratne 1941. okolnosti su se toliko radikalizirale da bi se srpska pobuna u Hrvatskoj vjerojatno dogodila i da nije bilo represivnih mjera ustaških vlasti. I to naročito u siromašnoj i izoliranoj Lici u kojoj stoljećima nije nedostajalo jedino „zdravog zraka i vrlo oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike“, kako se još davne 1777. izrazio Ivan Dominik Vukasović, senjski (i zagrebački) kanonik i župnik u Otočcu. Nakon što je pokrenut antifašistički ustanak u okolici Siska, u Srbu se dogodila srpska pobuna, a svemu se pridružio i četnički teror u Hrvatskoj i Bosni. Razlike između partizana i četnika u početku nisu bile posvuda jasno vidljive, a do otvorenog sukoba među njima doći će tek prema kraju 1941., nakon propalog sastanka Tita i Mihailovića. Ne čudi stoga da se u povijesnim izvorima koji su tijekom 1941. nastali djelovanjem vlasti NDH često govori o „četničko-komunističkim“ akcijama. I u Srbu je bilo komunista i četnika, ali je tamošnja pobuna od 27. srpnja 1941. u drugoj Jugoslaviji obilježavana svake godine kao Dan ustanka naroda Hrvatske, iako je njezin antifašistički karakter problematičan. Naime, već su partizanski autori poput Đoke Jovanića i Gojka Polovine pisali o tome kako je ustanak u Srbu imao slabosti i da su u njemu bili jaki četnički elementi. Usporedbe radi, u Sisačkom odredu mjesec dana ranije nije bilo četnika ni pročetničkih elemenata koje u Srbu spominju i Jovanić i Polovina. Uza sve to ova knjiga govori i o ulozi Talijana u pobuni, što ni dosad nije bilo nepoznato, ali i o tome kako su se i ustaše stjecajem okolnosti našli u situaciji da pomažu pokret otpora u hrani i oružju, što je dosad bilo manje poznato. Pobuna nije bila spontana, nego pripremljena, a kontakti pobunjenika s fašistima Talijanima uspostavljeni su prije nego što su se oni digli na oružje. A kad su se digli na oružje, ustanici su u osvetničkom gnjevu istrijebili Iveziće u Brotnji i zatrli Krnjeušu, a Boričevljani su preko Kulen Vakufa 31. srpnja i sljedećih dana 1941. napustili svoje selo koje je završilo u plamenu. Ustaška je država ubrzo pokušala i vojno intervenirati, ali bez uspjeha, nakon čega su Talijani iskoristili situaciju i na neko vrijeme stavili Ličko Pounje pod svoj nadzor. „Izgorija Beograd, a, bome, za tri miseca i Boričevac“, prisjetila se ratne drame slikovito jedna Boričevljanka.

Četvrto poglavlje govori o prognanim Boričevljanima u Bjelovaru i drugim sredinama u kojima su pronašli utočište. Poslije rata Boričevljani su pisali Vladi Narodne Republike Hrvatske u Zagreb i Titu u Beograd, ali su ipak za čitavo vrijeme druge Jugoslavije ostali na novim adresama u progonstvu, a Boričevac je oživio tek poslije „Oluje“ u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Time je ujedno prošlo „vrijeme kada je bilo korisno tajiti da si iz Boričevca“, kako je prije nekog vremena kazao biskup Mile Bogović. Peto poglavlje u knjizi najmanje pomaže utvrđivanju činjenica, ali zato ponešto govori o načinu na koji se o ovoj temi raspravlja posljednjih godina. A posljednjih je godina vrlo čest paušalni medijski senzacionalizam umjesto otvorene znanstvene rasprave koja bi nam itekako bila potrebna.

I na kraju, knjiga koja je pred nama sastavljena je od priloga različite vrste u rasponu od znanosti do publicistike i različitog stupnja kvalitete te će u nekom segmentu možda izazvati i pokoju novu polemičku reakciju. No, dobar je dio priloga u njoj opremljen argumentacijom koja potiče na razmišljanje i nijansiraniji dijalog u vremenima koja dolaze. Napokon, kao prvi ukoričeni zapis o životu i stradanju Boričevca i njegovih žitelja uopće, a to u ovom trenutku možda i najvažnije, knjiga je dobrodošla, napose danas kada se toliko nastojimo približiti što slojevitijoj slici o našoj prošlosti takvoj kakva je već bila.

Poštovane gospođe i gospodo,

Srdačno vas pozdravljam i ispričavam se što ne mogu osobno prisustvovati predstavljanju ove sjajne knjige Josipa Pavičića i suradnika.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam dobio priliku sudjelovati na ovoj velikoj svečanosti predstavljanja knjige koja ima povijesno značenje za utvrđivanje ne samo istine o Boričevcu, nego i o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda. Kao što je u uvodu sjajno opisano, postoje četiri Boričevca. Onaj pravi Boričevac ’41. godine četnici i zločinci su sravnili sa zemljom, a svi koje nisu ubili su istjerani i prognani. Nakon završetka II. svjetskog rata tragedija Boričevca se nastavlja, jer Vladimir Bakarić u dodvoravanju srbočetničkoj politici zabranjuje povratak Boričevljana, čak i onima koji su bili u partizanima. Od 1991. do 1995. Boričevac je ponovno okupiran od četnika. Imovina nikad nije vraćena a dugo je bilo opasno uopće spominjati Boričevac.

Zato je Boričevac živio samo u sjećanjima prognanika i njihovih potomaka. Tek nakon Oluje i oslobođenja i rušenja „Republike Srpske Krajine” Boričevljani počinju novu borbu za Boričevac i istinu. Dakle, Boričevac je živio u sjećanjima, on je postao mit i simbol tragedije hrvatskog naroda i borbe za istinu i pravdu.

Kako je prošlo već više od 70 godina od uništenja Boričevca, oni koji su preživjeli tragediju polako odlaze. Eto, stjecajem okolnosti, moja punica Lucija Pavičić, jedna od najstarijih Boričevljanki, u svojoj 99. godini odlazi na svoj vječni počinak na Mirogoj. Kako živi svjedoci pomalo odlaze, bio je krajnji trenutak za ovakvu knjigu koja je pred nama. Ona je sabrala dokumente, sjećanja, analize, zapise i dala je cjelovitu sliku ne samo Boričevca, nego i svega onoga što simbolizira Srb kao simbol protuhrvatske i četničke politike kroz cijelo ovo vrijeme koji je nažalost to i danas.

Zato je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu, nego i dossier o četničkoj politici u prošlosti i danas i izdajničkoj politici hrvatskih elita koje i danas ne samo prihvaćaju, nego i nameću povijesne neistine i krivotvorine kojima četnički zločinački ustanak pretvaraju u antifašistički ustanak, a zločince u antifašiste i heroje. Prije dvije godine, na današnji dan, u Srbu se dogodila nova nacionalna izdaja i novi zločin nad Boričevljanima i svim drugim žrtvama četničkog ustanka, jer su odane najveće počasti zločincima i krivcima za tragediju Boričevca i hrvatskog naroda u tom dijelu Like.

Kamenom iz Srbije, a novcem Hrvatske vlade i rukom hrvatskog predsjednika Josipovića otkriven je obnovljeni spomenik ustanku u Srbu, kako bi se i takvim spomenikom nametnula krivotvorina o navodnom antifašističkom ustanku u Srbu. Izgradnja spomenika novcem Hrvatske vlade, dakle, i sredstvima poreznih obveznika u koje spadaju i žrtve Boričevljani i njihovi potomci, uz najviše počasti i rukom hrvatskog predsjednika Josipovića, hrvatski državni vrh ponizio je Boričevljanine i sve žrtve četničkog ustanka koji je bio u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake kao što se u toj simbiozi sve do današnjeg dana ponavljali zločini nad hrvatskim narodom.

Nakon što je hrvatski narod 95. godine srušio kvislinšku kvazi državu „Republiku Srpsku Krajinu” i oslobodio ovaj kraj četničke vlasti, Boričevljani su s pravom očekivali da će im hrvatska država vratiti dostojanstvo, da će utvrditi istinu, imenovati krivce te vratiti otetu imovinu. Hrvatska država umjesto da je vratila imovinu i utvrdila istinu i pokrenula istragu protiv krivaca, podigla je spomenik zločincima i pokušava natjerati hrvatski narod da slavi četničku zločinačku politiku kao nešto vrijedno.

Zato ova knjiga ima povijesno značenje jer svjedoči neopovrgljivu istinu. Ona razobličava krivotvorine i laži i raskrinkava ne samo četničku politiku, nego i izdajničku hrvatsku politiku koja prihvaća rehabilitaciju četništva i simbiozu crvene zvijezde petokrake i kokarde u lažni antifašistički pokret. U isto vrijeme dok mi ovdje evociramo uspomene na Boričevac i njegovu tragediju u borbi za istinu i pravdu, izdajnička hrvatska politika ide dalje jer se i dalje u Srbu slavi četnički ustanak te se krivotvorinama pokušava pretvoriti u antifašistički ustanak.

Moglo bi se mnogo lijepih riječi reći o tekstovima u ovoj knjizi, ali knjigu treba čitati a ne o njoj pričati. Ova knjiga zaslužuje da bude na polici svakog hrvatskog domoljuba, jer je Boričevac simbol stradanja hrvatskog naroda i žrtva velikosrpske politike koja i dalje prijeti hrvatskom narodu. Zato je dobro što je u ovoj knjizi svestrano analizirana uloga Srba kao simbola četničke i antihrvatske politike.

Dozvolite da na kraju nekoliko riječi kažem upravo o tome zašto mislim da je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu, nego i dossier o četničkoj politici čiji je simbol kroz povijest kao i danas mjesto Srb.

Duga je povijest četničkog antihrvatskog zločinačkog djelovanja, kao i simbioze crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde u antihrvatskoj politici zločina i mržnje. Ta politika nije slučajna, nju su davno formirali Ilija Garašanin, Stevan Moljević i Vuk Stefanović Karadžić. U karađorđevićevoj kraljevskoj Jugoslaviji sustavno se provodio projekt pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju. Hrvati su bili izloženi teroru i progonu.

Godine 1941. u raspadu kraljevske Jugoslavije četnici masovno ubijaju Muslimane i Hrvate. Drinom je tekla krv nakon masovnih zločina u Foči, a navodni ustanak naroda Hrvatske u Srbu 27. srpnja bio je zločinački četnički pothvat. Dokumenti potvrđuju da su u ustanku bili pretežno četnici i da su prethodno napravili sporazum s talijanskim fašistima, dakle to je bio fašističko-četnički ustanak a ne antifašistički. O tome u ovoj knjizi dokumentirano pišu J. Pavičić i suradnici.

Ustanak u Srbu nije bio samo četnički, nego je bio i ustanak protiv hrvatske države, s ciljem da se ti krajevi odvoje od Hrvatske i pripoje dijelovima Hrvatske koje su okupirali talijanski fašisti. U tijeku Narodne oslobodilačke borbe i poslije većina četnika je kokarde zamijenila crvenom zvijezdom petokrakom i postupno se komunistička politika sve više pretvarala u velikosrpsku četničku politiku, s ciljem stvaranja velike Srbije. U tom procesu opet je velika uloga mjesta Srba kao simbola četničke politike. Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima, uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića, stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje.

U ovoj knjizi objavljen je zapis Savke Dabčević-Kučar o tom događaju.

Savka Dabčević-Kučar bila je zgrožena mržnjom prema Hrvatima, koju je vidjela na tom skupu te je napisala: “Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.”

Dolazi Slobodan Milošević, Memorandum SANU-a, projekt velike Srbije koji se pokušava ostvariti ognjem i mačem, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom.

I u toj politici opet je simbol Srb. Upravo 25. srpnja 1990., kada je Hrvatski sabor donosio ustavne amandmane ukidajući socijalističke i komunističke simbole, Srbi su donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. U Deklaraciji Srbi traže dvojni suverenitet i posebni teritorij, a na mitingu na kojem je bilo oko sto pedeset tisuća Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, skandiralo se “Ovo je Srbija”! Dakle, Srb je simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.

U Srbu je proglašena i takozvana „Republika Srpska Krajina”.U međuvremenu četnici su u Srbiji odlukom Skupštine i državnih tijela službeno proglašeni antifašistima. Ako je nedvojbeno da su i u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ratu protiv Hrvatske zajednički djelovali četnici i JNA, odnosno da je Miloševićeva i Šešeljeva politika bila na istom zadatku, onda je još strašnije ono što se dogodilo ove 2010. godine u Srbu.

U ovoj knjizi objavljeni su dokumenti o povijesnim činjenicama o velikom zločinu, objavljena su i sjećanja žrtava, tako da kada čovjek pročita ovu knjigu doživljava pravi šok i pita se kako je moguće da je prije dvije godine upravo u Srbu, otkrivajući vlastoručno spomenik četnicima, predsjednik Josipović između ostalog rekao: „ Gledam vaša odličja iz II. svjetskog rata koja danas nosite i tako treba, s ponosom ih stavite.” Zatim je dodao: „Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira. Poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata.”

Nažalost, pod ovom „lijepom kapom” u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake i u Domovinskom ratu, odnosno velikosrpskoj agresiji, učinjeni su strašni zločini u Srebrenici i Vukovaru, širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Tako da je prestrašno govoriti da su te kape lijepe i da nose poruku ljubavi i mira, odnosno poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Pitam gospodina predsjednika Josipovića: od koga se Hrvatska branila 1991., koje su kape nosili agresori?

Predsjedniku Josipoviću prije dvije godine je asistirao predsjednik Srpskog narodog vijeća Milorad Pupovac koji je između ostalog rekao: „Mi smo obnovom ovog spomenika kojeg je financirala hrvatska vlada kao i donatori iz Srbije, omogućili da se povijest konačno vrati kući. Ali dugo će trebati da ta povijest bude u svakoj učionici i u hrvatskim medijima.”

Ova knjiga nadam se da će biti jedan od ključnih argumenata da se ne dozvoli da u učionice uđu krivotvorine. Da će se hrvatska povijest pisati na bazi istine o kojoj se govori neopovrgljivim argumentima u ovoj knjizi.

Od tada su prošle dvije godine. Došla je nova Kukuriku koalicija na vlast. Uspostavljeno je jedinstvo crvene vlasti i ono što su prije dvije godine govorili u Srbu, danasm dvije godine kasnije, još se agresivnije provodi u život. Ove godine, na proslavi Dana antifašističke borbe u Sisku u šumi Brezovica, otišlo se još dalje u krivotvorenju hrvatske povijesti, jer je predsjednik Josipović izjednačio komunistički antifašizam s braniteljima i Domovinskim ratom rekavši da su se jednako časno borili za iste ciljeve.

U Srbiji je na djelu rehabilitacija Draže Mihailovića. A na izborima za predsjednika Srbije izabran je četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Obnovljene su teritorijalne pretenzije prema Vukovaru (“Vukovar je srpski grad”) i stvaranju velike Srbije.

Hrvatska vlast sve to mirno gleda, a ministrica vanjskih poslova tvrdi da je četništvo unutrašnja stvar Srbije. Nažalost, i ova knjiga Josipa Pavičića i suradnika pokazuje da je četništvo bilo i ostalo velika opasnost za Hrvatsku i hrvatski narod, da nije i ne može biti unutrašnji problem Srbije.

Ali najveću opasnost ipak je izdajnička hrvatska politika koja ne samo prihvaća povijesne krivotvorine, nego ih propagira, provodi i nameće.

Zbog svih tih razloga tragedija Boričevca slična je tragediji Vukovara i drugim hrvatskim tragedijama iz povijesti. Zato je važno nastaviti se boriti za istinu sve dotle dok istina ne pobijedi. Ova knjiga je veliki doprinos borbi za istinu i zato hvala Josipu Pavičiću i suradnicima! Na nama je da tu knjigu populariziramo i čitamo, jer ona na primjeru Boričevca govori o tragediji hrvatskog naroda i opasnostima da nam se krvava prošlost ponovi, ako dozvolimo da nam izbrišu ili krivotvore prošlost, jer narod bez prošlosti je narod bez budućnosti.

Kad su se prije dvanaest, trinaest godina Ante i Dunja Gotovina u Zagrebu useljavali u novi stan, bio sam u društvancu koje su pozvali u goste. Generalu sam donio na dar knjigu Povijest Jugoslavije Hrvoja Matkovića. Pružajući mu je, rekao sam: “Evo, da vidite protiv čega ste se borili”. Nasmiješio se i, kako mi se učinilo, malo iznenadio neobičnošću a možda i prikladnošću dara.

(Iz teksta Milana Ivkošića, koji je objavljen kao dio velikog izvještaja o događajima u Haagu pod naslovom “Sudbina generala briga cijele nacije”, dan prije izricanja presude Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.)