Josip Pavičić rođen je 1944. u Bjelovaru, a porijeklom je iz Like, iz Boričevca, odakle su mu roditelji morali iseliti 1941. Emotivno je vrlo snažno vezan za rodni kraj svojih predaka, pa je pripremio za tisak knjigu Dosje Boričevac – O životu nestalog sela.
Gotovo cijeli svoj život proveo je kao novinar radeći u zagrebačkim novinama Studentski list,Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik. Najduže se zadržao u Vjesniku (1978.-1991.) Nakon novinarske karijere odlučio se za drugi poziv: lektor hrvatskog jezika u Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu i na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. U tim institucijama proveo je sedam godina. Kao novinar najčešće se bavio kazališnim i književnim kritikama te jezičnom problematikom, a poznat je i kao žestok polemičar. Godine 2005. ponovo se vratio Večernjem listu gdje kao gost suradnik jednom tjedno objavljuje kolumne o raznim društvenim i kulturnim problemima. Dvije godine ranije osnovao je nakladničko poduzeće pod imenom P. I. P. Pavičić u kojem je objavio na desetke vrlo zapažanih djela, primjerice Araličine romane s ključem ili Hrvatske političke viceve Stjepana Babića.
Poezijom se bavio još od školskih dana objavljujući po raznim novinama, časopisima i zbornicima. Na kraju je sve pjesme koje je uspio sakupiti objavio u zbirci čudnog naslova: Bjelovarski list i tako sačuvao od zaborava još jedan vid svoje literarne djelatnosti. Ta je neobična zbirka podijeljena na devet nejednakih ciklusa. Neki ciklusi sadrže samo po jednu pjesmu.
Već prvi ciklus Pet pjesama o smrti iznenađuje stilom i tematikom. Tu se hladno i medicinskom preciznošću iznose tehnike ubijanja životinja. Pjesme djeluju kao prozni tekstovi razlomljeni u stihove. Senzibilniji čitatelj mogao bi se zgroziti nad hladnokrvnim ubijanjem npr. tuna uzgojenih u kavezima ili uputa na koji se sve način može ubiti ptica. Tu je i dirljiva pjesma o malim plavim leptirima koji se okupljaju na masovnim grobnicama:

U ciklusu Dvije političke rugalice okomio se na SDP Ivice Račana i na HNS Stipe Mesića i Vesne Pusić. Za razliku od većine ostalih, ove su pjesme ispjevane vezanim stihom.
Sljedeća tri ciklusa sadrže četrnaest pjesama vezanih manje-više za studentski život ili razmišljanje o aktualnim temama vremena u kojem su nastale.
U jednoj od njih oslikava se atmosfera s filmskih matineja u kinu Studentskog centra gdje su gledatelji glasno dobacivali duhovite ili vulgarne primjedbe na pojedine scene:

Ili duhovita pjesma o opsjednutosti Krležom i njegovom veličinom:

Ciklus Dvanaest samoupravnih zadire u vrijeme radničkog samoupravljanja i komunističke ideologije, gdje se karikiraju političke prilike i iznose zgode iz života radnika i seljaka:

Dvadest pjesama ciklusa Mladenačke nastalo je, kako se navodi, uglavnom 1953.i 54. To je poezija modernog izraza, psihološki intonirana često složenih i teško odgonetljivih metafora. Dotiču se univerzalnih pitanja, ali i svakidašnjih mladenačkih dosjetki i igre riječima  Zbog složene metaforičnosti ove pjesme poprimaju dublji smisao.
Ovom ciklusu blizak je i ciklus Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca, a objavljene su većinom uBjelovarskom listu do 1962. godine. Autor je rođen i odrastao u Bjelovaru, pa otud vjerojatno i naslov cijeloj zbirci. U taj dječački ciklus uvršteno je pet pjesama: Čežnja, Sumnja, Samo još jednom, Bez naslova i Nedovršeno putovanje.

U zbirku su uvršteni i kupleti za koje autor kaže sljedeće:
„Svi su kupleti napisani sredinom devedesetih kao dio Gradišćanskohrvatskog robijaškog kabareta pod naslovom Ste čuli? koji je sastavljen prema knjizi Stjepana Babića Hrvatski politički vicevi, a s namjerom da budu izvedeni na pozornici. Radnja kabaretske igre zbiva se sedamdeset i neke u KPD-u Stara Gradiška. Zatvorenici i stražari nadmeću se u pričanju zabranjenih političkih viceva i pjevaju kuplete.“
U toj kabaretskoj igri ukupno je sedamnaest songova koje naizmjenca pjevaju sljedeći likovi:
Skupina zatvorenika: Andrija (Artuković), Dražen (Budiša), Ivan Zvonimir (Čičak), Vlado (Gotovac) i Franjo (Tuđman).
Zatvorski čuvari: Vladimir (Bakarić), Jakov (Blažević), Mika (Špiljak), Milka (Planinc) i Stipe (Šuvar).
Direktor KPD-a Josip (Broz), sekretarica Jovanka (Broz), vozač Marko (Aleksandar Ranković).
Malu ulogu Zlog Duha ima i KGB (Književnik Goran Babić).
Svi su songovi pisan vezanim stihom. Neki od njih su svojevrsne travestije pjesama naših poznatih pjesnika: Cesarića (Voćka poslije kiše), Tadijanovića (Dugo u noć), Pupačića (Dobro jutro more) i Šiška Mančetića (Blažen čas i hip)
Tako Jakov (Blažević), jedan od zatvorskih  čuvara govori Alojziju Stepincu Menčetićevu pjesmu Blažen čas i hip u stilu ličke ikavštine:

U songu Paritet koji pjevaju Ivan Zvonimir (Čičak), Marko (A.Ranković) i Josip (Broz) uzeti su politički vicevi Stjepana Babića. Čičak pjeva ovo:

Ovaj ciklus završava songom Uznička balada koji pjevaju zajedno i robijaši i čuvari.
Zbirka pjesama Bjelovarski list jednim dijelom predstavlja mladenačke preokupacije srednjoškolca i studenta pretočene u stihove krugovaških predstavnika, jednim dijelom političke satire na račun socijalističke Jugoslavije i njene vrhuške, a dotiče se i suvremene neovisne Hrvatske s izrazitim simpatijama za Tuđmanovu politiku, dok su mu manje simpatični Račan, Mesić i V. Pusić, dok jednim dijelom obuhvaća mnoštvo tema i motiva koji se dotiču najrazličitijih životnih područja.

Kako je i zašto naprasno ukinut čuveni Vjesnik u srijedu, koji je u najboljim danima dosezao nakladu od danas nezamislivih 350.000 primjeraka, u novoj knjizi piše Josip Pavičić. “Kraj novina” zapravo je zbirka dnevničkih Pavičićevih zapisa iz polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kazališni i književni kritičar VUS-a te njegov posljednji urednik kulturne rubrike demistificira rad u novinama i pisanje kritika i kolumna. Demistifikacija je totalna, subjektivna i iskričava.

Prema Pavičićevu svjedočanstvu, početak kraja zahuktao se nakon što je VUS objavio negativnu kritiku Igora Mandića posvećenu pjesmi “Što bi morao komunizam” Gorana Babića, koju je taj hrvatski pjesnik namijenio Josipu Brozu Titu.

Agonija utjecajnog tjednika pokazala je i agoniju tadašnjeg društva koje još nije dovoljno odmaklo od 71′, niti se dovoljno približilo krvavim devedesetima.

Kad prođe puno vremena pjesme Josipa Pavičića bit će prihvatljivije pa i čitanije negoli danas. Pavičićevo pjesničko štivo danas nas ispunja nostalgičnim prisjećanjima, pa tjeskobom, pokatkad humornom rezigniranošću, a neki puta izaziva i stanje potresenosti, stanje poznatije kao šok. Za pjesništvo je dojam sve. I za autora i za čitatelja. Ma što o tome teoretičari pisali, konstruirali i smišljali: krhke pjesničke tvorevine ovisne su o još krhkijem procesu recepcije, koji se jedva može smatrati nečim objektivnim i mjerljivim. A trenutak dojma pri prvom čitanju nečijih pjesama, u ovom slučaju Pavičićevih iz zbirke Bjelovarski list, najznačajniji je trenutak – moj i Pavičićeve pjesme. O tome će ovisiti sud o toj poeziji i ton napisane kritike.

Pavičić ne stvara lirske pjesme, smatrajući osjećajnost nečim nedovoljnim. I kad su škrte riječima njegove pjesme posjeduju potenciju pripovjedačkog diskursa. Kao da se produžuju njegove priče u nama. Zato, prema uzusima nekih novijih podjela poezije, Pavičićevo pjesništvo bi se moglo smatratiangažiranim, ali na način estradne poezije: jasne, transparentne, čitljive i pjevljive, s dosjetkom ili rugalicom, s ironičnom kritikom ili dubokomislenim zaključkom na kraju. Ali u njega nema programa, ideje za koju se pisac angažira. On je nenamjerno angažiran u borbi protiv svakog angažmana, u borbi protiv podvrgavanja čovjeka bilo čemu ili bilo komu. Možda zvuči čudno i neobično, ali Pavičić je anarhičan, ali i racionalan istovremeno. Uvijek u neredu nastoji stvoriti red i u redu pomaknuti neki sklop ili slog da bi se napravio barem mali nered. Iz te ambivalencije izvire dijalektičnost pogleda na život i ljude, kao obrana od jednostranosti i površnosti, i kao pokušaj ljudskosti da se ne prepusti božanskom kao utjehi i izgovoru, potonuću i oportunizmu. Zato su Pavičićeve tematizacije na krivudavoj i lomljivoj granici između privatnoga i javnoga prostora doživljavanja i sagledavanja životnih prizora. Izražava ih kratkim, nevezanim stihovima, često stvarajući unutarnju pseudodramsku strukturu. Ponekad su mu pjesme aforistične ili zadržane na razini nepravilne haiku pjesme. Njegov je postupak sličan nizanju asocijativnih čimbenika: zapisuje usputne iskaze ljudi u krčmi, govornikâ s radija ili iz vlastitih unutarnjih monologa, ali nastojeći, gotovo uvijek, dati im neki racionalni smisao. Svrha već spomenute racionalnosti u Pavičića je postizanje pobjede nad vlastitom slabosti, propadanjem, nestankom i ništavnosti svega ljudskog. Pavičić čak vjeruje da može uhvatiti vraga („koji nas drži“) i vratiti mu istom mjerom za sve što nam čini! U ciklusu Kupleti piše niz satiričnih stihova u nekoj vrsti pjesničkog dramoleta, s autentičnim osobama kao likovima, služeći se i parodiranjem Cesarićevih, Tadijanovićevih i Menčetćevih pjesama, što je postupak vrlo rijedak u hrvatskoj književnosti.

Prepletanje privatnosti i javnosti, unutarnjeg ljudskog i društvenog vanjskog svijeta još je uočljivije u Pavičićevom dnevniku pod naslovom Ponedjeljak ujutro, u vremenskom odsječku 2005-2007. godine. Dok se u pjesmama sjeća najranijeg djetinjstva u rodnom gradu, te momaštva sa studija u Zagrebu i zrelih godina za i poslije socijalizma, u dnevniku se zadržava na prvom desetljeću XXI. stoljeća. (Nama koji smo, zajedno s njim, kuburili posljednjih četiri, pet desetljeća prošloga stoljeća zanimljiviji će biti najavljeni dnevnici od 1960-ih nadalje.)

Iako se radi o autentičnoj diarijskoj prozi ipak je doživljavamo – zbog mnoštva zbivanja, događaja i obrta koji se odvijaju u našoj državi i u njezinoj bližoj i daljoj okolici – kao memoarsku prozu, neku vrst zapamćenja i (pod)sjećanja koja nam iskrsavaju pred očima kao da su se dogodila puno ranije a ne tek prije nekoliko godina. Pavičić, pored uobičajenog dnevničkog zapisa, tiska i svoje pjesme (neke smo našli u prethodno spominjanoj zbirci), pojedine polemike i tekstove iz svoje kolumne u Večernjem listu, komentare (svoje i tuđe), priopćenja, reakcije, izjave i sl. Često opisuje snove, kao Josip Horvat ili Krleža. Za razliku od nekih drugih kritičarskih ocjena, meni su snovi najbolji. Oni su literatura koja ne boluje od Pavičićeve racionalnosti. A ako se i pojavi koji racionalistički umetak, lako ga je preobraziti: ta lijepo je imati snove! Zaključujući recimo, Pavičić je intelektualni djelatnik desnog svjetonazora koji je veoma zagrijan i zauzet za „hrvatsku stvar“. Zato se kroz sve njegove zapise, neposredno, posredno ili asocijativno, provlači, kao temeljna, misao o nezavisnoj, suverenoj hrvatskoj državi. Oštar je i beskompromisan kritičar svih onih koji ruiniraju hrvatsku suverenost, kulturnost i snagu, ma iz kojega političkoga kuta dolazili. No i u tom naporu pokazuje neobičan spoj nekih ljevičarskih (jer Pavičić je bivši ljevičar) i desničarskih osobina. Pored ljevičarske borbenosti, upornosti, i dosljednosti nalaze se i desničarska konzervativistička suzdržanost, oprez i sumnjičavost; pored ljevičarskog egalitarizma, fraternalizma i internacionalizma nalazi se i ponešto elitizma, nacionalizma i zdravog osjećaja samodovoljnosti. Tako isprepletene ove su osobine (u Pavičića, a mislim da bi mogle poslužiti i drugima), spasonosna brana protiv smrtonosne opasnosti koju u današnjem hrvatskom a i svjetskom stanju nosi kapitalistički globalistički totalitarizam.

Na kraju, prema dosadašnjem iskustvu, Pavičićevi dnevnički zapisi bit će zanimljiviji i više čitani u narednim naraštajima, slično kao i dnevnički zapisi Josipa Horvata. Zašto? Iz Pavičićeve proze, budući je on novinar kao i Horvat, jasnije i sigurnije, s mnogo više podrobnosti i nepatvorene životnosti, odčitavati će budući ljudi naše vrijeme negoli iz tzv. učenih knjiga. A kako je sam dobrovoljno pristao da bacimo svoj voajerski pogled na njegovu privatnost i privatnost bliskih mu ljudi, to će čitanje Pavičićeva dnevnika biti izazovno i zanimljivo.

Zašto baš esej? Prvo je pitanje koje mi se nametnulo povodom čitanja Pavletićeve knjige Soba-roba-osoba. U naših se pisaca i teoretičara udomaćio izraz ogled, pa i pokušaj ili pokus (u starijih autora, kao što su Šufflay i Pilar). Ipak je, mnijem, Pavletićevo štivo više pokušaj, dakle esej, a ne ogled. Pokušaj o neobavezno-obaveznoj relaciji spram izraza i spram predmeta kojim se pisac pozabavio. Naime, pokušao je Pavletić u neobaveznoj formi pokazati koliko ambijent, namještaj, posoblje, pozamanterija, odijevala i modni ukrasi, odražavaju vrijeme o kojem pisac piše, svjetonazorsko opredjeljenje pisca, njegov odnos prema uvjetima u kojima stanuje i stvara, i on i njegovi likovi, i preko kojih se elemenata ophodi s društvom i njegovim vrijednostima. Kako u stvarnom, tako i u fikcionalnom prostoru djela. S druge strane gledano, kratki zapisi, s citatima iz djelâ domaćih i stranih autora na temu opisa sobe, zaista se doimlju kao feljtonski ogledi i prikazi. Tako se u kombinaciji književno-publicističkih vrsta, a kroz kritičku vizuru, vrši pogled putem eseja u unutrašnjost soba, ispod površine robe, u osobnost živih ljudi ili literarnih likova.

Malo je naših pisaca koji su se odvažili (primjerice, Saša Vereš, Branislav Glumac), uz punu svijest o poslu kojega su se poduhvatili i posljedica koje može izazvati, izjašnjavati o svojim iskustvima sa poimence navedenim ljudima, s raznim predmetima, prostorima i vlastima u okolini u kojoj su živjeli ili žive. Najčešće bi se radilo o zapažanjima zapisanima u dnevnicima, koji bi bili pod embargom barem koje desetljeće nakon autorove smrti. (U novije doba učestala je pojava kroničarenja u časopisima i listovima za kulturu, s vrstom zapisa koji su na granici eseja, dnevnika i feljtona, odnosno kolumne.)

Pavletićev pogled kroz esej u intimne prostore najviše nam otkriva kojekakvih podrobnosti u napisima na početku i na kraju knjige. Prikazujući iz neposredna uvida, memoarski i biografski, životni prostor, sobu, D. Ivaniševića i M. Slavičeka, Pavletić otkriva osebujnosti toga prostora, ali i osoba ovih hrvatskih književnika.  Nevjerojatno je kako su ovi pjesnici, toliko skloni disciplini svoga književnog izraza, bogatstvu jezika i ideja, živahnoj glazbenosti i plastičnoj oblikovnosti, u svome privatnom životu bili «neorganizirani» i «nedisciplinirani». Stavljam ove pojmove u navodnike, jer sumnjam da oni nešto mogu značiti preneseni iz građanske, privatne sfere, u umjetničku, poetološku, ako ne tek smetnju i teret svakodnevice kojih se pjesnici nastoje na svoj način otresti. Osjeća se u Pavletićevu tonu žaoka zamjerke, ali Pavletić je – kao svi rasni prozaici – poklonik reda i etičnosti, organizacije i prvorazredne tehničnosti. Kod njih stvari moraju funkcionirati najmanje prvoklasno i solidno! Sistematičnost je u korijenu njihova bića, pa i njihova stambenoga prostora, što je nakladnik ove knjige vrlo dobro osjetio, stavljajući na prednju i zadnju koricu knjige fotografije Pavletićeve radne sobe.

Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!

Između početka i kraja ovoga, kako sam Pavletić kaže, «enormno proširenoga eseja s primjernom dokumentacijom» nanizao je Pavletić primjere opisa soba i odjeće aktanata iz proznih djela stranih, ali i iz pjesničkih (M. Mađer) i proznih (J. Ignjatović, A. G. Matoš, A. Šenoa, J. E. Tomić, V. Kaleb, V. Desnica, I. Dončević, N. Nekić) ostvarenja hrvatskih i srpskih pisaca. Čudi, s obzirom na intenciju knjige i obilje primjera koje bi mu moglo pružiti, da nema ulomaka o sobama, namještaju, modi i odjeći iz opusa M. Krleže. Od Djetinjstva u Agrama, preko pjesama, novela i romana do memoarskih iskaza Enesu Čengiću, našlo bi se krasnih primjera opisa interijera koji su puno značili za samoga Krležu, a živo odražavali stavove i egzistencije njegovih junaka. Podjednako, šteta je da Pavletić nije stigao upotpuniti svoju knjigu i zapisima o sobama političara, s kojima je bio blizak dugo razdoblje. Krug građanskih porodica u Zagrebu s kojima je Pavletić održavao veze svakako bi njemu (i nama) u ovakvom esejističkom pregledu i pogledu dao dragocjen sociološko-psihološki uvid i presjek života naših suvremenika.

Dok hoda pokraj kontejnera s PET ambalažom, Bogu zahvaljuje što više ne mora skupljati boce. Ima i nove zube. Nije uzalud pazio na izgled čak i kada je živio na cesti da bi se sada kad je stasao u čovjeka od pera, među ljudima pojavljivao nedotjeran. Ne misli da je Krleža, daleko od toga, ali za svoje sugrađane u Hrašću barem više nije skitnica. – Dobar dan, gospon književnik – pozdravljaju ga susjedi, a on se samo osmjehne i ide dalje svojim putem.

Dvije su godine prošle otkad je prenoćište zamijenio toplim domom, a šest mjeseci otkad je objavio knjigu.

– Beskućnik pa pisac? Ma dajte, molim vas – govorili su mu nakladnici kada je pokušavao objaviti skupinu žvrljotina napisanu na učeničkoj zadaćnici. Odbili su ga svi, osim Josipa Pavičića, vlasnika Naklade Pavičić, a prije šest mjeseci održana je i promocija knjige. Njezin autor, bivši beskućnik Josip Šegota, na promociji se pojavio kao gospon. U odijelu i s kravatom.

U međuvremenu je od prodaje knjige, u kojoj je opisao pet godina života na dnu Zagreba, zaradio 2500 kuna. Stavio je i nove zube.

Dobro mu je došla svaka ekstra kuna, ali najviše od svega hrani ga ponos na licima susjeda. Misle da je spisatelj, da je napravio nešto sa svojim životom, a i njemu je to nekako bitnije od novca.

– Svatko tko se našao na cesti, tamo je završio svojom krivnjom. No, treba imati snage izdiži se iznad toga i pomoći si – kaže Josip.

On najbolje zna kako je to kada te iznevjeri prijatelj. U jednom trenu svi su ti dobri, a u sljedećem već kreću isprike. “Joj, Josipe, nemam novca, baš čekam plaću”, govorili bi mu. A onda ih drugi dan vidi u novom automobilu, šepure se gradom, idu u šoping…

A što ćeπ, misli Josip, to valjda nikad niti nisu bili prijatelji.

Danas Šegota ipak više nije na margini društva. Doduše, nije mu kao nekada, kada je kao ekonomist radio u državnim tvrtkama, ali nije ni loše. Ima pristojnu mirovinu, vratio se u kuću iz koje je bio prisiljen otići, a počeo se opet baviti i kolekcionarstvom.

Nekada je skupljao sablje i mačete, danas su to slike. – Sve sam to prodao. Nisam imao novca, morao sam. Danas mi je žao – priča Šegota.

Najviše će se ipak osoviti na noge kada vrati kuću na moru koju su mu preoteli kamatari. Lijepa je to kuća, a Josip sanja kako će se u nju preseliti te pod stare dane uživati na obali.

Pomaže mu odvjetnik Enver Vučetić koji ga je nekim čudom pristao zastupati besplatno.

Josip se i danas redovito osvrne na dane koje je proveo na cesti. Pita se sada kako je uopće sve to uspio preživjeti i nije li možda cijela ta nesretna priča bila neki san.

– Tanka je granica između toga kada čovjek ima sve, a onda nema ništa. Dogodi se to u jednom trenu, niti se ne snađeš, a već si na cesti – kaže.

Vrijeme na cesti Šegota računa na ono prije i poslije PET-ambalaže. – E, kada su se pojavile te boce, ja sam bio car. Skupljao sam ih i mijenjao za pare, ali ono prije bilo je neizdrživo. Ako hoćeš novac za hranu, moraš žicati. Meni je to bilo grozno, žicati nisam htio – rekao je.

Na svog autora ponosan je i nakladnik Josip Pavičić. Knjiga je izašla u nakladi od 2000. – Kada mi je Šegota donio svoje djelo, odmah mi je rekao da ne piše zbog novca. Htio je samo objaviti priču kojom će upozoriti na problem beskućnika – kaže Pavičić.

Šegotina memoarska proza napisana je dok je još debelo bio na ulici. Otkaz na poslu dobio je, priča, zbog svoje lajave jezičine, a tada je već postalo kasno. Uz to se nakupilo još obiteljskih problema, a njegov dotadašnji život urušio se kao kula od karata. Ostao je bez doma.

Posvadio se jedan dan s nekim službenikom i onda je odlučio napisati knjigu. I to knjigu o životu na ulici, iz pera uličara. – Mnogi su mi se smijali. Ali, nisam se dao – otkrio je Šegota.

Danas na tržištu knjiga, ističe Šegota, postoje brojna djela o skitnicama, njihovim teškim životima. Samo je jednu od njih, međutim, uistinu i napisao beskućnik.

Nema tome dugo da su se, nakon plovidbe od Jadranskoga do Egejskoga mora, predstavnici Staroga Grada na Hvaru (negdašnjega Farosa, utemeljenoga prije 2400 godina) i grčkoga otoka Parosa (s kojega su potekli osnivači našega Farosa) – pobratimili! Zamalo dva i pol tisućljeća poslije prvoga susreta njihovih davnih predaka, današnji stanovnici dvaju zemljopisno dalekih, a poviješću zbliženih otoka uspostavili su nove veze. Sad smo pak dobili i književni odjek te sudbinske povezanosti. Sarajevski sveučilišni profesor arheologije, zagrebački đak Enver Imamović, svoj je znanstveni diskurs na tren zamijenio literarnim, nadahnut upravo pričom o doseljavanju Grka na Hvar. Intrigantnoj je povijesnoj pozadini dodao i neizbježnu ljubavnu priču kao začin. Nastao je tako roman “Afroditin grijeh” (Naklada Pavičić, ur. Josip Pavičić), vješto ispisana pustolovna priča o plovidbama, doseljavanjima, sukobima, ratovima, ljubavi, mržnji, vjeri i nevjeri. Arheološka znanja autora njegovoj su mašti dala podlogu: povijest i fikcija dobro su se našli.

U povijesti hrvatske književnosti, osobito novijoj, otkad socijalne teme zauzimaju izrazito mjesto, pisalo se o beskućnicima, sirotinji i deklasiranim ljudima prilično. Nema književnoga žanra u kojem se nije tkogod ogledao o ljudima s dna: i u poeziji, i u prozi svih oblika, i u drami, i u raznim medijima, od radija, preko filma, do televizije. No pisaca koji su autentično doživjeli beskućništvo je, ipak, malo. Pisati sa stajališta socijalne simpatije, ideološke opredijeljenosti ili jednostavno empatijski doista je nešto drugo od empirijskog iskustva zgažena i odbačena čovjeka. Poznati su publicistički pothvati kad se novinari prerušuju u prosjake, skitnice ili beskućnike da bi prikupili autentična svjedočanstva o bijedi najnižih slojeva i bezdušnosti gornjih slojeva društva. Dakako, najpoznatiji među njima je Franjo Martin Fuis (Fra-Ma-Fu), novinar i fotograf koji je ostavio nezaboravne serije tekstova o zagrebačkoj sirotinji i podzemlju (Niz strminu bijede, 1935; Hotel Slama, 1937).

Beskućnika je u hrvatskoj povijesti mnoštvo. I sam otac domovine, Ante Starčević, proživio je život i umro kao beskućnik, pod prijateljskim, ali ipak tuđim krovom. Pisali su o bezdomcima Dinko Šimunović, August Cesarec, pa Ivo Kozarčanin, Vjekoslav Majer, do Ive Brešana i, evo, Josipa Šegote. Istina, on je svoj roman suvremenog zagrebačkog beskućnika ispisao uz pomoć poznatoga, ali neimenovanog hrvatskog pisca Mihe B., što nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost i privlačnost. Nije razvidno koliki je i kakav udio njegova tajanstvenoga spisateljskog pomoćnika. Kako bilo, ispisali su jedru prozu, kratke i sugestivne rečenice, u duhu suvremene prozne stilske orijentacije, što Šegotin memoarski zapis čini modernim. Dakako, najveća je vrijednost Beskućnika autentičan dokumentarni zapis, u obliku osobne ispovijedi, bivšega beskućnika Josipa Šegote (1947), diplomiranog ekonomista, rođenoga Zagrepčanina i građanina koji je potonuo na samo dno zagrebačkoga društva. Krećući se od 2002. do 2007. u sredini zagrebačkoga polusvijeta iskusio je sve strahote bijede, osjetio ljudsku bešćutnost i ravnodušnost, koje čovjeka bole više od same neimaštine. Iz štiva knjige nije dokraja razvidno zbog kojih se razloga Šegota našao u društvu beskućnika. Objašnjenje da je »preko noći, zbog nesporazuma s najbližima, sukoba na poslu (izazvanog dugim jezikom), lakovjernosti i prijateljskog noža u leđa ostao bez svega« vjerojatno je samo dio istine. I mnogi drugi ljudi doživljavali su slične, a možda i gore životne neugodnosti i tegobe, pa ipak nisu završili na pločniku metropole.

Mislim da su prava pitanja: zašto je Šegota pokleknuo? Zašto se predao? Zašto nitko u njegovoj sredini nije osjetio kamo ga njegove (ne)prilike vode? Odgovori na ta pitanja naslućuju se u knjizi. Punu svijest o njihovu značenju i značaju sam je autor, zgusnuto, uobličio na početku knjige, uvrstivši ih zapravo u red bitnih razloga zbog kojih se prihvatio pisanja svoje ispovijedi: »Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može proživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali. Pali su. Pali su ne zato što su htjeli pasti, već zato što im nitko nije htio pomoći. Ostali su sami, otpisani i zbrisani od društva. Nekad su i oni, kao i ja, predstavljali nešto, ali ih je sudbina gurnula u ponor. Ostali su sami, i umrli sami, i zaboravljeni.« Strava pred egzistencijalnom neizvjesnošću, koju svi nosimo u sebi zahvaljujući naravi naše novovjekovne zapadnjačke civilizacije, u Šegotinu se slučaju oživotvorila. Preko noći ili postupno, svejedno, našao se isključen iz društva, pauperiziran i odbačen kao nekoristan. No ni to Šegota još ne smatra pravim padom. Moguće je biti siromah, ali ipak pošten, častan, dostojanstven čovjek. No pravi se pad događa kad čovjek potone ispod svake moralne crte, ispod svake etičke granice. Do toga trenutka na njegove neprilike utječu različite okolnosti: od obiteljskih, preko poslovnih, do ustrojidbenih činilaca društva. Na neke može utjecati, na neke ne može, ali stanovitih mogućnosti za uređenje vlastita života ipak ima. Ali potonuti ispod najniže etičke crte stvar je osobne odluke, uvjerenja i izbora. Biti, po Šegotinu shvaćanju, u stanju beskućnika, stvar je svakako žalosna, ali nije moralno odbojna. No postati kriminalac, narkoman, prostitutka, tj. sam se opredijeliti za isključenje iz društva, postati pravi otpadnik, za Šegotu je istinski društveni pad, pad iz kojega je povratak gotovo nemoguć.

Nakon loših iskustava, bez želje za teorijskim rasvjetljavanjem svoje pozicije i pozicije ostalih građana u hrvatskoj demokraciji, Šegota krivnju za osobnu zlu kob svaljuje na sudbinu, a psihološki – kako bi mogao izdržati kušnje svakodnevice – usvaja neke postupke iz asortimana vjerskoga ponašanja, najčešće deklarativnog, bez dubljeg sudjelovanja i iskrena osvjedočenja. No iako ne i svjesno, Šegota ipak podastire očiglednu osudu društva koje je izgubilo osnovni osjećaj solidarnosti, sućuti i zajedničke brižnosti za sve ljude, prema paradigmi kršćanskoga morala, koja paradigma leži u temeljima naše kulture bez obzira na ideološka zastranjivanja. Tako će on naglasiti gdje nailazi na razumijevanje i kome se može vjerovati: »Mi beskućnici družimo se samo među sobom. Za nas je ostali svijet zatvoren. Upravo sam razgovarao s jednim svojim prijateljem. On je nekako skupio lovu pa unajmio neku sobu. Životari, ali bori se da uspije. Pisac. Zove se Miha. Jadam mu se, da nemam više živaca sve to trpiti. Njemu mogu reći, on me razumije jer je u istim govnima kao i ja. Drugima i ne pokušavam pričati jer znam da me ne bi razumjeli, ispao bih glup. Tješi me da moramo još malo izdržati, sada smo počeli odmotavati klupko. Ljudi koji imaju normalan život ne mogu nas shvatiti.« Nekoć se takav nauk pronosio pučkom izrekom da sit gladnu ne vjeruje. Vrijeme je da u ovom globalizacijskom i multikulturalnom nevremenu počnemo učiti narodne poslovice.

Knjigu Tajna stigmatizacije čine dvije rasprave o problemu stigmatizacije: splitskoga svećenika Miroslava Matijace pod naslovom Enigma stigmatizacije (ciklostilom umnožena 1961. u Zagrebu) i slovenskoga liječnika internista Ivana Matka, Medicina o stigmatizaciji (objavljena 1933. u vlastitoj nakladi u Mariboru), koja se prvi put objavljuje na hrvatskom jeziku u izvrsnu prijevodu Živka Grudena. Predgovor knjizi napisao je zagrebački neuropsihijatar Bartul Matijaca.

Na početku studije Miroslav Matijaca daje osnovne podatke o samu pojmu i problemu stigmatizacije. Uz podatke o broju stigmatiziranih osoba navodi da je do 1937. šezdesetak stigmatika Crkva proglasila blaženima ili svetima. Posebno je zanimljiv podatak da u istočnim kršćanskim crkvama nema slučajeva stigmatizacije. Dok je među Slovencima (citira podatke iz Matkove studije) nekoliko stigmatiziranih osoba, dotle ih među Hrvatima nema (Bartul Matijaca u predgovoru spominje velečasnog Zlatka Sudca). Posebno opisuje najstariji poznati slučaj znamenovane osobe, svetog Franju Asiškog. Navodi različita tumačenja (posebno ono u vezi s autosugestijom) nastanka stigma i crkveno stajalište da su stigme sv. Franje nadnaravnoga karaktera. Matijaca opisuje slučajeve stigmatizacije Louise Lateau, Izabele Hendricks, Gemme Galgani, Therese Neumann i Padra Pija da Pietrelcina. Opisujući naširoko te slučajeve, navodi niz različitih tumačenja nastanka stigma. Naglašava da Crkva, ma što mislila o stigmaticima, nikada te osobe ne proglašava svetima i blaženima samo zbog krvavog znamenja.

U zaključku svoje rasprave Miroslav Matijaca, citirajući francuskog akademika L. Bertranda, suprotstavlja se onima koji problem stigmatizacije svode samo na patologiju (ali je ne niječe?) te naglašava da kršćanski mistici, kao što su sv. Pavao Apostol, sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Sienska, sv. Franjo Asiški, »nisu psihički nastrani ljudi«, nego baš obratno: »oni su ljudi psihički prebogati«. Ističe razloge koji govore protiv nadnaravnosti stigmatizacije te činjenicu da teolozi ne mogu dokazati njihovu eventualnu nadnaravnost. No zaključuje da stigmatizacija i dalje ostaje tajna, s napomenom da ona za vjeru nije presudna tema.

Ivan Matko razmatra stigme i stigmatike kao medicinski fenomen, istina još neistražen i neprotumačen. On sam kaže da su stigmaticima zajedničke tri osobine: znakovi na koži, histerija i gladovanje. Opisuje nekoliko slovenskih slučajeva stigmatiziranih osoba, upozoravajući da je među njima, uz prave stigmatike (Jerica iz Dolenjske), bilo i očiglednih duševnih bolesnika (Lenčka iz Gore, Jeričeva iz Zibike) ili običnih varalica. Među tima su Katarina iz Koruške i Johanica iz Vodica, koja je kao varalica bila osuđena na deset mjeseci zatvora! Posebno potanko opisuje slučaj Terezije Neumann, za koju kaže da »s medicinskog stajališta njezin slučaj nije ni dandanas dokraja razjašnjen«. Tim slučajevima Matko potkrepljuje svoje viđenje da se u stigmatika, uz pojavu znamenja na koži i krvarenja na raznim dijelovima tijela, redovito mogu pratiti znakovi histerije (potanko je opisuje!) te fenomen neznatne potrebe za hranom (asitija).

Opisujući nastajanje stigma (i ekstaze), a pozivajući se na opise niza svojih prethodnika koji su pratili stigmatike, Matko opisuje pojave na koži, krvarenje na autosugestivnoj i hipnotično-sugestivnoj osnovi (prikazuje i slučaj bolesnice u koje se sugestijom postiglo da se brojka koja je bila napisana na jednoj ruci, a onda zavojem previjena, sutradan našla i na drugoj, isto tako zavojem zavijenoj ruci, a na kojoj broj nije bio napisan), utjecaj sugestije na vegetativne funkcije (između ostalog i slučajeve umišljene trudnoće, pa spominje i englesku kraljicu Mariju Tudor i srpsku kraljicu Dragu Mašin!), krvarenje izazvano afektima, utjecaj čelične volje i vježbanja na čovjekovo tijelo (fakiri, malajski derviši!), zatim tjelesne osobine koje potpomažu krvarenje (izrazita osjetljivost i ranjivost kože)… A govori i o stajalištima praktične i eksperimentalne medicine o nastanku pojedinih oblika stigmatizacije.

Poglavlje o asitiji (život bez hrane) ilustrirano je slučajevima stigmatika te opisom i tumačenjem asitije pojedinih stručnih promatrača. Na kraju Matko zaključuje da mnoga pitanja o stigmaticima medicina još ne može objasniti, no da se od traženja znanstvenog rješenja ne može i ne smije odustati. Navodi i stajališta crkvenih predstavnika koji kažu da vjerska znanost, pogotovu mistika, objašnjava te pojave tek kada medicina kaže svoje…

Obje stručne (i znanstvene) rasprave napisane su tako da se čitaju kao krimić! Uz to što su privlačne kao tekst (ne može ih se prestati čitati!), one čitatelja opskrbljuju nizom uzbudljivih i korisnih informacija i stajališta o izazovnoj temi. Nakon što se knjiga zaklopi, u čitatelja se uz osjećaj zadovoljstva zbog stečenih novih znanja javlja i potreba za daljim proučavanjem fenomena stigmatizacije. Posebice stoga što se o toj temi uglavnom piše površno i senzacionalistički.

Prikaz knjige za koju nije teško prognozirati da će izazvati veliku pozornost javnosti zaključujem citatom iz izvrsna predgovora – koji ima odlike stručno-esejističkog, pa i književnog teksta – Bartula Matijace: »Pisane s trijeznom sabranošću, mjerodavno i netendenciozno, a potaknute tek živom znatiželjom prema predmetu izučavanja, rasprave liječnika Ivana Matka i svećenika Miroslava Matijace, premda nastale davno, i danas su ne samo zanimljivo, već i aktualno štivo.

Josip Šegota napisao knjigu da dokaže što se sve može preživjeti, a da se ne poklekne

Nikad nismo imali toliko televizijskih emisija, novinskih priloga i knjiga o dobroj papici, oblizekima i spizi. TV kuće se upravo natječu koja će što raskošnije ugostiti svoje gledateljstvo. I sve to uoči i za vrijeme tzv. recesije, koja se kod nas najprije počela odražavati upravo na hrani, tj. na sve skromnijoj i sve skupljoj obiteljskoj košari. A kao kontrapunkt svemu tome dolazi nam knjiga “Beskućnik” Josipa Šegote u izdanju nakladničke kuće “Pavičić”.
Sadržajno zbilja rijetka knjiga, pogotovo kaj je u znoju i krvi vlastite nesreće ispisuje rođeni Zagrepčanin (62), akademski obrazovani sugrađanin, koji JE svoj uspješni život i ugled familije iz tzv. srednjeg sloja prisiljen (ostao bez radnog mjesta) zamijeniti ulicom, prenoćištima, javnim kuhinjama i kontejnerima.
I nakon 5 godina ulice, on se vraća domu, familiji i normalnom životu… “Sad kad se prisjećam svega što sam preživio, pitam se je li moguće da sam sve to izdržao? Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može preživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali”…
On se održao, jer je uspio svladati sve finese preživljavanja, od skupljanja flaša po kontejnerima do izvlačenja kovanica iz gradskih fontana. Istrenirao je disciplinu gladi, jer lakše mu je, veli, biti gladan, nego prositi hranu. Upoznao je sva prenoćišta i javne kuhinje. Ali i stranačke predizborne domjenke, gdje nikad barem nije ostao gladan! Ostajao bi bez odgovora na mjerodavnim mjestima.
“Došao sam tako poznatoj gospođi iz vlasti. Molim da mi pomogne naći posao, kad sam već tako nepravedno izbačen iz firme… Nudi mi kutiju cigareta. Nisam htio uzeti. Nisam ja došao žicati.”

Dva posve strukom različita čovjeka uhvatila su se u koštac s ovom toliko delikatnom temom i to u proteklom vremenu, prije više od pola stoljeća (jedno djelo tiskano je 1961. a drugo 1933.). Ivan Matko je po struci liječnik, Miroslav Matijaca svećenik. Stoga će njihove prosudbe biti neminovno različite, ali ne i tvrdoglavo uporne u dokazivanju svoga stava. Teolog Matijaca ostao je kod zaključka da su stigme tajna. Trudio se da prikaže argumente za i protiv vjerovanja da su stigme Božji dar ili intervencija. Naveo je brojne dokazane slučajeve stigmatika, ali oprezno koračajući kroz ovu vrelu temu kojoj crkva uvijek ostavlja poluotvorena vrata. Počeo je od prvog stigmatika Svetoga Franje, koji je dobio rane 1224., koje je crkva u ono doba prihvatila kao čudo, da bi u novijim izjavama službene katoličke crkve Franjine rane nazivali ne miraculum, nego mirus eventus. U zanimljivom uvodu dr. Bartula Matijace koji nosi naziv: Svi se pomalo pribojavaju stigmatika, postavlja se isto krunsko pitanje: je li riječ o nadnaravnim pojavama ili objašnjivom prirodnom fenomenu? On dilemu ne razrješuje, ali priznaje da se pojavom valja baviti, jer je toliko intrigantna i prisutna kroz sva ova stoljeća od vremena Sv. Franje do danas, da postoje čitavi instituti koji se bave nadnaravnim pojavama. Do danas je bilo zabilježenih 350 stigmatika, što i nije neki veliki broj, a ima ih najviše u katolika, a ni jedan u pravoslavnih. Počevši od Sv. Franje i završivši sa Zlatkom Sucem, našim jedinim hrvatskim stigmatikom, nema za sada objašnjenja. Može se konstatirati da je bilo varalica, bolesnika i raznih pokušaja obmanjivanja javnosti, ali ipak, smatra dr. Matijaca, odluke valja prepustiti teologiji. To nije skretanje sa znanstvene staze, jer, kaže on, i teologija je znanost, ne prirodna, ali znanost vjere kako navodi slavni ateist Martin Heidegger, «historijska znanost posebne vrste». Uvijek će biti pitanja o čudu koje je nastalo Božjom voljom, ali i sumnji nije li to samo neobična medicinska pojava uzrokovana psihom. Upravo na toj razini raspravljaju i dva autora u svojim radovima, koji tiskani u ponovljenom izdanju ni nakon duga vremena, ne gube ništa od zanimljivosti. Upravo zato jer ni danas nije objašnjeno stigmatiziranje kao dokazano čudo ili dokazani medicinski fenomen. Činjenica je da se teolog Miroslav Matijaca odnosio prema pitanju opreznije i ostavljao mogućnost da se to može dogoditi kao čudo, iako to nije tvrdio ni za jedan slučaj. On sumira svoju raspravu: «Stigmatizacija je, dakle, za nauku još enigma ili tajna, kako je to u naslovu ove rasprave naglašeno.» Drugi autor ne odstupa od pozitivizma i strogog medicinskog eksperimentom potvrđenog i objašnjenog stanja. Sam liječnik po struci, objavio je svoj rad pod naslovom :Problem stigmatizacije(zaznamovanja) v medicinski luči, Maribor, 1933. Tada je bio primarijus u Mariborskoj bolnici i bavio se različitim pojavama psihičkih oboljenja. Njegova analiza je strogo medicinska i utvrđuje kod svakog stigmatika psihička oboljenja, fizičke nedostake ili bolesti, da bi na kraju zaključio da te pojave stigmi tek treba proučiti. On ne ostavlja mogućnost neobjašnjivoga, i tu je bitna razlika između ta dva autora. On je, kaže, za sve pojave « uvijek uspio naći posve prirodna objašnjenja». Objavljivanje ovih tekstova svakako pridonosi razumnom dijalogu različitih stavova te se možemo nadati da će biti traženi i u crkvenim i u laičkim krugovima. Konačno, ovo pitanje je, možda poslije onoga o fizičkom opstanku Sotone, najintrigantnije, a njime su se bavili prvi umovi čovječanstva.