Roman “Afroditin grijeh” prof. Envera Imamovića uvodi čitatelja u samo praskozorje historije na obalama Zapadnog Balkana. Preko jedne ljubavne priče, u čijem se središtu nalazi ljubavna odiseja grčkog koloniste Efijalta, vrlo živim slikama ocrtava se razdoblje najsnažnijeg vala grčke kolonizacije na otocima srednjeg Jadrana. Konkretno, riječ je o odluci stanovnika egejskog otoka Parosa da osnuju koloniju, odnosno apoikiu, kako ta naselja u “tuđini“ zovu stari Grci. Osnivanje apoikia je jedna od karaktetistika antičke grčke civilizacije, preko kojih su se tekovine (uključujući i njene vrline i mane) ove civilizacije proširile duž obala Mediterana i Crnog mora.

Bez grčkih apoikia načičkanih oko mora, kao žabe oko bare, kako se slikovito o svojim sunarodnicima izrazio filozof Platon, današnji svijet bi bio umnogome drugačiji, sigurno zaostaliji; jer sa grčkim naseljenicima na „barbarske“ europske obale nisu stizali samo ljudi željni nove zemlje, nego i grčki jezik u svim njegovim dijalektalnim oblicima i pismenost i nova kulturna, znanstvena i tehonološka umijeća i dostignuća. Europa je tek sa grčkom kolonizacijom počela udisati punim plućima „mirise civilizacije“.

Posebno je to primjetno u slučaju Zapadnog Balkana, jer osnivanje grčkih apoikia na njegovim jadranskim otocima i obalama označava prijelomnu tačku u njegovom kulturološkom razvitku, jer tada započinje i njegovo prvo historijsko razdoblje. A upravo su naseljenici sa Parosa bili određeni da se dosele u jadransko područje, koje je većim dijelom arhajskog i klasičnog razdoblja grčke civilizacije bilo zatvoreno za grčke naseljenike; najviše poradi snažnog otpora domorodačke populacije i kroničnog ilirskog gusarstva.

Samo nekoliko godina prije dolaska paroskih naseljenika, tiranin grčkog grada Sirakuze na Siciliji Dionizije Stariji, nesumnjivo velika historijska ličnost, je u okviru svoga ambicioznog projekta stvaranja pomorske imperije na središnjem Mediteranu i potiskivanju Kartaginjana i Etruraca započeo sa otvaranjem uporišta i na srednjem Jadranu. Središnje tačka Dionizijeve strategije je osnivanje uporišta Ise na otoku Visu. Sirakuško otvaranje vrata Jadrana će na njegove otoke dovesti i naseljenika sa Parosa.

Autor vrlo vješto kombinira historijske podatke sa fikcijom govoreći o dešavanjima koja prethode otpošiljanju kolonista sa Parosa, sa okosnicom koja se vrti oko ljubavne veze Efijalta i Filomele. Čitava priča se usložnjava kada Efijalt bude ždrijebom izabran za jednog od naseljenika, što dovodi Efijalta u tešku situaciju, koja se pokušava razriješiti činom uzajamne zakletve kako bi se bar dala nada da je njihova veza moguća.

U opisu putovanja paroskih naseljenika duž egejskih i jonskih obala autor na zanimljiv, didaktički način predočava i čitav niz historijskih podataka, sa nizom referenci na drevnu grčku mitologiju. I ta odiseja paroskih naseljenika prema Jadranu, u kojoj se kao unutarnja priča nalazi još jedna odiseja, a to je ona ljubavna mladoga Efijalta, svoju simboličku poveznicu nalazi u posjeti otoku Itaci, domovini Odiseja. I tu se vidi kako autor ustvari čitavu priči koncipira na načelu „odiseje“ pojedinca u vrtlogu historijskog i prirodnog procesa, jednoj nadvremenskoj priči koja se može primijeniti na bilo koje razdoblje ljudskog postojanja.

Jer središnja ličnost Efijalt je sticajem okolnosti „gurnut“ u svoju malu „odiseju“, kao uostalom i svi mi koji imamo neke svoje „odiseje“ naših života. Tako je autor virtuozno ukomponirao u sliku jednog faktografski značajnog historijskog procesa (kao što je grčko naseljavanje srednjeg Jadrana) fiktivnu storiju o sudbini pojedinca… i ta storija predstavlja ustvari glavnu bit i temu čitavog romana. Na taj način autor gotovo neprimjetno čitatelja uvodi u osnovne životne dileme, iskušenja i priče, koje mogu na neki način dodirnuti bilo koga od nas, a što postiže bez korištenja krutih i nerazumljivih filozofskih i znanstvenih objašnjenja i zaključaka.

Efijaltova osobna „odiseja“ se nastavlja na otoku Hvaru, gdje kolonisti pod patronatom sirakuškog eparha (odnosno upravitelja) sa Ise uspostavljaju svoju apoikiu pod imenom Faros (na području današnjeg Starog Grada na Hvaru). Ali otoci na srednjem Jadranu nisu nenaseljeni, na njima postoje domorodačke zajednice i u taj dosta složen splet interakcije naseljenika i domorodaca se upleće Efijalt, kojeg autor koristi kao glavni simbol objašnjavanja tih odnosa i svih historijskih dešavanja koja će iz njih proistaći.

Efijalta na otoku zatiče novo iskušenje, a to je Teuta, kćerka lokalnog poglavice Grabosa. Iz njihovog slučajnog poznanstva roditi će se ljubavna veza, kroz koju autor prikazuje nove veze dva elementa, naseljeničkog grčkog i domorodačkog ilirskog. A ta veza je burna i slojevita, sa razliku od stare veze sa matičnom domovinom, koja se predstavlja u vidu Filomele koja je ostala u egejskom bazenu. Ostavljena domovina, u vidu Filomele, ima svoje brige…. Kao da autor kroz lik bolesne i patnjom nagrižene Filomele, koju pokušavaju prisilno udati, želi prikazati stanje tadašnje Grčke, svijeta ostavljenog da se guši i samouništava u patnji koju je je sam izazvao u tim turbulentnim vremenima tzv. Korintskog rata, jednog od mnogih produžetaka Peloponeskog rata…

Farani i Efijalt sada imaju novu priču koja se suočava sa domorodačkim napadom na njih. Taj napad ima historijski kontekst koji je opisao grčko-sicilski historičar Diodor i po kojem su domorodci sa Hvara pozvali svoje sunarodnike sa kopna da im pomognu istjerati Farane. Iz teške situacije Farane je spasio dolazak mornarice sa Ise, koja je razbile ilirkse brodiće i praktično otklonila bilo kakvu opasnost za Faros.

Nakon toga slijedi pomirenje dvije zajednice, koje autor prikazuje u planiranom vjenčanju Efijalta sa Teutom. Ali stara domovina ne napušta tako lako one koji su otišli, pa tako i Filomela, tajno napušta Paros i uspijeva se domoći Farosa, kako bi se ukazala iznenađenom Efijaltu. I tu u zadnjim poglavljima romana dešava se onaj konačni krešendo, u kojem se Efijalt suočava sa izborom čijoj je kompleksnosti i on sam pridonio, ali i silnice historijskog razvitka. A za izbor, i odluke proistekle iz njega dovode do nesmiljene tragedije u kojoj je Had ustvari jedini istinski pobjednik i kraj.

Razgovor s Josipom Šegotom

Naći se na cesti nije pozicija s kojom se susreću književni kritičari, ali se susreće dio građana, uz mogući nagli porast. Josipa Šegotu je jedan pogrešan potpis i zaduživanje kod kamatara izbacilo na ulicu, na kojoj je proveo pet godina. Kao spomen na svoje dane na uluci napisao je knjigu “Beskućnik” i objavio je kod zagrebačke Naklade Pavičić.

– Zbog čega ste zavšili u prihvatilištima? – Bio sam lakovjeran, ušao sam u neke poslove s kamatarima koji su me izvarali, uz pomoć odvjetnika i krivotvorenih ugovora. Da mi nije besplatno pomogao odvjetnik Enver Vučetić, ne bih mogao osporiti te ugovore jer kad nemate novaca, pravo je za vas nedostupno. U pet godina beskućništva najgore mi je bilo što te nitko ne pozove k sebi kući, na ručak, kavu ili da opereš rublje. Ja ipak imam završen fakultet, mama mi je bila Austrijanka i imam taj neki austrijski šlif i znam što je red.

– Kako se osjećate nakon beskućništva, imate li PTSP? – Sigurno je potrebna određena rehabilitacija. Kad si tamo, treba se iščupati iz govana, to je najvažnije. A to svatko mora sam napraviti. Moj sudski postupak je još u toku, pa još nisam spokojan.

– Niste lijepo pisali o Caritasu i Crkvi? – Ja sam vjernik koji se moli, nosim križ oko vrata, ali što mogu kad sam radio u skladištu Caritasa i vidio kako se fina, kvalitetna roba i hrana raznose na razne strane, a nama se daju čaj i stari kreveti.

– Boce su vas održale? – Da, skupljao sam boce i od njih sam dobivao novac. Kao i sve u životu, boce treba znati skupljati. Ne treba baš kopati po kontejnerima. Najbolje vrijeme za skupljanje boca je nedjelja između 9 i 10 sati po gradskim parkovima.

– Protivnik ste alkohola? – Jesam, iako je alkohol najbolji sedativ.Nažalost, skup je. Nisam si to mogao dopustiti jer da sam se predao alkoholu, ne bih mogao riješiti svoj problem. Visoki dužnosnik se obloče pa zove vizaća da dođe po njega. A kad se siromah napije, onda ga svi vide.

– Jeste li zadovoljni nakladnikom? – Nakladnika su mi preporučili. Dobijem nešto tromjesečno. Ne očekujem neku veliku prodaju knjige. Ljudi nemaju novca.

– Kako vi kao bivši beskućnik gledate na dojučerašnje kolege? – Iskreno rečeno, beskućniku ne treba puno ni dati. Znate onu: Pomozi sirotu na svoju sramotu. Svako se mora za sebe pobrinuti. Viđao sam u menzama bakice koje bi mogle kuhati i doma, ali neće. Radije čekaju u redovima i jedu splačine.

Moderna Vremena Info:

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva.

Gospodine Pavičiću, kako biste, iz nakladničke perspektive, ocijenili 2008. godinu, što je obilježilo događanja na hrvatskom tržištu knjiga?

Josip Pavičić : Ništa novo. Sve je više nevažnih knjiga, kompromitiranih nagrada i napasnih autorskih veličina, a sve manje bilo kakve kritičnosti. Ne smeta meni književno i knjižno smeće – u njegovu proizvođenju ionako svi sudjelujemo – nego mi smeta što ono ne završava u kontejnerima. Ako se već mora proizvoditi, ne znači da moramo podnositi njegov smrad i njegove instalacije po elitnim novinskim i televizijskim izlozima. Nije ovo Napulj!

Kako se u svemu tome snašla vaša nakladnička kuća? Naklada Pavičić u 2008. objavila je četiri nova naslova, sve još u prvom polugodištu… Četiri naslova su bila i planirana ili…?

Mi smo vam, znate, neka vrsta nakladničkog fakira. Izvrsno smo svladali vještinu hodanja po žaru, ležanja na čavlima, a uskoro ćemo biti spremni i za dugotrajno vegetiranje bez hrane, s minimalnim količinama vode i zraka. Živimo od vlastitog propadanja. I uistinu je nevažno je li prešućeno šest naslova Naklade Pavičić ili su prešućena samo četiri. Da, dva smo naslova, povijesni roman o osnivanju Starog Grada na Hvaru i nepoznatu biografiju Vlahe Bukovca, prebacili u ovu godinu.

Možete li opisati početke Naklade Pavičić iliti… kako, kada i zašto?

Počeli smo prije 15 godina na ledini, a sad imamo tri puna skladišta izvrsnih, uzbudljivih, izazovnih knjiga. Postoji li išta ljepše?

Zaštitni je znak Naklade Pavičić troslov P. I. P. Ako se ne varam, oko njega postoji i mala priča?

Ne varate se. Taj smo troslov ukrali Ivanu Gunduliću. On je posvete mecanama u svojim knjigama završavao kraticom P. I. P. Valjda mu je bilo neugodno ispisivati cijelu rečenicu, Pozdrav i poklon, poklon u značenju naklon, pa je izabrao tu kratku formulu. Kod nas ta tri slova znače isto što i kod Gundulića, jer svaki naš čitatelj, a osobito kupac, zaslužuje da ga pozdravimo i da mu se naklonimo. Nije mala stvar izvaditi iz novčanika 250 kuna i potrošiti ih na našu knjigu. Ali smo troslovu dodali i još kojekakve odgonetke, na primjer “Pročitaj i preporuči”, “Pavičić i Pavičići”, “Promućkaj i prolij” itd. Imate li vi koju?

U ovih petnaestak godina u 13 biblioteka objavili ste 56 naslova (naravno, ispravite me ako su brojke nepotpune). Možete li ukratko predstaviti nakladnički program tj. profil Naklade Pavičić?

Prvi put čujem da imamo 13 biblioteka. Hvala vam, jer sad mi je jasno zašto nam je glava još iznad vode. Trinaestica je sretan broj! Naslova ima nešto više, ne mnogo manje od 100. Vjerojatno u obzir niste uzeli ponovljena i zaboravljena izdanja. Samo smo Araličinu “Ambru” tiskali u šest izdanja, Pavličevićevu “Povijest Hrvatske” u četiri… a ima i knjiga koje su izašle jednom, koje su rasprodane i za koje se i zaboravilo da smo ih objavili, primjerice “Predsjedniče, što je ostalo?” Nenada Ivankovića.

Što se profila tiče, on je vrlo običan i nedostižan. Namjera nam je izdavati vrijedne i komercijalne knjige. Tu i tamo smo žuđeni cilj i dostigli, svakako ne onoliko puta koliko smo htjeli. Bitne su nam knjige iz hrvatske povijesti te memoarska i književna biblioteka. I još nešto: osobito nam je stalo do proizvodnje novih knjiga, dakle onih kojih prije nije bilo i onih kojih ne bi ni bilo da ih mi nismo naručili i objavili.

Koji su naslovi postigli najveći tržišni uspjeh?

Nemojte posve ozbiljno shvatiti ono s fakirom. Imali smo mi, a imamo i danas, desetak knjiga koje su se prodavale kao bestseleri i koje se i danas, ako nisu rasprodane, dobro prodaju. Osim već spomenutih, mislim na “Povijest hrvatske književnosti” i “Sto krvavih godina” D. Jelčića, “Povijest Jugoslavije” i “Povijest NDH” H. Matkovića, Araličinu “Fukaru”, poslovice “Kad ti kuća gori, a ti se ogrij” skupljača B. Matijace, “Hrvatske političke viceve” S. Babića, “Moja tri života” N. Eržišnik, “Piše Sunja Vukovaru” M. Međimorca, “Proljeće moderne Hrvatske” Drage Kastratovića, na inovativnu povijesnu raspravu “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata” Dinka Šokčevića, “NDH u Beogradu” Alekse Vojinovića, “Suvremene hrvatske grafite” S. Botice… “Grafite” ove godine namjeravno objaviti u drugom, opsegom dvostruko većem izdanju, a ponovit ćemo još neke edicije.

Pavličevićeva “Povijest” objavljena je na poljskom, priprema se njezino ukrajinsko izdanje. Neki su me dan zbog Pavličevića zvali iz Argentine. Jelčić je preveden u Italiji, a radi se i na španjolskom izdanju…

Ima li naslova s čijom ste recepcijom ostali razočarani?

O, da, najviše kilavom prođom Pavičićevih knjiga.

Aktivni ste član Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, član Vijeća spomenutog udruženja. Kako ocjenjujete razinu i učinkovitost organiziranja knjiškog ceha? Je li došlo vrijeme da se hrvatski nakladnici i knjižari i profesionalno organiziraju, da se prestane s praksom volontiranja pri čemu se teško može nekoga optužiti za nerad kada on za taj posao/funkciju ionako nije plaćen?

Nismo dobro organizirani. Zajednica radi koliko može, ali sve je to, slažem se s vama, više-manje na volonterskoj bazi. Nama bi bila potrebna jaka profesionalna, dobro organizirana cehovska organizacija koja bi bila kadra svladavati tržišne prepreke koje ne može svladati nitko od nas pojedinačno. Apsurdno je npr. da naša Zajednica nema pravnu osobnost, svoj račun u banci… i da ne može sklapati ugovore sa sličnim organizacijama u svijetu. Mi nemamo ni profesionalnu agenciju za organiziranje sajamskih i sličnih priredaba, pa se svake godine natežemo oko raznoraznih tehničkih banalija ili se pak batrgamo oko poslova kojima bi se morao baviti netko drugi. Ako je, recimo, sajam knjiga u Leipzigu autorski sajam, zašto naš nastup na tom sajmu ne organiziraju društva autora?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige primjenjuje se već više od godinu i pol dana. Kako vi, kao jedan od nakladnika koji je od početka podržao njegovo uvođenje, ocjenjujete potencijal ove tek jedne od mjera koje bi trebale pripomoći sređivanju prilično neuređenog hrvatskog knjiškog tržišta?

Sporazum o jedinstvenoj cijeni tek je prvi korak prema cilju, a ne cilj. Cilj bi morao biti moderan zakon o knjižnome tržištu i na tome se mora inzistirati. No, i ovako, sa Sporazumom, na tržištu je nešto više reda, što osobito osjećaju knjižari.

A kako ocjenjujete provedbu Sporazuma? Kako je primjena Sporazuma o jedinstvenoj cijeni utjecala na poslovanje Vaše nakladničke kuće?

U ovoj zemlji nitko ništa ne radi dragovoljno, samo prisilno. I kako onda da provodite Sporazum bez ozbiljnijih sankcija. Nedavno je kolega na sastanak Vijeća Zajednice nakladnika donio primjerak knjige koja je od svih podataka koje je kao legalna knjižna roba morala imati, imala samo cijenu! Pazite, nije imala navedenog ni autora, ni nakladnika, ni tiskara, ni distributera, ni ikakav datum… ništa. I što vi sad tu možete? Možete nakladniku, naravno, ako ga nađete, uskratiti dotacije Ministarstva kulture i kredite Ministarstva gospodarstva. No, što to vrijedi ako dotični nakladnik nije zainteresiran ni za jedno ni za drugo? On tiska divlja izdanja, zgrće novac i smije se nama koji razgovaramo o provedbi Sporazuma.

A što se nas u Nakladi Pavičić tiče, mi bismo bili zadovoljniji kad bi se Sporazum dosljednije primjenjivao.

Međutim, nije li problem i u tome što izgleda da ni sama Zajednica nakladnika i knjižara nema niti volje niti snage odrediti se prema onima koji se ne drže dogovorenih pravila igre?

I ovakva kakva je sada Zajednica bi mogla nešto učiniti na sankcioniranju prekršitelja. Može im se, na primjer, uskratiti pravo na sudjelovanje na sajmovima u organizaciji Zajednice, reklamiranje knjiga na TV-u po povlaštenim uvjetima… a možda bi ih se moglo, nisam siguran, i izbaciti iz članstva. Na kraju krajeva, mogli bismo svi iz Zajednice s njima prestati poslovati. No, imate pravo, neke pretjerane volje da se nešto učini baš i nema.

Da li sadašnji broj knjižara, njihova profiliranost i disperzija u Hrvatskoj odgovara profilu i produkciji Naklade Pavičić?

Otkad postojimo palimo svijeću-zahvalnicu za svaku novu knjižaru. Nije važno kakva je i koliko naših knjiga prodaje, bitno je da postoji. Neki mi se dan srece steglo kad sam ušao u knjižaru na Jelačić-placu br. 15 u Zagrebu. Mjesto knjiga dočekale su me ženske torbe! Ali, ipak, srećom, ni knjige nisu posve iščezle: sad su u podrumu.

Kako ocjenjujete način na koji hrvatski mediji prate knjigu, pa i kulturu općenito. I sami ste dugo u novinarstvu, pa tako i u kontaktu s uredništvima, vjerojatno možete i preciznije “mjeriti” njihov (ne)doprinos tretmanu knjige i kulture čitanja u društvu?

Ne znam što bih vam rekao, a što već stoput niste čuli. Zasad naši mediji uglavnom ugađaju publici bez ukusa i obrazovanja, no doći će vrijeme, posve se slažem s kolegom Pavlom Pavličićem, da će im postati zanimljiv i novac zahtjevnijih kupaca.

Iako rijetka, postojeća istraživanja čitalačkih navika u Hrvatskoj su poprilično poražavajuća. Iako ne raspolažemo dovoljno kvalitetnim i sveobuhvatnim istraživanjem, zabrinjavajući su postojeći podaci koliko se u nas čita, a prema kojima tek jedna trećina ispitanika godišnje pročita knjigu? Koji bi bili uzroci tome i što je moguće, i kratkoročno i dugoročno, učiniti da se ovakav poražavajući trend popravi?

Kažete da jedna trećina ispitanika godišnje pročita jednu knjigu. Nije to ni tako loše, jer to bi, ako anketu protegnete na cijelu čitalačku populaciju, značilo da godišnje imamo najmanje milijun čitatelja. Ako se taj broj podijeli s brojem svih knjiga koje se godišnje proizvedu, ispada da svaka ima 400-500 čitatelja. A to uopće nije malo, mislim, prosječno, statistički.

Na koji bi način država, u prvom redu kroz ministarstva kulture odnosno znanosti i obrazovanja, te gradske urede… mogla najbolje pripomoći poboljšanju situacije? Što nedostaje postojećim modelima ili što bi kod istih trebalo promijeniti?

Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište – to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva. Naravno, s tim da se primaoci dotacija obvežu da će veći dio novca uistinu potrošiti za nabavku knjiga. No, dok je tržište ovakvo kakvo je sada, nužno je da ministarstva i županije nastave i izravno pomagati nakladnicima i autorima.

Kao autor ste početkom ove godine objavili prvi svezak dnevnika, “Ponedjeljak ujutro : Dnevnik 2005./2006./2007.”, koji se sastoji od dnevnih bilježaka, stotinjak komentara iz kolumne u Večernjem listu, polemičkih tekstova… Vaša iduća dnevnička knjiga trebala bi se prema najavama pojaviti u 2009. godini, i trebala bi sadržavati zapise s početka 70-ih godina… sve ide po planu i programu?

Druga knjiga je spremna za tisak. Naslov joj je “Ako smo šutjeli, što je ovo? / Dnevnik 1973./1974./1975.” Čeka se samo na promjenu klime na računu tvrtke.

Možete li već sada najaviti nova izdanja Naklade Pavičić u 2009.?

Dva naslova zaostala iz prošle godine već sam spomenuo. To je roman “Afroditin grijeh” Envera Imamovića, sveučilišnog profesora arheologije iz Sarajeva – o osnivanju Farosa na Hvaru prije nešto manje od 2.400 godina. I to je biografska knjiga “Tajni život slikara Vlahe Bukovca” mladog splitskog povjesničara Tihomira Rajčića.

Vjerujem da će na zanimanje publike naići još dvije knjige koje smo pripremili za početak godine. Ali, kako je još rano za punu informaciju, samo vam mogu reći da se u jednoj s medicinskog i teološkog stajališta govori o tajnama stigmatizacije, a da druga donosi zapise intelektualca koji je pet godina proveo kao beskućnik u Zagrebu. Beskućnik je knjigu napisao u suradnji s poznatim hrvatskim književnikom kojeg je sreo na zagrebačkom dnu.

A bit će toga još: u planu nam je devet naslova.

dnevno.hr, 16. lipnja 2015.

U Centru za kulturu i informacije Maksimir, u Zagrebu, predstavljena je (15. VI. 15.) knjiga Stjepan Đureković, što ga je ubilo?, koju je uredio Josip Pavičić. Knjiga ima 452 stranice i sadrži dokaze, tragove i odjeke u hrvatskim emigrantskim novinama i periodici o ubojstvu Stjepana Đurekovića.

O knjizi su govorili dugogodišnji urednik časopisa na njemačkom jeziku Kroatishe Berichte Stjepan Šulek, predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta u emigraciji i žrtva Udbe Nikola Štedul, dugogodišnji politički emigrant u Kanadi dr. sc. Marin Sopta i urednik knjige Josip Pavičić.

Svi govornici su se složili kako su uvjereni da će sud u Münchenu dokazati kako iza ubojstva Stjepana Đurekovića, kao i drugih emigranata, stoji Udba koja je Đurekovića doživljavala kao velikog protivnika za opstanak komunističke Jugoslavije. Josip Pavičić je posebno naglasio kako se o Stjepanu Đurekoviću danas u medijima u Hrvatskoj ne smije raspravljati, kao što se nije smjelo raspravljati u doba Jugoslavije i komunizma, pa je zato njegova knjiga ostala nepoznata većem dijelu javnosti. Djureković je, iako mrtav, i dalje persona non grata u Hrvatskoj.

Nikola Štedul je skrenuo pozornost na činjenicu da je gospodarstvo Jugoslavije u vremenu kad je Đureković pobjegao u emigraciju bilo slično današnjem gospodarskom stanju u Hrvatskoj. U tom kontekstu Štedul se upitao: “Jugoslavija nije mogla preživjeti tako loše gospodarstvo, a ni nama se ne piše dobro ako nastavimo ovim putem”.

Marin Sopta je pročitao nekoliko ulomaka iz Đurekovićeve knjige Crveni manageri, zbog koje je najvjerojatnije Đureković bio i ubijen.

Novinar i bivši hrvatski diplomat Stjepan Šulek analizirao je odjeke ubojstva Stjepana Đurekovića u hrvatskim emigratskim medijima, a posebno u časopisu Kroatishe Berichte, koji je on dugo godina uređivao.

Na poziv organizatora predstavljanja, na ubojstvo Stjepana Đurekovića i veliku važnost knjige osvrnuo se i autor ovog izvješća. Moja glavna poruka je bila da se uloga zloglasne Udbe i tko je sve za Udbu radio u Domovini i useljeništvu još nije ni počela ozbiljno istraživati, te da i dalje svi tapkamo u mraku kao slijepci. Dodao sam kako bi HDZ, odmah nakon dolaska na vlast, trebao pokrenuti ubrzani proces rasvjetljavanja ubojstva Đurekovića i na taj način pomoći sudu u Münchenu da donese pravu odluku. Na kraju sam zaključio da iza ubojstva Stjepana Đurekovića stoje isti mozak i ista organizacija koja je osmislila i izvršila ubojstvo Stjepana Đurekovića – Udba.

Antun Babić

Što sve stane u 95 godina života i rada jedne iznimne osobe? Stane jedan nemirni učiteljski duh, nepresušna istraživačka energija, cjelovit humani pristup odgoju i obrazovanju svakoga djeteta, bogata bibliografija i raznovrsna metodička dokumentacija, sve je to stalo u 95 godina Anice Došen-Dobud, čija je bogata stručno-pedagoška i metodička ostavština nepresušan izvor znanja brojnim generacijama odgajatelja koji se odgajaju na njezinu djelu – rečeno je na početku obilježavanja 95. obljetnice života te dugogodišnjeg uspješnog stvaralaštva učiteljice i profesorice na studijima predškolskog odgoja na pedagoškim akademijama u Puli i Zagrebu Anice Došen-Dobud. Taj iznimni događaj obilježen je u srijedu, 18. ožujka 2015., na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zajednički su ga upriličili Hrvatski pedagoško-književni zbor, Učiteljski fakultet i Naklada Pavičić iz Zagreba.

Anica Došen rođena je 1. siječnja 1920. u Krnjeuši, u bosanskome Pounju. Autorica je niza stručnih pedagoških, povijesnih i memoarskih knjiga. Nakon Drugoga svjetskog rata kao mlada je učiteljica radila u pučkim školama u zaleđu Rovinja te Bujštini, u tadašnjem Slobodnom Teritoriju Trsta. To svoje učiteljevanje u Istri opisala je u autobiografskoj knjizi knjizi Istarska učiteljica – Uspomene iz Zone B u izdanju Naklade Pavičić, koja na jednostavan i dojmljiv način govori o životu i iskustvima mlade učiteljice, o njezinom mukotrpnom djetinjstvu, obiteljskim i društvenim prilikama u zavičaju, mjestima školovanja i učiteljskog rada.

Riječi pozdrava slavljenici najprije je uputio prof. dr. sc. Ivan Prskalo, dekan Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koji je, kako je istaknuo Prskalo, Anica Došen-Dobud oplemenila svojim radom na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji, prethodnici Učiteljskoga fakulteta, i utkala svoje ljudske i profesionalne vrijednosti njegovu prebogatu povijest.

„Cijeli pedagoški rad Anice Došen-Dobud prožet je praksom, iskustvom, i iz prakse je taj rad pretočen u teoriju predškolskoga odgoja kojoj je, u onome obliku kako ju danas poznajemo, utemeljiteljica upravo Anica Došen-Dobud” – istaknuo je riječki sveučilišni profesor u miru dr. sc. Vladimir Rosić, objasnivši kako se njezina pedagogija zasniva na slovu P: priznanju, poticaju i pohvali djeteta.

Čestitajući slavljenici njezin jubilej prof. dr. sc. Nevio Šetić, predsjednik Hrvatskog pedagoško-književnog zbora i profesor suvremene povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, posebno se osvrnuo na knjigu Istarska učiteljica, objasnivši u kratkim crtama povijesni kontekst ondašnje poslijeratne Istre, podijeljene na pojedine zone i s još nedefiniranim granicama prema Italiji, u koji dolazi mlada učiteljica Anica i počinje učiti i odgajati djecu u hrvatskome duhu. Knjiga Istarska učiteljica, istaknuo je Šetić, pisana je s mjerom, mjerom odgajatelja i učitelja, donijevši nam istinsku sliku Istre iz onih teških poslijeratnih vremena.

Anica Došen primjer je požrtvovne učiteljice, pionirske teoretičarke i profesorice teorije predškolskog odgoja te vrsne spisateljice u širokom rasponu tema čiji bogat život i dugovječnost mogu biti uzor i nadahnuće suvremenim odgojiteljima i učiteljima u odgojnom stvaralaštvu i vjernosti struci – istaknuo je Josip Pavičić koji je predstavio beletrističke i memoarsko-dokumentarističke knjige Anice Došen-Dobud.

O stručno-pedagoškom i metodičkom radu Anice Došen Dobud govorio je prof. dr. sc. Ante Bežen, s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koji je istaknuo kako Anica Došen-Dobud cjelokupnim svojim stručnim i pedagoškim radom predstavlja uzor svim mladima koji se pripremaju za odgajateljski i učiteljski poziv. Nakon što je 1959. godine diplomirala pedagogiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu počinje ujedno i razvoj teorije predškolskoga odgoja u nas kojemu je Anica Došen-Dobud svojim knjigama i teorijskim radovima udarila temelje – kazao je Bežen.

Na kraju se nazočnima obratila i sama slavljenica koja je evocirala uspomene na svoje učiteljevanje po Istri kao i rad na pedagoškim akademijama u Puli i Zagrebu, istakavši kako je ljudski vijek, ma kako dug bio, uvijek prekratak za sve ono što bi čovjek želio učiniti, poručivši pritom kako se uvijek i u svakoj prigodi treba znati nositi sa životom i pronalaziti u njemu radosti, jer bez radosti – život i nije život.

Hrvatska književnost i hrvatski književni život oskudijevali su u mnogočemu, osim u sušici i ludilu. I jednoga i drugoga bilo je u životiopisima pisaca, a javljali su se, sušica češće, a ludilo rjeđe, i kao motivi u književnim djelima. I najnoviji roman pjesnika, prozaika, esejista, filozofa i scenarista Josipa Sanka Rabara Ludilo i obraćenje / Kako sam od poludjelog ateista postao vjernik – koji je predstavljen u srijedu 1. listopada (2014.) na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu – satkan je također na podlozi toga motiva. No za razliku od najpoznatijega takvoga poludjeloga junaka u hrvatskoj književnosti, Alekse Bitange iz romana Bitanga Janka Polića Kamova, koji suočen s krizama u životu završava u ludilu, u Rabarovu romanu rasplet je drugačiji – istaknuto je na tribini na kojoj su Rabarov roman, u izdanju Naklade Pavičić, uz voditeljicu tribine Ladu Žigo predstavili kritičar i prevoditelj Sead Muhamedagić, književni kritičar dr. sc. Vlado Vladić, urednik knjige Josip Pavičić te sam autor.

Naime u Rabarovu autobiografskom romanu, koji je pisan na osnovi vlastitoga iskustva, glavni junak, mladi intelektualac, neuspjeli zagrebački student fizike i uspjeli student filozofije i sociologije, pjesnik i esejist, također se nađe u paklu ludila, no za razliku od Kamova, koji za svoga junaka nije našao izlaz iz toga pakla, Rabar za svoga protagonista izlaz nalazi u obraćenju i vjeri u Boga. Rabarov junak dolazi u bolnicu na liječenje kao borbeni ateist koji se razbolio, a izlazi kao iskreni vjernik koji je ozdravio.

Riječ je dakle o autobiografskoj prozi, o svojevrsnom eseju-romanu koji nije fikcija već fakat. „Život je nerijetko fantastičniji od fikcionalne fantastike. Što netko proživi, originalnije je od puke literature. Riječ je o razlici i povezanosti ludila i mistike. Kao što je ludilo originalno i neslično drugim ludilima, tako je i obraćenje originalno i nije slično drugim obraćenjima. Ludilo nosi svoje osebujne poruke, tako je i obraćenje originalno u svojoj poruci” – kaže, među ostalim, sam autor o svojoj romansiranoj biografiji.

Riječ je o vrlo svježem, zanatski dotjeranom, izazovnom književnom djelu koje je u tematskom i estetsko-filozofskom smislu jedinstven tekst u hrvatskoj prozi, kao što je i sam autor, samozatajan kakav već jest i medijski neeksponiran kao mnogi njegovi kolege, jedinstvena pojava u hrvatskoj književnosti.

Kako se i zašto nekim ljudima pojavljuju stigme i kako ih objasniti u kontekstu medicine, teologije i psihologije? Odgovore na takva i slična pitanja u svojoj su knjizi “Tajna stigmatizacije” još (tridesetih i) šezdesetih godina ponudili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko baveći se svjetskim i tada poznatim domaćim stigmaticima.

Pojava stigmi nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pogotovo jer nitko još nije pronašao odgovor na pitanje zašto se one javljaju. Mnogi već stoljećima također ispituju vjerodostojnost stigmatika pitajući je li i u kojim okvirima moguće da su se sami doveli u takvo stanje. U Hrvatskoj se pitanje aktualiziralo pojavom velečasnog Zlatka Sudca, a posljednjih dana medijima se javio Zoran Petrčić kojemu su se sredinom rujna pojavile stigme na rukama te križ na čelu. Krvarenju rana svjedočili su i novinari koji su ga posjetili.

Na našim prostorima ovom su se problematikom još šezdesetih (i tridestih) znanstveno bavili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko. Matijaca je opisujući do tada poznate svjetske stigmatike tražio poveznicu koja bi omogućila dublji uvid u okolnosti i razloge pojave stigmi kod tih ljudi, dok se Matko bavio slovenskim stigmaticima i medicinskim objašnjenjima njihova stanja. Ukazao je i na pojavu lažnih stigmatika koji su se namjerno ozlijedili kako bi izgledali kao da su dobili stigme.

– Neophodno je, prije nego li se kaže nešto sa znanstvenog stajališta o stigmama, reći nešto i o „trikovima“ kojima se lažni stigmatičari znaju koristiti. Takve osobe ili same sebi nanose rane, služeći se pritom raznim predmetima, kao npr. čavlima, iglama, škarama, staklom, nožem, ili stvaraju privid krvarenja na svojoj koži pomoću raznih kemikalija. Npr. u kožu si utrljaju otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda kožu poškrope vodenom otopinom kalija, nakon čega kapljice dobiju živu crvenu boju i posve nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži uočljiva je i iznenađujuća činjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna.” Neki, čak, krvarenje izazivaju isisavanjem kože, usne sluznice ili desni – piše Matko.

U narodu, upozorio je, uvijek se pojava stigmi vezala uz pobožnost i religiozno tumačenje da su ljudi kojima se to pojavilo sveti ili povezani s Bogom. Tako je bilo i s lažnom slovenskom stigmatom Johancom iz Vodica koju su razotkrili 1910. godine te je dobila zatvorsku kaznu zbog obmanjivanja I prevare. Ona je ispod odjeće držala mijeh s telećom krvi pa se činilo kao da krvari.

Iako je Matkovo tumačenje u nekim aspektima zastarjelo i suvremena medicina ne koristi više terminologoiju onog vremena, moguće je u njegovim tekstovima iščitati dugogodišnje napore stručnjaka da pronađu rješenje te objašnjenja koja je medicina pokušala nuditi kroz stoljeća istraživanja. Ipak, oba autora se slažu kako je riječ o kompleksnoj pojavi koja se ne može zvati čudom, nego čudesnim događajem te da medicina nije toliko napredovala da bi mogla u potpunosti objasniti sve aspekte pojave stigmi.

Većini je stigmatika, navodi se u knjizi, zajedničko postojanje rana na tijelu koje se nalaze na mjestima na kojima su i rane Isusa Raspetoga, te na čelu na mjestu trnove krune ili na ramenu na mjestu gdje je nosio križ. Kod nekih su se javljale i rane na leđima nalik ranama od bičevanja. Te rane se ne gnoje i ne inficiraju, a na njih ne djeluju ni lijekovi. Nema pravila kome se i u kojem razdoblju života pojavljuju, pa tako bilježe slučajeve ljudi koji su dobili stigme u osmoj, kao i u 75. godini života.

U Hrvatskoj do 1961. godine nije bilo stigmatiziranih, a tek pojavom Zlatka Sudca počinje kod nas pojačani interes javnosti za tu tematiku.

Značajno je i to, pišu autori, da se stigme pojavljuju najčešće kod katoličkih vjernika, dok ih kod pravoslavaca uopće nema. Autori to objašnjavaju različitim vjerskim nazorima prema kojima se u katoličanstvu težište stavlja na Spasiteljevu muku, dok je kod pravoslavnih važniji aspekt njegova uskrsnuća. Kod većine stigmatiziranih također su primijetili dugotrajno gladovanje. Odbijali su hranu, a Matijaca i Matko svoje tvrdnje potrjepljuju bogatim primjerima stigmatika koji nisu jeli i po više od 20 godina.

Osobito se tu ističe primjer Ana Marije Furtner, stigmate iz 1888. godine, koja navodno nije jela 40 godina, no sve tvrdnje o dugogodišnjem postu kod stigmatika nitko još nije uspio dovoljno jasno ispitati. Nije jasno ni kako netko tko često i obilno krvari gubeći nutrijente iz tijela uspije preživjeti bez hrane. Smatraju kako su ti ljudi na druge, medicini nepoznate načine uspjeli u svoj organizam iz zraka privući energiju koja im je bila potrebna za funkcioniranje. Pritom nemaju nikakvih tjelesnih izlučevina.

U prilog tome svjedoče običaji indijskih fakira koji su se dali pokapati na nekoliko mjeseci dovodeći se u stanje hibernacije. Uspoređujući fakire zbog njihove iznimne kontrole tijela sugestijom sa stigmaticima, autori kažu kako obje skupine imaju isti poticaj: žele svim snagama utjeloviti svoje ideje I time ih potvrditi, pa dok se kod nekih to očituje pojavom krvarećih rana, drugi mogu snagom volje upravljati skupinama mišića i životnim funkcijama na način na koji to ljudima nije moguće. S tim u vezi Matko posebice navodi da dugotrajno gladovanje može voditi do preosjetljivosti kože koja postaje sklona krvarenju i pucanju, te do avitaminoze koja ima, među ostalim, jednaki učinak.

S obzirom na činjenicu da ljudsko tijelo može podnijeti 70 dana bez hrane uz preduvijet da ima na raspolaganju puno vode, dugogodišnja asitija ne zvuči kao realna mogućnost. Stigme se također često javljaju, sudeći prema primjerima koje su autori naveli, kod ljudi koji imaju neka tjelesna oštećenja. Tako je riječ često o pojedincima koji su preživjeli neku veliku fizičku ili duhovnu traumu, bili su nepokretni, slijepi, teško bolesni. Slažu se i kako je često riječ o ljudima koji dolaze iz teških socijalnih prilika te obitelji u kojima je vjera važan faktor i odgojeni su u vjerskoj poslušnosti.

Kod većine stigmatika promišljanje o Kristovoj muci postalo je središnji moment vjere do te mjere da su se mogli saživjeti i identificirati s njegovom mukom, kao što je to bio slučaj i kod prvog službeno poznatog stigmatika, svetog Franje Asiškog. On se u svojim promišljanjima toliko približio Kristovoj muci da ju je mogao osjetiti, a zatim i iskusiti na isti način kao i Ktist.

Oba autora stoga promišljaju koliko utjecaja na pojavu stigmi ima autosugestija. Je li duboko vjersko iskustvo muke potaknulo organizam na poistovjećivanje s božanskim, pa su se rane stvorile sugestijom toliko snažnom da je mogla stvoriti stvarne ozljede?

Slažu se kako je u većini slučajeva riječ o psihopatskim osobnostima, a definiraju ih kroz pojavu simtoma histerije. Ipak, u modernoj medicini taj se pojam više ne koristi, a s obzirom na simptome nije jasno ni koji bi ga drugi pojam u ovom slučaju mogao zamijeniti. Medicina može objasniti samo neke dijelove stigmatizacije. Matko tako smatra da je riječ o sindromu koji obilježavaju krvavo znamenje, histerija i sklonost dugotrajnom gladovanju, tj. asitija.

No kako bi se u potpunosti utvrdilo je li riječ o stvarnim stigmaticima ili glumcima potrebno je ispitati socijalno podrijetlo pojedinca, obaviti medicinsku obradu s anamnezom te dobrim laboratorijem i izvesti psihijatrijsko promatranje. Tek tada može se razlučiti stvarno iskustvo od izmišljenog.

Budući da se nekim stigmaticima također pripisuju parapsihološke mogućnosti poput vidovitosti, bilokacije tj. istovremenog boravka tijela na različitim mjestima, telepatije ili ksenoglosije tj. govora stranim jezicima koje čovjek nije nikada učio, preporučuje se konzultirati i stručnjaka za takve pojave.

Problem je, zaključuju autori na kraju knjige, što je stigmatizacija toliko rijetka pojava da nema dovoljno pojedinaca nad kojima bi se mogla provoditi ispitivanja, niti financijeri tako rijetku pojavu vide kao isplativu za ulaganja u istraživanje. Od svetog Franje do šezdestih godina bilo je oko 350 svjetski poznatih stigmatika, a sedam od njih Crkva je proglasila svetima. Ističu kako stigme nisu dokaz ničije svetosti niti razlog isticanja, nego način života i promicanje kršćanskih vrijednosti u svom životu. Suvremena crkva uglavnom ignorira postojanje stigmatika ne komentirajući pojavu jer smatra da ona nije u njezinoj nadležnosti.

U Novinarskom domu u Zagrebu u srijedu 4. lipnja (2014.) predstavljena je knjiga »Što ga je ubilo? Dokazi, tragovi i odjeci u hrvatskim emigrantskim novinama i periodici« urednika Josipa Pavičića i priređivača Branka Vukasa. Doprinos u predstavljanju dali su Pavao Račić, dugogodišnji politički emigrant u Njemačkoj, Nikola Štedul, nekadašnji predvodnik Hrvatskoga državotvornoga pokreta u emigraciji, Đuro Vidmarović, pisac, diplomat i ekspert za Hrvate izvan domovine, i Bože Vukšić (koji zbog bolesti nije bio nazočan na predstavljanju), istraživač zločina jugokomunističkih vlasti.

Knjiga započinje navodom: »U improviziranoj tiskari u Wolfratshausenu nedaleko od Münchena, u garažnom prostoru dvorišne zgrade, sa šest metaka iz dvaju pištolja i sjekirom, zatučen je hrvatski politički emigrant, ekonomist i pisac Stjepan Đureković.« Priznali ili ne, slika o Đurekoviću kao emigrantu kojega »i nije bilo šteta ubiti« ostala je neokrnjena do danas. Gotovo da su u hrvatskoj javnosti i dalje simpatičniji oni koji su ga ubili od njega samoga, istaknuto je. To je razlog sastavljanja i predstavljanja knjige u kojoj je prikupljeno sve do čega se moglo doći o Đurekoviću i njegovoj tragičnoj sudbini, a da ne potječe iz Udbinih, odnosno službenih jugoslavenskih izvora. No najveći prostor je dan krivotvorenom broju 14 »Nove Hrvatske«, što s formalne strane i nije odstupanje od osnovne zamisli isključivoga oslona na emigrantske novine i periodiku jer je i falsifikat emigrantsko izdanje.

Znatan dio građe zbornika čine Đurekovićevi opsežni intervjui i citati iz njegovih tekstova, koji se, ne računajući izvornik, objavljuju prvi put. To je istraživačka, stručno-znanstvena knjiga o Đurekoviću, ali s obzirom na njegovu nazočnost u njoj, i njegova knjiga, a u njezinom završnom dijelu osvrt je na nerzjašnjeno ubojstvo Đurekovićeva sina Damira, koji je u gradiću Calgary ubijen iz lovačke puške u rujnu 1987.

Istri voljenoj. / Mekoj dobroti srca / i milozvučne čakavske beside istarskog puka. / Njezinim ožiljcima. / Ljepoti, istini i nježnosti duše njezine, / kojom je prigrlila i svoju nekadašnju učiteljicu / Anu.

Ovom posvetom započinje priča učiteljice Ane o svome učiteljevanju koje je počelo kasnoga ljeta 1945. u malom selu Babincu u Bjelovarskom kraju, nastavilo se iste godine u Istri i trajalo tamo sve do 1971., da bi završilo u Zagrebu odlaskom u mirovinu 1978. godine.

Riječ je o knjizi uspomena, dnevničkim zapisima o svome učiteljevanju Ane (Anke) Došen, poznate i priznate prosvjetne djelatnice, koja je – što u osnovnim školama diljem Istre, što na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu – odgojila generacije i generacije učenika, odnosno učitelja kojima je uz znanje usađivala i nešto mnogo vrjednije – zdrav pogled na svijet i uravnoteženo osjećanje života u svim njegovim nijansama. Takvu su Anu Došen uostalom upamtili i brojni čitatelji Školskih novina gdje je sve donedavno, iako u visokoj životnoj dobi, objavljivala svoje stručne članke o različitim odgojno-obrazovnim problemima, posebice iz područja predškolskog odgoja i obrazovanja. (Nije naodmet spomenuti da je Ana Došen autorica prvoga stručnoga priručnika o predškolskom odgoju.)

Svoje učiteljevanje učiteljica Ana započet će nakratko u bjelovarskom kraju, a nastavit će ga, odlukom prosvjetnih vlasti, u Istri, koja je nakon odlaska talijanskih fašista i pripajanjem matici zemlji „vapila za hrvatskim učiteljima nakon desetljećima zatiranog narodnog jezika i ponosa”.

Nakrcanu idealima i mladenačkim poletom Anu će u Istri dočekati surovost života, istarska sirotinja i – zanosna ljepota istarskog krajolika. Dani provedeni u siromašnim selima i gradićima poslijeratne Istre – u Španidigi, kraj Rovinja, a potom u Kršetama, Picudarima i drugim mjestima Bujštine kao i u samim Bujama – otkrili su Ani ljepotu istarske duše i toplinu srca mnogoga maloga istarskoga hrvatskoga čovjeka, koji je napokon dočekao da može, kao svoj na svome, govoriti svojim materinskim hrvatskim jezikom (potresna je priča o hrvatskome selu na Bujštini u kojemu su djeca, u prvome razredu osnovne škole, jedva natucala pokoju hrvatsku riječ), no događaji koji su slijedili otkrit će joj i onu tamnu stranu života (partizanka likvidacija majke osmero djece, odlazak optanata među kojima je bilo i Hrvata…).

Ana je kao učiteljica, a potom i kao školska inspektorica, tijekom svojih istarskih godina upoznala brojne kolege učitelje, ali i osobe iz političkog i javnog života. Opisujući susrete s njima Ana svjedoči o jednome vremenu punome turbulentnih događanja (stvaranje Slobodnog teritorija Trsta, podjela na Zonu A i Zonu B, Informbiro, uhićenja i odvođenja na Goli otok), u kojima u Aninu sjećanju iskrsavaju i pozitivni i negativni likovi (lijepim riječima Ana opisuje svoj susret s Tonom Peruškom, utemeljiteljemŠkolskih novina, koji je istarskim učiteljima preporučivao da se pretplate na naš list, pa je tako i Ana postala pretplatnicom Školskih novina već od prve godine njihova izlaženja, 1950.)

Učiteljica Ana u svojim je uspomenama do kraja iskrena i prema sebi i prema drugima, svjesna je svojih slabosti i pogrješaka u radu s djecom (ponekad je, piše, pred sobom vidjela samo gusto ispisan i opsežan program, a nije vidjela djecu…), ali i bez okolišanja upozorava na „grijehe struktura” utjelovljene u Komunističkoj partiji i njezinim bojovnicima. Neka njezina sjećanja pisana su s porukom upućeniom i nama današnjima, kao kad primjerice navodi stihove borbene pjesme Hrvata iz Španidige koju je čula prve poratne godine kad je tamo stigla – Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi / ma kao lavi svoju zemlju branimo… – pitajući se zašto se danas „kod nekih i negdje uvriježio naziv Istrijani, a ne Istrani, zašto Pulježani, a ne Puljani, Rovinježi, a ne Rovinjci”. Doista, tko nam je to i kada podmetnuo!?

Pripovijedanje Ane Došen prepuno je lirskih pasaža, pogotovo u prvome dijelu knjige, kad se služi „bilješkama u prozi” učiteljice Ane, te lirsko-meditativnih introspekcijskih otkrivanja vlastite duše, snova i maštanja, „traženja odgonetaka za zagonetke života”. Kasnije opisujući život na Bujštini kao da taj lirski zanos pomalo opada, osim u rijetkim opisima neponovljivog istarskog pejzaža, možda i zbog toga što je tamo i životna svakodnevica (vrijeme Informbiroa) postala ružnija.

Knjiga Istarska učiteljica duboko je proživljeni autobiografski zapis (iako pisana u trećem licu) vlastite životne priče u povijesno turbulentnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata s učiteljem/učiteljicom u glavnoj ulozi, kad učitelj nije mogao biti samo učitelj djece, nego je morao biti i prosvjetitelj i pučki tribun i koješta drugo, pa je ovo na neki način i autoričin hommage hrvatskom učitelju koji se časno ponio – olovnom vremenu usprkos.

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena je u utorak 11. veljače (2014.) knjiga Ane Došen »Istarska učiteljica – Uspomene iz Zone B«, u izdanju Naklade P.I.P. Pavičić iz Zagreba.

Predstavljajući knjigu, urednik izdanja predstavio je Anu Došen kao najstariju autoricu u Nakladi Pavičić koja je sa 93 godine života napisala knjigu. Iz sadržaja knjige vidljivo je da je učiteljica Došen svaku školu u kojoj je radila prihvaćala kao mali odgojni centar za djecu.

Književni teoretičar Joža Skok napomenuo je da je knjiga autobiografija ispričana u trećem licu, ambijentalno vezana uz Istru nakon 1945. gdje je autorica službovala kao učiteljica. Dokumentarističko tkivo knjige, temeljeno na brojnim faktografskim činjenicama, obogaćuje Anin bogati životni put. Povjesničar Franko Mirošević knjigu predstavlja kao stvarnu sliku poslijeratnog života učiteljice koja je prihvatila način života maloga istarskog sela. O knjizi su govorili i pedagog Branimir Mandeš i sama autorica.

Na naslovnoj stranici knjige je poštanska marka zračne pošte od 50 lira iz 1948. godine, tiskana u Ljubljani. Autorica je nakon 1945. radila kao učiteljica po zabačenim selima na Bujštini, dok je taj dio Istre bio u sastavu državnog provizorija Slobodnog Teritorija Trsta, tj. njegove jugoslavenske Zone B. U tom memoarskom djelu, načinjenom od niza novela, vraća se u mladenačke dane provedene u siromašnim mjestima poslijeratne Istre, u Španidigi, Kršetama, Picuparima…

Počevši od Bosonogih učitelja, nižu se naslovi Putovanje u Istru, Viktor Car i Ema, Optanti: zov prve domovine i strah od komunista i dr. Opisuje višednevno putovanje u Istru, dolazak u Španidigu, učiteljski smještaj i život u Istri koji je istodobno skučen i raskošan, zasjenjen ratnim i poratnim događajima. Kroz brojne prozne i lirske zapise Ana govori ono što vidi i zapaža, govori o smislu ljudskoga života.