„Smrt mi ne prilazi, a čita moje pjesme“

(Miro Glavurtić)

Knjiga „Kanconijer o ništavilu“ proizvedena je i uređena, tipografski i grafički, tako da se malo po malo gubi u ništavilu. Tisak u nijansama crne, sive, bijele, do iščeznuća, naznačuje, zorno pokazuje (ipak!), kako se nestaje u ništavilu.

Tko je autor ovoga „Kanconijera“? Je li tek puki „zapisivač“? Ili tek neki , manje ili više, vješti „organizator“? Ili, nitko-i-ništa u nastajanju pjesme? Ili manufakturist koji radi po narudžbi, prema očekivanju čitatelja? Ili tek, napisalo mu se (dok mu je njegov genije vodio ruku), a vi vidite što ćete s tim!

Kako bilo, Josip Pavičić (Bjelovar, 1944.) je, da prostite, pjesnik koji se usudio u ovo (ne)vrijeme spjevati pjesmaricu o tako jednostavnoj i običnoj ljudskoj zagonetki – ništavilu. E, sad, imamo autora, tu je i djelo, a valjda će se naći i pokoji čitatelj. Kako će čitatelji primiti ovo suočavanje i autorovo i svačije s ništavilom? Hoće li prihvatiti tako savršeno svršenu perspektivu ili će bezizglednost perspektive preokrenuti u svoju i svačiju prednost?

O autoru, za ovu prigodu, treba reći da je vrsni znalac hrvatskoga jezika. Bilo bi smiješno isticati ovu (trebalo bi biti samorazumljivu) činjenicu, da nas stvarnost i književna produkcija ne uvjeravaju u suprotno – da je jedan pisac vrsni znalac jezika na kojem piše! Tragično je, naprotiv, da puno današnjih pisaca ne zna jezika, a ono što jezikom drže tek je sitan odraz (umrljan svakojakom tuđinštinom) hrvatskog jezičnog bogatstva. Pavičić, ne samo u formalnom, akademskom smislu (kao profesor hrvatskog jezika), druguje s hrvatskim jezikom već lijepi niz desetljeća kao novinarski pisac, publicist, pjesnik, prozaist, urednik i nakladnik. Njegov osjećaj za jezik proizlazi koliko iz životne stvarnosti, toliko iz jezične tradicije, ostvarujući zavidnu harmoniju i ravnotežu. Na takvoj podlozi njegov(i) lirski subjekt(i) lako pronalaze optimalne konstrukcije, izričaje i sklopove koji djeluju više od blagotvornog osvježenja današnje hrvatske poezije.

Sve pjesme ovoga „Kanconijera“ možemo uvrsti u čistu lirsku poeziju, bez ikakve mogućnosti da bismo u ocjeni mogli zahiriti. Dakle, sve su pjesme ove zbirke u najstrožem smislu lirske. Rekli bismo, upravo su školski primjer lirske poezije. U njima nema ničega vanjskoga, objektivnoga, stvarnosnoga koje bi na bilo koji način ugrozilo osjećajnost, razmišljanje i djelovanje lirskoga subjekta u njegovoj osobnoj zbilji. Doista, u ovim Pavičićevim pjesmama ni jedan vid zbilje ne uspijeva prodrijeti u unutarnji prostor i postati dominantan subjektu. A i kako bi kad se, od prve do posljednje, bave ništavilom. Ne samo da u njima nema ničega vanjskoga, nego nema ni nutarnjega budući da se sve pretvara u ništa!?

Lirskih subjekata u ovim pjesmama – koje se bave samo jednim motivom: ništavilom – je više. Reklo bi se da je to čudno. Ali kod Pavičića i ne može biti drugačije jer on ništavilu prilazi s raznih strana i s pristupima koji nas iznenađuju. Bilo da su vedri i duhoviti, ironični i sarkastični, humorni i satirični, humani i empatični, zreli ali ne pretenciozni. Rijetko kad smo čitali (u novije doba još jedino kod Glavurtića ili Glumca) poeziju koja nas je obuzela onom čudesnom, očaravajućom „magijom“ o kojoj književna teorija može samo reći: da njoj, teoriji, nije jasno otkuda ta „magija“ dolazi!

Koja je i kakva bila Pavičićeva namjera u stvaranju ovoga „Kanconijera“? Možemo li mi, bilo kao čitatelji, bilo kao kritičari, prepoznati i ustanoviti Pavičićevu namjeru? (Teoretičare ispuštam iz niza jer unaprijed znam odgovor na dotično pitanje!) Pokušat ćemo iz našeg očišta prikazati nekoliko vidova, kako smo već utvrdili, jednog jedinog predmeta ove knjige: ništavila. (Štoviše, nukamo i druge čitatelje, bez obzira s kojim razlozima čitaju ovaj „Kanconijer“, da se potrude pronaći svoje aspekte odčitavalačkog procesa.)

Prema redoslijedu po kojem su pjesme uvrštene u „Kanconijer“, ali i prema vremenskom redu, kronologiji, prva je pjesma „Ništavilo“. Autor priopćuje, ispod pjesme, da je nastajala u „Petak ujutro i navečer, 3. svibnja 2019.“. A u samoj pjesmi autorov lirski subjekt ovako predstavlja ništavilo: „Ništavilo je čovjekova majka… Dok ga ništavilo drži za ruku/dok ga grli i tješi, kao što umije samo majka/dok mu šapće i miluje ga po kosi/dok mu izmiče klupu od trešnjeva drveta“. Dakako, majka asocira na rađanje, ali i na tajnovitu i neraskidivu vezu sa životom u kojemu je ništavilo izuzetno važan čimbenik. Ono je predšasnik onoga što mi obično nazivamo umiranjem. Malo po malo ulazimo u ništavilo i predajemo se stanju koje nazivamo smrt. A iz smrti se šire, neki kažu zasijava, život u kojem je opet ništavilo.

Na stranici 24., u pjesmi „Lovrijenac“ datiranoj „24. srpnja 2019.“, autorski lirski subjekt iznosi ekspoziciju, utvrđuje mjesto radnje: „Otišao je u Dubrovnik/Popeo se na tvrđavu Lovrijenac“te opis događaja koji je povod pjesme: „Nagnuo se preko zida/Izgubio ravnotežu/Dok je padao čuo je glasni šapat… Dobro došao!“. O kome se radi? Tko pada? Tko čuje glas? Kome je upućena dobrodošlica? Nije razvidno sve dok dva lirska subjekta ne povedu dijalog skraja pjesme. Čovjek je taj (autor?) koji pada. Misli da mu dobrodošlicu upućuje Hamlet, ali: „Ne, ništavilo/Došlo da naplati njegovu davnu neopreznu misao/da je glumac na Lovrijencu neuništiv“. Zdvojan je odgovor autorskog lirskog ja: „Ali ja nisam glumac“. No ništavilo, koje se rado presvlači (kao da mijenja kostime!) u razne lirske subjekte u ovoj zbirci, pokušava utješiti neoprezna čovjeka/autora/lirskog subjekta ljudima tako dragom pozicijom: „Uvijek si kod mene imao protekciju“. Korumpirano ništavilo!?

Dugačka pjesma, „Pola noći“, na str. 33-35, bila je izvrgnuta pokušajima prodora nekih izvanjskih elemenata koji bi onemogućili lirski subjekt da izvede svoj naum. A naum se sastojao u krajnje nevjerojatnom pokušaju da ništavilo – iščezne! Pogledajmo.

Kaže se da je ništavilo: „Došlo u pola noći/da vidi kako velika kazaljka/prekriva/malu.“. Nakon ove sekvence slijedi druga u vidu pravog filmskog prizora u kojem ništavilo sjedi pred kaminom, pućka lulu, „pravi se kao da se moli za njih dvije/a zapravo da ih raskalašeno gleda“. Što će mu ta poza i postupak? „Došlo je da provjeri/događa li se što s vremenskim beskrajem“, objašnjava autorov lirski subjekt. I to kad? Kad bi se trebale poklopiti dvije kazaljke na satu: „u časku predvidljivog i nevažnog spajanja/znaka i znaka bez stvarnog značenja“.

Ovdje bi se trebala umetnuti poduža meditacija o vremenu, ali nemamo prostora (a, možda, ni vremena). Pola noći, naravno, ne postoji. No da bi ipak, barem u pjesmi, postojalo naoko neutralan lirski glasić vrši određenu intervenciju: kazaljke su se, tobože „iznenada i bez vidljiva razloga“, zaustavile. Je li prestalo teći vrijeme? Ili je prestalo mjerenje vremena? Tko bi ga znao! Vrijeme je, kaže se dalje, stalo za sve biće. Čak i za sam bitak, ma kakvim se on prikazivao. I to tako: „za sva mjesta i sva nemjesta/za sva vremena i za sva bezvremena/za sve kojima ne smeta nepostojanje/za sve kojih nema ni u jednoj dosad izgovorenoj riječi“. Ova dva potonja stihaimpliciraju filozofsko-teološku raspravu, ali daju odgovor kakav može biti samo pjesnikov u misteriju pjesničkog dohvaćanja, podjednako, misteriozne (ono)stvarnosti. Kako o vremenu nema govora i odgovora, tako ni o ovoj pjesmi nema razgovora nego je do svakoga čitatelja hoće li je pojmiti.

Međutim, proizlazi (uz malo domišljanja i razmišljanja), da je vrijeme stalo i za ništavilo! Lirski subjekt poentira: „a to se ništavilu nikako nije moglo svidjeti/No, što da poduzme usred noći bez kraja/na dalekim rubovima tobožnjeg raja/u svemirskoj prašumi bez sunca i ganuća/u sladostrasnom jecaju iščeznuća“.

Međutim, kao što se može vidjeti iz ovoga „Kanconijera“, ništavilo je izbjeglo ovu hudu sudbinu (da, sudbinu!) i to zahvaljujući svemoćnoj pjesnikovoj ruci. U jednoj pjesmi (str. 44) reći će se: „Ipak sam ja pisac ove pjesme“!

Mogli bismo ovim načinom analizirati još puno pjesama ove zbirke. No prostor-vrijeme nam na dozvoljavaju. Ipak, zadržat ćemo se na pjesmi „Povuklo se“ (str. 45). U stihovima koji imaju vid binarnih opozita, gdje je drugi dio opozicijske veze nijekan, ali nije antonim, gradira se put do jednoga od mogućih ishoda nauma lirskog subjekta, koji smo naum spomenuli. Dakle, po obrascu „Povuklo se u sebe, a sebe nema“ slijede članovi koji su nijekani: duša, srce, volja, strast, navika postojanja, veliki prasak, ishod vječni, ljubav prema bližnjem, nada, svijet. Međutim, u posljednjem stihu evo odgovora – za čovjeka, svijet, svemir – „Povuklo se u pakao, a pakla, hvala Bogu, ima“!

Bez filozofske i teološke pretencioznosti, bez fizikalne i kozmološke (za)umišljenosti, pjesnik putem intuitivnim, zajedno sa svim svojim lirskim subjektima, besprijekorno pogađa u ništa! Pogađa ništavilo tako da ga ostavlja u vremenu i tako ga razoružava. Ništa nije ništavnije (da ne kažemo: relativnije)od vremena! Naučili smo to još od sv. Augustina, za filozofskih seminara kod prof. Bošnjaka (u tmastom socijalističkom mraku!).Od ImmanuelaKanta (1724.-1804.),preko Alberta Einsteina (1879.-1955.), do Kurta Gödela (1906.-1978.) o vremenu se može reći, što je već spomenuti sv. Augustin kazao, reinterpretirano: „Svjestansam činjenice da sada pišem s nešto sjećanja o tome što sam upravonapisao i nešto očekivanja o tome što ću vjerojatno uskoro napisati.Doživljavam sukcesiju svojih različitih stanja uma kao da su ta stanja proteklakroz moj um. Taj osjećaj, čini se, navodi na pomisao da i vrijemetakođer protječe“ (Hao Wang, (1921.-1995.,: „Vrijeme u filozofiji i fizici – od Einsteina do Gödela“, Reflections on Kurt Gödel, MIT Press, Cambridge 1987.).

E, sad, u igru ulaze osjećaji, pa svijest, pa projekcija naše svijesti u svijet kako bi se dobio pojam o apsolutnom vremenu, pa iskvarenost svijesti njezinom ograničenošću, svođenje na lokalne sheme prostora i vremena etc. Ostavljamo matematičarskim logičarima da i dalje raspetljavaju ove prostor-vremenske zapetljancije (koje mi, priznajemo, ne razumijemo). Za naš ljudski mikrokozmos ovo pjesnikovo rješenje sasvim je dostatno!

***

Pavičić je napisao ovaj „Kanconijer“ upravo nadahnut. Usuđujemo se spomenuti ovaj pojam, unatoč demonima teorije koji harače književnošću i znanošću o književnosti u nas, u Europi i u svijetu (za svemir nisam siguran). Ako se nama, kritičaru/čitatelju, već desetljećima prilikom čitanja pjesničkih uradaka recentnih hrvatskih poeta nije ježila koža,nije se nutrinom razlijevala ona svijetla blagotvorna radost (o kojoj ne znamo ništa!), a intelektom nije skakutala vedra humorna misao dokučenoga smisla, što smo (i još više raznog, neizrecivog) doživjeli uz ovaj „Kanconijer“, onda je sve rečeno. Iz kojega je izvora Pavičićevo nadahnuće, nije nevažno. Jeli ljudskog ili božjeg porijekla? Teško je tvrditi. Ali, nadahnuće oliti inspiracija, svakako je bila prisutna.

Tvrdi se već hiljadama godina da se Isus, Sin Božji, očovječio, dao raspeti radi svojih ideala, stavljajući u ishod spasenje cjelokupnog čovječanstva. Onaj isti prof. Bošnjak tvrdio je da je Isus iluzija, jer da takav nije postojao. Vjerojatno je dr. Bošnjak u pravu, ali nije ovo jedini slučaj koji potvrđuje koliko iluzije moćno gospodare čovjekom i svijetom i koliko dugo vladaju i vladat će. Pa tako i ova Pavičićeva iluzija, prognoziramo, bit će jednako snažna i u ovom 21., pa u 22., čak i u 23. stoljeću, nećemo reći ad infinitum, ali do Sudnjega dana, svakako. Dokle će biti naše vjere i jezika.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2021

Hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein gostovao je u lipnju 2018. u emisiji Nedjeljom u 2 HTV-a. Premda je tema bila logor u Jasenovcu, ipak se nije očekivalo da će njegove izjave podići toliko mnogo prašine. Otprilike u 28. minuti emisije voditelj Aleksandar Stanković upitao ga je: „Neki upozoravaju da nije pronađeno mnogo posmrtnih ostataka jasenovačkih žrtava, a tvrdi se da je ondje stradao velik broj ljudi. Kako to komentirate?“

Goldstein je ispalio bombu: „To je zato što je u travnju 1945. Hitler ustašama poslao specijalnu drobilicu kojom su kosti žrtava pretvorene u pepeo…“

U vremenu kad je antisemitizam u eksponencijalnom rastu, kad jedan od četiri američka milenijalca (ljudi rođenih između 1978. i 2000. godine) vjeruje da je Holokaust izmišljen, kad više od polovice Nijemaca smatra da Židovi pretjeruju s pričom o Holokaustu, Ivo Goldstein ide tvrditi da je Adolf Hitler – dok je Berlin bio pretvaran u prah i pepeo ruskim kaćušama – stigao razmišljati kako poslati na nekakav Balkan spravu za mljevenje kostiju!?

Za koju inače nitko nikada ondje nije čuo.

Ta Goldsteinova izjava nije samo sumanuta rečenica nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV, nego jedna od zadnjih stvari koja Židovima sada treba.

Zašto uopće ugrožavati povijest Holokausta uvlačenjem u priču jednog mjesta za koje se ne može podastrijeti forenzički dokaz da je u njemu bilo više od nekoliko tisuća žrtava? Istodobno jasenovačka lista navodnih žrtava i dalje raste! I to i ove 2021. godine! Pri tome je riječ o listi navodnih žrtava koja je više puta ozbiljno dovedena u pitanje.

Zašto muzeji Jad Vašem u Jeruzalemu ili US Holocaust Museum desetljećima šute na postupke hrvatskog muzeja JUSP Jasenovca, koji koristi snimke Treblinke ili snimke iz Ukrajine i Poljske, kako bi podupro svoje preuveličane tvrdnje o žrtvama?

Zašto te organizacije pristaju na tvrdnje iz bivše Jugoslavije o astronomskim brojevima jugoslavenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu, kad su te brojeve opovrgnuli čak i službeni jugoslavenski popisi stanovništva.

Stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba nalazi se mjesto gdje je u kolovozu 1941. ustanovljen sabirni logor. Prema većini izvora, oko 85 posto zatočenika bili su Srbi, Romi, bosanski Muslimani i Hrvati, dok je oko 15 posto bilo Židova. Forenzička istraživanja 1947./48., koje su proveli jugoslavenski stručnjaci, pokazala su da bi u Jasenovcu moglo biti između 2.500 i 4.500 žrtava (Sve ove postotke i brojeve treba uzeti s oprezom, op. prev.).

Osamdesetih godina Jugoslavija je pokušala prikazati Jasenovac kao „Balkanski Auschwitz“. Još ranije htjeli su pomoću žrtava, u jednom ciničnom pokušaju iznuditi novac od Njemačke. Pa su krenuli s povećanjem broja žrtava – 59.000, 72.000, 99.000, 250.000 i tako dalje do 700-800.000. Pravi „genocidni bingo“!

Naravno da Beograd nije mogao dati nikakav forenzički dokaz za te tvrdnje. S brojem manjim od 4.500 (i to u velikoj većini nežidova) htjeli su se staviti uz bok Auschwitzu gdje je na užasan način ubijeno 1,5 milijuna ljudi, u velikoj većini Židova!

To samo pridonosi antisemitizmu i predstavlja izraz samomržnje. Osobito za one židovske povjesničare koji su dopustili da se povijest Holokausta ukrade i da ona posluži za razračunavanje među narodima na Balkanu. Prema Zapadu, Srbija promovira Jasenovac kao mjesto židovskog stradanja, ali na Balkanu Židova u njihovim pričama više nema, i na mjesto Židova stavljeni su Srbi.

Dr. Lea David, profesorica Studija Holokausta na Sveučilištu Haifa piše: “Srpska politička elita preuzela je i koristi simbole Holokausta kako bi izjednačila srpske sa židovskim žrtvama. Time želi promovirati ‘srpsko pravedništvo’ u vrijeme ratova devedesetih.“ Slično primjećuje i David McDonald sa Sveučilišta Otago: „Navlačeći masku Holokausta, srpski nacionalisti nastoje dobiti širu potporu. Mitovima o zajedničkom stradanju Srba i Židova nastaje serija novih mitova.“

Američki muzej Holokausta priznaje na svojoj internetskoj stranici da je utvrđivanje točnog broja stradalih u Jasenovcu „dosta teško jer je uništeno mnogo važnih dokumenata, a nezavisni istraživači nisu dugo mogli doći do onih dokumenata koji postoje“.

A zašto onda u tekstovima pišemo o ovim ili onim brojevima žrtava u Jasenovcu, ako je te brojeve teško utvrditi?

Muzej Jad Vašem iz Jeruzalema devedesetih je pokušao pribaviti dokumente o Jasenovcu iz Beograda. Nije dobio ništa!

Teško je prihvatiti izjave koje datiraju još iz vremena bivše Jugoslavije da broj žrtava „tek treba utvrditi“. Pa što je radio muzej u Jasenovcu, koji postoji 47 godina, a do danas nije ni probao utvrditi gdje su ti „mistično nestali posmrtni ostaci logorskih žrtava“?

Oni koji smatraju da nije važno koliko je bilo žrtava u pojedinom logoru, ili koji smatraju da to ne treba utvrditi – čine nemjerljivu štetu židovskoj povijesti.

U ovom vremenu snažnog rasta antisemitizma, svaki čovjek, a osobito Židov, trebao bi prestati suradnju s takvim tipovima, koji se u stvari rugaju žrtvama Holokausta. (Preveo s engleskog Igor Vukić.)

David Goldman, Jerusalem Post, 14. kolovoza 2021.

Godine 1988., dvije godine prije raspada Jugoslavije, Udba je nastavila sa zloglasnim terorističkim planom ubijanja hrvatskih političkih emigranata. U srijedu 20. listopada 1988. u mjestu Kirkcaldy, nedaleko Edinburgha u Škotskoj, udbaški ubojica Vinko Sindičić dočekao je Nikolu Štedula i u udbaškoj akciji, nazvanoj Magla ispalio u njega osam hitaca. Nikola Štedul živio je sa suprugom Shirley Helen Page i djecom – Monikom i Kristinom – u tom mirnom škotskom gradiću. U sudbonosno vrijeme vraćao se kući iz redovne svakodnevne šetnje. Od osam ispaljenih hitaca šest je završilo u njegovu tijelu, od kojih dva u glavi. Štedul je preživio atentat, a ubojica Vinko Sindičić, jedan od najokorjelijih Udbinih ubojica, uhićen je i sljedeće godine škotski ga je sud osudio na 15 godina robije.

Svoj život političkoga emigranta Nikola Štedul minuciozno je prikazao u knjizi U službi savjesti – Memoari, koju je ove godine objavila Naklada  P.I.P. Pavičić. Memoarska knjiga Nikole Štedula predstavlja život i sudbine hrvatskih političkih emigranata – prava je rijetkost u nakladništvu, osim rijetkih studija koje o sudbinama hrvatskih političkih emigranata i njihovih organizacija govore sa stajališta svjetonazora, programa i ciljeva, a napose tragičnih sudbina, uglavnom nerazjašnjenih, bez istraživanja zločina i procesuiranja krivaca za počinjene zločine. Od 1946. godine i prve žrtve dr. Ivana Protulipca do zadnje 1989. Ante Đapića, Udba je izvršila 67 atentata/ubojstava, 30 neuspjelih atentata – nekih pokrenutih više puta (primjerice na dr. Branka Jelića i Miru Barešića), četiri otmice i pet neuspješnih, četvorica emigranata vode se kao nestali, a sve su indicije da je u njihovoj sudbini sudjelovala Udba.

Područje djelovanja Udbe bilo je usmjereno na sve važnije države u kojima su živjeli i djelovali – Austriju, Italiju, SR Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Švedsku, Argentinu, Kanadu, SAD, Belgiju, Dansku, JAR, Brazil, Škotsku, Paragvaj… Za počinjene zločine do sada su odgovarale samo četiri osobe – Vinko Sindičić i tri organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića: Krunoslav Prates, Josip Perković i Zdravko Mustač. I to je sve! Za sva ostala ubojstva ubojice nisu otkrivene, a istraživanjem tih zločina, osim časnih pojedinaca (primjerice Bože Vukušić), nitko se ne bavi. Ni države u kojima su te osobe stradale, a ni danas suverena i slobodna hrvatska država i njezine ustanove. Godinama su te države prihvaćale udbašku mantru o ubojstvima koja su plod tzv. međusobnih ratova hrvatske emigracije. Hrvatski politički emigranti, u odnosu na ostalu emigraciju jugoslavenskih naroda, bili su najčešća meta jugoslavenskih tajnih službi. Više od polovice žrtava bili su Hrvati.

Štedulova sjećanja, koja je napisao doista u službi savjesti, vode nas od odrastanja u njegovu roditeljskom domu (Rešetarevo, kod Karlovca, 2. prosinca 1937.) školovanja, napuštanja Domovine i mukotrpnoga putovanja izvan nje – putovanja u neizvjesnosti i borbi za goli život, stvaranju obitelji, borbi za ideale Domovine, vlastito obrazovanje (fakultetsko) u svijetu te povratak u slobodnu i neovisnu državu. Putovanje dostojno nekoliko romana i filmova, 35godina (1956. – 1991.) stalne neizvjesnosti.

Nikola Štedul jedan je od brojnih hrvatskih ljudi koji se, nakon bijega iz Titove Jugoslavije, našao u stranom svijetu, suočen s prijetnjama Titovih agenata ubojica, nerazumijevanjem domicilnih zemalja u kojima je boravio (Austrija, Njemačka, Australija, Britanija, Škotska) i velikih sila za pravednu borbu hrvatskoga naroda za slobodu i ravnopravnost u Titovoj Jugoslaviji. Sve te zemlje, kao i velike sile (SAD, Njemačka, Francuska, V. Britanija), zagovarale su opstanak Titove Jugoslavije kao tobožnje protuteže sovjetskim aspiracijama i kao uzornu zemlju socijalizma s ljudskim likom te putokaz i uzor ostalim socijalističkim zemljama sovjetske orbite. Njezin opstanak podržavale su i izdašnim povoljnim kreditima, ali i vojnom pomoći. Stoga su pravedne zahtjeve hrvatskih političkih krugova u zemlji (npr. nakon hrvatskoga proljeća) i stranaka te hrvatskih zajednica i političke emigracije odbacivale, a političke emigrante i njihove organizacije držale pod stalnom sumnjom, praćenjem, progonom, zabranom rada.

Prije bijega u emigraciju Štedul je u ondašnjoj državi izučio limarski i vodoinstalaterski zanat. No, sudbina njegova brata i obitelji u velikoj je mjeri odredila njegovu odluku o napuštanju domovine. Naime, stariji brat Petar koji je u vrijeme NDH služio u njezinoj vojsci doživio je, poput tisuća prognanih Hrvata, sudbinu Bleiburga. Štedul napominje: Ubijen i bačen u neki od klanaca slovenskih Alpa, u duhu riječi Milovana Đilasa: ‘Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Štedul se cijeloga života sjećao kako je njegova kuća bila obilježena ustaškom, a posebice se rado sjećao svoga brata: Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od 70 godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje. Nikada nije prežalio što nije mogao biti s roditeljima u njihovim zadnjim časovima života. Razloge napuštanja Titove Jugoslavije poglavito je vezao s osjećajem duboke nepravde i pomanjkanja slobode u svojoj domovini telažnim prikazivanjem stvarnosti od strane režima i njegovih ulizica.

Stalna privremenost – tim dvjema riječima Štedul je opisao svoje emigrantsko putovanje od 35 godina. U Austriji se bavio zemljoradnjom, u Njemačkoj radio u rudniku, u Australiji uzgojem duhana, lovom na krokodile, rudarskim radovima i posjedovanjem rudnika volframa u kojemu je također radio kao fizički radnik, a radio je i kao drvosječa. U Škotskoj je supruzi pomagao u djelatnosti trgovine. U toj stalnoj privremenosti, od zemlje i mjesta življenja do raznovrsnih poslova koje je obavljao da bi osigurao život svojoj obitelji, Štedul nije zapostavio politički rad u korist svoje hrvatske domovine. Najznačajniji dio toga angažmana odnosio se na upoznavanje domicilne zemlje i svijeta s političkim stanjem u svojoj staroj domovini, obespravljenosti hrvatskoga naroda i potlačenosti od Titove velikosrpske Jugoslavije, kao i terora koji su vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ja živim i radim na stvarima u koje vjerujem, a koje smatram uzvišenijim i važnijim od osobnoga životnog komfora. Odustajanje od borbe bila bi izdaja vlastitih ideala, moje obitelji, moga naroda, pa i sebe samoga.

U Škotskoj je 1981. osnovao Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio sve do povratka u domovinu. Uz organizacijski rad počeo je i pisati te je niski zanimanja dodao i novinarsko. Plod je takvih nastojanja brošura koju je objavio 1985. pod naslovom: Hrvatska borba za samoodređenje, u kojoj je predvidio da će stalna represija jugosrpskih komunističkih vlasti i beogradskih vlastodržaca dovesti do krvoprolića. Ukazao je na činjenice kako Jugoslavija cijelo vrijeme pod Titom, ali i nakon njegove smrti, živi na zapadnjačkim jaslama. Kasnije će reći kako je Zapad podupirao takvu Jugoslaviju sve do svibnja 1991. godine. Još 1990. godine, James Baker, tadašnji državni tajnik SAD-a, u Beogradu je podupirao stabilnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. Sva upozorenja hrvatske političke emigracije o naravi nedemokratskoga jugoslavenskog sustava, prevlasti velikosrba na svim područjima društvenoga života (gospodarstvu, vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji, medijima) tiraniji nad nesrpskim narodima – napose Hrvatima, Muslimanima, Albancima – nisu dala nikakvih rezultata. Čak ni upozorenja da je Jugoslavija, još od Titova razdoblja, bila utočište zloglasnim teroristima i njihovim organizacijama (Crvene brigade, zloglasni Šakal – Ramirez Sanchez, terorističke organizacije iz arapskoga svijeta i dr.). Zapad, opsjednut krivom procjenom o očuvanju takve Jugoslavije, nije reagirao na brojne zločine koje je jugoslavenska tajna služba izvršila nad hrvatskim političkim emigrantima i njihovim organizacijama, društvima, listovima.

S druge strane, Zapad se posve neprijateljski ponio prema hrvatskim emigrantima i njihovim strankama, medijima, udruženjima, društvima. Nad svima njima visjele su obavještajne službe koje su jedva čekale neki krivi potez hrvatske emigracije ili su ga inscenirale jugoslavenske tajne službe, kao tobože emigrantski, kako bi još jače udarile po onima koji su paradoksalno zagovarali upravo zapadnjačke političke vrijednosti, kulturu i politički sustav. Ta bolna iskustva s politikama zapadnih zemalja doživjet će Štedul i po povratku u Hrvatsku gdje će ponovno proživljavati njihovu ambivalentnost i kontradiktornost vođenu isključivo golim interesima, a ne tzv. visokim demokratskim, moralnim, humanim i civilizacijskim vrjednotama kojima su se dičile i predstavljale. Sve tako dugo dok se ta potpora u negativnom pogledu nije obrušila na njihove zaštitničke pozicije.

Štedulova politička orijentacija temeljena je na njegovu svjetonazoru, vrsnom poznavanju hrvatske povijesti 20. stoljeća; povijesti dviju Jugoslavija, Karađorđevićeve velikosrpske i Titove staljinističko-komunističke, također velikosrpske, kao i izvrsnom poznavanju geostrateškoga položaja Hrvatske nakon Titove smrti te metodama borbe za opstanak tijekom Domovinskoga rata, u čemu je na svoj način i sam sudjelovao.

U duhovnom smislu Štedul je katolički odgoj primio u svojem domu, najviše pod utjecajem majke. Iako će na nekim mjestima memoara reći kako uvijek nije bio dosljedan vjernik u svakodnevnom obnašanju vjerskih dužnosti, u praktičnom političkom djelovanju polazio je od temeljnih kršćanskih vrijednosti. Znajući za sva zla koja su Hrvatima činjena u vrijeme velikosrpskih Jugoslavija, pa i ona kroz koja je prolazila brojna hrvatska emigracija diljem svijeta, Štedulu je bila strana svaka mržnja i osveta. Kada su ga pitali je li zakleti neprijatelj Jugoslavije, kratko je odgovorio: Ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske. Na pitanje mrzi li čovjeka (Vinka Sindičića, op. a.) koji ga je nastrijelio, Štedul je odgovorio: Mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločincu, nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da ja, umjesto da izgaram u mržnji, prema atentatoru osjećam neku vrstu sažaljenja. Naravno, udbaški ubojica Sindičić nije se pokajao za zločin niti zatražio oprost. Kasnije se jedino žalio kako organizatori zločina nisu izvršili dana mu obećanja.

Štedul je bio protivnik svih oblika terorizma i nasilja u političkoj borbi. Ja se terorističkim metodama nisam služio, niti sam ih smatrao opravdanim, ali sam imao razumijevanja za one koji su vjerovali da je obrana od nasilja najučinkovitija uporabom sile. U redovima hrvatske političke emigracije pripadao je struji koja se, nakon sloma hrvatskoga proljeća, zalagala za politiku pomirenja i zajedničkoga djelovanja sinova ustaša i partizana, kao i svih političkih orijentacija i stranaka, što je pod Tuđmanovim vodstvom i ostvareno u Domovinskom ratu. Tu širinu Štedul je poglavito pokazao djelovanjem u Hrvatskom narodnom vijeću kao krovnoj organizaciji hrvatske političke emigracije. Štedul nikada nije bio u zatvoru, krivično procesuiran ni suđen za bilo kakva nezakonita djela.

Po povratku u domovinu, u jeku Domovinskoga rata, Štedul svoje usluge želi pružiti svojoj domovini. Tuđmanova administracija određuje mu mjesto u Ministarstvu obrane gdje radi na nabavci naoružanja u vremenu embarga (Rezolucija UN-a 713) uzrokovanoga izdajničkom ulogom šefa jugodiplomacije, jednoga od velebnih hrvatskih izdajnika – Budimira Lončara. U Hrvatskoj osniva novu stranku: Nacionalnu demokratsku stranku (NDS) koja nije, iz raznih razloga, dobro primljena u hrvatskoj javnosti. Razlozima neuspjeha u stranačkom životu nove Hrvatske, kao i djelatnom radu u Morhu, Štedul posvećuje brojne stranice svojih memoara. Dio njih odnosi se na njegovo viđenje hrvatske realnosti i svoj odnos prema njoj, a drugi na predviđanja s kojima se njegova domovina suočava u sadašnjosti ili će se suočavati u bliskoj budućnosti. Čitatelji ove intrigantne knjige, nakon gotovo 30 godina od završetka i pobjede nad srpskim okupatorima te brojnih iskustava, o Štedulovim će stavovima danas očito imati jasnije stavove.

Otvoreno govori o svojim prvim susretima s hrvatskom zbiljom. Prvo je uočio premreženost novih hrvatskih služba starim kadrovima iz bivšega sustava i to raspoređenih na veoma istaknuta i osjetljiva mjesta za nacionalnu sigurnost. Nadalje, neučinkovitu i tromu diplomaciju sastavljenu pretežno od isto takvih kadrova. Osjetio je nesklonost novih hrvatskih vlasti prema nuđenim uslugama hrvatskoga iseljeništva. Inicijativu u HDZ-u od početka su preuzimale jugoorjunaške snage, predvođene iskusnim oznaško-udbaškim majstorima prikrivenim i obučenim hrvatskim simbolima. U Morhu se susreo s raširenim oblicima grabeži i korupcije koju nitko nije sankcionirao. Na svim mjestima susretao se s nepoznavanjem i neshvaćanjem srži velikosrpske politike, njezinih ciljeva i dugoročne strategije.

Štedul je s nepovjerenjem gledao na tzv. lojalnu politiku SDP-a i bivših komunista, koji su svjetonazorski potpuno odudarali od hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa. Smatrao je da se uglavnom radi o mimikriji, prikrivanju i obmanjivanju, kupovanju vremena – kada će pokazati svoje pravo lice.

Kako bih potkrijepio ovo točno Štedulovo predviđanje, navest ću slučaj iz vlastitoga iskustva. Krajem 2019., dva mjeseca prije smrti dr. Zdravka Tomca, nekada visokopozicioniranoga člana SDP-a i potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva, našao sam se u jednom društvu u restoranu Kapuciner u Zagrebu s profesorom Tomcem. U veoma zanimljivom razgovoru, u jednom sam trenutku zapitao profesora Tomca: Profesore, kako to da ste Vi tako dugo ostali s Račanom? Zar niste vidjeli da on nimalo ne mijenja svoje političke stavove? Tomac mi je bez mnogo razmišljanja odgovorio: Da, vidio sam. Ali, nadao sam se da će s vremenom krenuti prema preobrazbi SDP-a u istinsku hrvatsku socijaldemokratsku stranku oslobođenu svih tragova titoizma i jugoslavenstva, a ja sam želio sudjelovati u toj preobrazbi. No prevario sam se. Kada se SDP stabilizirao, a javnost je brzo zaboravila njegove obmane i surovu povijest SDP-a kao nastavljača SKH, Račan mi je otvoreno rekao: ‘Vidiš da smo se izvukli. Sada se možemo vratiti na stare staze. Uspjeli smo!’ Tek nakon toga shvatio sam da nema ništa od Račanove nove hrvatske socijalno-demokratske stranke. Dignuo sam sidro i rekao zbogom svojim bivšim drugovima na čelu s Ivicom Račanom.

Među prvima Štedul je prozreo nepoštenu igru Unprofora koji je u najvećem broju slučajeva išao na ruku srpskim okupatorima, srpskoj pobunjenoj petoj koloni u Hrvatskoj i tzv. JNA.

Unatoč svim spoznajama o novoj hrvatskoj zbilji, Štedul je odlučio zaboraviti sve godine progona i stradanja i dati ruku pomirenja onima koji su ga progonili i organizirali atentat na njega. Govorio je kako ni u snu nije mogao zamisliti da će surađivati s takvim ljudima. Ali, kad je domovina u pitanju, i to je bilo moguće. Koliko god je tom rukom pomirenja i u duhu bona fide želio prevladati bolna iskustva 35-godišnjega izgnanstva i progona, nije nailazio na isto takav odziv s druge strane. Malo toga sam, poput svih Hrvata, naučio iz povijesti. Kao da Hrvati iz povijesti nisu ništa naučili. A zapravo i nisu bogznašto mogli naučiti, jer im je povijest već dugo šareno tkanje od laži i obmana. Takvu poziciju Hrvata Štedul je znao uspoređivati sa sudbinom Aboridžina u Australiji.

Štedul je u potpunosti shvatio poziciju dr. Franje Tuđmana u brojnim nepovoljnim silnicama, kako unutarnjopolitičkih tako i vanjskopolitičkih. Slikovito je to prikazao kao igru pokera: (…) Predsjednik je u toj sudbonosnoj igri pokera bio mnogo bolji od mene. S vremenom je uvidio kako predsjednik Tuđman o mnogim važnim pitanjima uopće nije mogao odlučivati. Ili su bila u domeni velikih i moćnih sila i njihovih pritisaka i ucjena ili mu to nisu omogućavale unutarnje okolnosti. Ali i kadrovi koje je nažalost i on sam postavljao! Reći će: Imao je vezane ruke.

Na samom dolasku u Hrvatsku Štedul je smatrao da je Tuđman opsjednut snagom JNA i željom za mogućim nagodbama s velikosrpskim krugovima. Meni se čini da je dr. Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske s jakim izbornim legitimitetom i kao vođa najveće političke stranke, previše važnosti davao mogućim reakcijama Beograda i tako (pred početak rata, op. a.) izgubio dragocjeno vrijeme da državu i narod bolje pripremi za ono što je bilo neizbježno. Takva prevelika ‘opreznost’ i ‘neodlučnost’, u Beogradu je, kao i u svijetu, protumačena kao priznanje da se Hrvatska neće ozbiljno braniti. Te i takve ocjene koje Štedul iznosi u svojim memoarima, danas su, a bit će zacijelo i sutra, predmet ozbiljnih povijesnih raščlamba. Koliko su one plod Štedulova subjektivizma vezanoga uz njegov prihvat od aktualnih vlasti: (nepovjerenja, sumnja kako je tobože radio za brojne inozemne tajne službe, dosluh s radikalnom ustaškom emigracijom, izbjegavanja i odugovlačenja s registracijom njegove političke stranke NDS u Hrvatskoj, kritika rada i koruptivnih radnji u Morhu, kritika vođenja kadrovske politike s prevladavajućom ulogom kadrova iz bivšega jugosistema), a koliko doista iskreno domoljubno upozorenje na mogući nepovoljan put kojim je krenula Hrvatska?! Napose nakon Tuđmanove smrti. Dosadašnja iskustva zadnjih 30-ak godina razvoja hrvatske demokracije i problema s kojima se država i narod susreću sve više pokazuju kako su Štedulove ocjene, upozorenja i kritički osvrti bili duboki izraz domoljublja i brige za njezinu budućnost. Vrijeme nam daje sve više argumenata za njegove zloguke sumnje.

Štedulovi memoari potiču na razmišljanja i prijedloge o nužnosti daljnjega istraživačkog rada o sudbini hrvatske političke emigracije (1945.–1990.); njihovih stranaka, organizacija i društava, novina i časopisa, hrvatske književnosti, novinstva i publicistike, znanosti i umjetnosti, istaknutih imena koja su u znanstvenom i svakom drugom pogledu polučila visoke domete u zemljama u kojima su živjela, djelovanju Katoličke crkve. Dio te građe već postoji, no ona je (osim izbora, primjerice, sabranih književnih djela hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića) razasuta po brojnim knjigama, tekstovima u časopisima i novinama ili prigodnim tematskim zbornicima. Tragične sudbine hrvatskih političkih stradalnika zaslužuju cijelu biblioteku u kojoj bi se posebno prikazali životi i stradanja tih ljudi. Za mali dio njih vrijedni autori pripremili su odgovarajuće studije i tekstove, dok se ostali spominju u niski sažetih prikaza.

Svaki od 67 ubijenih emigranata, ali i svi hrvatski politički emigranti, primjerice iz grupe Feniks 72, stradalih u bosanskim vrletima 1972. godine, zaslužuju ozbiljnu memoarsku studiju. No ne samo to. Popis tih stradalih junaka trebao bi krasiti dostojno spomen-obilježje u glavnom gradu Zagrebu.

Projektu istraživanja hrvatske političke emigracije svakovrsnu potporu trebalo bi pružiti Ministarstvo kulture, a nositelj bi mogao biti Hrvatski institut za povijest s podupirućim ustanovama.

Predložio bih da inicijativni odbor za izradu cjelovitoga projekta bude sastavljen od sljedećih ljudi: Gojko Borić, Bože Vukušić, Ante Beljo, Šimun Šito Ćorić, mons. Milan Simčić, Stjepan Šulek, Marin Sopta, Mario Jareb, Wollfy Krašić…

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik, 10. lipnja 2021.

Pismo što ga je, nakon pročitanih memoara „U službi savjesti“ Nikole Štedula, autoru knjige uputio zagrebački pravnik Petar Radić (r. 1946. u Lisicama kraj Ljubuškog), politički djelatnik koji se devedesetih među ostalim isticao inicijativama za priznanje Republike Hrvatske, kao i radom na prikupljanju međunarodne humanitarne pomoći za Hrvatsku.

Poštovani prijatelju Nikola!

Kao skroman čovjek nisi imao potrebu pohvaliti se viješću o izlasku iz tiska svoje knjige pod naslovom „U SLUŽBI SAVJESTI / Memoari“, pa sam tu vijest doznao slučajno, krajem mjeseca ožujka 2021., iz ranojutarnje reklame Naklade Pavičić objavljene na prvom programu HTV-a.

Odmah sam naručio knjigu te sam je pažljivo, s velikim zanimanjem i pozornošću, proučio, a zatim sam se više puta vraćao na pojedina poglavlja, misli i poruke.

Dopusti mi da u nastavku ovog pisma pobliže iskažem svoje dojmove o knjizi.

Prvo: za pisanje i objavljivanje ovakve izuzetne knjige (s imenima i prezimenima pojedinaca koji su osobno ili kao naredbodavci sudjelovali u počinjenju stravičnih zločina prema hrvatskom narodu) trebala je velika hrabrost koju poznaje samo neustrašivo hrvatsko srce koje istinski voli svoju domovinu Hrvatsku.

Drugo: ovo književno djelo sadržava vrlo vrijednu povijesnu građu koja je dragocjena u izučavanju čitavog spleta povijesnih i vrlo kompleksnih političkih okolnosti pod kojima je stvarana Republika Hrvatska.

Treće: knjiga u cijelosti raskrinkava udbašku demagogiju da su krvave likvidacije hrvatskih emigranata opravdano poduzimane radi sprječavanja terorizma i zaštite građana od ekstremnih elemenata.

Naime, vrlo si zorno prikazao i objasnio da se jugoslavenska UDBA, uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice, perfidno služila obmanama i lažima kako bi se kod potlačenih građana izazvao strah od hrvatskih emigranata, a sve u cilju zaštite protuhrvatskog, komunističko-diktatorskog režima i zadržavanja golemih političkih i materijalnih privilegija koje su stekli pojedinci prolijevajući hrvatsku krv.

Kao legalist jasno pokazuješ da domoljubno stremljenje Hrvata za svojom suverenom nacionalnom državom nije nikakvo ekstremno ponašanje, jer svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo na samoodređenje i uspostavu samostalne i suverene države u kojoj je zajamčena zaštita temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka te zaštita neponovljive ljudske osobe, njezinog dostojanstva i socijalne sigurnosti.

U tom kontekstu jasno je dano do znanja da si bio i ostao zagovaratelj plemenite ideje nacionalnog pomirenja i nacionalnog jedinstva hrvatskoga naroda, a takva plemenita ideja ne sadrži niti jedan element ekstremizma te, ni u kojem pogledu, ne predstavlja opasnost za sigurnost građana.

Pravi primjer ekstremizma i terorizma jest atentat koji je jugoslavenska UDBA, dana 20. listopada 1988., izvela pred vratima tvog doma u Škotskoj gdje je atentator Vinko Sindičić hladnokrvno ispucao u tvoje tijelo šest metaka, pa je, prema presudi škotskog suda, „za bešćutan, proračunat i pomno planiran pokušaj ubojstva gospodina Štedula“, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od ukupno 15 godina.

Na neki način ostao sam iznenađen kada sam, čitajući knjigu, osjetio da u tebi, kao žrtvi jugoslavenske UDBE, ne postoji niti trunka mržnje prema bilo kome, čak niti onda kada, u dubokoj boli koja prodire do srca čitatelja, pišeš o nesretnoj sudbini svojeg voljenog brata Petra koji je, kao i mnogobrojni drugi Hrvati, izgubio život u blajburškoj tragediji:

„Petar se nikad nije vratio kući, niti smo ikada dobili informaciju što se s njim dogodilo nakon što se njegova postrojba predala britanskoj vojsci, koja ih je vlakom iz Villacha u Austriji, preko Jesenica u Sloveniji, poslala u ruke partizana, uz lažno obećanje da ih šalje u Italiju. Još ni danas nije istraženo u kojem rovu leže masakrirana tijela našeg Petra i njegovih drugova. Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od sedamdeset godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje.“

„Na ovakvim bi primjerima o ljudskoj psihologiji možda mogli nešto naučiti i oni koji misle da je normalno ostaviti na tisuće mrtvih u masovnim grobnicama, u očekivanju da će ih njihovi najmiliji zaboraviti. I da je nevažno nastojati identificirati žrtve i upriličiti im pogreb i dostojno obilježiti mjesta njihova zemaljskog počinka.“

Četvrto: tvoja knjiga je po mnogočemu značajno i osebujno djelo u kojem je do srži rasvijetljena istina o patvorenosti tzv. zapadnih demokracija u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima.

U tom smislu knjiga svakako ima svoju prosvjetiteljsku dimenziju, pa bi je trebali pročitati naši mladi Hrvati prije nego što dignu ruke od vlastite domovine i kupe kartu u jednom smjeru za Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju zapadne demokracije u kojima, u najvećem broju slučajeva, dosegnu ‘položaj’ skladištara, konobara, perača posuđa ili njegovatelja starih i nemoćnih čangrizavih „Übermenscha“.

U vezi s navedenim imam potrebu citirati jednu od tvojih izuzetno važnih poruka našim mladim Hrvatima koju si izrazio na vrlo jednostavan i svima razumljiv način:

„Ovu borbu s australskom birokracijom ovdje i osobito u prethodnim poglavljima ne opisujem tako opširno s namjerom da izazovem nečije sažaljenje, nego da bih pokušao utjecati na svijest naših mladih ljudi o važnosti vlastite nacionalne države.

Čini mi se da mnogi ne uviđaju da država nekog drugog naroda nikad na isti način nije i domovina emigranata. Nažalost, ‘država primateljica’ uvijek je za bjegunce, useljenike i ‘trajno gostujuće radnike’… samo pomajka, s birokracijom opterećenom predrasudama i posebnim interesima. Očito je Einstein imao pravo kad je rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.“

Peto: svako novo poglavlje tvoje knjige otkrivalo mi je s kolikom si preciznošću predviđao razvoj političke situacije, uključujući nažalost i one najcrnje ratne scenarije koji su se dogodili u razdoblju 1990.-1995., ali i one crne scenarije koji se odnose na (ne)uspostavu pravne države, o čemu si napisao:

„Kad smo osnivali domovinski Hrvatski državotvorni pokret u Zagrebu 1990., neki su me prijatelji pitali što će nam državotvorni pokret kad već imamo državu. Odgovarao sam da će nam organizacija poput našeg HDP-a još dugo biti potrebna, sve dok se Hrvatska ne izgradi kao uređena, ozbiljna, sigurna, pravna i funkcionalna DRŽAVA. Nisam im bio uvjerljiv, jer oni su istinski vjerovali da je država već stvorena. Moram biti pošten i priznati da ni sâm nisam mislio da će put prema neovisnoj hrvatskoj državi potrajati baš tako dugo. I da još traje.“

„Ne želim generalizirati, ali mislim da dobar dio svih naših današnjih nevolja ima korijen baš u pravosuđu. Tu je virus iz totalitarnoga sustava još potentan.“

Nažalost, i ti, i ja osjetili smo na vlastitoj koži što znači nefunkcioniranje pravne države u našoj domovini. Za razliku od učinkovitog škotskog suda na kojem je prvostupanjsko suđenje atentatoru Vinku Sindičiću trajalo samo 15 dana (od 19. 4. do 4. 5. 1989.), na sudovima Republike Hrvatske ti već godinama pokušavaš naplatiti naknadu štete od atentatora koji je, hladnokrvno i bez trunke savjesti, u tebe ispucao šest metaka samo zato jer si Hrvat koji neizmjerno voli svoju domovinu Hrvatsku.

Ja već punih 27 godina vodim radni spor protiv bivšeg poslodavca (javne ustanove koju financira državni proračun Republike Hrvatske), jer sam protuzakonito izbačen s radnog mjesta samo zato što sam, kao Hrvat, pokušao spriječiti krađu humanitarne pomoći koja je za vrijeme Domovinskog rata stigla poslodavcu (javnoj ustanovi) zahvaljujući mojim apelima za priznanje Republike Hrvatske i apelima za humanitarnu pomoć koje sam, o svom trošku, slao na brojne međunarodne adrese.

Nakon čitanja tvoje knjige, svaki puta kad pogledam zgradu Općinskog radnog suda u Zagrebu (tzv. Palača pravde preko puta Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“) pomislim da kao Hrvat, pred sudovima Republike Hrvatske, imam upravo onoliko prava koliko su prava imali australski Aboridžini u Australiji prije 1967. (tj. prava koje uživaju klokani) koje si spomenuo u svojoj knjizi u kontekstu nepriznavanja i kršenja temeljnih ljudskih prava.

Za razliku od tebe i mene, pripadnik srpske nacionalne manjine Saša Kosanović (nekadašnji novinar HRT-a, sada novinar tjednika „Novosti“ Srpskog narodnog vijeća) ostvario je ustavom zajamčeno pravo da hrvatski sudovi u razumnom roku odluče o njegovom tužbenom zahtjevu u radnom sporu, pa se imenovani gospodin, na svojem Facebook profilu, javno pohvalio kako je, „dok trepneš okom“, za malo više od dvije godine, u njegovu korist uspješno okončan radni spor protiv HRT-a, i to pravomoćnom presudom kojom je HRT-u naređeno da imenovanog gospodina hitno vrate na posao.

Kada bih, kojim slučajem, javno protestirao da sam, kao Hrvat, pred hrvatskim sudovima, očito neravnopravan po duljini trajanja radnog spora u odnosu na imenovanog pripadnika srpske nacionalne manjine Sašu Kosanovića, tada bi me pripadnici te iste nacionalne manjine zasigurno prozvali zbog ‘govora mržnje’ i zalijepili mi etiketu ‘ekstremnog desničara’, iako je, u ovom mojem slučaju, jedino ekstremno to što hitni radni spor Hrvata pred hrvatskim sudovima traje ekstremno dugo – punih 27 godina, nalazi se tek u fazi prvostupanjskog suđenja i ne vidi mu se skori završetak.

Šesto: iskazujem ti neizmjerno divljenje jer si uspio čitatelju neposredno, jednostavnim i razumljivim jezikom, prenijeti i dočarati vlastito gorko iskustvo preživljavanja udbaškog atentata te osobne žrtve i goleme duševne boli koju si podnio kako bi, u ime načela nacionalnog pomirenja i stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, na zahtjev predsjednika dr. Franje Tuđmana, pristao surađivati s tim istim udbaškim strukturama koje su naručile tvoje ubojstvo u Škotskoj i koje su ti, nažalost, i u novoj Hrvatskoj nastavile raditi o glavi (kako si to lijepo opisao u svojoj knjizi).

Od poglavlja „Atentat“ pa sve do poglavlja „Ja, atentator na papu Ivana Pavla II.“, knjiga pobuđuje kod čitatelja buru najrazličitijih emocija te, po mojem mišljenju, predstavlja savršen i vrlo inspirativan filmski scenarij prema kojem bi, primjerice gospodin Jakov Sedlar, napravio izvanredan film ili dramsku seriju u kojoj bi svaka sličnost likova sa osobama iz političkog života Republike Hrvatske i pripadnicima jugoslavenske UDBE, nažalost, bila stvarna i neslučajna.

Uostalom, niti jedan domoljub ne može ostati ravnodušan čitajući tvoju knjigu u dijelu koji glasi:

„Predsjednik je pogledao prema Šušku, koji tijekom razgovora nije rekao ni jedne riječi i koji se nije prestajao gnijezditi u svom stolcu, a onda opet prema meni rekavši:

‘Rečeno mi je da ste vi već bili uključeni u nabavku ratne opreme, pa ako nemate ništa protiv, biste li se bili voljni baviti takvim poslom?’

Odgovorio sam da sam spreman raditi sve što bude potrebno.

‘U tom slučaju, Gojko vas već sutra može odvesti na sastanak s Josipom Perkovićem. On radi na koordinaciji takvih aktivnosti. Razgovarajte s njim i vidite što zajedno možete učiniti.’

Iskreno, u prvom sam trenutkui pomislio da se Predsjednik šali. Nisam mogao vjerovati da ozbiljno može predložiti nešto takvo, jer bila je javna tajna tko je Josip Perković i što je radio u Jugoslaviji sve do njezina raspada.  I kako se probio u sam vrh jugoslavenske tajne policije, Udbe. I da je u Zagrebu bio ključna osoba odgovorna za progon hrvatskih političkih emigranata. I da je, na kraju krajeva, bio organizator moje likvidacije 20. listopada 1988. (što u vrijeme razgovora s predsjednikom Tuđmanom još nisam znao).

Nažalost, Predsjednik se nije šalio. U nevjerici sam ga upitao:

‘Postoji li neka druga osoba s kojom bih mogao raditi, jer praktički je nemoguće da se između mene i Perkovića postigne stupanj povjerenja nužan za obavljanje zajedničkog posla. Osim toga, Predsjedniče, vjerojatno vam je poznato da je Perković vodio aktivnosti u inozemstvu zbog kojih sam i sâm bio jedna od mnogih žrtava.’

Još dok sam govorio o Perkovićevim zaslugama u progonu hrvatskih političkih emigranata po svijetu, primijetio sam da Predsjednik jedva čeka da završim. Kad sam završio, pomalo razdražljivo je rekao:

‘Te ćemo stvari rješavati nakon rata! Sada još nije vrijeme.’

Kako ostati vjeran načelu o nužnosti nacionalnog pomirenja, a odbiti suradnju s Josipom Perkovićem? Pomirenje ne podrazumijeva pružanje ruke prijatelju, nego pružanje ruke (dojučerašnjem) neprijatelju. Ako nisam kadar raditi s bivšim neprijateljem koji je promijenio stranu i koji (barem deklarativno) prihvaća demokratski sustav, slobodu, hrvatsku državnu samostalnost i zajedničko djelovanje sa sinovima ustaša i partizana, onda moja vjera u nacionalnu pomirbu ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bio sam u klopci iz koje nije bilo moguće izaći bez rana (Bože dragi, zar onih šest iz Kirkcaldyja nije bilo dovoljno!). Ako suradnju s Perkovićem ne prihvatim, iznevjerio sam sebe i nanio štetu Domovini; ako prihvatim, narugao sam se svim Perkovićem žrtvama, među kojima je moja najmanje važna.

‘Pristao sam na suradnju s Josipom Perkovićem’, rekao sam Shirley kad smo ušli u stan.

Nakon što se malo pribrala, Shirley je počela postavljati pitanja, više samoj sebi, nego meni:

‘Je li moguće da u cijeloj Hrvatskoj nema nikog drugoga s kim bi mogao raditi osim Josipa Perkovića? Zašto baš s glavnim čovjekom hrvatske Udbe? I to u Zagrebu. Kako nađoše baš nekoga tko nas je špijunirao i tko je vjerojatno odgovoran za ubojstva nedužnih ljudi? Što je to s našim predsjednikom? Misli li on svojom glavom? Zaboga, pa Perković je prokleti udbaš! Prokleti udbaš!’“

Sedmo: iskazujem ti priznanje iz razloga što si hrabro naglasio istinu koja je, između ostalog, vrlo jasno i razumljivo iskazana u slijedećim citatima iz tvoje knjige:

„Teško je razumjeti tu paradoksalnu situaciju, da je Predsjednik dopustio da se u sam vrh nove demokratske vlasti ugnijezde ljudi koji su svoj cijeli dotadašnji život uložili u borbu protiv demokracije i u čuvanje nedemokratske Jugoslavije. Ljudi koji su bili spremni počiniti i najteže zločine da spriječe hrvatski narod u borbi za slobodnu i samostalnu nacionalnu državu. Ljudi koji su dokazanim demokratima i iskrenim domoljubima dopuštali samo jedno, da pod nadzorom Udbe i KOS-a odu krvariti na bojište – u nadi da će tamo izginuti.“

„Ova epizoda s Perkovićem i Sindičićem u glavnim ulogama razotkriva razlog zašto stare boljševičke strukture nisu čak ni ozbiljno pomišljale na ideju o pomirbi, a kamoli je prihvaćale. Jer pomirba bi podrazumijevala da se počnu ponašati i živjeti na častan način, onako kako se živi u pravnoj i pravednoj državi. A živjeti i ponašati se časno i pošteno uključuje i priznavanje vlastitih nečasnih djela. Takvu državu oni nisu mogli podnijeti. Za njih bi ona, sa svim svojim Štedulima, bila nemoguće mjesto za život.“

„Cijeli su me život pratili (u prenesenom, ali u najdoslovnijem smislu te riječi) ljudi koji su tvrdili da o meni znaju i ono što ni sâm o sebi nisam znao, pa kad su već njihove istine o meni imale pravo na javni život, mislim da ne griješim ako zaključim da nekakvo pravo imaju i moje istine o meni (dakako i o njima, tima koji su me pratili). Moji su me psi krvosljednici nekoliko puta pokušali i ubiti, zašto onda ja ne bih imao pravo izraziti zadovoljstvo što u tome nisu uspjeli. I reći kako su ti pokušaji izgledali iz kuta onoga koji pun olova leži na prašnjavom pločniku. To su samo dvije istine, reći će oni. Jesu, dakako, ali, kako god okrenuli, moja je istina da su oni pucali u mene, a ne ja u njih. S tim što to nisu dvije interpretacije. To su njihovi metci i moja krv.“

Osmo: kao neumorni borac za slobodu hrvatskog naroda i žrtva jugoslavenskog udbaškog atentata, ti, poštovani prijatelju Nikola, zauzimaš značajno mjesto u povijesti stvaranja Republike Hrvatske, što je potvrdila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kada te je zasluženo odlikovala Redom Stjepana Radića.

Objavom ove knjige, u čije si pisanje nesebično uložio golemi intelektualni, duhovni i fizički napor te svoje dragocjeno vrijeme, ostavio si svojem narodu vrijedno političko-dokumentarno djelo koje šalje poruku da, zbog nebrojenih hrvatskih žrtava koje su ostavile svoje živote na oltaru domovine, moramo nastaviti izgrađivati i braniti hrvatski suverenitet i slobodu jedine nam domovine Hrvatske, kao najveće svetinje i vrijednosti koju nam je Bog podario, odnosno da „… zajedno nastavimo putem prema (još nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

Uvjeren sam da će tvoje poruke naći siguran put do srca brojnih čitatelja u domovini, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Boki kotarskoj te širom svijeta (od europskih zemalja do SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Australije, Novog Zelanda i dr.), gdje žive mnogobrojni iseljeni Hrvati i njihovi potomci koji, nažalost, više ne govore hrvatski, ali istinski vole Hrvatsku i s njom osjećaju posebnu povezanost, jer je to domovina njihovih pradjedova i ovdje u Hrvatskoj su njihovi korijeni.

Postoji nada da će knjigu pročitati i oni pojedinci koji su se teško ogriješili o svoj vlastiti hrvatski narod pa im se (nakon čitanja tvoje knjige) ipak probudi savjest da su trebali raditi u službi svojeg hrvatskog naroda, a ne u službi UDBE.

Deveto: tvoja hrabra supruga, poštovana gospođa Shirley Helen Štedul, također zaslužuje da joj se iskaže golema zahvalnost na svemu što je učinila za našu i njezinu lijepu domovinu Hrvatsku, ali i na tome što je čitateljima dala najbolji odgovor na pitanje „Tko je Nikola Štedul?“, a taj odgovor glasi:

„Moj suprug je pravedan i pošten čovjek. On ljubi pravdu i slobodu više nego sam život i te će vrijednosti braniti do posljednjega daha.“

U Zagrebu, 4. svibnja 2021.

Tvoj prijatelj Petar Radić

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 6. lipnja 2021.

Nikola Štedul o svom životnom putu piše u novoj autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je objavljena u izdanju Naklade Pavičić.

Usrijedu 19. listopada 1988. u Glasgowu se igrala utakmica Crvene zvezde i Rangersa. Tim su povodom u Škotsku iz Beograda doputovali i nogometaši Crvene zvezde i njihovi navijači. Hrvatski politički emigrant Nikola Štedul, čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta, tada je živio u Kirkcaldyju, u predgrađu Edinburgha, i nije ni slutio da će već 20. listopada agent jugoslavenskih tajnih službi Vinko Sindičić u njega ispaliti šest metaka. Dogodilo se to pred Štedulovim kućnim pragom, kada je šetao svog psa koji ga je pokušao zaštititi od ubojičinih metaka. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjede preživio, a Sindičić je pravomoćno, i to u rekordnom roku, osuđen za pokušaj ubojstva te je izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Štedul sada tuži Sindičića zbog naknade štete, ali kako se spor odvija pred hrvatskim sudovima, presuda je na dugom pravosudnom štapu…

O atentatu i svom burnom životnom putu, koji ga je vodio i po prostranstvima Australije, Nikola Štedul opširno piše u autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti”, koju mu je objavila Naklada Pavičić pod uredničkom paskom Josipa Pavičića. Hoće li Štedulovi memoari izazvati veću pažnju hrvatske javnosti? Hoće, ako javnost sazna da je Štedul objavio knjigu u kojoj se iz prve ruke bavi neuralgičnim temama hrvatske prošlosti, doduše, ne baš iz istih pozicija s kojih je to ovih dana napravio profesionalni povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.”

Štedulovi recentni memoari počinju s godinama Drugog svjetskog rata. Mali Nikola rođen je u Rešetarevu u srpnju 1937. Djetinjstvo mu je obilježeno velikim ratom koji je Hrvatsku i Hrvate temeljito podijelio, a tim podjelama svjedočimo do današnjih dana. Nikolin stariji brat Petar bio je dragovoljac ustaške obrambene postrojbe pa je kuća Štedulovih nakon rata bila obilježena kao ustaška. Štedul tvrdi da se brat priklonio ustašama jer je vjerovao da mu je dužnost bila braniti hrvatsku domovinu te polemizira s partizanskim tvrdnjama koje su cijelu hrvatsku vojsku iz perioda Drugog svjetskog rata, a na prvom mjestu ustaške postrojbe, prikazali kao isključivo sluge Hitlera i Mussolinija. Ipak, Štedul priznaje da je takvom stavu pridonio i vrh NDH, osobito Ante Pavelić, jer se prerevno priklonio savezništvu s Nijemcima i Talijanima. Štedul osuđuje i Hitlerove rasne zakone te provođenje nacističkog programa progona Židova i Roma u NDH. Brat mu se, nakon što su sile nacizma izgubile rat, predaje s cijelom svojom postrojbom Poglavnikova tjelesnog sdruga britanskoj vojsci, ali Britanci ih izručuju partizanima te se bratu gubi trag negdje u slovenskim Alpama, što je bila jedna od prvih velikih političkih lekcija koju je naučio Nikola Štedul.

Štedul kao mladić bježi iz Jugoslavije, preko Njemačke i Austrije, gdje postaje član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i emigrira u Australiju. Bavi se uzgojem duhana, rudarstvom, lovi krokodile i klokane, ženi se Australkom Shirley, dobiva dvije kćeri… Desetljećima je već pobornik pomirenja među Hrvatima, prihvaćajući politiku ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojeg je i upoznao. U memoarima Štedul ističe i da se kao mladi čovjek pitao je li prikladno da baš osoba koja je bila zapovjednik Ustaške obrane i povjerenik za logore u NDH predvodi organizaciju (Hrvatski narodni otpor) koja reklamira pomirenje sinova ustaša i partizana. Mladi nestrpljivi Hrvati napisali su pismo Luburiću upitavši ga može li on kao osoba zadužena za koncentracijske logore u NDH voditi HNO.

Luburićev odgovor bio je brz i pomirljiv te je naveo da se ne smatra najprikladnijom osobom za vodstvo HNO-a. Na pitanje je li spreman izaći pred sud i suočiti se s optužbama za ratne zločine, Luburić je odgovorio da bi bio spreman izaći pred sud u slobodnoj Hrvatskoj, ali nikako ne pred sud komunističke Jugoslavije, pa čak ni pred međunarodni sud zapadnih demokracija, koje imaju jedan aršin za dijeljenje pravde među svojim građanima, a drugi za domoljube drugih naroda.

Minuciozno Štedul piše o hrvatskim emigrantskim organizacijama te se prisjeća suradnje s Brunom Bušićem kada je živio u Škotskoj. Tada je već osjetio i snažniju zainteresiranost jugoslavenskih službi sigurnosti i za sebe i za svoju obitelj. Piše Štedul i o prvim kontaktima s Franjom Tuđmanom i dugogodišnjem Bušićevu i Tuđmanovu poznanstvu. Tuđman je Bušića i zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta.

Piše Štedul i o akciji otmice aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, ubojstvu Brune Bušića u Parizu i likvidaciji Stjepana Đurekovića. Iznimno je interesantna storija u kojoj su švedske vlasti pozvale Štedula u Stockholm kako bi utjecao na švedskog zatvorenika Miru Barešića, koji je pedesetak dana štrajkao glađu te se doveo do ruba smrti. Štedul je, iako bez putovnice, otputovao u Švedsku, razgovarao s iscrpljenim Barešićem, koji je izdržavao kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića, te ga privolio na prekid štrajka glađu.

Štedul se 1991. vraća u domovinu i njegova sjećanja na najvažnije sudionike Domovinskog rata, poput predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili moćnog i vječnog obavještajca Josipa Perkovića, s kojim se morao naći oči u oči, svakako su važni povijesni izvori iz kojih će svoja saznanja crpiti brojni povjesničari. Naravno, ako pročitaju ovu zanimljivu ispovijest.

Denis Derk, Večernji list, 6. 4. 2021.

Neizvediva bi bila zadaća pisati o tuđoj duši u koju spisatelj sumnja, a čitatelj vjeruje. Jer što je poezija negoli razgovor o duši i duhu? Ako negiramo da postoji duša, duh i još neke apstraktne imenice nerazrješive etimologije, ako se izuzme Bog, koji stav već više od stoljeća prevladava u ‘elitnim’ tvorbama, nemoguće je, ponavljam, razgovarati o pjesništvu. Sve  dok se duša nalazi u tzv. neznanstvenom području i proždire ju znanost.

Ali najočitija dostojna vjeroispovijest da ne će pisati ni govoriti o banalnim mimetičkim a ni o duhovno-duševnim efemerijama, kao da ni jedno ni drugo ne postoje, o onome što pjesnike obično goni u propanj, proizlazi iz težine riječi ništavilo. Pjesnik Josip ispisuje tu strašnu riječ kao transparent na crne korice, iza kojih ipak bjelina stranica donosi skriveno blago drugoga naboja. Ta se energija, najprije iskazana varijantama pojmovnoga kruga ništavila, polako pretvara u onu životnu koja znači da živjeti jest biti potresen, biti izvan sebe, mučiti se od bola i pomutnje, užasa i radosti, straha, patnje i divote i na koncu od ljubavi. Takav rotulus odvijao se ovim redom i izrodio je u ovom slučaju možda najljepšu ljubavnu pjesmu, teško usporedivu s nagrađenim u posljednjih dvadesetak godina. Jer postoje i nekakvi natječaji za takvo što.

Pjesma nosi naslov „Ako je ona“ i na početku stoje riječi koje glagolski razbijaju sjećanje kao izgubljeno, napušteno, zaostalo, zalutalo, a imenski podupiru bezdan čežnje: pustara, praznina, bljesak, uspomena. Potom se dušom prošuljaju misli koje kontrapunktom baš nju, koja nije bila samo scijentistička pojavnost, anatomski raščetvere na scijentističkom stolu današnjice, ona je prividno apsolvirana atomom, elektronom, neutronom, protonom. Ali duša je prgava i pruža otpor praznini i svem tom glagolsko-imenskom inventaru, beznađu i turobnosti. Odjednom prelazi u ono što zovemo vječnost, ljubav i smisao života… kako da s njom gledam zvijezde? / kako da s njom stojim na obali gorskog jezera? / kako da vrisnem u njezinu zagrljaju? / kako da se prestravim što je nema? / kako da se pred njom raširim kao paunov rep? / kako da joj kažem da sam njezin zauvijek? / kako da zaplačem na njezinu grobu? / kako da je poljubim u vrat? / kako da je gutam pogledom? / kako da potrčim prema njoj dok stoji na osami u dugoj crvenoj haljini? / Lako, samo se sjeti da si ti obična subatomska čestica u njenoj suzi.

I tu je odgonetka kanconijera iz naslova zbirke, jer sama je riječ kanconijer bremenita vremenskim dubinama kad je značila pjevačko umijeće lirske umjetnosti i orfejske razgaljenosti u arkadiji muza.

Sva gomila  pjesnikovih NIŠTA, ništavila i ničega, nigdina i praznina, nikoga i ništavnoga, i sveukupna magma samoće koja vrije u tom tobožnjem ništavilu, kleknula je pred samo jednom riječju – ljubav, a ne izgovorila je. Ima tu sav rekvizitarij trubadura kojih se pjesnik odrekao u samom naslovu: zvijezda, jezero, zagrljaj, grob, vrat koji se ljubi, pogled, osama, suza. Ima i sav imaginarij nestvarnoga u palimpsestu duboke svemirske tuge Adamove –očaj, osama, čežnja, nezaborav, ljubav, neizkazivi osjećaj koji počiva u dubini te prezrene i nepriznate duše. Ne možeš je dohvatiti, ne možeš je pokazati prstom, ni Tominim koji je samo naizgled tragao za tijelom i ranom, a u biti za posve sakralnim ispunjenjem koje vodi u vječnost.

U crno ukoričena  Pavičićeva  knjiga, druga pjesnička,  kasna i sumnjičava, zrela i ambivalentna, nudi hermetizam kao što to često čini suvremena umjetnost riječi, a ipak se upravo negacijama svoga tjelesnoga i duhovnoga bića nalazi u sferama, gdje se čovjek u kupkama nespoznatljivoga i prostranoga vrtloga sumnji podsvjesnim palimpsestnim drži svoje iskonske samoće. Samoća je ljekovita, izvorno kreativna, dostojna misaonoga čovjeka.

Pjesnik inzistira na osebujnom, jedinstvenom i neograničenom ništavilu, na napregnutom stavu – ja (sam) ništa. JA. NIŠTA. Taj znak apozicijske naravi nosio bi oznake bez osjećaja, bez samostalne volje, bez inteligencije, nosio bi oznake nemoćnosti plijena mitske zmije Nahaše, a ipak bi posjedovao besramnu žudnju za životom. Bio bi u jednakoj mjeri neosjetljiv za dobro i zlo, a to nikako nije slučaj s mislima našega pjesnika.

Knjiga je metafizičkom logikom obračunala na prvi pogled ne samo s osobnim ništavnim značajem, ako se uopće može tako raspravljati, nego je izopćila mnoge elementare i bastarde, ta kržljava čudovišta, koja su zaista ništa u etičkom prostoru. Pa čak ni oni nisu ništa, nego čine pretežnost na strani zla. A s tim se Pavičić obračunao u mnogim pjesmama ove zbirke. Usred toga sukoba on udara one bez samostalne volje, bez osjećaja, udara krpe, rulju koja u stampedu grabi prema konkretnom, bez inteligencije i morala.

Pjesnikove mnoge negacije kojima počimaju stihovi znak su žilava otpora onom lirskom koje ga draži, kojem duša teži, u kojem duh traži zaborav. Mir, samoća i lirsko popodne kad se čuje zuj kukaca u travi, čista samoća. Sve se to očituje u još jednom ništavilu, pjesmi „Vakuum“: Vakuum je svemirski um / Očišćen od svih ludosti bića / S otvorenim prozorom prema vrtu / U kojem ništavilo drijema u ležaljci na suncu / Pod plotom od prastarih jelovih dasaka / Dok mu na ovratnik zagasitocrvene košulje nečujno slijeće list / Dok ga vlat trave draška po uhu / Dok mu prilazi pričin / Da vidi je li budno / I da ga, ako je budno, pozove na čaj / A ako nije, da ga ostavi u tišini vakuuma zanavijek.

Iz bešćutnoga svemirskoga vakuuma sunovrat u topli tjelesno dodirljivi osjećaj i intimu; bol skrivena iza hoda kroz lirski Parnas. Tu je i skrovište i beznađe. Da nije apstrakcije, da nije holograma i virtualnoga svijeta, u toj bi se jednoznačnoj ljepoti skrivala dosada, ali ne, tu je i skrovište zmija, onih koje su ugrizle Euridiku i ona odlazi. Kao cvijet tamnoga kapra, kao osobnost koja se ne zaboravlja. Njena sjena odlazi kroz pasike, trnje, postaje pričin, da bi se na neki konačno lirski bolni način spojila s djetinjskim i mladenačkim Bjelovarom:

…Da po njima zamiriše ništavila pustoš / Kao što ona miriše / U bojama rajskim / Ispod zamrlog grada Bjelovara / Proljetna livada.

Nevenka Nekić, Hrvatsko slovo, 26. 3. 2021.

Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet hitaca, dok je bio u šetnji sa psom, ispred svog doma u Kirkcaldyju

Nedavno otkriveni tajni dokumenti u Downing Streetu otkrivaju da su savjetnici premijerke Margaret Thatcher svojoj šefici savjetovali da u planiranom susretu s ministrom vanjskih poslova SFR Jugoslavije ne spominje atentat na jugoslavenskog disidenta u Ulici Fife, kako se ne bi narušili diplomatski odnosi između Velike Britanije i Jugoslavije.

Riječ je o pokušaju ubojstva Nikole Štedula u Kirkcaldyju, koji je 1988. šokirao Škotsku. Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet metaka ispred svoje kuće, dok je bio u šetnji sa psom.

Unatoč teškim ozljedama, Štedul je preživio, a njegov nesuđeni ubojica Vinko Sindičić uhićen je u pokušaju bijega iz Britanije, u zračnoj luci Hethrow.

Premijerka se, u vrijeme suđenja Sindičiću na škotskom sudu, trebala sastati s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom.

U nedavno objavljenim vladinim dokumentima pronađeno je pismo Charlesa Powella, premjerkinog osobnog tajnika, koji je u njemu uz ostalo napisao: “Sumnjamo da su Jugoslavenske tajne službe odgovorne za pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj.” Ali je i dodao “da za to ne postoje nepobitni dokazi” i savjetovao premjerki Thatcher da je bolje da na sastanku s jugoslavenskim ministrom ne spominje pokušaj ubojstva.

Obitelj Nikole Štedula, travanj 1989.

(fotografija: Daily Record)

Sindičić je 4. svibnja 1989., na sudu u Dunfermlineu, osuđen za pokušaj ubojstva. Predsjedajući sudac, Lord Allanbridge, osudio ga je na 15 godina zatvora rekavši da je počinjeno djelo “bešćutno, proračunato i pažljivo isplanirano s ciljem ubojstva gospodina Štedula”.

Četiri dana poslije, Odbor za obavještajne službe izvijestio je premijerku Thatcher da jugoslavenska tajna služba gotovo sigurno stoji iza napada.

“Vidjeli ste jučerašnji izvještaj Odbora za obavještajne službe o vjerojatnoj upletenosti Jugoslavenske tajne službe u pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj”, napisao je (9. svibnja) Powell premijerki Tatcher. I dodao: “Postavlja se pitanje trebamo li poduzeti neke korake, kao što je npr. protjerivanje člana Jugoslavenske ambasade.”

Nije poznato je li vlada premjerke Thatcher poduzela ikakve diplomatske korake protiv bivše Jugoslavije.

Sindičić, koji je danas već u svojim kasnim sedamdesetima, odslužio je 10 godina svoje kazne u škotskom zatvoru Perth, a onda je izručen Hrvatskoj, tada već samostalnoj državi, kako bi mogao biti izveden pred sud na kojem mu se sudilo za ubojstvo drugog disidenta. Na tom je suđenju oslobođen, no opet je uhićen 2018. u Španjolskoj pod optužbom da je lagao na suđenju u Njemačkoj 2008.

Štedul, 83, vratio se u Hrvatsku, gdje, koliko je poznato, i danas živi.

Steven Taylor, Daily Record, 11. siječnja 2021,

Aktualna je pjesnička scena prilično živa. Na njoj je velik broj raznovrsnih i relevantnih glasova. Mladi autori, posebice autorice, vratili su u igru pojedine poetičke paradigme (npr. hipermetaforizam, egistencijalizam, pjesma u prozi), sve su brojniji portali i tribine posvećeni poeziji, čak i izdavači s manje zadrške nego prije objavljuju knjige stihova. Doduše pjesnici i njihove zbirke još uvijek ne pobuđuju primjerenu kritičku valorizaciju, javnost je za njih i dalje zainteresirana po načelu pozitivnog incidenta koji se (i kad se dogodi) najmanje tiče poezije.

Živost recentne lirske scene na svoj način potvrđuju i neočekivani glasovi, oni koji se javljaju s ruba tog zamišljenog polja ili oni koje se obično podrazumijeva i – zanemaruje. Ovom ću zgodom upozoriti na dva takva glasa. Radi se o starijim autorima kojih će se malo tko sjetiti u kontekstu govora o pjesništvu. Konkretno radi se o Anti Žužulu (1946) i Josipu Pavičiću (1944).

Izd. Naklada Bošković, Split, 2019.

Pasatizam i artizam

Pjesnik, esejist, folklorist i knjižar Ante Žužul objavio je potkraj 2019. četvrtu zbirku Čuvati na tamnom mjestu. U nju je uvrstio gotovo 130 pjesama i razvrstao ih u cikluse Izgubljeni zanati, Zovem te žutim glasom, Onjušena stopala,Nagazio na divlju riječ i Bivam mlađi. Žužulovi stihovi progovaraju o jednostavnosti života, o svakodnevnim stvarima, događajima i poslovima. Njegova se zbirka može čitati kao lirska pohvala prirodi i čovjekovoj sljubljenosti s njom, kao pasatističko opjevavanje pučkoga života i ruralne kulture te njima pripadajućih rituala i simbola.

Najsnažniji dojam ostavlja prvi ciklus Izgubljeni zanati. Žužulov lirski subjekt oblikuje pretpostavljive artističke i artificijelne iskaze nositelja zanata koji su nestali ili su sve rjeđi. Uz ostalo taj se subjekt uživljava u uloge vezilje, klesara, zidara, gangaša, kozara, žeteoca, postolara, ranara, vračara, ronca, prosjaka i zvonara. Budući da neprestano govori iz prvoga lica jednine, k tomu u svevremenskom prezentu, njegov govor djeluje neposredno, a njegovo prikazivanje uvjerljivo, npr:

Ja postolar

Konac i kožu

Šilo i iglu

Bušim i šivam

Zorom i svanućem

Svaka postola za put daleki

Za svijet ubogi

Ja postolar na glasu

Krojim po stopalu jedinke

Od prirodne kože

i divljih šara

Zakucam mislima

Zašijem koncem postolarskim

Čavlićima i bolom zakucam (…)

Pjesme ciklusa Izgubljeni zanat oživljuju arhaične slojeve jezika i emocije koje uz njih idu. Idiom kojim su pisane posjeduje etnoligvističku vrijednost jer čuva lekseme koji upućuju na stvarnost koja više ne postoji (npr: zobnica, biljac, sukanac, samonikla rašeljka, smokva mrkulja, varenika, kotluša, kanul, plamenitan, mesliđan). U ritmu tih pjesama, ali i pjesama čitave zbirke, odzvanjaju ritam živog kazivanja, usmene poezije, ali i ritmovi stihova Jure Kaštelana, Petra Gudelja, Tina Ujevića ili Maka Dizdara. Autor zbirke Čuvati na tamnom mjestu stihovima iscrtava koordinate arhetipskog (imotskog) zavičaja posežući za sjećanjem, biranim prizorima i dakako imaginacijom. U njima se susreću jablan i vihor, kolijevka i mrtvačnica, djevojke i gore, vile i rečenice, kudjelja i poskoci, sanjarija i provalija. Misao se najčešće razvija dihotomijski, oslonjena na antitezu ili cikličko ponavljanje poput onoga u prirodi.

Na vreteno namotan stih

Žužulova je poezija izrazito retorična i slikovna. Lirski se iskaz zasniva na brojnim i sugestivnim sintaktičkim i smisaonim paralelizmima, gradacijskim nabrajanjima i obveznim metaforama. Slike i metaforički prijenosi združuju iskustvo življenja, intiman odnos s okolnim prostorom i tipične težačke poslove (npr: Tako je pokojni Luka/ Sadio rečenicu/ Plužio mjesečinu/ Dračio zoru). Čitava je zbirka prošarana snažnim, teškim i eskpresivnim slikama. One, uz to što oživljuju jedan svijet, upućuju i na samosvjesnog subjekta koji se doživljava i predstavlja kao pjesnik i koji – kako je to već u pjesnika uvriježeno – do krajnjih granica mistificira sam čin pisanja. U Žužulovoj inačici te mistifikacije planina je „spremačica stihova“, lirski je subjekt „na vreteno namotao stih“, pa je „stih umočen u krv“, pa će ga divlja riječ „u stihu ljubiti krikom“, pa će „iskrvariti stihom“ itd. Takvi su izrazi prilično dojmljivi, ali kada ih se više puta varira i kada prerastu u retorički tik, onda prestaju proizvoditi željene učinke i upućivati na specifičnu senzibilnost govornika. A to se događa.

Ipak, unatoč povremenim motivskim i stilskim ponavljanjima, zbrika Čuvati na tamnom mjestu Ante Žužula posjeduje snagu autentičnog lirskog svjedočanstva o svijetu koji nestaje i načinu na koji se poezija (još) može pisati. O pomnji s kojom je zbirka rađena svjedoči i činjenica da ima dva pogovarača, Petra Gudelja i Mladena Vukovića, a na zaslovnici u pomoć im priskače još jedan zagovarač, štoviše još jedan Vuković – Tvrtko. Društvo koliko birano toliko raznoliko. Gudelj o Žužulovu pisanju zapisuje lakonički ritualno: „Piše kao što pupa i cvita loza, reste trava. Kao što se potkraj ljeta i potkraj jeseni trga grožde i beru masline, odlije vino i cijedi ulje.“ Mladen Vuković naziva tu poeziju slovčanim lijekom pa joj ispisuje laudu: „Posadio je na meku bjelinu papira stih, orao nalivperom osrokovljene brazde, nicale mu pitome plemke sa slatkim intradama, ali uz njih odmah bujale i krške divljake, i samoniklo bilje, sprženo mediteranskim zvizdanom postalo herbarij mirisnog melema.“ Drugi Vuković, Tvrtko, rečenome primeće da Žužulova lirika „povrh starine i odbjegla vremena čuva svu silinu tamnog mjesta pjesničke riječi iz kojeg pada svjetlo na one vidove upotrebe jezika iz kojih se može stupiti u pravednije, prikladnije i razumnije odnose s drugima“. Očito nije slučajno da su sva trojica komentatora pribjegla poetiziranoj frazi.

Izd. Naklade Pavičić, Zagreb, 2020.

„Raspjevavanje“ frazema

Drugi neočekivani protagonist aktualnoga pjesništva Josip Pavičić objavio je zbirku Kanconijer o ništavilu. Taj književni kritičar, publicist i nakladnik do poezije je stigao u poznim godinama (prva mu je zbirka Bjelovarski list tiskana kada je imao 65). Tema ništavila odnosno praznine velika je i česta pjesnička tema. I u hrvatskome su ju pjesništvu brojni autori obrađivali, od Šimićeva upozorenja „Ne traži Boga mišlju; u praznini/ u kojoj se mis’o, tamna sjenka, gubi“ preko Mihalićeve zapitanosti „Htio bih znati otkuda dolazi ova praznina“ sve do Čegecova naslova Ekrani praznine. Pavičićev Kanconijer o ništavilu tematska je knjiga, knjiga koja se vrti oko tog pojma ništavila, koja mu prilazi s raznih strana, nastoji ga dohvatiti, prizemljiti, osvijestiti njegovu sveprisutnost. Autor je naslovom u velikoj mjeri odredio smjerove i oblike propitivanja teme. Naslov je dakako oksimoronski – kanconijer pretpostavlja ljubavno obraćanje, pozitivne emocije i intimu, a ništavilo upućuje na granice bića, na njegovu nemoć, neznatnost i sl.

Knjiga je grafički oblikovana u skladu s temom – naslovi pjesama vidno blijede slijeva na desno – na početku, lijevo, slova su masna, crna, podebljana, a na kraju, desno, slova su siva, blijeda, u nestajanju. Prvi stihovi prve pjesme (“Ništavilo je čovjekova majka./ Njegovo nebo./ Njegovo zeleno stablo./ Njegova obala./ Njegov sokol”) nagovješćuju prirodu suočavanja s temom – Pavičićev govor nastoji biti metaforičan i obuhvatan, istovremeno mistificira i eksplicira. Da bi lakše obgrlio temu, da bi ju lakše pojmio, on ju antropomorfizira – prikazuje ništavilo u obličjima nalik onima kojima je okružen, npr. kao biće koje maše repom, koje bježi pod kamen, razjapi njušku, sklupča se, prede… Pavičićev subjekt razgovara s ništavilom, moli ga da zakasni, ide se s njim naći u kavani i pita se kako će ga prepoznati, a ono uzvraća da je posvuda; ništavilo često dolazi do riječi, predstavlja se, obraća subjektu, u jednom ga razgovoru pita zašto – kada ga navodno ne voli – piše o njemu pjesme. Ništavilo sudjeluje u svim subjektovim dnevnim poslovima, pokretima, događajima. Ono se uvlači u rečenice koje izgovara i poruke koje šalje. Primjerice poruka koju je taj subjekt namijenio ljubljenoj ne zvuči tipično kanconijerski: „Ništa, vilo/ moja nije stvarno kao ti kad te nema“.

Trudeći se marljivo i metodično predočiti različita lica ništavila, autor se predstavlja kao poman promatrač, kao mislilac koji opjevava općenite ideje, povremeno i kao zanimljiv govornik. Kako se množe iskazi o ništavilu, Pavičić se sve više opušta i odjednom ništavilo nalazi u svemu ili kao naličje svega, kako to već biva kada se čovjek posveti jednoj temi pa mu ona odjednom postane jedino što vidi i jedino što postoji (makar bila riječ o nevidljivom i nepostojećem kao što je ovdje slučaj). Međutim, iako se odlučio za tešku i teško svladivu temu, Pavičićev je govor skladan, ritmičan, narativan, slikovit i vedar. Knjiga se lako čita, jer autor temi pristupa ludički. Ipak, iza te površinske zaigranosti i vedrine implicitno izranjaju teška pitanja o čovjekovoj egzistenciji, njezinoj tegobnosti i smislu življenja, ali ona su uglavnom ostavljena zainteresiranom čitatelju da ih postavlja i misli o njima. Autor Kanconijera o ništavilu potiče tog hipotetičnog čitatelja tako što raspjevava frazeologizme u kojima se pojavljuje sastavnica ništa, npr. „nitko i ništa”, „nikom ništa”, „nigdje nikoga“, pribjegava poetici ponavljanja i nabrajanja, leksičkih gomilanja i ritmizacija veznicima. Nerijetko se kompozicija pjesme gradi oko anaforičkog započinjanja rečenice – anafora pritom otvara vrata ritmizaciji govora te prikupljanju raznovrsnog slikovlja i misli koje vrludaju na sve strane.

Manirističnost i aforističnost

Moguće obilježje Pavičićeva poetskog pisma u ovoj zbirci nedvojbeno je stanovita manirističnost. Njegovi se stihovi naime povremeno neslučajno prepletu sa stihovima drugih, i to značenjem, ritmom, metrom, strofom ili pjesničkim oblikom. Ponekad nalikuju na iskaze koji evociraju lektiru, koji ju propituju ili preosmišljavaju (npr. „U smrti se ne sniva/ U smrti se ne ljubi/ U smrti se ne ježi koža…“; „Praznina je moj život/ Praznina je moja smrt/ ona je moj početak/ Ili kraj“; „Iza sedam zametenih sela/ Iza sedam zaspalih gradova/ Iza sedam izgubljenih dolina/ Granulo sunce“). Pojedine pjesme doista nalikuju stilskim vježbama na zadanu temu autora koji je puno čitao, kojemu glavom neprestano prolaze upamćeni stihovi, poetske slike i fraze. Bavljenje ništavilom nagnalo je Pavičićeva subjekta na oblikovanje niza opreka, među ostalim egzistencija – praznina, postojanje – nepostojanje, Bog – ništavilo, ja – ne-ja. Antitetička, dihotomijska logika (kao i u Žužula, ali s bitno drukčijom ulogom) u podlozi je čitave knjige. Ona se eksplicitno pojavljuje na njezinu kraju kao mogući sažetak teme i zaključak zbirke. Tekst predzadnje pjesme „Tko sam ja?“ nudi dva aforistički intonirana odgovora na naslovno pitanje:

Prvi odgovor:

Ja sam ništa

Najviše što čovjek može biti

Jer ništa je sve

Drugi odgovor:

Ja sam ništa

Najmanje što čovjek može biti

Jer sve je ništa

Iako se poetska pisma Ante Žužula i Josipa Pavičića razlikuju gotovo po svemu, ovdje su kratko opisana zbog svojega rubnog statusa, korektne poetske fakture i poetičkih iskustava kojima usložnjuju retorički i spoznajni repertoar aktualnoga pjesništva.

Krešimir Bagić

Vijenac, 3. 12. 2020.

Josip Pavičić, pisac i nakladnik, već dvadeset šest godina opstaje na nesigurnom hrvatskom izdavačkom tržištu. Od 1964. do 1991. radio je, najviše kao kritičar i kolumnist, u novinama (Studentski list, Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik), a devedesetih je godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić. Objavio je trinaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: „Ponedjeljak ujutro“, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., „Ako smo šutjeli, što je ovo?“, 2010,, sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i „Kraj novina“, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od kraja 2005. do kraja 2012. bio je tjedni kolumnist Večernjeg lista. Tekstovi iz Večernjaka objavljeni su u knjizi „Gluho kolo“.

Covid 19 dodatno je ugrozio hrvatsku knjigu. Knjižare su zatvorene. Kolika je šteta nanijeta hrvatskim izdavačima koji se i tako bore za preživljavanje?

Knjižare se upravo otvaraju i to je nesumnjivo dobra vijest. No, veliko je pitanje hoće li tko prijeći njihov prag. Knjige jesu hrana i lijek za dušu, ali duša ipak nije želudac i navikla je na gladovanje. Kadra je štošta podnijeti, pa i duži post. Hoću reći, čovjek bez knjige može preživjeti, ali bez kruha i vode ne može. Pa ako već mora birati između odlaska u špeceraj i knjižaru, izabrat će špeceraj. Naravno, vi ćete me sad pitati zašto bi morao birati, zašto ne bi mogao otići u oba dućana, i po kruh i po knjigu.

Da, zašto?

Zbog društvene psihoze izazvane strahom od koronavirusa. Već se mjesecima bubnja da se od građanina očekuje, pa i zahtijeva, da u svome interesu i u interesu svojih bližnjih bude odgovoran i ostane kod kuće. Proglašene mjere ograničenja kretanja odnedavo su relaksirane, sad se može u knjižaru i u knjižnicu, ali strah i nelagoda nisu nestali. Potencijalni se čitatelj ili kupac knjige i dalje boji izlaska. I neće izaći sve dok strah i nelagoda ne prođu. Ako na nekim vratima piše „ovdje se možete zaraziti“, tko će ih otvoriti bez velike nužde? Uostalom, užitak u čitanju povezan je s opuštenošću. Duševna napetost, nemir i strah nisu baš najbolji prijatelji čitanja. Meni je čitanje profesija i ja mogu i moram čitati u svim okolnostima. Ali koliko je takvih? Većina čita kad se opusti. A opustiti se ne može i ne smije nitko. Ili, kako nas uči nova antivirusna kultura: popustiti, da; opustiti se, ne!

Najnoviji podaci o čitanosti knjiga govore da su Hrvati prošle godine pročitali nešto više knjiga nego prethodne. Godinama je – sve od posljednjeg velikog ekonomskog sloma – čitanost stagnirala ili nazadovala. Sada se malo oporavila i eto ti korone!

Dakako, knjižare i knjižnice se moraju otvoriti i dobro je da se otvaraju, ali na njihov povratak u život još ćemo morati pričekati. Čak i nije važno koliko će oporavak trajati, nego hoće li ga biti.

Hoće li ga biti?

Potrebe za knjigom uvijek će biti. Sve drugo će se promijeniti. Kako, ne znam, ali u jedno sam siguran. Ova globalna kriza s koronavirusom uskoro će se, vjerojatno već od jeseni, preliti u biblioteke novih, uzbudljivih, iznenađujućih, pametnih, možda i glupih, ali i neopisivo intrigantnih knjiga. Malo je ljudskih djelatnosti koje svoju i tuđu propast mogu pretvoriti u svoj procvat kao što to može djelatnost knjižarsko-nakladnička. Ako ne bude išlo drugačije, slijedit ćemo tradiciju naših Imoćana, prebaciti preko ramena knjižaru u sanduku i krenuti u potragu za opuštenim kupcima.

Malo vas je teže zamisliti kao putujućeg nakladnika, ali u ovim je ludim vremenima sve moguće. Šalu na stranu, perspektive svakako nisu blistave. Nekad je u Hrvatskoj bilo čak 1.000 izdavača, mnogi su u međuvremenu propali. Hoće li naše nakladništvo ipak opstati?

Ne, u Hrvatskoj je na početku bilo čak 3.500 registriranih izdavačkih poduzeća. No to je statistika. Sada ih je donekle živih i djelatnih, onih kojima je nakladništvo jedina djelatnost i koji su dosad objavili respektabilan broj naslova, ne više od pedesetak. Neki su propali, ali većina nije. Jednostavno su nestali, ugasili se, zaglavili u statističkim labirintima, isparili, promijenili obličje, nema ih više.

Da, naše će nakladništvo opstati, ali svakako ne na način na koji opstaje danas. Od velebnih zgrada i golemih hala u kojima tutnje tiskarski strojevi neće ostati ništa. Odsviralo je i velikim izdavačkim sajmovima knjiga. Najveći sajam knjiga, onaj u Frankfurtu, počeo se runiti već prije ove svjetske zaraze. Sada će u vlastitu propast – ili preoblikovanje, kako vam drago – krenuti u galopu. Ne zbog korone, nego zbog novih vremena i novih običaja s kojima je došla i korona.

Sjetite se kako je s tiskarstvom, nakladništvom i trgovinom knjigom bilo na samom početku Gutenbergove ere. Sve što vam je trebalo za izdavanje knjige mogli ste utovariti na jednog konja. Mnoge knjige tiskane u to pionirsko vrijeme nemaju otisnuto mjesto izdavanja, jer se tiskalo tamo gdje je konj stao. Radilo se po kućama, danas bi se reklo „od kuće“, a prodavalo se na tržnicama zajedno s paprikom, mrkvom i šljivama. Tako će nekako biti i sutra, tako je zapravo već i danas, s koronom i bez nje. Jeste li ikad vidjeli halu u kojoj Amazon tiska svoje knjige? I što je uopće Amazon? Nakladnik? Knjižar? Tiskar? Univerzalni trgovac? Čarobnjak iz Oza? Odgovor je u onoj tiskari na konju i onom univerzalnom imotskom sanduku. Samo što je nekad prevladavao ljudski i konjski pogon, a danas više-manje sve radi na struju i online. Ali princip je u osnovi isti: rad od kuće za čovjeka koji sjedi doma, ima račun u banci i bulji u ekran.

Mnogi su se izdavači okrenuli online knjigama, pogotovu sada kada vlada pandemija. Mislite li da će se izdavači sve više oslanjati na online izdavaštvo ili će i dalje preferirati klasičnu knjigu?

Bez weba i mreže više se neće moći, to je jasno. Tko se tome ne uspije prilagoditi, taj će otpasti. No, ne mislim da je sudbina klasične knjige tako crna kao što se ponekad čini. Klasična je knjiga izdržljiva i preživjet će sve mijene. Zbog onoga što je u njoj, ali i zbog onoga što ona jest kao predmet. Čovjek koji voli čitati knjige, voli knjigu uzeti u ruke i družiti se s njom, ponekad s njom i zaspati. Mislilo se da će knjigu istisnuti ovakvi ili onakvi elektronski strojevi za čitanje, praktični, svestrani, lagani, pristupačni. Ali to se nije dogodilo. I neće. Svi u rukama nose mobitele, ali tko će, molim vas, na ekrančiću veličine konzerve srdela čitati Cervantesa, Dostojevskog ili Salingera.

Sjećam se jednog performansa s Frankfurtskog sajma knjiga iz sredine osamdesetih godina. Čovjek je u prostoru između dvaju paviljona s izloženim knjigama svakih pola sata maljem razbijao po jedan televizor. Imao je to biti prosvjed protiv novih medija koji ugrožavaju klasičnu knjigu. Je li otad knjiga izgubila išta od svoje privlačnosti?

Web i mreža zapravo mogu pomoći klasičnoj knjizi da komotnije živi, da skrene na sebe pozornost, da bude razglašena, da brže dopre do čitatelja, da se lakše proširi i višekratno proda. Internet se knjigom može poslužiti na milijun načina, ali na jedan ipak ne može. Sam ne može biti knjiga. Može biti kao knjiga, može biti i savršeniji od knjige, ali knjiga ne može biti. Ne može pasti na pod u najzanimljivijem trenutku. Ili zamijeniti slomljenu nogu na sofi.

Što bi za izdavače i knjigu moglo i trebalo učiniti Ministarstvo kulture?

Posao je državne uprave da se brine za funkcioniranje sustava. A da bi sustav mogao djelovati, nužno je da se zna tko što u sustavu radi. Posao je knjižara da se bave knjižarstvom, tj. trgovinom. Knjižnice su tu da svojim korisnicima uz minimalnu naknadu omoguće susret s knjigom, a misija je nakladnika da pronalazi, inicira, naručuje i objavljuju zanimljive, vrijedne, nove i potrebne knjige. A nije posao biblioteka da budu nakladnici i trgovci, posao trgovaca da budu bibliotekari i nakladnici, a posao nakladnika da budu trgovci i bibliotekari. Kao što ni posao raznih udruga, škola, društava, staleških organizacija, fakulteta, saveza, ustanova i bogtepitaj koga sve ne nije da objavljuju knjige i onda te knjige prodaju Ministarstvu za potrebe javnih knjižnica.

Ministarstvo odgovara za sustav i za što efikasnije, regularno ulaganje državnog novca u napredak hrvatske knjige. Što, recimo, na državnoj blagajni Ministarstva ima tražiti izdavač kojemu je država već platila i posljednju klamericu u ladici druge sekretarice trećeg pomoćnika osmog urednika?

Dugo ste bili književni kritičar Vjesnika i Večernjeg lista, upućeni ste u naše medijske prilike. Vlada li u hrvatskim tiskovinama i na portalima i dalje ono što Ivan Aralica naziva komunističkim mentalitetom?

Vremešni američki virtuoz na burzi George Soros, nosilac hrvatskog Reda kneza Branimira s ogrlicom, smatrao je da će njegovi nekadašnji ljuti neprijatelji komunisti biti njegovi najbolji demokrati. I nije se prevario. Njegove institute ‘otvorenog društva’ po propalim komunističkim zemljama uglavnom su napučili bivši članovi komunističke partije. Oni su se, računao je stari majstor, dobro razumjeli u zatvoreno društvo, pa će se dobro snaći i u njegovu otvorenom. Kako su se snašli, o tome je Aralica 2002. u Nakladi Pavičić objavio pozamašni roman „Fukara“, jednu od naših najčitanijih knjiga. A što se tiče njihova snalaženja u današnjem medijskom prostoru, skrenuo bih pozornost na jednu posebnost mnogih nekadašnjih komunista. Oni su ostali bez Partije, postali su Sorosovi demokrati i liberali, ali su u svjetonazorskom smislu ostali Jugoslaveni. Jugoslavije nema 30 godina, ali je i danas živ jugoslavenski pogled na svijet. Komunistički je mentalitet velika nevolja u društvenom životu današnje Hrvatske, i medijske i svake, ali je još veća nevolja hrvatsko jugoslavenstvo. Teoretski, Hrvatska može postojati i s komunizmom, ali s jugoslavenstvom ne može, jer jugoslavenstvo je negacija hrvatstva. A upravo jugoslavenstvo ili antihrvatstvo gospodari našim medijima, pa i dobrim dijelom političkog života.

Žalosno je neki dan bilo gledati tri naša državna prvaka kako se u Jasenovcu klanjaju jednoj zlonamjernoj laži iz jugoslavenskih vremena. Ta se laž s vremenom mijenjala, jer laž se dade lakše mijesiti nego istina. Najprije je stradalih u logoru sa šest baraka bilo milujun, onda je uvedena brojka od 700.000, pa 400.000, a sada u Jasenovcu posjetitelje muzeja informiraju da je ubijenih bilo 83.000. Tuđman je robijao zbog brojke od 40.000, a slična je tvrdnja Brunu Bušića stajala glave. I sad, umjesto da se tome stane na kraj, da se jasenovačka dionica povijesti Drugog svjetskog rata napokon svestrano, savjesno i odgovorno istraži i rasvijetli, najodgorniji ljudi naše države ponizno su pognuli glave pred crnom jugoslavenskom konstrukcijom uperenom protiv države kojoj su na čelu.

Imamo li znanstvene ustanove sposobne da istraživanje organiziraju i provedu? Imamo. Imamo li mogućnosti da angažiramo strane eksperte da oni, zajedno s našima ili posve samostalno, istraže turobnu jasenovačku temu? Imamo. Jesmo li kao narod i civilizirani građani spremni prihvatiti istinu kakva god bila? Jesmo. Pa zašto onda to ne učinimo? Očito zato što se do mnogih hrvatskih glava još nije probila činjenica da ovdje više nema Jugoslavije, nego da ovdje živi samo Hrvatska. Dobro, mali smo i moramo računati s kompromisom, ali da se naše državno vodstvo klanja pred antihrvatskim izmišljotinama iz jugoslavenskih vremena, to nikako ne bismo smjeli prihvatiti. Bolje da nas nema.

Kao mali izdavač preživjeli ste objavljujući vrlo zanimljive knjige. Koja su vaše najprodavanija izdanja i čime se bave?

Naklada Pavičić je kuća specijalizirana za vrhunsku publicistiku povijesne i političke tematike. Kad smo prije gotovo trideset godina započeli s nakladničkim poslom, čitatelju u Hrvatskoj htjeli smo ponuditi knjigu koja u političkom smisli nikome ništa nije dužna. Sve što se o nacionalnoj povijesti piše u Francuskoj, Španjolskoj ili Irskoj piše se s francuskog, španjolskog ili irskog stajališta. Ima li išta prirodnije nego da tako bude i u Hrvatskoj. Zašto mi na sebe i na druge ne bismo gledali svojim očima? I umjesto austro-ugarske ili jugoslavernske hrvatske povijesti napokon napisali hrvatsku – hrvatsku povijest. S tom smo zamisli započeli, nje smo se držali i nje se i danas nastojimo držati.

Naša prva tri naslova bila su „Povijest Hrvatske“, „Povijest NDH“ i „Povijest Jugoslavije“, a u posljednjih nekoliko godina, nakon što smo objelodanili niz od sto dvadesetak izdanja, tiskali smo prvi hrvatski prijevod „Komunističkog manifesta“, „Kratku povijest komunizma za nekomuniste“, zbornik političkih ogleda iz doba NDH „Ustaški put u socijalizam“, „Tito na Golom otoku“, „Radni logor Jasenovac“, „Jasenovac iz dana u dan“… A upravo pripremamo „Povijest kontrarevolucije“ i memoare Nikole Štedula „U službi savjesti“. Svi ti naslovi bili su, jesu ili će biti bestseleri.

Spomenuli ste dvije knjige Igora Vukića o logoru Jasenovac. Obje su izazvale i izazivaju burne reakcije. Prigovara im se da one ublažavaju sliku Jasenovca kao logora u kojem su ubijani ljudi. Jesu li takvi prigovori opravdani?

Svi prigovori, osobito ako su potkrijepljeni činjeničnim materijalom, dobro su došli. Autor ne smatra da ima patent na istinu i spreman je na dijalog sa svakim razboritim, pa i nerazboritim, kritičarom. Dapače, on je na javnim tribinama i u svojim tekstovima višekratno oponente pozivao na sučeljavnje. On nije sveučilišni profesor, ali jest po struci politolog i studirao je povijest. Skrupulozan je istraživač koji, za razliku od mnogih svojih kolega sveučilišnih profesora, praktički svaki dan sjedi u Hrvatskom državnom arhivu i studira građu. Ima, dakle, i spremu i moralno pokriće za sudjelovanje u stručno-znanstvenoj raspravi. Tko god misli da nije tako, neka mu se suprotstavi, ali ne diskvalifikacijama, nego dokazima.

Nesreća je u tome što se crni mit o Jasenovcu stvoren u doba jugoslavenske diktature ovdje i danas uzima kao jedini pravi argument, pa i kad se javlja u svom najnakaznijem, karikaturalnom obliku. Mislim na nedavnu izjavu najvišeg dužnosnika susjedne države, u kojoj se uobičajenoj fantastici o Jasenovcu, punoj odvratnosti, besmisla i podlosti, dodaje i jedan dosad nepoznat ‘podatak’, da je ustaše u Jasenovcu na ubijanje navodio biskup Josip Juraj Strossmayer.

I, sad, umjesto da se netko u ovoj državi naposljetku primi argumenata i kaže bobu bob, a popu pop, naš državni vrh pognute glave amenuje povijesne laži koje im s druge strane granice dobacuju ugledni povjesničari koji su otkrili da je Strossmayer bio fašist.

Čula sam da ste napisali knjigu pjesama o ništavilu. S obzirom na to da već dugo živimo u svijetu ništavila, ratova, gladi, terorizma i bolesti, građe vam vjerojatno nije nedostajalo?

Da, zbirka ima naslov „Kanconijer o ništavilu“. Ima 51 pjesmu i „Epilog“. Prve sam pjesme napisao u svibnju prošle godine, a „Epilog“ na dan potresa u Zagrebu. Izaći će, ako nas dotad ne proždre ništavilo, najesen.

Marina Tenžera, 7dnevno, 8. svibnja 2020.