Boričevac (IKA) – Na blagdan Male Gospe u Boričevcu, naselju simbolu patnje Hrvata s početka Drugog svjetskog rata, održano je predstavljanje knjige pisca i nakladnika Josipa Pavičića Dossier Boričevac. Na okupljanju brojnih članova Udruge Ličana župe Boričevac iz cijele Hrvatske kao i malobrojnih preostalih župljana pod geslom “Oni imaju pravo na sjećanje – mi nemamo pravo na zaborav”, o knjizi su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pedagoginja i spisateljica prof. Ana Došen, povjesničar prof. dr. sc. Željko Holjevac, književnik akademik Dubravko Jelčić, predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac Jadranka Matašin, političar i pisac dr. sc. Zdravko Tomac te urednik i nakladnik Josip Pavičić koji je moderirao predstavljanje.

Uvodničar predstavljanja gospićko-senjski biskup Mile Bogović je govorio o nazivu knjige istaknuvši da bi neupućeni mogli reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva u nekim ljudima koji su radili za Udbu, pratila ga i bilježili podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi, a jedno je bilo Boričevac, s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu, jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcem te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz zemljopisnih karata, zaključio je biskup Bogović.

Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju 1941. godine, odnosno “ustanka u Srbu”. Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata, a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija, to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni, a kasnije je bilo korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.

Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige, kao i akademiki Dubravko jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom. Jadranka Matašin iz ULŽB je poželjela da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete, a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira.

Zdravko Tomac je poručio da tu knjigu treba čitati u školama, jer kako je Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu, tako je i Boričevac simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, u knjizi je ispričana istina o Boričevcu, a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljanima.

U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD-a Plješivica iz Zagreba i klapa Komin.

Otvoren je Dossier Boričevac. Ili možda zatvoren? Bilo kako bilo, knjiga pred nama autora Josipa Pavičića ispunjena je poviješću, sudbinama, uništenim ljudskim životima i ognjištima, paljevinama, poniženjima, zgaženim ljudskim dostojanstvom. Mrtve izgubljene duše, kako ih narod u pričama spominje, mogu i dalje godinama i godinama prekapti i tražiti istinu i pravdu za Boričevac i Boričevljane. Ova knjiga nudi svjedočanstva.

Isto to je i slučaj s Krnjeušom s one druge strane Une, danas kao i nekad u drugoj državi.

A bili su vezani i rodbinski i sudbinski. Boričevljani i Krnjeušani. Dvije sestrinske katoličke crkve i dvije župe, obje su bile okrenute molitvom, nadom i vjerom k Blaženoj Djevici Mariji. Pučki rečeno, bile su to Velika i Mala Gospa. Gospojina.

Kako li je samo rodbina s jedne i s druge strane s radošću iščekivala i 15. kolovoza blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije, kao i onaj 8. rujna blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije. Bila su to dva njihova najveća blagdana. A zajednička, što nije bio ni Božić ni Uskrs.

Bila sam djevojčica od kakvih 4-5 godina kada sam prvi put došla u Kliško Poljice babi Ani, udanoj za dida Danu Hodaka. I onda mi se prvi put stvorila predodžba o boričevačkoj crkvi kuda smo prošli. Kao o golemu kamenom bedemu. Neslomljivom.

U crkvi tamjan, skrušenost i molitva. Izvan crkve kolo, veselje i onda sjedanje za zajednički blagdanski stol. Sve su brige svakodnevice odgođene. Nije im bilo mjesta ni na Veliku, ni na Malu Gospu u katoličkim domovima.

I zar je morala doći kobna 1941. godina i unijeti dah smrti, dima i paljevine u obje crkve? Najvećeg zla u tolike domove?

Nakon pobrojenih 232 pogubljena Krnjeušana rodbina s bosanske strane Une mogla je poći potražiti i pribrojiti im i one stradalnike s druge strane Une. I gdje ih naći? U Uni, u jamama.

I sama sam bila jedna od tih koji su to mogli tražiti. I to ništa manje nego tri obitelji mojih ujaka iz tri doma u Kliškom Poljicu. Najstarija Manda, majka dviju pogubljenih ujna, sa svojih 80 godina, i najmlađe još neimenovano tek rođeno dijete od sedam dana, završili su u Uni.

A u Kulen Vakufu na Buku osluškivao je bučanje Une u svom mlinu moj nepokretni praujak, Jace Markovinović, rođeni brat babe mi Ane. I njega, nepokretnog starca, bacili su u zapjenjeni vir Buka.

Zar su oni bili zločinci koje je trebalo kazniti?

Zato čestitam mom rođaku Josipu. Ponosim se našim srodstvom. Napisao je monumentalni spomenik Boričevcu, a time i Lici i stradalim Hrvatima, ma gdje da su živjeli i završili.

Dossier Boričevac zbirka je raznorodnih povijesnih i književnih priloga o sudbini jednoga malog sela u Ličkom Pounju na gotovo 700 stranica. Središnja je tema prošlost Boričevca, njegovo uništenje u Drugom svjetskom ratu i život njegovih stanovnika poslije toga u progonstvu. Pet je temeljnih poglavlja u knjizi koju je uredio Josip Pavičić: U prošlosti, U selu, U vatri, U progonstvu, U obrani istine.

Prvo poglavlje govori ukratko o prošlosti ozemlja kojemu pripada Boričevac, a potječe pretežno iz pera autora koji su ranije pisali o tome. Ličko Pounje je posljednje oslobođeno od Turaka Osmanlija i tek je Svištovskim mirom 1791. vraćeno Hrvatskoj, tada u sklopu Habsburške Monarhije. A 1866. npr. Vinko Sabljar piše da selo Boričevac u Ličkoj pukovniji Hrvatsko-slavonske Vojne krajine ima 51 kuću i 708 stanovnika, od kojih je 664 katolika, te dodaje: „Ovdje je carinara mala II. reda nazvana Modragreda, i na turskoj medji kontumacija i raštela Lisičjak.“ (Miestopisni riečnik, 1866.)

Drugo poglavlje portretira svakodnevni život u Boričevcu, tipičnom selu na hrvatskoj periferiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Život je bio težak, jeo se raženi i kukuruzni kruh, išlo se u nadničare, ali je selo imalo nižu obospolnu pučku školu, a stanovništvo je njegovalo stare običaje i snalazilo se onako kako je najbolje znalo i umjelo.

Treće poglavlje govori o ustanku u Srbu 1941. i uništenju Boričevca i to je središnje i težišno poglavlje u ovoj knjizi. Ovdje treba odmah jasno reći da je politika nacionalne i rasne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potaknula i ubrzala izbijanje ustanka u Srbu. Ustaško nasilje u Suvaji, Osredcima i Bubnju ne može se ničim opravdati i Boričevljani su to osuđivali. Pritom ne treba izgubiti iz vida da je ustanak imao ishodište i pozadinu u hrvatsko-srpskim odnosima u prvoj Jugoslaviji, zajednici zaraćenih strana iz Prvoga svjetskog rata. Hrvati su do 1918. u svakoj državnoj zajednici obično zadržavali državno-pravnu autonomiju izraženu preko Hrvatskog sabora. U prvoj Jugoslaviji poslije 1918. prvi put toga nije bilo, a Hrvatska se našla u položaju „šizmatičke kolonije“ (kako se u jednome svom tekstu doslovno izrazio hrvatski književnik Miroslav Krleža). A baš je tada bila nastupila završna etapa u stoljetnom razvoju hrvatskoga naroda kao moderne europske nacije i to u širokome luku od elitnog preporoditeljskog kruga oko Ljudevita Gaja 1830/40-ih do masovnoga seljačkog pokreta pod vodstvom pučkog tribuna Stjepana Radića 1920-ih godina. Prva Jugoslavija nastala je kao rezultat jedne ideje o ravnopravnoj zajednici, ali i geopolitičke nužde nakon raspada Austro-Ugarske i bila je „cijena za izbjegnutu parcelaciju“ (Nikša Stančić), odnosno izglednu podjelu hrvatskih zemalja između Austrije, Mađarske, Italije i Srbije nakon Prvoga svjetskog rata. No, u prvoj Jugoslaviji je hrvatski narod ubrzo sveden na razinu „plemena“ s tendencijom njegova potpunog utapanja u integralnom jugoslavenstvu. Istodobno je vladajuća srpska elita prvu Jugoslaviju doživljavala kao proširenu Srbiju u kojoj su Srbi imali prednost u svemu. Stoga je 1918. ključna godina: srednjoeuropski je predznak u hrvatskome slučaju zamijenjen balkanskim koji je 1945. zadržan i samo ispunjen novim ideološkim sadržajem.

Neriješeno nacionalno pitanje i nagomilane međuetničke suprotnosti između dva svjetska rata urodile su u prvoj Jugoslaviji senjskim, sibinjskim i drugim žrtvama te bujanjem graničnih stavova koje nije mogao ublažiti ni zakašnjeli sporazum o Banovini Hrvatskoj uoči rata. Slomom prve Jugoslavije i uspostavom NDH došlo je do nagle promjene položaja Srba iz privilegirane u obespravljenu zajednicu. Te ratne 1941. okolnosti su se toliko radikalizirale da bi se srpska pobuna u Hrvatskoj vjerojatno dogodila i da nije bilo represivnih mjera ustaških vlasti. I to naročito u siromašnoj i izoliranoj Lici u kojoj stoljećima nije nedostajalo jedino „zdravog zraka i vrlo oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike“, kako se još davne 1777. izrazio Ivan Dominik Vukasović, senjski (i zagrebački) kanonik i župnik u Otočcu. Nakon što je pokrenut antifašistički ustanak u okolici Siska, u Srbu se dogodila srpska pobuna, a svemu se pridružio i četnički teror u Hrvatskoj i Bosni. Razlike između partizana i četnika u početku nisu bile posvuda jasno vidljive, a do otvorenog sukoba među njima doći će tek prema kraju 1941., nakon propalog sastanka Tita i Mihailovića. Ne čudi stoga da se u povijesnim izvorima koji su tijekom 1941. nastali djelovanjem vlasti NDH često govori o „četničko-komunističkim“ akcijama. I u Srbu je bilo komunista i četnika, ali je tamošnja pobuna od 27. srpnja 1941. u drugoj Jugoslaviji obilježavana svake godine kao Dan ustanka naroda Hrvatske, iako je njezin antifašistički karakter problematičan. Naime, već su partizanski autori poput Đoke Jovanića i Gojka Polovine pisali o tome kako je ustanak u Srbu imao slabosti i da su u njemu bili jaki četnički elementi. Usporedbe radi, u Sisačkom odredu mjesec dana ranije nije bilo četnika ni pročetničkih elemenata koje u Srbu spominju i Jovanić i Polovina. Uza sve to ova knjiga govori i o ulozi Talijana u pobuni, što ni dosad nije bilo nepoznato, ali i o tome kako su se i ustaše stjecajem okolnosti našli u situaciji da pomažu pokret otpora u hrani i oružju, što je dosad bilo manje poznato. Pobuna nije bila spontana, nego pripremljena, a kontakti pobunjenika s fašistima Talijanima uspostavljeni su prije nego što su se oni digli na oružje. A kad su se digli na oružje, ustanici su u osvetničkom gnjevu istrijebili Iveziće u Brotnji i zatrli Krnjeušu, a Boričevljani su preko Kulen Vakufa 31. srpnja i sljedećih dana 1941. napustili svoje selo koje je završilo u plamenu. Ustaška je država ubrzo pokušala i vojno intervenirati, ali bez uspjeha, nakon čega su Talijani iskoristili situaciju i na neko vrijeme stavili Ličko Pounje pod svoj nadzor. „Izgorija Beograd, a, bome, za tri miseca i Boričevac“, prisjetila se ratne drame slikovito jedna Boričevljanka.

Četvrto poglavlje govori o prognanim Boričevljanima u Bjelovaru i drugim sredinama u kojima su pronašli utočište. Poslije rata Boričevljani su pisali Vladi Narodne Republike Hrvatske u Zagreb i Titu u Beograd, ali su ipak za čitavo vrijeme druge Jugoslavije ostali na novim adresama u progonstvu, a Boričevac je oživio tek poslije „Oluje“ u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Time je ujedno prošlo „vrijeme kada je bilo korisno tajiti da si iz Boričevca“, kako je prije nekog vremena kazao biskup Mile Bogović. Peto poglavlje u knjizi najmanje pomaže utvrđivanju činjenica, ali zato ponešto govori o načinu na koji se o ovoj temi raspravlja posljednjih godina. A posljednjih je godina vrlo čest paušalni medijski senzacionalizam umjesto otvorene znanstvene rasprave koja bi nam itekako bila potrebna.

I na kraju, knjiga koja je pred nama sastavljena je od priloga različite vrste u rasponu od znanosti do publicistike i različitog stupnja kvalitete te će u nekom segmentu možda izazvati i pokoju novu polemičku reakciju. No, dobar je dio priloga u njoj opremljen argumentacijom koja potiče na razmišljanje i nijansiraniji dijalog u vremenima koja dolaze. Napokon, kao prvi ukoričeni zapis o životu i stradanju Boričevca i njegovih žitelja uopće, a to u ovom trenutku možda i najvažnije, knjiga je dobrodošla, napose danas kada se toliko nastojimo približiti što slojevitijoj slici o našoj prošlosti takvoj kakva je već bila.

Poštovane gospođe i gospodo,

Srdačno vas pozdravljam i ispričavam se što ne mogu osobno prisustvovati predstavljanju ove sjajne knjige Josipa Pavičića i suradnika.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam dobio priliku sudjelovati na ovoj velikoj svečanosti predstavljanja knjige koja ima povijesno značenje za utvrđivanje ne samo istine o Boričevcu, nego i o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda. Kao što je u uvodu sjajno opisano, postoje četiri Boričevca. Onaj pravi Boričevac ’41. godine četnici i zločinci su sravnili sa zemljom, a svi koje nisu ubili su istjerani i prognani. Nakon završetka II. svjetskog rata tragedija Boričevca se nastavlja, jer Vladimir Bakarić u dodvoravanju srbočetničkoj politici zabranjuje povratak Boričevljana, čak i onima koji su bili u partizanima. Od 1991. do 1995. Boričevac je ponovno okupiran od četnika. Imovina nikad nije vraćena a dugo je bilo opasno uopće spominjati Boričevac.

Zato je Boričevac živio samo u sjećanjima prognanika i njihovih potomaka. Tek nakon Oluje i oslobođenja i rušenja „Republike Srpske Krajine” Boričevljani počinju novu borbu za Boričevac i istinu. Dakle, Boričevac je živio u sjećanjima, on je postao mit i simbol tragedije hrvatskog naroda i borbe za istinu i pravdu.

Kako je prošlo već više od 70 godina od uništenja Boričevca, oni koji su preživjeli tragediju polako odlaze. Eto, stjecajem okolnosti, moja punica Lucija Pavičić, jedna od najstarijih Boričevljanki, u svojoj 99. godini odlazi na svoj vječni počinak na Mirogoj. Kako živi svjedoci pomalo odlaze, bio je krajnji trenutak za ovakvu knjigu koja je pred nama. Ona je sabrala dokumente, sjećanja, analize, zapise i dala je cjelovitu sliku ne samo Boričevca, nego i svega onoga što simbolizira Srb kao simbol protuhrvatske i četničke politike kroz cijelo ovo vrijeme koji je nažalost to i danas.

Zato je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu, nego i dossier o četničkoj politici u prošlosti i danas i izdajničkoj politici hrvatskih elita koje i danas ne samo prihvaćaju, nego i nameću povijesne neistine i krivotvorine kojima četnički zločinački ustanak pretvaraju u antifašistički ustanak, a zločince u antifašiste i heroje. Prije dvije godine, na današnji dan, u Srbu se dogodila nova nacionalna izdaja i novi zločin nad Boričevljanima i svim drugim žrtvama četničkog ustanka, jer su odane najveće počasti zločincima i krivcima za tragediju Boričevca i hrvatskog naroda u tom dijelu Like.

Kamenom iz Srbije, a novcem Hrvatske vlade i rukom hrvatskog predsjednika Josipovića otkriven je obnovljeni spomenik ustanku u Srbu, kako bi se i takvim spomenikom nametnula krivotvorina o navodnom antifašističkom ustanku u Srbu. Izgradnja spomenika novcem Hrvatske vlade, dakle, i sredstvima poreznih obveznika u koje spadaju i žrtve Boričevljani i njihovi potomci, uz najviše počasti i rukom hrvatskog predsjednika Josipovića, hrvatski državni vrh ponizio je Boričevljanine i sve žrtve četničkog ustanka koji je bio u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake kao što se u toj simbiozi sve do današnjeg dana ponavljali zločini nad hrvatskim narodom.

Nakon što je hrvatski narod 95. godine srušio kvislinšku kvazi državu „Republiku Srpsku Krajinu” i oslobodio ovaj kraj četničke vlasti, Boričevljani su s pravom očekivali da će im hrvatska država vratiti dostojanstvo, da će utvrditi istinu, imenovati krivce te vratiti otetu imovinu. Hrvatska država umjesto da je vratila imovinu i utvrdila istinu i pokrenula istragu protiv krivaca, podigla je spomenik zločincima i pokušava natjerati hrvatski narod da slavi četničku zločinačku politiku kao nešto vrijedno.

Zato ova knjiga ima povijesno značenje jer svjedoči neopovrgljivu istinu. Ona razobličava krivotvorine i laži i raskrinkava ne samo četničku politiku, nego i izdajničku hrvatsku politiku koja prihvaća rehabilitaciju četništva i simbiozu crvene zvijezde petokrake i kokarde u lažni antifašistički pokret. U isto vrijeme dok mi ovdje evociramo uspomene na Boričevac i njegovu tragediju u borbi za istinu i pravdu, izdajnička hrvatska politika ide dalje jer se i dalje u Srbu slavi četnički ustanak te se krivotvorinama pokušava pretvoriti u antifašistički ustanak.

Moglo bi se mnogo lijepih riječi reći o tekstovima u ovoj knjizi, ali knjigu treba čitati a ne o njoj pričati. Ova knjiga zaslužuje da bude na polici svakog hrvatskog domoljuba, jer je Boričevac simbol stradanja hrvatskog naroda i žrtva velikosrpske politike koja i dalje prijeti hrvatskom narodu. Zato je dobro što je u ovoj knjizi svestrano analizirana uloga Srba kao simbola četničke i antihrvatske politike.

Dozvolite da na kraju nekoliko riječi kažem upravo o tome zašto mislim da je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu, nego i dossier o četničkoj politici čiji je simbol kroz povijest kao i danas mjesto Srb.

Duga je povijest četničkog antihrvatskog zločinačkog djelovanja, kao i simbioze crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde u antihrvatskoj politici zločina i mržnje. Ta politika nije slučajna, nju su davno formirali Ilija Garašanin, Stevan Moljević i Vuk Stefanović Karadžić. U karađorđevićevoj kraljevskoj Jugoslaviji sustavno se provodio projekt pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju. Hrvati su bili izloženi teroru i progonu.

Godine 1941. u raspadu kraljevske Jugoslavije četnici masovno ubijaju Muslimane i Hrvate. Drinom je tekla krv nakon masovnih zločina u Foči, a navodni ustanak naroda Hrvatske u Srbu 27. srpnja bio je zločinački četnički pothvat. Dokumenti potvrđuju da su u ustanku bili pretežno četnici i da su prethodno napravili sporazum s talijanskim fašistima, dakle to je bio fašističko-četnički ustanak a ne antifašistički. O tome u ovoj knjizi dokumentirano pišu J. Pavičić i suradnici.

Ustanak u Srbu nije bio samo četnički, nego je bio i ustanak protiv hrvatske države, s ciljem da se ti krajevi odvoje od Hrvatske i pripoje dijelovima Hrvatske koje su okupirali talijanski fašisti. U tijeku Narodne oslobodilačke borbe i poslije većina četnika je kokarde zamijenila crvenom zvijezdom petokrakom i postupno se komunistička politika sve više pretvarala u velikosrpsku četničku politiku, s ciljem stvaranja velike Srbije. U tom procesu opet je velika uloga mjesta Srba kao simbola četničke politike. Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima, uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića, stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje.

U ovoj knjizi objavljen je zapis Savke Dabčević-Kučar o tom događaju.

Savka Dabčević-Kučar bila je zgrožena mržnjom prema Hrvatima, koju je vidjela na tom skupu te je napisala: “Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.”

Dolazi Slobodan Milošević, Memorandum SANU-a, projekt velike Srbije koji se pokušava ostvariti ognjem i mačem, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom.

I u toj politici opet je simbol Srb. Upravo 25. srpnja 1990., kada je Hrvatski sabor donosio ustavne amandmane ukidajući socijalističke i komunističke simbole, Srbi su donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. U Deklaraciji Srbi traže dvojni suverenitet i posebni teritorij, a na mitingu na kojem je bilo oko sto pedeset tisuća Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, skandiralo se “Ovo je Srbija”! Dakle, Srb je simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.

U Srbu je proglašena i takozvana „Republika Srpska Krajina”.U međuvremenu četnici su u Srbiji odlukom Skupštine i državnih tijela službeno proglašeni antifašistima. Ako je nedvojbeno da su i u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ratu protiv Hrvatske zajednički djelovali četnici i JNA, odnosno da je Miloševićeva i Šešeljeva politika bila na istom zadatku, onda je još strašnije ono što se dogodilo ove 2010. godine u Srbu.

U ovoj knjizi objavljeni su dokumenti o povijesnim činjenicama o velikom zločinu, objavljena su i sjećanja žrtava, tako da kada čovjek pročita ovu knjigu doživljava pravi šok i pita se kako je moguće da je prije dvije godine upravo u Srbu, otkrivajući vlastoručno spomenik četnicima, predsjednik Josipović između ostalog rekao: „ Gledam vaša odličja iz II. svjetskog rata koja danas nosite i tako treba, s ponosom ih stavite.” Zatim je dodao: „Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira. Poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata.”

Nažalost, pod ovom „lijepom kapom” u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake i u Domovinskom ratu, odnosno velikosrpskoj agresiji, učinjeni su strašni zločini u Srebrenici i Vukovaru, širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Tako da je prestrašno govoriti da su te kape lijepe i da nose poruku ljubavi i mira, odnosno poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Pitam gospodina predsjednika Josipovića: od koga se Hrvatska branila 1991., koje su kape nosili agresori?

Predsjedniku Josipoviću prije dvije godine je asistirao predsjednik Srpskog narodog vijeća Milorad Pupovac koji je između ostalog rekao: „Mi smo obnovom ovog spomenika kojeg je financirala hrvatska vlada kao i donatori iz Srbije, omogućili da se povijest konačno vrati kući. Ali dugo će trebati da ta povijest bude u svakoj učionici i u hrvatskim medijima.”

Ova knjiga nadam se da će biti jedan od ključnih argumenata da se ne dozvoli da u učionice uđu krivotvorine. Da će se hrvatska povijest pisati na bazi istine o kojoj se govori neopovrgljivim argumentima u ovoj knjizi.

Od tada su prošle dvije godine. Došla je nova Kukuriku koalicija na vlast. Uspostavljeno je jedinstvo crvene vlasti i ono što su prije dvije godine govorili u Srbu, danasm dvije godine kasnije, još se agresivnije provodi u život. Ove godine, na proslavi Dana antifašističke borbe u Sisku u šumi Brezovica, otišlo se još dalje u krivotvorenju hrvatske povijesti, jer je predsjednik Josipović izjednačio komunistički antifašizam s braniteljima i Domovinskim ratom rekavši da su se jednako časno borili za iste ciljeve.

U Srbiji je na djelu rehabilitacija Draže Mihailovića. A na izborima za predsjednika Srbije izabran je četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Obnovljene su teritorijalne pretenzije prema Vukovaru (“Vukovar je srpski grad”) i stvaranju velike Srbije.

Hrvatska vlast sve to mirno gleda, a ministrica vanjskih poslova tvrdi da je četništvo unutrašnja stvar Srbije. Nažalost, i ova knjiga Josipa Pavičića i suradnika pokazuje da je četništvo bilo i ostalo velika opasnost za Hrvatsku i hrvatski narod, da nije i ne može biti unutrašnji problem Srbije.

Ali najveću opasnost ipak je izdajnička hrvatska politika koja ne samo prihvaća povijesne krivotvorine, nego ih propagira, provodi i nameće.

Zbog svih tih razloga tragedija Boričevca slična je tragediji Vukovara i drugim hrvatskim tragedijama iz povijesti. Zato je važno nastaviti se boriti za istinu sve dotle dok istina ne pobijedi. Ova knjiga je veliki doprinos borbi za istinu i zato hvala Josipu Pavičiću i suradnicima! Na nama je da tu knjigu populariziramo i čitamo, jer ona na primjeru Boričevca govori o tragediji hrvatskog naroda i opasnostima da nam se krvava prošlost ponovi, ako dozvolimo da nam izbrišu ili krivotvore prošlost, jer narod bez prošlosti je narod bez budućnosti.

Kad su se prije dvanaest, trinaest godina Ante i Dunja Gotovina u Zagrebu useljavali u novi stan, bio sam u društvancu koje su pozvali u goste. Generalu sam donio na dar knjigu Povijest Jugoslavije Hrvoja Matkovića. Pružajući mu je, rekao sam: “Evo, da vidite protiv čega ste se borili”. Nasmiješio se i, kako mi se učinilo, malo iznenadio neobičnošću a možda i prikladnošću dara.

(Iz teksta Milana Ivkošića, koji je objavljen kao dio velikog izvještaja o događajima u Haagu pod naslovom “Sudbina generala briga cijele nacije”, dan prije izricanja presude Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.)

Roman “Afroditin grijeh” prof. Envera Imamovića uvodi čitatelja u samo praskozorje historije na obalama Zapadnog Balkana. Preko jedne ljubavne priče, u čijem se središtu nalazi ljubavna odiseja grčkog koloniste Efijalta, vrlo živim slikama ocrtava se razdoblje najsnažnijeg vala grčke kolonizacije na otocima srednjeg Jadrana. Konkretno, riječ je o odluci stanovnika egejskog otoka Parosa da osnuju koloniju, odnosno apoikiu, kako ta naselja u “tuđini“ zovu stari Grci. Osnivanje apoikia je jedna od karaktetistika antičke grčke civilizacije, preko kojih su se tekovine (uključujući i njene vrline i mane) ove civilizacije proširile duž obala Mediterana i Crnog mora.

Bez grčkih apoikia načičkanih oko mora, kao žabe oko bare, kako se slikovito o svojim sunarodnicima izrazio filozof Platon, današnji svijet bi bio umnogome drugačiji, sigurno zaostaliji; jer sa grčkim naseljenicima na „barbarske“ europske obale nisu stizali samo ljudi željni nove zemlje, nego i grčki jezik u svim njegovim dijalektalnim oblicima i pismenost i nova kulturna, znanstvena i tehonološka umijeća i dostignuća. Europa je tek sa grčkom kolonizacijom počela udisati punim plućima „mirise civilizacije“.

Posebno je to primjetno u slučaju Zapadnog Balkana, jer osnivanje grčkih apoikia na njegovim jadranskim otocima i obalama označava prijelomnu tačku u njegovom kulturološkom razvitku, jer tada započinje i njegovo prvo historijsko razdoblje. A upravo su naseljenici sa Parosa bili određeni da se dosele u jadransko područje, koje je većim dijelom arhajskog i klasičnog razdoblja grčke civilizacije bilo zatvoreno za grčke naseljenike; najviše poradi snažnog otpora domorodačke populacije i kroničnog ilirskog gusarstva.

Samo nekoliko godina prije dolaska paroskih naseljenika, tiranin grčkog grada Sirakuze na Siciliji Dionizije Stariji, nesumnjivo velika historijska ličnost, je u okviru svoga ambicioznog projekta stvaranja pomorske imperije na središnjem Mediteranu i potiskivanju Kartaginjana i Etruraca započeo sa otvaranjem uporišta i na srednjem Jadranu. Središnje tačka Dionizijeve strategije je osnivanje uporišta Ise na otoku Visu. Sirakuško otvaranje vrata Jadrana će na njegove otoke dovesti i naseljenika sa Parosa.

Autor vrlo vješto kombinira historijske podatke sa fikcijom govoreći o dešavanjima koja prethode otpošiljanju kolonista sa Parosa, sa okosnicom koja se vrti oko ljubavne veze Efijalta i Filomele. Čitava priča se usložnjava kada Efijalt bude ždrijebom izabran za jednog od naseljenika, što dovodi Efijalta u tešku situaciju, koja se pokušava razriješiti činom uzajamne zakletve kako bi se bar dala nada da je njihova veza moguća.

U opisu putovanja paroskih naseljenika duž egejskih i jonskih obala autor na zanimljiv, didaktički način predočava i čitav niz historijskih podataka, sa nizom referenci na drevnu grčku mitologiju. I ta odiseja paroskih naseljenika prema Jadranu, u kojoj se kao unutarnja priča nalazi još jedna odiseja, a to je ona ljubavna mladoga Efijalta, svoju simboličku poveznicu nalazi u posjeti otoku Itaci, domovini Odiseja. I tu se vidi kako autor ustvari čitavu priči koncipira na načelu „odiseje“ pojedinca u vrtlogu historijskog i prirodnog procesa, jednoj nadvremenskoj priči koja se može primijeniti na bilo koje razdoblje ljudskog postojanja.

Jer središnja ličnost Efijalt je sticajem okolnosti „gurnut“ u svoju malu „odiseju“, kao uostalom i svi mi koji imamo neke svoje „odiseje“ naših života. Tako je autor virtuozno ukomponirao u sliku jednog faktografski značajnog historijskog procesa (kao što je grčko naseljavanje srednjeg Jadrana) fiktivnu storiju o sudbini pojedinca… i ta storija predstavlja ustvari glavnu bit i temu čitavog romana. Na taj način autor gotovo neprimjetno čitatelja uvodi u osnovne životne dileme, iskušenja i priče, koje mogu na neki način dodirnuti bilo koga od nas, a što postiže bez korištenja krutih i nerazumljivih filozofskih i znanstvenih objašnjenja i zaključaka.

Efijaltova osobna „odiseja“ se nastavlja na otoku Hvaru, gdje kolonisti pod patronatom sirakuškog eparha (odnosno upravitelja) sa Ise uspostavljaju svoju apoikiu pod imenom Faros (na području današnjeg Starog Grada na Hvaru). Ali otoci na srednjem Jadranu nisu nenaseljeni, na njima postoje domorodačke zajednice i u taj dosta složen splet interakcije naseljenika i domorodaca se upleće Efijalt, kojeg autor koristi kao glavni simbol objašnjavanja tih odnosa i svih historijskih dešavanja koja će iz njih proistaći.

Efijalta na otoku zatiče novo iskušenje, a to je Teuta, kćerka lokalnog poglavice Grabosa. Iz njihovog slučajnog poznanstva roditi će se ljubavna veza, kroz koju autor prikazuje nove veze dva elementa, naseljeničkog grčkog i domorodačkog ilirskog. A ta veza je burna i slojevita, sa razliku od stare veze sa matičnom domovinom, koja se predstavlja u vidu Filomele koja je ostala u egejskom bazenu. Ostavljena domovina, u vidu Filomele, ima svoje brige…. Kao da autor kroz lik bolesne i patnjom nagrižene Filomele, koju pokušavaju prisilno udati, želi prikazati stanje tadašnje Grčke, svijeta ostavljenog da se guši i samouništava u patnji koju je je sam izazvao u tim turbulentnim vremenima tzv. Korintskog rata, jednog od mnogih produžetaka Peloponeskog rata…

Farani i Efijalt sada imaju novu priču koja se suočava sa domorodačkim napadom na njih. Taj napad ima historijski kontekst koji je opisao grčko-sicilski historičar Diodor i po kojem su domorodci sa Hvara pozvali svoje sunarodnike sa kopna da im pomognu istjerati Farane. Iz teške situacije Farane je spasio dolazak mornarice sa Ise, koja je razbile ilirkse brodiće i praktično otklonila bilo kakvu opasnost za Faros.

Nakon toga slijedi pomirenje dvije zajednice, koje autor prikazuje u planiranom vjenčanju Efijalta sa Teutom. Ali stara domovina ne napušta tako lako one koji su otišli, pa tako i Filomela, tajno napušta Paros i uspijeva se domoći Farosa, kako bi se ukazala iznenađenom Efijaltu. I tu u zadnjim poglavljima romana dešava se onaj konačni krešendo, u kojem se Efijalt suočava sa izborom čijoj je kompleksnosti i on sam pridonio, ali i silnice historijskog razvitka. A za izbor, i odluke proistekle iz njega dovode do nesmiljene tragedije u kojoj je Had ustvari jedini istinski pobjednik i kraj.

Razgovor s Josipom Šegotom

Naći se na cesti nije pozicija s kojom se susreću književni kritičari, ali se susreće dio građana, uz mogući nagli porast. Josipa Šegotu je jedan pogrešan potpis i zaduživanje kod kamatara izbacilo na ulicu, na kojoj je proveo pet godina. Kao spomen na svoje dane na uluci napisao je knjigu “Beskućnik” i objavio je kod zagrebačke Naklade Pavičić.

– Zbog čega ste zavšili u prihvatilištima? – Bio sam lakovjeran, ušao sam u neke poslove s kamatarima koji su me izvarali, uz pomoć odvjetnika i krivotvorenih ugovora. Da mi nije besplatno pomogao odvjetnik Enver Vučetić, ne bih mogao osporiti te ugovore jer kad nemate novaca, pravo je za vas nedostupno. U pet godina beskućništva najgore mi je bilo što te nitko ne pozove k sebi kući, na ručak, kavu ili da opereš rublje. Ja ipak imam završen fakultet, mama mi je bila Austrijanka i imam taj neki austrijski šlif i znam što je red.

– Kako se osjećate nakon beskućništva, imate li PTSP? – Sigurno je potrebna određena rehabilitacija. Kad si tamo, treba se iščupati iz govana, to je najvažnije. A to svatko mora sam napraviti. Moj sudski postupak je još u toku, pa još nisam spokojan.

– Niste lijepo pisali o Caritasu i Crkvi? – Ja sam vjernik koji se moli, nosim križ oko vrata, ali što mogu kad sam radio u skladištu Caritasa i vidio kako se fina, kvalitetna roba i hrana raznose na razne strane, a nama se daju čaj i stari kreveti.

– Boce su vas održale? – Da, skupljao sam boce i od njih sam dobivao novac. Kao i sve u životu, boce treba znati skupljati. Ne treba baš kopati po kontejnerima. Najbolje vrijeme za skupljanje boca je nedjelja između 9 i 10 sati po gradskim parkovima.

– Protivnik ste alkohola? – Jesam, iako je alkohol najbolji sedativ.Nažalost, skup je. Nisam si to mogao dopustiti jer da sam se predao alkoholu, ne bih mogao riješiti svoj problem. Visoki dužnosnik se obloče pa zove vizaća da dođe po njega. A kad se siromah napije, onda ga svi vide.

– Jeste li zadovoljni nakladnikom? – Nakladnika su mi preporučili. Dobijem nešto tromjesečno. Ne očekujem neku veliku prodaju knjige. Ljudi nemaju novca.

– Kako vi kao bivši beskućnik gledate na dojučerašnje kolege? – Iskreno rečeno, beskućniku ne treba puno ni dati. Znate onu: Pomozi sirotu na svoju sramotu. Svako se mora za sebe pobrinuti. Viđao sam u menzama bakice koje bi mogle kuhati i doma, ali neće. Radije čekaju u redovima i jedu splačine.

Moderna Vremena Info:

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva.

Gospodine Pavičiću, kako biste, iz nakladničke perspektive, ocijenili 2008. godinu, što je obilježilo događanja na hrvatskom tržištu knjiga?

Josip Pavičić : Ništa novo. Sve je više nevažnih knjiga, kompromitiranih nagrada i napasnih autorskih veličina, a sve manje bilo kakve kritičnosti. Ne smeta meni književno i knjižno smeće – u njegovu proizvođenju ionako svi sudjelujemo – nego mi smeta što ono ne završava u kontejnerima. Ako se već mora proizvoditi, ne znači da moramo podnositi njegov smrad i njegove instalacije po elitnim novinskim i televizijskim izlozima. Nije ovo Napulj!

Kako se u svemu tome snašla vaša nakladnička kuća? Naklada Pavičić u 2008. objavila je četiri nova naslova, sve još u prvom polugodištu… Četiri naslova su bila i planirana ili…?

Mi smo vam, znate, neka vrsta nakladničkog fakira. Izvrsno smo svladali vještinu hodanja po žaru, ležanja na čavlima, a uskoro ćemo biti spremni i za dugotrajno vegetiranje bez hrane, s minimalnim količinama vode i zraka. Živimo od vlastitog propadanja. I uistinu je nevažno je li prešućeno šest naslova Naklade Pavičić ili su prešućena samo četiri. Da, dva smo naslova, povijesni roman o osnivanju Starog Grada na Hvaru i nepoznatu biografiju Vlahe Bukovca, prebacili u ovu godinu.

Možete li opisati početke Naklade Pavičić iliti… kako, kada i zašto?

Počeli smo prije 15 godina na ledini, a sad imamo tri puna skladišta izvrsnih, uzbudljivih, izazovnih knjiga. Postoji li išta ljepše?

Zaštitni je znak Naklade Pavičić troslov P. I. P. Ako se ne varam, oko njega postoji i mala priča?

Ne varate se. Taj smo troslov ukrali Ivanu Gunduliću. On je posvete mecanama u svojim knjigama završavao kraticom P. I. P. Valjda mu je bilo neugodno ispisivati cijelu rečenicu, Pozdrav i poklon, poklon u značenju naklon, pa je izabrao tu kratku formulu. Kod nas ta tri slova znače isto što i kod Gundulića, jer svaki naš čitatelj, a osobito kupac, zaslužuje da ga pozdravimo i da mu se naklonimo. Nije mala stvar izvaditi iz novčanika 250 kuna i potrošiti ih na našu knjigu. Ali smo troslovu dodali i još kojekakve odgonetke, na primjer “Pročitaj i preporuči”, “Pavičić i Pavičići”, “Promućkaj i prolij” itd. Imate li vi koju?

U ovih petnaestak godina u 13 biblioteka objavili ste 56 naslova (naravno, ispravite me ako su brojke nepotpune). Možete li ukratko predstaviti nakladnički program tj. profil Naklade Pavičić?

Prvi put čujem da imamo 13 biblioteka. Hvala vam, jer sad mi je jasno zašto nam je glava još iznad vode. Trinaestica je sretan broj! Naslova ima nešto više, ne mnogo manje od 100. Vjerojatno u obzir niste uzeli ponovljena i zaboravljena izdanja. Samo smo Araličinu “Ambru” tiskali u šest izdanja, Pavličevićevu “Povijest Hrvatske” u četiri… a ima i knjiga koje su izašle jednom, koje su rasprodane i za koje se i zaboravilo da smo ih objavili, primjerice “Predsjedniče, što je ostalo?” Nenada Ivankovića.

Što se profila tiče, on je vrlo običan i nedostižan. Namjera nam je izdavati vrijedne i komercijalne knjige. Tu i tamo smo žuđeni cilj i dostigli, svakako ne onoliko puta koliko smo htjeli. Bitne su nam knjige iz hrvatske povijesti te memoarska i književna biblioteka. I još nešto: osobito nam je stalo do proizvodnje novih knjiga, dakle onih kojih prije nije bilo i onih kojih ne bi ni bilo da ih mi nismo naručili i objavili.

Koji su naslovi postigli najveći tržišni uspjeh?

Nemojte posve ozbiljno shvatiti ono s fakirom. Imali smo mi, a imamo i danas, desetak knjiga koje su se prodavale kao bestseleri i koje se i danas, ako nisu rasprodane, dobro prodaju. Osim već spomenutih, mislim na “Povijest hrvatske književnosti” i “Sto krvavih godina” D. Jelčića, “Povijest Jugoslavije” i “Povijest NDH” H. Matkovića, Araličinu “Fukaru”, poslovice “Kad ti kuća gori, a ti se ogrij” skupljača B. Matijace, “Hrvatske političke viceve” S. Babića, “Moja tri života” N. Eržišnik, “Piše Sunja Vukovaru” M. Međimorca, “Proljeće moderne Hrvatske” Drage Kastratovića, na inovativnu povijesnu raspravu “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata” Dinka Šokčevića, “NDH u Beogradu” Alekse Vojinovića, “Suvremene hrvatske grafite” S. Botice… “Grafite” ove godine namjeravno objaviti u drugom, opsegom dvostruko većem izdanju, a ponovit ćemo još neke edicije.

Pavličevićeva “Povijest” objavljena je na poljskom, priprema se njezino ukrajinsko izdanje. Neki su me dan zbog Pavličevića zvali iz Argentine. Jelčić je preveden u Italiji, a radi se i na španjolskom izdanju…

Ima li naslova s čijom ste recepcijom ostali razočarani?

O, da, najviše kilavom prođom Pavičićevih knjiga.

Aktivni ste član Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, član Vijeća spomenutog udruženja. Kako ocjenjujete razinu i učinkovitost organiziranja knjiškog ceha? Je li došlo vrijeme da se hrvatski nakladnici i knjižari i profesionalno organiziraju, da se prestane s praksom volontiranja pri čemu se teško može nekoga optužiti za nerad kada on za taj posao/funkciju ionako nije plaćen?

Nismo dobro organizirani. Zajednica radi koliko može, ali sve je to, slažem se s vama, više-manje na volonterskoj bazi. Nama bi bila potrebna jaka profesionalna, dobro organizirana cehovska organizacija koja bi bila kadra svladavati tržišne prepreke koje ne može svladati nitko od nas pojedinačno. Apsurdno je npr. da naša Zajednica nema pravnu osobnost, svoj račun u banci… i da ne može sklapati ugovore sa sličnim organizacijama u svijetu. Mi nemamo ni profesionalnu agenciju za organiziranje sajamskih i sličnih priredaba, pa se svake godine natežemo oko raznoraznih tehničkih banalija ili se pak batrgamo oko poslova kojima bi se morao baviti netko drugi. Ako je, recimo, sajam knjiga u Leipzigu autorski sajam, zašto naš nastup na tom sajmu ne organiziraju društva autora?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige primjenjuje se već više od godinu i pol dana. Kako vi, kao jedan od nakladnika koji je od početka podržao njegovo uvođenje, ocjenjujete potencijal ove tek jedne od mjera koje bi trebale pripomoći sređivanju prilično neuređenog hrvatskog knjiškog tržišta?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni tek je prvi korak prema cilju, a ne cilj. Cilj bi morao biti moderan zakon o knjižnome tržištu i na tome se mora inzistirati. No, i ovako, sa Sporazumom, na tržištu je nešto više reda, što osobito osjećaju knjižari.

A kako ocjenjujete provedbu Sporazuma? Kako je primjena Sporazuma o jedinstvenoj cijeni utjecala na poslovanje Vaše nakladničke kuće?

U ovoj zemlji nitko ništa ne radi dragovoljno, samo prisilno. I kako onda da provodite Sporazum bez ozbiljnijih sankcija. Nedavno je kolega na sastanak Vijeća Zajednice nakladnika donio primjerak knjige koja je od svih podataka koje je kao legalna knjižna roba morala imati, imala samo cijenu! Pazite, nije imala navedenog ni autora, ni nakladnika, ni tiskara, ni distributera, ni ikakav datum… ništa. I što vi sad tu možete? Možete nakladniku, naravno, ako ga nađete, uskratiti dotacije Ministarstva kulture i kredite Ministarstva gospodarstva. No, što to vrijedi ako dotični nakladnik nije zainteresiran ni za jedno ni za drugo? On tiska divlja izdanja, zgrće novac i smije se nama koji razgovaramo o provedbi Sporazuma.

A što se nas u Nakladi Pavičić tiče, mi bismo bili zadovoljniji kad bi se Sporazum dosljednije primjenjivao.

Međutim, nije li problem i u tome što izgleda da ni sama Zajednica nakladnika i knjižara nema niti volje niti snage odrediti se prema onima koji se ne drže dogovorenih pravila igre?

I ovakva kakva je sada Zajednica bi mogla nešto učiniti na sankcioniranju prekršitelja. Može im se, na primjer, uskratiti pravo na sudjelovanje na sajmovima u organizaciji Zajednice, reklamiranje knjiga na TV-u po povlaštenim uvjetima… a možda bi ih se moglo, nisam siguran, i izbaciti iz članstva. Na kraju krajeva, mogli bismo svi iz Zajednice s njima prestati poslovati. No, imate pravo, neke pretjerane volje da se nešto učini baš i nema.

Da li sadašnji broj knjižara, njihova profiliranost i disperzija u Hrvatskoj odgovara profilu i produkciji Naklade Pavičić?

Otkad postojimo palimo svijeću-zahvalnicu za svaku novu knjižaru. Nije važno kakva je i koliko naših knjiga prodaje, bitno je da postoji. Neki mi se dan srece steglo kad sam ušao u knjižaru na Jelačić-placu br. 15 u Zagrebu. Mjesto knjiga dočekale su me ženske torbe! Ali, ipak, srećom, ni knjige nisu posve iščezle: sad su u podrumu.

Kako ocjenjujete način na koji hrvatski mediji prate knjigu, pa i kulturu općenito. I sami ste dugo u novinarstvu, pa tako i u kontaktu s uredništvima, vjerojatno možete i preciznije “mjeriti” njihov (ne)doprinos tretmanu knjige i kulture čitanja u društvu?

Ne znam što bih vam rekao, a što već stoput niste čuli. Zasad naši mediji uglavnom ugađaju publici bez ukusa i obrazovanja, no doći će vrijeme, posve se slažem s kolegom Pavlom Pavličićem, da će im postati zanimljiv i novac zahtjevnijih kupaca.

Iako rijetka, postojeća istraživanja čitalačkih navika u Hrvatskoj su poprilično poražavajuća. Iako ne raspolažemo dovoljno kvalitetnim i sveobuhvatnim istraživanjem, zabrinjavajući su postojeći podaci koliko se u nas čita, a prema kojima tek jedna trećina ispitanika godišnje pročita knjigu? Koji bi bili uzroci tome i što je moguće, i kratkoročno i dugoročno, učiniti da se ovakav poražavajući trend popravi?

Kažete da jedna trećina ispitanika godišnje pročita jednu knjigu. Nije to ni tako loše, jer to bi, ako anketu protegnete na cijelu čitalačku populaciju, značilo da godišnje imamo najmanje milijun čitatelja. Ako se taj broj podijeli s brojem svih knjiga koje se godišnje proizvedu, ispada da svaka ima 400-500 čitatelja. A to uopće nije malo, mislim, prosječno, statistički.

Na koji bi način država, u prvom redu kroz ministarstva kulture odnosno znanosti i obrazovanja, te gradske urede… mogla najbolje pripomoći poboljšanju situacije? Što nedostaje postojećim modelima ili što bi kod istih trebalo promijeniti?

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva. Naravno, s tim da se primaoci dotacija obvežu da će veći dio novca uistinu potrošiti za nabavku knjiga. No, dok je tržište ovakvo kakvo je sada, nužno je da ministarstva i županije nastave i izravno pomagati nakladnicima i autorima.

Kao autor ste početkom ove godine objavili prvi svezak dnevnika, “Ponedjeljak ujutro : Dnevnik 2005./2006./2007.”, koji se sastoji od dnevnih bilježaka, stotinjak komentara iz kolumne u Večernjem listu, polemičkih tekstova… Vaša iduća dnevnička knjiga trebala bi se prema najavama pojaviti u 2009. godini, i trebala bi sadržavati zapise s početka 70-ih godina… sve ide po planu i programu?

Druga knjiga je spremna za tisak. Naslov joj je “Ako smo šutjeli, što je ovo? / Dnevnik 1973./1974./1975.” Čeka se samo na promjenu klime na računu tvrtke.

Možete li već sada najaviti nova izdanja Naklade Pavičić u 2009.?

Dva naslova zaostala iz prošle godine već sam spomenuo. To je roman “Afroditin grijeh” Envera Imamovića, sveučilišnog profesora arheologije iz Sarajeva – o osnivanju Farosa na Hvaru prije nešto manje od 2.400 godina. I to je biografska knjiga “Tajni život slikara Vlahe Bukovca” mladog splitskog povjesničara Tihomira Rajčića.

Vjerujem da će na zanimanje publike naići još dvije knjige koje smo pripremili za početak godine. Ali, kako je još rano za punu informaciju, samo vam mogu reći da se u jednoj s medicinskog i teološkog stajališta govori o tajnama stigmatizacije, a da druga donosi zapise intelektualca koji je pet godina proveo kao beskućnik u Zagrebu. Beskućnik je knjigu napisao u suradnji s poznatim hrvatskim književnikom kojeg je sreo na zagrebačkom dnu.

A bit će toga još: u planu nam je devet naslova.

dnevno.hr, 16. lipnja 2015.

U Centru za kulturu i informacije Maksimir, u Zagrebu, predstavljena je (15. VI. 15.) knjiga Stjepan Đureković, što ga je ubilo?, koju je uredio Josip Pavičić. Knjiga ima 452 stranice i sadrži dokaze, tragove i odjeke u hrvatskim emigrantskim novinama i periodici o ubojstvu Stjepana Đurekovića.

O knjizi su govorili dugogodišnji urednik časopisa na njemačkom jeziku Kroatishe Berichte Stjepan Šulek, predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta u emigraciji i žrtva Udbe Nikola Štedul, dugogodišnji politički emigrant u Kanadi dr. sc. Marin Sopta i urednik knjige Josip Pavičić.

Svi govornici su se složili kako su uvjereni da će sud u Münchenu dokazati kako iza ubojstva Stjepana Đurekovića, kao i drugih emigranata, stoji Udba koja je Đurekovića doživljavala kao velikog protivnika za opstanak komunističke Jugoslavije. Josip Pavičić je posebno naglasio kako se o Stjepanu Đurekoviću danas u medijima u Hrvatskoj ne smije raspravljati, kao što se nije smjelo raspravljati u doba Jugoslavije i komunizma, pa je zato njegova knjiga ostala nepoznata većem dijelu javnosti. Djureković je, iako mrtav, i dalje persona non grata u Hrvatskoj.

Nikola Štedul je skrenuo pozornost na činjenicu da je gospodarstvo Jugoslavije u vremenu kad je Đureković pobjegao u emigraciju bilo slično današnjem gospodarskom stanju u Hrvatskoj. U tom kontekstu Štedul se upitao: “Jugoslavija nije mogla preživjeti tako loše gospodarstvo, a ni nama se ne piše dobro ako nastavimo ovim putem”.

Marin Sopta je pročitao nekoliko ulomaka iz Đurekovićeve knjige Crveni manageri, zbog koje je najvjerojatnije Đureković bio i ubijen.

Novinar i bivši hrvatski diplomat Stjepan Šulek analizirao je odjeke ubojstva Stjepana Đurekovića u hrvatskim emigratskim medijima, a posebno u časopisu Kroatishe Berichte, koji je on dugo godina uređivao.

Na poziv organizatora predstavljanja, na ubojstvo Stjepana Đurekovića i veliku važnost knjige osvrnuo se i autor ovog izvješća. Moja glavna poruka je bila da se uloga zloglasne Udbe i tko je sve za Udbu radio u Domovini i useljeništvu još nije ni počela ozbiljno istraživati, te da i dalje svi tapkamo u mraku kao slijepci. Dodao sam kako bi HDZ, odmah nakon dolaska na vlast, trebao pokrenuti ubrzani proces rasvjetljavanja ubojstva Đurekovića i na taj način pomoći sudu u Münchenu da donese pravu odluku. Na kraju sam zaključio da iza ubojstva Stjepana Đurekovića stoje isti mozak i ista organizacija koja je osmislila i izvršila ubojstvo Stjepana Đurekovića – Udba.

Antun Babić

Što sve stane u 95 godina života i rada jedne iznimne osobe? Stane jedan nemirni učiteljski duh, nepresušna istraživačka energija, cjelovit humani pristup odgoju i obrazovanju svakoga djeteta, bogata bibliografija i raznovrsna metodička dokumentacija, sve je to stalo u 95 godina Anice Došen-Dobud, čija je bogata stručno-pedagoška i metodička ostavština nepresušan izvor znanja brojnim generacijama odgajatelja koji se odgajaju na njezinu djelu – rečeno je na početku obilježavanja 95. obljetnice života te dugogodišnjeg uspješnog stvaralaštva učiteljice i profesorice na studijima predškolskog odgoja na pedagoškim akademijama u Puli i Zagrebu Anice Došen-Dobud. Taj iznimni događaj obilježen je u srijedu, 18. ožujka 2015., na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zajednički su ga upriličili Hrvatski pedagoško-književni zbor, Učiteljski fakultet i Naklada Pavičić iz Zagreba.

Anica Došen rođena je 1. siječnja 1920. u Krnjeuši, u bosanskome Pounju. Autorica je niza stručnih pedagoških, povijesnih i memoarskih knjiga. Nakon Drugoga svjetskog rata kao mlada je učiteljica radila u pučkim školama u zaleđu Rovinja te Bujštini, u tadašnjem Slobodnom Teritoriju Trsta. To svoje učiteljevanje u Istri opisala je u autobiografskoj knjizi knjizi Istarska učiteljica – Uspomene iz Zone B u izdanju Naklade Pavičić, koja na jednostavan i dojmljiv način govori o životu i iskustvima mlade učiteljice, o njezinom mukotrpnom djetinjstvu, obiteljskim i društvenim prilikama u zavičaju, mjestima školovanja i učiteljskog rada.

Riječi pozdrava slavljenici najprije je uputio prof. dr. sc. Ivan Prskalo, dekan Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koji je, kako je istaknuo Prskalo, Anica Došen-Dobud oplemenila svojim radom na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji, prethodnici Učiteljskoga fakulteta, i utkala svoje ljudske i profesionalne vrijednosti njegovu prebogatu povijest.

„Cijeli pedagoški rad Anice Došen-Dobud prožet je praksom, iskustvom, i iz prakse je taj rad pretočen u teoriju predškolskoga odgoja kojoj je, u onome obliku kako ju danas poznajemo, utemeljiteljica upravo Anica Došen-Dobud” – istaknuo je riječki sveučilišni profesor u miru dr. sc. Vladimir Rosić, objasnivši kako se njezina pedagogija zasniva na slovu P: priznanju, poticaju i pohvali djeteta.

Čestitajući slavljenici njezin jubilej prof. dr. sc. Nevio Šetić, predsjednik Hrvatskog pedagoško-književnog zbora i profesor suvremene povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, posebno se osvrnuo na knjigu Istarska učiteljica, objasnivši u kratkim crtama povijesni kontekst ondašnje poslijeratne Istre, podijeljene na pojedine zone i s još nedefiniranim granicama prema Italiji, u koji dolazi mlada učiteljica Anica i počinje učiti i odgajati djecu u hrvatskome duhu. Knjiga Istarska učiteljica, istaknuo je Šetić, pisana je s mjerom, mjerom odgajatelja i učitelja, donijevši nam istinsku sliku Istre iz onih teških poslijeratnih vremena.

Anica Došen primjer je požrtvovne učiteljice, pionirske teoretičarke i profesorice teorije predškolskog odgoja te vrsne spisateljice u širokom rasponu tema čiji bogat život i dugovječnost mogu biti uzor i nadahnuće suvremenim odgojiteljima i učiteljima u odgojnom stvaralaštvu i vjernosti struci – istaknuo je Josip Pavičić koji je predstavio beletrističke i memoarsko-dokumentarističke knjige Anice Došen-Dobud.

O stručno-pedagoškom i metodičkom radu Anice Došen Dobud govorio je prof. dr. sc. Ante Bežen, s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koji je istaknuo kako Anica Došen-Dobud cjelokupnim svojim stručnim i pedagoškim radom predstavlja uzor svim mladima koji se pripremaju za odgajateljski i učiteljski poziv. Nakon što je 1959. godine diplomirala pedagogiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu počinje ujedno i razvoj teorije predškolskoga odgoja u nas kojemu je Anica Došen-Dobud svojim knjigama i teorijskim radovima udarila temelje – kazao je Bežen.

Na kraju se nazočnima obratila i sama slavljenica koja je evocirala uspomene na svoje učiteljevanje po Istri kao i rad na pedagoškim akademijama u Puli i Zagrebu, istakavši kako je ljudski vijek, ma kako dug bio, uvijek prekratak za sve ono što bi čovjek želio učiniti, poručivši pritom kako se uvijek i u svakoj prigodi treba znati nositi sa životom i pronalaziti u njemu radosti, jer bez radosti – život i nije život.