Mnogo više od životopisa

Čitajući životopisno štivo Milana Vukovića ujedno pratimo i sudbinu Hrvatske, osobito za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. te njezina osamostaljenja 1991. i nakon toga, upoznavajući i pravni sustav svoje države.
Pojam odvjetnika u prihvatu mnogih zapravo je negativan, osobito pod dojmom brojnih američkih filmova (tonâ filmskog smeća!), koji odvjetnike predstavljaju kao osobe koje i zločince brane jednakim žarom kao i pravednike.
Posve drugu i drukčiju sliku odvjetništva i odvjetnika nudi nam Milan Vuković u svojoj knjizi Ja, odvjetnik (Naklada Pavičić, Zagreb, 2008). «Odvjetništvo sam smatrao najvećom vrijednošću i nimalo mi nije bilo teško 1958., kada sam bio zaposlen u Ministarstvu pravosuđa i uprave s dosta visokom plaćom, otići u odvjetničke pripravnike i startati s prihodom koji je iznosio dvadesetinu tadašnje službeničke plaće. Osjećao sam da je odvjetništvo viteški poziv i bio sam pun ponosa kao branjenik u mnogim sudskim procesima koji su pokrenuti isključivo zato jer su branjenici drukčije željeli živjeti, što su drukčije mislili i govorili o hrvatskoj slobodi, o hrvatskoj samostalnosti, drukčije od dogma koje je režimski nametala, snagom sile i progona, službena državna politika.» Branio je brojne osuđenike i hrvatske buntovnike u komunističkom ustroju Jugoslavije.
Vuković nas usmjeruje na vlastito odvjetništvo kao na politički osviješteno zvanje. Premda možemo zamisliti da prihodi u odvjetništvu nisu ostali na početnoj dvadesetini službeničke plaće, ipak prevladava društveni, u ovome slučaju i rodoljubni vid te djelatnosti, što je moguće jedino u uvjetima u kojima se Vuković zatekao: domovina pod tuđinom! (Pod kojim će ponovno biti čim uđe u Euniju.
Dakle, Milan Vuković (Krilo Jesenice, 1933) Poljičanin je i potomak vlasnika omanjega broda (privatnika u socijalizmu, najbolja moguća pozicija!) koji je prevozio građevni materijal za vrijeme gospodarskoga napretka toga kraja, premda s još desetoro braće i sestara, završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a potom pravo u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske boravi sav život. Poslije osamostaljenja Hrvatske, kojemu je i sam težio i znatno pridonio, tri je puta biran za suca Ustavnog suda, bio član pa i predsjednik Vrhovnog suda, član Ustavotvorne komisije… U svemu, sjajna pravnička životna putanja, ugodan i udoban život, ali, sve to je – samo po sebi – ništa zanimljivo!
Međutim, u knjizi nije tako! Čita se s pažnjom i zanimanjem stoga jer nam autor ne nudi samo svoj životopis, uz brojne slike iz obiteljske zbirke, nego i društveni vremeplov i političku zbilju na našemu prostoru, na osnovi brojnih osobnih zabilješki, sjećanja ili podsjećanja, od Austro-Ugarske Monarhije – do naših dana, a to je – život u pet država, a da se s rodnoga praga nikamo nisu morali maknuti! U svemu: ozbiljno i zanimljivo štivo u kojemu ćemo otkriti mnogošta rijetko spominjana negdje drugdje, ali – sve iz osobnoga pogleda te uz brojne sukobe ili susrete i usputne opaske… Zapravo, podnaslov knjige određuje i njezin sadržaj: Vukovićevo sudjelovanje u borbi i žudnji Hrvatske za samostalnim životom («cijeli moj život je prošao u nekom čudesnom sanjanju samostalne Hrvatske»), tako da se osobni životopis odvjetnikov isprepleće s onim naše domovine.
Što dakle možemo pročitati u ovoj knjizi? Iz Poljica, preko Splita u Zagreb naslov je prvoga dijela knjige, u kojemu je manje podataka o obitelji i njemu samu, vrlo usputno, a mnogo više o prilikama i ugođaju tijekom ili nakon raznih zbivanja, recimo proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kada je Vuković bio đačić, i slično. Osobito za povjesnike, ali i za svakoga čitatelja, to su iznimno zanimljive stranice koje nam iz prve ruke svjedoče o zbilji, često drukčijoj od one na kakvu smo bili navikli u njezinim prikazima tijekom naših života (Vuković je doživio rasap obiju Jugoslavija i vrlo je dragocjen svjedok!).
Trideset godina, šest mjeseci i šest dana odvjetnik naslov je drugoga dijela knjige. Odvjetnik je Vuković prestao biti kada je prihvatio ponudu tadašnjega predsjednika Tuđmana da uđe u Ustavni sud Hrvatske, radije nego da bude ministar, za što se trebalo stranački odlučiti! Tu su zabilježene brojne Vukovićeve obrane. Znakoviti su naslovi Iz «masovnoga pokreta» u masovne progone, Suđenje Svetom pismu, Tuđmanova hrabrost, Laži o krađi Krležine ostavštine i slično. Ima tu nevjerojatnih stvari, primjerice krivnja što ti je netko nepoćudan posvetio pjesmu ili ona da se oficira nazvalo časnikom, ali – velikosrpska strahovlada, uvijek uz pomoć hrvatskih im podbočnika, bila je živopisna!
Treći dio, Na vrhu hrvatske sudbene piramide, bavi se iskustvom vrhovnoga ustavnoga suca u slobodnoj Hrvatskoj, a četvrti, Neodoljiv zov pisanja, velikani hrvatskog duha, prema mirnijem životu, otkriva nam Vukovića kao prijatelja umjetnika i umjetnosti, organizatora književnih druženja… Završno je poglavlje naslovljeno Napuštam dužnost, nije se više moglo ni disati, uvijek sam želio držati se uspravno svakako treba povezati s ovom rečenicom: « (…) ustrajem u svojemu stajalištu o potrebi bitnih promjena organizacije i ovlasti u hrvatskom sudstvu».
Da, nije lako kada ti se snovi ostvare, dapače: tada je najteže!

Nov kut istraživanja

Čitajući ovu knjigu nisam mogao izbjeći sjećanja na Vlatka Pavletića i njegov kritičko-esejistički i znanstvenoistraživački opus. Sama knjiga, što sam je dalje čitao, navodila me na takve reminiscencije, jer ona dokazuje da je taj sjajni kritičar svakim svojim novim djelom, u cjelini opusa – a on se sastoji od tridesetak knjiga esejâ, kritikâ, studijâ, monografijâ, razgovorâ – dosljedno nastavljao estetsko-kritički koncept, a istodobno ga i kompatibilno mijenjao i tako dopunjavao i obogaćivao. Uvijek je bio isti – i uvijek drukčiji!
Bio je čovjek neiscrpne radoznalosti, neutažive žudnje da nešto novo sazna, otkrije, istraži. I ta ga je strast pratila do kraja života. Nikada nije bio zadovoljan onim što zna, uvijek je htio znati više, pa i više od onoga što se u nekom trenutku uopće i moglo doznati. Nedvojbena odlika svakog istinskog intelektualca, koja je Vlatka Pavletića učinila piscem upravo onakvim kakav je bio.
Prvi Pavletićev esej koji sam zapamtio bio je onaj o Zimskom ljetovanju Vladana Desnice (u časopisu »Izvor«, 1950). Vladan Desnica bio je tada pomalo sumnjiv i nepoćudan pisac. Nakon što su njegov prvi roman napali glasnogovornici partijskog agitpropa (u beogradskim »Književnim novinama« i zagrebačkoj »Republici«), Pavletić se suprotstavio njihovoj prosudbi Desničina prvenca, zdušno ga je pozdravio i analitičkim postupkom afirmirao kao vrsnu prozu. Nije pretjerano reći da je Vladan Desnica ušao u hrvatsku književnost i zauzeo u njoj istaknuto mjesto zahvaljujući upravo eseju Vlatka Pavletića, ali je i Vlatko Pavletić ušao na velika vrata u hrvatsku književnost upravo smjelom kritikom prvoga romana Vladana Desnice!
Samo godinu poslije Pavletić je taj ugled potvrdio i učvrstio esejem Kaos na pragu idealnoga (»Republika«, 1951). Ni danas ne znam ima li primjerenije sintagme kojom se može izreći sukus Ujevićeve poezije. 1Već sam taj naslov je toliko pregnantan i višeslojan, da ga i danas često citiram kad želim rezimirati razmišljanja o mnogim aktualnim situacijama »danas i ovdje«. Tek što je Jure Kaštelan, priredivši i objelodanivši u slavnoj Krklečevoj Maloj biblioteci Ujevićevu zbirku Rukovet (Zora, Zagreb, 1950), izveo toga magistralnog pjesnika iz višegodišnje prisilne šutnje, Pavletić je Ujevićevu poeziju raščlanio s dotad besprimjernom analitičkom podrobnošću, naslutivši i neke zaključke koje su poslije potvrdili neki drugi istraživači.
Pavletić je sam, u knjizi Hrvatski književni kritičari (1958), podijelio književnu kritiku na pjesničku i znanstvenu. I tek što smo se navikli, nakon njegove prve knjige Sudbina automata (1955), vidjeti u njemu književnoga kritičara pjesničkoga tipa, pojavila se njegova knjiga Kako su stvarali književnici (1956), koja je, istražujući stvaralački proces mnogih velikih pisaca, demonstrirao i stvaralačku neumornost i znatiželju i znanstveno-teorijske sklonosti. Na tu knjigu, koja inventivno osvjetljuje kako je neka ideja nastajala, kako se razvijala, mijenjala, popravljala, dopunjavala i konačno oblikovala u književno umjetničko djelo, kao da se posve prirodno nastavlja knjiga koja je pred nama. Ona se opet vraća na tajnu stvaralačkog procesa, ali na drukčiji način. Svojstveno Pavletiću: nikada se ne ponavljati! U ovoj knjizi otkrio je nov, dosad neuočen kut istraživanja; a otkrio ga je u tezi da ambijent u kojem živimo oblikuje nas, kao što mi oblikujemo ambijent. Otkrio je dakle Pavletić reverzibilnost, dvosmjernost toga procesa, a u njemu i obostranost utjecaja, koji nam pomaže da bolje razumijemo specifičnosti unutarnjega laboratorija svakog pisca. Tako dolazimo i do zaključka da te dvije knjige (Kako su stvarali književnici i Soba – roba – osoba) čine zaokruženu cjelinu.
Pišući ovu knjigu Pavletić se služio primjerima iz osobnog iskustva. Opisao je, vrlo sugestivno, sobu Drage Ivaniševića, koju sam i ja poznavao, pa mogu posvjedočiti da je svaki detalj iz Vlatkova opisa točan, opisao je i sobu Milivoja Slavičeka, u kojoj sam i ja jedanput bio, ali je nisam tako precizno percipirao kao on, a i radni prostor Vladana Desnice, i svaki taj i svi drugi primjeri doveli su ga do respektabilnih zaključaka.
Ali ne samo na osobnim iskustvima, Pavletić je knjigu napisao i služeći se širokim i preciznim poznavanjem hrvatske i svjetske književnosti. Navodeći desetine, ako ne i stotine citata iz njihovih djela, od Dostojevskoga, Hugoa i Prousta, koji je za takve raščlambe osobito zahvalan, pa do Puškina i našega Mađera (njegova mladenačka i antologijska pjesma Soba), Pavletić je potkrijepio svoju (proširenu) tezu o povezanosti pisca, njegova ambijenta i njegova djela uvjerljivim primjerima i primjerenim zaključcima, upozorivši na važnost onih dijelova književnog djela koje površni čitatelji, prateći samo osnovnu fabularnu nit, najčešće preskaču. I sam se sjećam nekih svojih gimnazijskih kolega koji su čitajući preskakali sve opise, tražeći samo dijaloge i akcijske detalje, koji prate razvoj radnje. Tako su redovito propuštali ono što je u književnom djelu bitno. Jer upravo ambijenti, koje pisac u nekom djelu priziva uz pojedine osobe, prostori u kojima oni žive, djeluju, razmišljaju, na različite načine reflektiraju njihovu narav i njihove karaktere. A bez toga ne može se razumjeti ni bitna ideja djela koje čitate.
Zato će ova knjiga biti zanimljiva stručnjacima, kao unikatni prilog našoj znanstvenokritičkoj misli, ali još je važnije da će biti korisna nestručnjacima, površnim čitateljima, jer će ih naučiti kako treba čitati. Uvjerit će ih da je ono što su možda smatrali dosadnim i nepotrebnim dijelovima nekog romana zapravo njegova nezaobilazna, bitna vrijednost. Stoga je Pavletićeva knjiga i neobična i nadasve poticajna.

O zlu iz perspektive superiorna agnostika

Povijest je (m)učiteljica života. Ta rečenica spontano pada na pamet nakon što zatvorite knjigu Historia magistra mortis (Naklada Pavičić, 2008) slovenskog pravnika, diplomata, stručnjaka za međunarodne odnose Iztoka Simonitija. U trinaest ogleda autor ispovijeda neku vrstu vjere pobožna humanista kako su ljudske muke, ovozemljske i one druge, zlo i nasilje napose, shvatljivi i dokučivi te da se stoga mogu i spriječiti. Otuda i angažirani ton knjige, pri čemu se autor ne libi osobno unositi u tekst s onu stranu svake ravnodušnosti i hinjene objektivnosti, za što je upravo esej idealna forma. Proničući razloge i korijene zla i nasilja u povijesti Zapada autor ih, ugrubo, vidi u dva istočna grijeha čovječanstva: u monizmima i monoteizmima te svim onim izmima koje su izrodili (komunizam, fašizam, nacizam, klerikalizam…). Autor pritom gotovo cijelu sekularnu ili religijsku povijest Zapada vidi kao inherentnu zlu, regnum hominis kao regnum mortis, izlažući se riziku kontraproduktivnog efekta koji kaže da, ako je sve zlo, onda zla zapravo i nema. Simonitijeva knjiga u tom smislu ponekad djeluje kao zbirka pomodnih stereotipa veoma raširenih danas, koji našu zapadnu kulturu vide ponajprije kao prostor evolucije i usavršavanja zla, odgovorna za sve muke i patnje i nezapadnih kultura. Kao intelektualac razumljivo je da će Simoniti pomesti najprije ispred svoga praga, biti samokritičan prema svom kulturnom i civilizacijskom krugu, no na mjestima ista kritika poprima razmjere (sado)mazohizma, na kojeg je Bruckner, radi uravnoteženosti, skrenuo pozornost sintagmom mržnja Zapada, gdje se (nužna i potrebna) njegova kritika često ne miče od (auto)flagelanstva. Svakako, pretjerano bi bilo reći da je Simoniti neka vrsta pomodnoga kritizera svega zapadnog koji ne ide dalje od svoje kritike. Protiv svih isključivosti, totalitarizama, fundamentalizama, vjerskih i sekularnih, protiv mono(te)izama kao izvora svih zala on nudi svoje sveto trojstvo, koje je ujedno najizvrsniji proizvod upravo tog trulog i grešnog Zapada: demokracija, republika, liberalizam. Simoniti piše: »Pluralnost, tj. supostojanje različitosti može funkcionirati ako se temelji na: demokraciji, koja podrazumijeva jednakovrijednost, pa otuda i ravnopravnost različitih; republici, koja podrazumijeva privrženost javnome dobru i transparentnosti; liberalizmu, koji podrazumijeva da čovjek ima takva prava koja mu ni jedna vlast, ni u ime Boga, ni u ime Ideje, ne može oduzeti.« O tom svetom trojstvu i njegovoj važnosti za društvo i države sporiti se može samo neozbiljan čovjek, bio on vjernik, nevjernik ili agnostik, budući da je ta trijada najbolji poznati okvir za događanje društva kao i najbolja prevencija protiv mono(te)izama i njihovih totalizirajućih tendencija. Tom trojstvu pak Simoniti u obliku zasebna, sjajna ogleda dodaje i nužnost veće afirmacije ženskog (pra)elementa u društvu kojega vrijednost već svjedoče skandinavske zemlje nekom vrstom državnog feminizma.
Posebno žestoka autorova kritika upućena je monoteističkim religijama. Oslanjajući se na poznate Assmanove teze (barem njega navodi) po kojima zapovijed nemanja drugih bogova uz mene ujedno znači i intrinzičnu nesnošljivost te nasilnost monoteizma jer, za razliku od politeizma, ovdje nema mjesta demokratičnosti bogova, a tamo gdje je Jedno i Jednost sve Drugo osuđeno je na (nasilno) isključenje. Assman je tako ustvrdio da se religija u tom smislu od opija za narod pretvorila u dinamit za narod, premda jasno razlikuje zdravu vjeru od bolesnog integralizma i fanatizma. Simoniti takve distinkcije nije ni pokušao učiniti (tek je nekoliko usputnih sintagmi o »iskreno religioznom čovjeku« koji u kontekstu tako intonirane kritike djeluje kao »pošteni intelektualac« u komunizmu), što po sebi nije uopće problematično, barem čitatelju koji ima širi uvid u problematiku, pa se već načitao i naslušao i takvih pristupa i interpretacija, dapače, mnogo kvalitetnijih. No vrijednost je Simonitijeve reciklaže kritike monoteizma u njezinoj razumljivosti i čovjeku bez posebne izobrazbe i informiranosti o tome, pa će prosječno zainteresiranu čitatelju za problematiku zločinačkih monoteizama ovaj tekst biti sasvim solidan smjerokaz i razlog da kupi ovu vrijednu i zanimljivu knjigu. No, s druge strane, upravo je ta Simonitijeva pretjerana (samo)razumljivost i pojednostavnjivanje nedostak koji, ne vodi računa o bitnim razlikama između, primjerice, kršćanskog i islamskog monoteizma, što autor možda ne smatra bitnim za nosivost osnovne mu teze o naravi monoteizama. No to je legitiman put i interpretacija, premda zahtjevnijem čitatelju može biti pomalo žao, iako je, rekosmo, riječ o esejistici, da govoreći o monizmu danas netko može zanemariti Levinasov prinos, kao i Girardov kada se govori o problematici religije i zla, nasilja, (poli)teizma uopće.
Autor je izabrao takav interpretacijski ključ, i u tome uglavnom uspio. Zato na interpretacije fenomena ne treba trošiti riječi. Možda tek pokoju reći o činjenicama, jer interpretacija podrazumijeva slobodu (promišljanja) i jezičnih igara, no ozbiljna knjiga mora paziti da ne griješi u činjenicama. Simonitijeva knjiga to zasigurno ne čini. Tek tu i tamo koja pogreška ili nejasnoća. Tako nije jasno što znači tvrdnja da je »sekularnost pronalazak 20. stoljeća«, ili miješanje 51. psalma s katoličkim litanijama (»u opačinama začet sam«). Ili tvrdnja da je Hans Kueng ekskomuniciran iz Katoličke crkve (nije nikada, eno ga služi mise u svojoj župi u Švicarskoj). Nejasno je i što znači rečenica da »zapadna svjetovna društva nemaju državne religije«. Možda bi bilo zgodno pogledati što o tome kažu ustavi nekih zemalja EU, kao što su recimo Grčka ili Poljska, a i engleska kraljica imala bi tu štogod dodati. Takvih sitnica i nejasnoća ima podosta, no ne umanjuju bitno lucidnost i intelektualno poštenje kojima knjiga odiše. Osim faktografskih nejasnoća i vjerojatno nenamjernih propusta oči bodu i neki, po mojem mišljenju, odveć snažni vrijednosni sudovi poput ovog: »A zbog međusobnih razlika potrebno je poštovanje prema Drugome, koji je slabašan i ranjiv kao što smo i sami, koji shvaća i doživljava žalost, nesreću i bol kao mi, koji osjeća sreću i radost zbog kojih život ima smisao i svrhu. Mi, agnostici, to shvaćamo, ostaje da to shvate i ateisti i teisti.« Takav izljev superiornosti, još u zastupničkoj mi-formi, doista je suvišan u knjizi koja se bavi zlom i nasiljem.
Gledajući iz perspektive Balkana, ovakva je knjiga božji dar, budući da upravo ovdje ozbiljnije treba otvoriti pitanja koja Simoniti u knjizi obrađuje, uz neke veće ili manje nedostatke, na način angažirana humanista puna dobronamjernosti, erudicije i ljudske širine kakva krasi kritičke duše koje nikomu ne podilaze govoreći popu pop, a bobu bob, kako to reče pokojni Stipe Šuvar.